MODESTI BLEJZ

Primjer 1. Sinhronizirano vs. Sinkronizirano

Uzmimo, recimo, primjer jedne dobronamjerne i konstruktivne kritike, barem sam je takvom na kraju rasprave doživjela…
U jednom svom davnom, po običaju, ćaknutom postu, vezanom mislim uz ljetnu Olimpijadu, zezala sam se na račun jednog meni fascinantnog sporta zvanog sinhronizirano plivanje. Ili je pak bila riječ o sinkroniziranom plivanju? Koja je razlika? Kao što već naslućujete - riječ je o dvije riječi istog značenja, samo što se jedna kod nas uobičajeno koristi, dok za drugu ovdje baš i nema sluha kao recimo s druge strane granice (obje znače istodobnost-istovremenost, razlika je samo u slovu). Moja je nevolja bila što sam upotrijebila ovu za koju u nas baš i nema sluha. Nakon kratke i konstruktivne razmjene misli sa sinkroniziranim Jezičnim Čistuncem, uljuđeno smo i sinhrono/sinkrono došli do zaključka da je bez obzira kakvo plivanje bilo, sinhronizirano ili sinkronizirano, ono što te tete pod vodom rade naprosto – zadivljujuće! Stoga ne uzimajte jedno slovo za zlo, ako baš i nije hića, problem nastaje tek kad je recimo sinfon na mjestu sifona ili sifon na mjestu sinfona - jer ne znam kako bi taj eventualni sifonizirani orkestar uštimavao zvuk. Sink(h)roniziranim puštanjem vode iz vodokotlića?

Primjer 2. Ođe vs. Nekultura

A sada uzmimo primjer zlonamjerne kritike jedne domaće Jezične Čistunke, kojoj sam imala priliku svjedočiti u našem lokalnom dućanu. Naime, u njemu radi jedna vrlo ljubazna i draga prodavačica koja profesionalno i veselo odrađuje svoj posao kolikogod slabo plaćen i naporan bio. Na pitanje užurbanog kupca gdje drže krumpir, prodavačica je spontano odgovorila materinjim domaćim izričajem:
- A nu, čekaj malo, ođe (ovdje) doli mora zloooćo jedan bit!
Na što se jedna postarija damski nastrojena gospođa koja je čekala red, više nego zlobno raskravila:
- Ođe?!? Šta si to rekla, ođe!?! Prava si Peračka (op.a. u značenju-žena rodom iz Peračkog Blata, malog sela blizu Ploča naširoko poznatog po suhim smokvama), Peračka ti mater ko te tako učija!! -s očitom namjerom da se naruga prodavačici i njenom porijeklu, zaboravljajući pritom da je i sama iz istog sela (sic!), da je i sama završila samo osnovnu školu i da je njena podrugljiva gesta daleko nekulturnija i primitivnija nego književno (ne)ispravan izraz (kojeg usputno rečeno, nije ni sama propustila zgaziti, iako se pravi damom). Poslovica bi rekla - rugala se sova sjenici. A godine ponekad doista ne donose mudrost.

Kako sam već spomenula - tvrdoglavo se lokal-patriotski dičim nekim lokalizmima, pa ih čak inateći se i forsiram u razgovorima u kojima uočavam usiljeni jezični purizam, a jedan od razloga su upravo i ovakve situacije u kojima se bogatstvo narodnog izraza nepravedno izvrgava ruglu od strane neupućenih i zatucanih neznalica (a takvih ima i među akademicima). Nije bitno kako govoriš, koliko je bitno što govoriš i kakav si čovjek.

Primjer 3. Đe vs. Neznanje

- Đe je on to zapeo, a neđe je sigurno?
Ovako me svojedobno i davno, u mlađim danima, kolegica sa fakulteta priupitala o zajedničkom prijatelju koji je kasnio na dogovorenu kavu... da bi mi odmah potom, na drugo uho, jedna druga kolegica psiknula sljedeće pitanje/optužbu:
Odakle je ova!?! Kako je nije sram tako govoriti!?! – a njen je izraz lica pun gađenja razgovijetno izgovarao i nastavak prešućenih riječi, koje bi otprilike glasile ovako - Srpkinja!! Šta si ona misli gdje je, neka se vrati odakle je i došla!
Nakon što sam, za divno čudo, mirno i staloženo odgovorila da je prva kolegica rođena Dubrovčanka, dodatno sam staloženim glasom pojasnila neupućenoj Jezičnoj Čistunki da je takav način govora također dio hrvatskog jezičnog nacionalnog blaga i da se tih rječica –Đe (Gdje) i Neđe (Negdje)- ne treba bezrazložno bojati. Nacionalno zajapurena Jezična Čistunka u trenu je ostala bez teksta, kao da ju je netko vodom polio - dobivši valjda potvrdu hrvatske ispravnosti i valjanosti, odjednom joj te čudno zvučeće riječi nisu više bile odvratne. Zamislite to jezično čudo koje gnjev pravedni u trenu pretvara u krotkost. Aleluja braćo i sestre! Za sebe sam zadržala činjenicu da dubrovačka kolegica po nacionalnosti uistinu nije Srpkinja, ali ni Hrvatica, jer to uopće nije bitno, ovdje se radi o čistom neznanju i predrasudama iz kojih se i rađaju najveće gluposti koje čovjek napravi, a bisere doista ne treba bacati pred svinje. Blože moj, do nedavno je bilo dovoljno da netko ima krivi naglasak i odmah bi ga krivo gledali. Stanje je do jučer glasilo: ne daj bože da se u nas izgovori neka srpska riječ – kao da je to grijeh ravan ubojstvu, kao da je to uopće grijeh? Ali koja je srpska riječ, a koja hrvatska? Kako odijeliti sudionika od učesnika?
Čak i da se radi o nekoj srpskoj riječi ili izrazu - zar je to toliko grozno? Zar je toliko strašno nešto reći na srpskom? Zar je to groznije od možebitnog značenja ili negativnog učinka izrečenog? Bi li reakcija zgražavanja i sablažnjavanja bila jednaka da je kolegica recimo istu rečenicu izrekla na kineskom?
(no bogu hvala stvari su u međuvremenu krenule na bolje, iako dežurnih čistunaca još uvijek ima i uvijek će ih biti)