Marketing
Jezični puritanizam
Grant DeVolson Wood (1891–1942) slika American Gothic
Na zanimljivo me razmišljanje, pa i ovu temu, potakao jedan komentarić-bodljić kojeg sam ničim, što se kaže ni kriva ni dužna, nenamjerno isprovocirala na jednom blogu, u svojim dobroćudnim šaranjima/lutanjima bespućima blog prostranstva.
Naime, naišavši kod blog-kolege na post o novom školskom motornom jedrenjaku ˝KRALJICA MORA˝, koji je nedavno uplovio u luku Ploče, i komentirajući ljepotu tog elegantnog broda, ne razmišljajući puno upotrijebila sam izraz ´zasjajio u punoj ljepoti´. Na što se, naravno, vrlo brzo našao onaj poslovični Jezični Čistunac, zovimo ga JČ, koji budno patrolira Internetom dežurajući zabrinuto nad književnom čistoćom našeg izraza - a koji me se vrlo duhovito nadovezao riječima ´Iz kojeg si ti razreda napustila školu?´ (jedrenjak, o kojem je u tekstu bila riječ, naravno, nije ni spomenuo).
Uvidjevši da imam posla s veseljakom, kojemu je moje obrazovanje briga koja ga/ju strašno tišti, otklonila sam nesporazum dodatnim pojašnjenjem kako nije riječ o glagolu zasjati, čiji bi pravilni oblik bio zasjao, već o glagolu zasjajiti koji, priznajem, doista u ovom slučaju možda i nije najspretnije upotrijebljen (jer jedrenjak nije žarulja, iako se meni poetičnoj učinilo da bi tako lijep zaista mogao zasjajiti kao uštekan), ali opet i takav književno nespretan izraz - nije razlog nečijoj tjeskobi. Stoga moje najdublje isprike Jezični Čistunče što ti nenamjerno uzrokovah toliko fatalno tešku duševnu bol 
U ovakvim se situacijama zapravo uvijek zapitam kakvi su motivi raznih JČ-aca, koji se nalaze (ne)pozvanima ispravljati druge, ne u krivim navodima, već jeziku i govoru.
Da odmah otklonim razne spekulacije i primjedbe, osobno smatram da je potpuno u redu i poželjno ako netko dobronamjerno daje konstruktivnu kritiku sa željom da vas poduči, jer to čini iz čiste ljubavi prema svome jeziku, koju uostalom svi mi njegujemo. No druga je priča, kada se iza kritike Jezičnog Čistunca krije nešto drugo što nema veze sa ljubavlju prema jeziku, jezikom i jezičnom gramatikom - već sa zlonamjernom željom da vam se naruga i napakosti, kao i sa drugim niskim strastima (osveta), jer ste ga negdje-nekad-možda u nekom drugom blog sokaku pošteno poklopili. U tom slučaju, čistoća jezika, na kojoj JČ toliko gorljivo inzistira, služi samo kao oružje na nečijoj bojišnici zamagljenih motiva i sukobljenih taština. Ono je tada zapravo samo JČ-ova izlika za klasično odmjeravanje ´čiji je veći` i vlastiti izraz Čistunčeve nemoći.
Primjer 1. Sinhronizirano vs. Sinkronizirano
Uzmimo, recimo, primjer jedne dobronamjerne i konstruktivne kritike, barem sam je takvom na kraju rasprave doživjela…
U jednom svom davnom, po običaju, ćaknutom postu, vezanom mislim uz ljetnu Olimpijadu, zezala sam se na račun jednog meni fascinantnog sporta zvanog sinhronizirano plivanje. Ili je pak bila riječ o sinkroniziranom plivanju? Koja je razlika? Kao što već naslućujete - riječ je o dvije riječi istog značenja, samo što se jedna kod nas uobičajeno koristi, dok za drugu ovdje baš i nema sluha kao recimo s druge strane granice (obje znače istodobnost-istovremenost, razlika je samo u slovu). Moja je nevolja bila što sam upotrijebila ovu za koju u nas baš i nema sluha. Nakon kratke i konstruktivne razmjene misli sa sinkroniziranim Jezičnim Čistuncem, uljuđeno smo i sinhrono/sinkrono došli do zaključka da je bez obzira kakvo plivanje bilo, sinhronizirano ili sinkronizirano, ono što te tete pod vodom rade naprosto – zadivljujuće! Stoga ne uzimajte jedno slovo za zlo, ako baš i nije hića, problem nastaje tek kad je recimo sinfon na mjestu sifona ili sifon na mjestu sinfona - jer ne znam kako bi taj eventualni sifonizirani orkestar uštimavao zvuk. Sink(h)roniziranim puštanjem vode iz vodokotlića?
Uzmimo, recimo, primjer jedne dobronamjerne i konstruktivne kritike, barem sam je takvom na kraju rasprave doživjela…
U jednom svom davnom, po običaju, ćaknutom postu, vezanom mislim uz ljetnu Olimpijadu, zezala sam se na račun jednog meni fascinantnog sporta zvanog sinhronizirano plivanje. Ili je pak bila riječ o sinkroniziranom plivanju? Koja je razlika? Kao što već naslućujete - riječ je o dvije riječi istog značenja, samo što se jedna kod nas uobičajeno koristi, dok za drugu ovdje baš i nema sluha kao recimo s druge strane granice (obje znače istodobnost-istovremenost, razlika je samo u slovu). Moja je nevolja bila što sam upotrijebila ovu za koju u nas baš i nema sluha. Nakon kratke i konstruktivne razmjene misli sa sinkroniziranim Jezičnim Čistuncem, uljuđeno smo i sinhrono/sinkrono došli do zaključka da je bez obzira kakvo plivanje bilo, sinhronizirano ili sinkronizirano, ono što te tete pod vodom rade naprosto – zadivljujuće! Stoga ne uzimajte jedno slovo za zlo, ako baš i nije hića, problem nastaje tek kad je recimo sinfon na mjestu sifona ili sifon na mjestu sinfona - jer ne znam kako bi taj eventualni sifonizirani orkestar uštimavao zvuk. Sink(h)roniziranim puštanjem vode iz vodokotlića?
Postoje situacije kada svi mi u jeziku, a pogotovo na blogu koji zahtijeva brzu interakciju – griješimo, od benignih situacija kad gutamo ili uduplavamo slova, ozbiljnijih kada miješamo pojmove i izraze zbog nedostatka koncentracije, pa sve do čudnovatih kerefeka koje izvodimo u sintaksi. Ponekad je to nenamjerno, a ponekad i namjerno, ponekad iz neznanja, a ponekad baš iz znanja, ovisno o prilici i kontekstu.
Osobno na blogu svjesno biram ovu ležernu vrstu diskursa u kojoj se gramatičkih pravila i zakonitosti držim jako labavo, kako u razgovornom tako i pisanom obliku. Ne pišem u grču, pa komentare redom počinjem i završavam malim slovom, stavljam i nestavljam dijakritičke znakove gdje treba i ne treba, miješam dijalekte i narječja, izvrćem uzrečice i izraze, tvrdoglavo se lokal-patriotski dičim lokalizmima, naveliko nabacujem tuđice i posuđenice, strane riječi i imena pišem kako mi šune, čas fonetski po Vuku, čas etimološki kako se već traži, i sl.
Sadržaj izrečenoga na blogu držim bitnijim od načina (iako, dakako, i način igra nezanemarivo veliku i važnu ulogu, jer uokviruje poruku koju želimo poslati), budući da slobodarska, neformalna i brza forma bloga ne traži uštogljenost i gramatičku točnost, te dopušta pa čak i potiče - osoban i osebujan izraz. Ali pored svega toga navedenog, naravno da redovito i griješim - ne bježim od toga. Moja koncentracija sigurno ne može biti stopostotna 24 sata dnevno, divim se onima koji je imaju
Osobni bauk oduvijek mi je bio raspored riječi u rečenici, one su točno onoliko zbrčkane i raštrkane baš koliko i moje misli koje lete na sto strana i sto tema. S navedenim se hrvem i borim otkad znam za sebe i vjerojatno ću se boriti do kraja života, no s vremenom sam jednostavno prihvatila činjenicu da sposobnost savršenog i lijepog izražavanja nije podarena svakome i da ona spada u onu vrstu nadarenosti, kao što su nadarenost za gimnastiku, matematiku, pisanu riječ, likovnost, pjevanje etc. - s kojom se ili rađaš ili ne. Dakako da se na svemu može raditi, vježbati i vježbom poboljšati, no ako u korijenu nemaš talenta i smisla, uzalud sav trud i vježbanje. Kao evidentan primjer navodim pjevače - Meštra i Katju Kušec
Pa se tako i ja pomirih, da smo moje naopake rečenice i ja, jedne drugoj suđene, kakve god da jesmo. No dobro, to se ja onako više tješim.Primjer 2. Ođe vs. Nekultura
A sada uzmimo primjer zlonamjerne kritike jedne domaće Jezične Čistunke, kojoj sam imala priliku svjedočiti u našem lokalnom dućanu. Naime, u njemu radi jedna vrlo ljubazna i draga prodavačica koja profesionalno i veselo odrađuje svoj posao kolikogod slabo plaćen i naporan bio. Na pitanje užurbanog kupca gdje drže krumpir, prodavačica je spontano odgovorila materinjim domaćim izričajem:
- A nu, čekaj malo, ođe (ovdje) doli mora zloooćo jedan bit!
Na što se jedna postarija damski nastrojena gospođa koja je čekala red, više nego zlobno raskravila:
- Ođe?!? Šta si to rekla, ođe!?! Prava si Peračka (op.a. u značenju-žena rodom iz Peračkog Blata, malog sela blizu Ploča naširoko poznatog po suhim smokvama), Peračka ti mater ko te tako učija!! -s očitom namjerom da se naruga prodavačici i njenom porijeklu, zaboravljajući pritom da je i sama iz istog sela (sic!), da je i sama završila samo osnovnu školu i da je njena podrugljiva gesta daleko nekulturnija i primitivnija nego književno (ne)ispravan izraz (kojeg usputno rečeno, nije ni sama propustila zgaziti, iako se pravi damom). Poslovica bi rekla - rugala se sova sjenici. A godine ponekad doista ne donose mudrost.
Kako sam već spomenula - tvrdoglavo se lokal-patriotski dičim nekim lokalizmima, pa ih čak inateći se i forsiram u razgovorima u kojima uočavam usiljeni jezični purizam, a jedan od razloga su upravo i ovakve situacije u kojima se bogatstvo narodnog izraza nepravedno izvrgava ruglu od strane neupućenih i zatucanih neznalica (a takvih ima i među akademicima). Nije bitno kako govoriš, koliko je bitno što govoriš i kakav si čovjek.
A sada uzmimo primjer zlonamjerne kritike jedne domaće Jezične Čistunke, kojoj sam imala priliku svjedočiti u našem lokalnom dućanu. Naime, u njemu radi jedna vrlo ljubazna i draga prodavačica koja profesionalno i veselo odrađuje svoj posao kolikogod slabo plaćen i naporan bio. Na pitanje užurbanog kupca gdje drže krumpir, prodavačica je spontano odgovorila materinjim domaćim izričajem:
- A nu, čekaj malo, ođe (ovdje) doli mora zloooćo jedan bit!
Na što se jedna postarija damski nastrojena gospođa koja je čekala red, više nego zlobno raskravila:
- Ođe?!? Šta si to rekla, ođe!?! Prava si Peračka (op.a. u značenju-žena rodom iz Peračkog Blata, malog sela blizu Ploča naširoko poznatog po suhim smokvama), Peračka ti mater ko te tako učija!! -s očitom namjerom da se naruga prodavačici i njenom porijeklu, zaboravljajući pritom da je i sama iz istog sela (sic!), da je i sama završila samo osnovnu školu i da je njena podrugljiva gesta daleko nekulturnija i primitivnija nego književno (ne)ispravan izraz (kojeg usputno rečeno, nije ni sama propustila zgaziti, iako se pravi damom). Poslovica bi rekla - rugala se sova sjenici. A godine ponekad doista ne donose mudrost.
Kako sam već spomenula - tvrdoglavo se lokal-patriotski dičim nekim lokalizmima, pa ih čak inateći se i forsiram u razgovorima u kojima uočavam usiljeni jezični purizam, a jedan od razloga su upravo i ovakve situacije u kojima se bogatstvo narodnog izraza nepravedno izvrgava ruglu od strane neupućenih i zatucanih neznalica (a takvih ima i među akademicima). Nije bitno kako govoriš, koliko je bitno što govoriš i kakav si čovjek.
Što se hrvatskog novojezičnog purizma tiče, mislim da vam je većini već sve poznato, najzloglasnije i najrazvikanije bile su takozvane novotvorenice koje su u narodu opravdano izazivale samo podsmijeh (zrakomlat, samokres, dalekovidnica, nosiglas, brzoglas, velenapadaj, munjosprem, okovratnidopupčak, utvaram si / koju Ćiro nesmiljeno popularizira i dan danas… mili blože) i takvima ih grotesknima, kakve već jesu - smatram još najmanjom jezičnom nepogodom od svih mogućih. Najmanjom, jer postoji jedan dijaboličniji i suptilniji način poturanja jezičnog purizma od novotvorenica, način koji u korijenu ima slijepu - isključivost.
A tu sad ulazimo na delikatan teren bliskih historijskih, pardon - povijesnih iskustava i repova. Historia est magistra vitae, zar ne, ili…?
Riječi koje je teško smjestiti bilo kamo, pa ih se svi odriču ili ih svi svojataju, baš kao pokojnog Andrića. Prosto čovjek da ne povjeruje ili kao što bi rekla stara hrvatska budnica ´Prosto zrakom ptica leti…`
nad kojom točno mogu zamisliti te nacionalističke jezične čistunce kako zbunjeno tuku glavom u zid lamentirajući - zašto ptica zrakom nije mogla letiti jednostavno umjesto prosto? To su već posebni, a na jedan način i neizlječivi Jezični Čistunci – tzv. nacionalistički puritanci. To je ekipa koja se pojavila početkom ´90ih, kada je veliko hrvatstvo u novostvorenoj Hrvatskoj bilo popularno i poželjno, pa je po njima valjda i jezik trebao biti noviji i hrvatskiji
nego što je to do tada bio.Kao pojava je to donekle razumljivo i objašnjivo tipičnom ljudskom reakcijom otpora i bunta na nešto što mu se silom nameće, u ovom slučaju na brutalnu srpsku agresiju na Hrvatsku. No iako psihološki razumljivo, kad se to jezično nacio-puritanstvo rasplamsalo preko svake mjere - s razumom više nije imalo nikakve veze. S takvim Jezičnim Čistuncima više nije bilo i nema razgovora, oni umišljaju da samo oni znaju što je ispravno i čisto u hrvatskom jeziku - a što nije. I zbog toga sam ih ostavila za kraj, iako bi se moglo reći da sam ovaj aspekt čistunstva već djelomice dotakla i u Primjeru 1.
Primjer 3. Đe vs. Neznanje
- Đe je on to zapeo, a neđe je sigurno?
Ovako me svojedobno i davno, u mlađim danima, kolegica sa fakulteta priupitala o zajedničkom prijatelju koji je kasnio na dogovorenu kavu... da bi mi odmah potom, na drugo uho, jedna druga kolegica psiknula sljedeće pitanje/optužbu:
Odakle je ova!?! Kako je nije sram tako govoriti!?! – a njen je izraz lica pun gađenja razgovijetno izgovarao i nastavak prešućenih riječi, koje bi otprilike glasile ovako - Srpkinja!! Šta si ona misli gdje je, neka se vrati odakle je i došla!
Nakon što sam, za divno čudo, mirno i staloženo odgovorila da je prva kolegica rođena Dubrovčanka, dodatno sam staloženim glasom pojasnila neupućenoj Jezičnoj Čistunki da je takav način govora također dio hrvatskog jezičnog nacionalnog blaga i da se tih rječica –Đe (Gdje) i Neđe (Negdje)- ne treba bezrazložno bojati. Nacionalno zajapurena Jezična Čistunka u trenu je ostala bez teksta, kao da ju je netko vodom polio - dobivši valjda potvrdu hrvatske ispravnosti i valjanosti, odjednom joj te čudno zvučeće riječi nisu više bile odvratne. Zamislite to jezično čudo koje gnjev pravedni u trenu pretvara u krotkost. Aleluja braćo i sestre!
Za sebe sam zadržala činjenicu da dubrovačka kolegica po nacionalnosti uistinu nije Srpkinja, ali ni Hrvatica, jer to uopće nije bitno, ovdje se radi o čistom neznanju i predrasudama iz kojih se i rađaju najveće gluposti koje čovjek napravi, a bisere doista ne treba bacati pred svinje. Blože moj, do nedavno je bilo dovoljno da netko ima krivi naglasak i odmah bi ga krivo gledali. Stanje je do jučer glasilo: ne daj bože da se u nas izgovori neka srpska riječ – kao da je to grijeh ravan ubojstvu, kao da je to uopće grijeh? Ali koja je srpska riječ, a koja hrvatska? Kako odijeliti sudionika od učesnika?
Čak i da se radi o nekoj srpskoj riječi ili izrazu - zar je to toliko grozno? Zar je toliko strašno nešto reći na srpskom? Zar je to groznije od možebitnog značenja ili negativnog učinka izrečenog? Bi li reakcija zgražavanja i sablažnjavanja bila jednaka da je kolegica recimo istu rečenicu izrekla na kineskom?
(no bogu hvala stvari su u međuvremenu krenule na bolje, iako dežurnih čistunaca još uvijek ima i uvijek će ih biti)
- Đe je on to zapeo, a neđe je sigurno?
Ovako me svojedobno i davno, u mlađim danima, kolegica sa fakulteta priupitala o zajedničkom prijatelju koji je kasnio na dogovorenu kavu... da bi mi odmah potom, na drugo uho, jedna druga kolegica psiknula sljedeće pitanje/optužbu:
Odakle je ova!?! Kako je nije sram tako govoriti!?! – a njen je izraz lica pun gađenja razgovijetno izgovarao i nastavak prešućenih riječi, koje bi otprilike glasile ovako - Srpkinja!! Šta si ona misli gdje je, neka se vrati odakle je i došla!
Nakon što sam, za divno čudo, mirno i staloženo odgovorila da je prva kolegica rođena Dubrovčanka, dodatno sam staloženim glasom pojasnila neupućenoj Jezičnoj Čistunki da je takav način govora također dio hrvatskog jezičnog nacionalnog blaga i da se tih rječica –Đe (Gdje) i Neđe (Negdje)- ne treba bezrazložno bojati. Nacionalno zajapurena Jezična Čistunka u trenu je ostala bez teksta, kao da ju je netko vodom polio - dobivši valjda potvrdu hrvatske ispravnosti i valjanosti, odjednom joj te čudno zvučeće riječi nisu više bile odvratne. Zamislite to jezično čudo koje gnjev pravedni u trenu pretvara u krotkost. Aleluja braćo i sestre!
Za sebe sam zadržala činjenicu da dubrovačka kolegica po nacionalnosti uistinu nije Srpkinja, ali ni Hrvatica, jer to uopće nije bitno, ovdje se radi o čistom neznanju i predrasudama iz kojih se i rađaju najveće gluposti koje čovjek napravi, a bisere doista ne treba bacati pred svinje. Blože moj, do nedavno je bilo dovoljno da netko ima krivi naglasak i odmah bi ga krivo gledali. Stanje je do jučer glasilo: ne daj bože da se u nas izgovori neka srpska riječ – kao da je to grijeh ravan ubojstvu, kao da je to uopće grijeh? Ali koja je srpska riječ, a koja hrvatska? Kako odijeliti sudionika od učesnika?Čak i da se radi o nekoj srpskoj riječi ili izrazu - zar je to toliko grozno? Zar je toliko strašno nešto reći na srpskom? Zar je to groznije od možebitnog značenja ili negativnog učinka izrečenog? Bi li reakcija zgražavanja i sablažnjavanja bila jednaka da je kolegica recimo istu rečenicu izrekla na kineskom?
(no bogu hvala stvari su u međuvremenu krenule na bolje, iako dežurnih čistunaca još uvijek ima i uvijek će ih biti)
Kad se podvuče ta imaginarna crta, dolazimo do zaključka da problem uopće nije u jezicima, nego u predrasudama koje ljudi svjesno ili nesvjesno o govornicima tih jezika u sebi nose… Nekako mi se jalovom rabotom čini, kad svojim rasno očišćenim i neokaljanim jezikom, svi ti Jezični Čistunci zapravo govore samo - jezikom isključivosti i mržnje.
I zanimljivo je da osobe koje na jezičnom nacionalpurizmu/puritanizmu toliko slijepo inzistiraju, obično na tom savršeno-književno-točnom jeziku zapravo s ljudske strane - nemaju što reći.
Post je objavljen 17.04.2010. u 00:01 sati.