MODESTI BLEJZ

-Milivoj Ašner, danas 95godišnjak, navodno je kao bivši načelnik ustaške policije u Požegi od 1941. do 1942. i kao agent Gestapa za vrijeme II.svjetskog rata u Požegi prokazivao Židove, Srbe i Rome i deportiranjem u Auschwitz pečatio im sudbine.
-Hrvatska je za Ašnerom izdala tjeralicu koji se odmah potom bježeći preko granice nastanio u Austriji.
-Austrija Ašnera odbija isporučiti Hrvatskoj, navodno zbog njegova lošeg zdravstvenog stanja (ishlapljelosti?) i visoke dobi koja mu onemogućuje izdržati eventualno suđenje.
-Ašnera to isto loše zdravstveno stanje i visoka dob ne sprečavaju da istupa u medijima i pri tom izvoljeva diktirati (sic!) uvjete eventualnog suđenja.
Tko je ovdje lud?
Tvrdim da je ovo što Austrija čini, odnosno NE čini – sramota, ali i lukavo smišljeni igrokaz. Isto kao što je bila sramota ali i igrokaz pustiti Ašnera sve one silne godine (do 2004.te) da se nekažnjeno šeće po Hrvatskoj hineći da se za njegovu prošlost ne zna. Metenje prošlosti pod tepih uvijek je pogrešan ali nažalost i najčešći način rješavanja problema, kojeg očito ove dvije zemlje dijele. Interes i onaj pravi razlog zbog kojeg Austrija odbija isporučiti Ašnera možemo samo naslutiti, isto kao što možemo samo naslutiti razloge zbog kojeg Hrvatska daje otkaz policijskom djelatniku koji se usudi provoditi slovo zakona i privoditi nositelje nacističkih simbola. Možda Austrija želi izbjeći kompromitaciju u vlastitim redovima ako čovjek ima austrijsko državljanstvo, no u svakom slučaju ne izručujući ga - kompromitiraju sebe samo još i više. Etiketu nacizma i nakon pola stoljeća jako je teško ako ne i nemoguće izbrisati, što Hrvatska itekako dobro i sama zna.
Pokojni se Ben Gurion ili Golda Meir u ovakvim situacijama ne bi krzmali ni sekunde. Stari lisci bi automatski izdali tajnu zapovijed – Eichmanna dovući u Izrael! Bez puno priče i filozofije, po kratkom postupku - cap! Pa makar i s drugog kraja svijeta – onda s drugog kraja svijeta. I to bi bilo/jest učinjeno, uza sve eventualne prijepore koje bi u svijetu svojim postupkom izazvali - tajne službe bi dovukle Eichmanna. Izraelci su naprosto bili svjesni da preživjelim nacistima moraju poslati poruku – Niste sigurni ma gdje da ste! Lovit ćemo vas kao zvijeri što i jeste, lovit ćemo vas i uloviti! Nećemo imati milosti prema vama kao što je ni vi niste imali prema nama.
Izraelci su naprosto bili svjesni da im u onom poslijeratnom svijetu nitko neće dati pravde - ako je ne iščupaju sami. I zato su je čupali.
Stariji će se sjetiti da je Hrvatska već krajem 80ih sličnu situaciju doživjela sa slučajem Artuković. Ratni zločinac Artuković bio je u još gorem stanju nego Ašner kad je iz SADa isporučen tadašnjoj SRJ/SRHR (iz aviona je iznesen na nosilima). Uslijedilo je teatralno suđenje kojeg je taj na smrt bolesni starac vjerojatno bio polu-svjestan, te je na njemu zasluženo osuđen na doživotnu robiju. Iako je cijelo suđenje, ruku na srce, bila jedna velika predstava ondašnjih vlasti za oči svijeta – takve predstave su u ovakvim slučajevima uistinu neizbježne i potrebne baš kao što su to bila i suđenja preživjelim vodećim nacistima u Nurnbergu. Jer suđenja kao što je Nurnberg iznose istinu na lice pravde i pred lice svijeta te donose neophodnu katarzu koja nakon zločina takova opsega (Aushwitz, Treblinka, Mauthausen, Jasenovac…) mora uslijediti. Poruka za generacije koje dolaze mora biti jasna – takvi zločini neće proći nekažnjeno. Pravde mora biti!
Dakle – Ašnera pred sud! Nek´pred sudom dokaže svoju nevinost ako je nevin kao što tvrdi, a ako nevin nije onda - osuditi!

Ajmo nabrojati što sve u Pločama imamo i što nam zrakom i plućima leti: azbest, ugljen, antracit, umjetno gnojivo-urea, koks, glinica, sumpor... a sad još i ovo... truju nas kao piliće! Prave nas budalama!
Pa da barem grad ima kakve financijske koristi od toga, ali upravo suprotno - iz dana u dan ovaj grad propada i nazaduje! I to na očigled! Niti se išta gradi, niti se ulaže, posla nema, sve više sličimo na sivu, zanemarenu, propalu selendru.
Samo još čekam da počnu gradit i nuklearku. Adio pameti-zdravo tugo!

Većini od nas naše tajne želje-gralovi i nisu toliko tajne već sasvim normalne i ljudske, kao što su recimo potraga za srećom, ljubavlju, osobnim ispunjenjem na profesionalnom i/ili obiteljskom planu. No ovaj put neću o tome, već ću o nekim svojim skromnijim, malim, gotovo svakodnevnim serinemama/stvarčicama koje sam dosta dugo manje-više uspješno tražila.
Što se glazbe tiče moja neuhvatljiva serinema je dugo bio soundtrack Posljednjeg Kristovog Iskušenja. Iako sam album Pasion, genijalan uradak Petera Gabriela, imala priliku slušati i zaželjeti, činilo se da mi nije bilo suđeno ujedno je i imati. Ma što god poduzela taj soundtrack nikako nije nalazio put do mojih ruku, sve do jednog dana kad mi je prijateljica znajući za moju upornu potragu uspjela nabaviti cd i poslati ga poštom. I već kad sam bila uvjerena da mi serinema ovaj put neće pobjeći uslijedilo je novo razočarenje – poštar je tog dana bio preumoran donijeti toliko željeni paketić na moja vrata pa ga je jednostavno u poštanski sandučić ugurao i - prelomio. Ptičica je ponovo odlepršala. I prošlo je još nekoliko godina, dok je konačno nisam ulovila (imam ga!) baš onda kad sam se tomu najmanje nadala.
No tada ju je zamijenila jedna druga, ponovo glazbena – album Felix, genijalnog violinista Felixa Lajka. Mislim da je to bilo na jednu Novu Godinu kad sam prvi put čula za ovog tipa. Na tv-u je mađarski nacionalni orkestar Roma maestralno prašio čardaše kad je u jednom trenutku na scenu izašao jedan neuredni, raščupani i po svemu sudeći poremećeni tip s violinom u ruci Bio je to Felix. Ono što je uslijedilo - dotaklo je samo nebo, jer Felix uistinu jest poremećen, ali pozitivno, kao što to samo genijalci mogu biti. Otada tražih taj album (i još ga tražim), no - bogu hvala na torrentiranju i onom tko ga je izmislio pa i taj Szeretni/To Love violinski solo koji mi se urezao u srce napokon ovih dana pronađoh!

U svakom slučaju, lijepo je kad pri spomenu na tvoj grad prve asocijacije vezane za njega budu pozitivne. Možeš živjeti u ne znam kako malom mistu i bilo gdje, ali ponositi se njime i voljeti ga s poštovanjem treba. Pohvale nikad nisu naodmet, a ni kritike - kad se daju iz ljubavi, jer se tako radi na poboljšanju svoje okoline.
Najveću ulogu u tome imaju ljudi, ljudi koji pronose određenu sliku o sebi i svome kraju (kako bi onaj ispred NE Krškog duhovito rekao: ozračje) Eto stvarno mogu reći da je u zadnje vrijeme naše malo misto imalo dosta sreće, prvo sa Rafom, pa sa onom malom smišnicom Valentinom koja je bila u Top Modelu (iako takve monstruozne sado-mazo eksperimente uopće ne odobravam, niti bih svome djetetu ikad dopustila da u nečemu takvom sudjeluje), uglavnom ostao je jedan jako lijepi dojam, što nije uvijek bio slučaj, dapače. Stoga im hvala. Netko bi sad pitao pa što je to u toj pločanskoj vodi (o tome dalje u tekstu). Ne znam hoće li im vodstvo grada ikako zahvaliti, ali eto zahvaljujem i čestitam im ja. Sritno im i berićetno u životu bilo Mali smo, al´nas ima.
Što se kritike tiče, iz Njemačke su stigle i preostale bačve za zbrinjavanje kancerogenog azbesta iz kruga bivše tvornice Azbest. No iskreno ću vam reći, iako je bilo kakav pomak uistinu dobra stvar, ovo sa bačvama je samo jedno veliko mazanje očiju. Baš zato jer će se ´stručno´ sanirati samo azbestni otpad iz kruga bivše tvornice. Novi vlasnici pogona će u krugu tvornice malo začeprkati i zaprpati kao mačka iza sebe, čisto zbog javnosti i zakona EUa. A svi oni nelegalni deponiji u okolici za koje se i zna i ne zna (na groblju, pored gradskog izvora /eto kakvu vodu pijemo u lokalnim maslinicima, u podmorju, na Baćinskim jezerima i tko zna sve još gdje) i koji su se nekontrolirano i kriomice bacali kroz 40 godina tvorničke aktivnosti – i dalje ostaju kao smrtonosna žarišta, kao rak rana ovog kraja. I svi od toga peru ruke, jer bože moj, nitko nije spreman pljunuti grande lovu za sanaciju. Situacija je potpuno ista kao u Vranjicu i Solinu.
Nedavno sam čitala neke blago rečeno bedaste komentare u stilu - kako se lokalno stanovništvo nema što buniti jer ako im azbest (i slični zagađivači) nije smetao tada, što im ima smetati sada!? Ma slušajte, oduvijek su se najveći svjetski zagađivači, petrokemijske i ine (pogotovo zapadne) industrije sakrivale na rubovima civilizacije, daleko od očiju, zakona i znanja. Nećete petrokemijske kugle ili nuklearku naći ni na jednom glavnom trgu, usred Londona, Pariza ili New Yorka. Uvijek se nastojalo takvog zagađivača utrpati u neku siromašnu pripizdinu i vukojebinu gdje su ljudi sirotinja, neinformirani i žedni posla (!) i gdje nitko neće praviti probleme ili postavljati suvišna pitanja. Zato se recimo i tragedija u Bhopalu dogodila u Indiji, a ne u Hollywoodu Kalifornija. I upravo tako i upravo zato nekadašnji je Azbest mogao osvanuti u našem malom mistu (i Obrovcu i Bakru i Vranjicu i…), a nije mogao u Beču, Rimu ili Beogradu. Ljudi na terenu nisu znali te su pored neznanja imali još jednu fatalnu ´manu´ - bili su gladni kruha! Netko dijaboličan i željan profita taj im je kruh i ponudio, ali ih nije upoznao sa visokom cijenom koju će vrlo brzo unutar generacije platiti i oni i njihova djeca i djeca njihove djece. Onaj tko je trebao znati – jest znao, uvjeravam vas, i baš zato što je znao tu je i gradio
Slušajte, tu se po meni radi o čistom zločinu, čistom kao suza: svjesno obmanjivanje stanovništva i dovođenje istoga u smrtonosnu situaciju (pravnici bi to znali bolje formulirati). Čak je i vrlo dokazivo i pred zakonom procesuabilno. Ali hoće li za njega itko ikada odgovarati i biti procesuiran?! Pokojni bi Račan rekao: Ma hajte hajte molim vas…

ON: I ništa nisi moga?
Premijer: A šta san moga kad me drže za da prostiš..
ON: Ok-ok, ne trebaš u detalje. A alternativna rješenja?
Premijer: Ma zajebi to, mi smo premali, kasno je za sve, jer i Arapi drže Amere za.. jeli..
ON: Za ´da prostiš´?
Premijer: Tako je, za ´da prostiš´! I eto u tome je moj problem!
ON: U čemu? Nije valjda da se Mirjana žali!?
Premijer: Ma ne to! Ne TO! Nego energenti kužiš?! Energenti! Šta da radim čovječe!?!
ON: A što ti se nudi?
Premijer: Pa.. ovisi.. šta TI nudiš? Jer ako ne bi nudio.. sve mi se čini.. da ću biti prisiljen.. potpisat ugovor sa Tvojim.. jeli.. khm-khm.. konkurentom.. osim ako Ti nešto ne poduzmeš u vezi toga.. prije toga..
ON: Sa mojim konkurentom? A kako si to točno zamislio?
Premijer: Pa.. vraćam Ruse u igru.. Družba Adria i tako.. Putin je sad faca i.. pa.. vraćam i nuklearke.. no da.. uglavnom – prodao bih hrvatsku dušu.. jeli.. Njemu.
ON: I ti bi stvarno potpisao ugovor s mojom konkurencijom?! Prodao bi dušu Hrvatske Njemu!?! Ivo sine razmetni, jel´ se to meni čini il´ ti to mene kao ono totalno – ucjenjuješ?
Premijer: Ko? Ja? Timesačuvaj!
ON: Sad još i zajebaješ jeli?!
Premijer: Ma ne shvaćaj to osobno jebiga, shvati to kao pravovremenu prevenciju, takva su vremena – stislo, stislo velim Ti! Zato Ti i kažem da pomagaš – govori šta da radimo, oćemo li bušit ili.. ili stvarno ODOH KONKURENCIJI! Ja i cila Hrvatska sa mnom!
ON: Pravovremena prevencija jeli?
Premijer: Ajde, ka Tebe te molim! Evo sve ću učinit, traži od mene šta god hoćeš samo pomagaj!
ON: A jesi ti Ivo dobro promislija šta tražiš od mene? Sve se vraća sve se plaća, znaš? Jesi TI spreman platit tu cijenu?
Premijer: Jao Tebe pa znaš mene!
ON: Zato te i pitam jer te znam.
Premijer: Šta se brineš! Hrvatski narod je uvijek spreman platit cijenu! Evo da Ti dokažem – sutra zoven HEP i dižen 56 posto!
ON: 56? Toliko ti ne bi prošlo ni u Vatikanu.
Premijer: Ok-ok, 50? 40?? 30??? Ok - 27 posto!!
ON: Hm, tvoja je vjera u spremnost hrvatskog naroda upravo.. ganutljiva, no da.. uvijek sam govorio da ste vi Izabrani narod.
Premijer: Zar to nisu Žid..?
ON: Ne cjepidlači! Oćeš´ moju pomoć ili ne?
Premijer: Pa naravno, naravno o Uzvišeni! Evo klečin isprid Tebe! Bacan se u proskinezu prid Tebe! Ljubin Ti stopala o Najsvjetliji o Veličanstveni o….
ON: Skrati, žurim u Tiranu.
Premijer: POMOZI BOŽE BOŽE POMOZI POMAGAJ BOŽE MOLIMO TE – POŠALJI NAM ZNAK OĆEMO LI BUŠIT ILI NE!
BOG: Ne znam koji vam je svima kuac, prije trideset godina svi tražili hašiš a danas bi naftu.
Premijer: POMOZI POMOZI POMOZI POMOZI…
BOG: Ok-ok, ne trebaš dramatizirat, lijepo molim bilo bi dovoljno. Znači tražiš znak? E pa zapamti - sam si to tražio. Tvoja želja - meni zapovijed!

P.S. Ovaj me današnji biser hrvatskog novinarstva do suza nasmijao:
Novinar iz studija zove kolegu na terenu pred NE Krško i pita ga - Kolega, kakvo je ozračje?
Hmmmmm, paaaaaa, ček´da pogodim - radioaktivno?

Ova se dijagnoza mlakosti (bljedolikosti) hrvatske vanjske politike može gotovo filmski pratiti preko vanjskopolitičkih karijera svih srpskih Vukova, još tamo od onog četnika Draškovića (ma i onog mitološkog) pa do ovog Jeremića, ta nemoć hrvatske vanjske politike da bezobraznu bahatost srpskih političara automatski sreže na licu mjesta! Da im začepi gubicu.
Laprdali su svašta i laprdaju još uvijek. A mi kenjkavo, piškit ću-kakit ću.