Marketing
U potrazi za serinemom
U nedavno završenoj telenoveli postojao je lik starog crnca, bivšeg roba, koji je cijeli svoj život tražio nešto što ni on sam nije znao definirati. U njemu je postojao neki vječni nemir koji ga je tjerao na lutanja, neka nedefinirana čežnja (bijaše to čežnja za slobodom) za nečim onostranim što se valjda i traži cijeli ljudski vijek, pa je u svojoj priprostosti i dobroti taj svoj nepronađeni cilj -po narodnoj predaji i pričama svoga izmučenog naroda- nazvao pticom serinemom. Te je od tada uvijek u svojim neizbježnim životnim lutanjima rijetke uspjehe a češće promašaje tumačio činjenicom da još uvijek nije našao svoju serinemu.
Vjerojatno je ta galahadovska potraga za svetim gralom univerzalna ljudska osobina, koju u raskošnijem ili pak skromnijem pogledu svi mi posjedujemo dok više ili manje uspješno tragamo za nečim što nam igrom slučaja ili sudbine uvijek nekako neobjašnjivo izmiče, čak i onda kad nam se varljivo pričinja na dohvat ruke. Pa bilo to nešto intimnog, duhovnog ili pak materijalnog oblika.
Što se glazbe tiče moja neuhvatljiva serinema je dugo bio soundtrack Posljednjeg Kristovog Iskušenja. Iako sam album Pasion, genijalan uradak Petera Gabriela, imala priliku slušati i zaželjeti, činilo se da mi nije bilo suđeno ujedno je i imati. Ma što god poduzela taj soundtrack nikako nije nalazio put do mojih ruku, sve do jednog dana kad mi je prijateljica znajući za moju upornu potragu uspjela nabaviti cd i poslati ga poštom. I već kad sam bila uvjerena da mi serinema ovaj put neće pobjeći uslijedilo je novo razočarenje – poštar je tog dana bio preumoran donijeti toliko željeni paketić na moja vrata pa ga je jednostavno u poštanski sandučić ugurao i - prelomio. Ptičica je ponovo odlepršala. I prošlo je još nekoliko godina, dok je konačno nisam ulovila (imam ga!)
baš onda kad sam se tomu najmanje nadala.No tada ju je zamijenila jedna druga, ponovo glazbena – album Felix, genijalnog violinista Felixa Lajka. Mislim da je to bilo na jednu Novu Godinu kad sam prvi put čula za ovog tipa. Na tv-u je mađarski nacionalni orkestar Roma maestralno prašio čardaše kad je u jednom trenutku na scenu izašao jedan neuredni, raščupani i po svemu sudeći poremećeni tip s violinom u ruci
Bio je to Felix. Ono što je uslijedilo - dotaklo je samo nebo, jer Felix uistinu jest poremećen, ali pozitivno, kao što to samo genijalci mogu biti. Otada tražih taj album (i još ga tražim), no - bogu hvala na torrentiranju i onom tko ga je izmislio pa i taj Szeretni/To Love violinski solo koji mi se urezao u srce napokon ovih dana pronađoh!Tako da mi je preostala još samo jedna neutažena filmska čežnja (ne, ne mislim na Clooneya)
samo jedna bajkovita ptica koja mi uporno bježi, preostao mi je - Le silence de la Mer/Silence of the Sea/Tišina mora – mali veliki intimni filmić francuskog sineasta Jean-Pierre Melvilla iz 1949-te. Komorna drama snimljena prema istoimenoj noveli Vercorsa, sa valjda više simbolike i značenja nego glumačke ljepote. Ali i takva, nebrušena i nespretna, osvojila me jedne davne noći u kasnom terminu kad su tv program pratili valjda samo vampiri, pivopije i ja 
Francuzi su prije koju godinu snimili i novu verziju, čiji sam donekle promijenjeni kraj(!) imala prilike pogledati (a svi koji znaju o čemu se u noveli/filmu radi znaju zašto je sam kraj vrlo bitan i zašto je donekle svetogrđe taj kraj mijenjati). Naravno da bih voljela nabaviti i ovu verziju, kao i onu iz 80ih – no Melvillov original je ono što moje srce ište.Valjda to tako mora biti, nešto uvijek ostane neuhvatljivo tako da naše srce ne zaboravi što je to čežnja
Post je objavljen 10.06.2008. u 22:42 sati.