MODESTI BLEJZ

Slušajte dobro jer ovo je esencijalno, ovo je formula za pobjednike:

- Dugonoge bombe u korzetima (da prostite) dopičnjacima ili potpičnjacima!!! Minjaci su out, potpičnjaci su – in. Čak ako vašu zemlju predstavljaju i zabrađeni bavarski monasi u rimskim sandalama – morate im namečiti rasni komad u potpičnjaku!!! To je trend koji na Eurosongu prevladava i s kojim sigurno osiguravate prvih pet pozicija, formula za pobjednike!

Zapamtite:

- Sisata skandinavska plavuša je uvijek in! Ako uz to još zna i pjevati - neće proći nezapaženo, pogotovo ako obuče dugačku dekoltiranu modru haljinu sa šlepom, može i vreću od cementa ali glavno da je dekoltirana i modra (ali ne galica!).
- Razgolićeni mladići kao back-vokali ili naprosto kao ragolićeni mladići u backu (u kombinaciji sa sisatom plavušom – pripremite maramice).
- Perje! Mnogo perja, čak i ako nema nikakvog smisla – namečite perje pobogu! I ne škrtarite na šljokicama i resama, neće vam ih ćaća platit, neka kamerman oslijepi od šljokica i resa! Za muškarce lajbeci! Kožni, svileni, šareni, bilo kakvi, samo da su bez rukava i da ističu mišićave nadlaktice.
- Teatralno (s)kidanje odjeće! Obavezno! Oblačiti se u slojevima, tako da u krucijalnom trenutku nastupa možete sa sebe zubima strgnuti garderobu, baciti je na pod, zgaziti, kidati, politi benzinom, zapaliti, likujući nad njom plesati polku, i tako naglasiti svoje atribute, patnju, bol, ushit, ekstazu i sl.

A sad nešto vrlo bitno:

- Žestok ritam! Nije bitno šta je -techno/dance/house- glavno da udara. Još mu dodate zrno izvitoperenog etna, nazovete ga world musicom - i na konju ste!
- Violine uvijek imaju prođu! Ubacite dakle u taj ludi ritam i kakav violinski solo, makar pjevali i o tuzi australskih Aboridžina a capella. Neko se vrijeme činilo da je trend soliranja na violinama prošao, no violine na Eurosongu nikako da odsviraju svoje. Zato ubacite jednu nek´se nađe - zlu ne tribalo.
- Bubnjevi! Dajte bubnjeve, puno bubnjeva, može i bačve i teće i lonci i odbačene boce i bojleri, limenke i štednjaci, sva moguća i nemoguća PET ambalaža, sve šta nađete u kontejneru – daj šta daš.


Što još ima prođu:

- Raščupani heavy metalci/hard rockeri! Ovaj najnoviji začudni trend zamijenio je nekadašnje boys-bendove. Zato ako vam mali ima bend u garaži - nemojte se iščuđavati i zgražati, a niti pametovati da je vaša generacija bila poslušna i pristojna. Nije istina - i vi ste slušali Crvene Koralje! Obucite maloga i bend u oderane ovčje kože (ako nemate vi - imaju vaši na selu), ne tjerajte dite na šišanje i pošaljite ga na Eurosong. Nek´ vam dite osvitla obraz!
- Anđeli i demoni! Novi trend koji je zamijenio nekadašnje vrlo popularne muške buddy-buddy gitarske duete koji su na Eurosongu, poput Shwartzija, Stalonea ili dinosaura, potpuno izumrli. Nije važno o čemu pjevate, dovoljno je na pozornicu staviti jednog do dva anđela i kao njihovu suprotnost jednog do dva čađava demona te tako automatski istaći duboka filozofska pitanja o bitnosti bitka i grijehu užitka, erosu i tanatosu, Bradu i Angelini.

Kategorija uvijek popularno:

- Visoko Ce! Ponekad su to izblajhani vrišteći kastrati zbog kojih vam se po kredenci rasprskavaju kristalne čaše, a ponekad neugledne pevaljke od kojih ne očekujete ništa pa dobijete oštećeni bubnjić. Ne dajte da vas iznenadi visoko Ce!
- Pederčići (u eurovizijskom kontekstu) počupanih obrvica, oblajhanih beckhamica, u uskim nelaskajućim hlačicama! Obvezan roza detalj i neprirodno kretanje bokova kao audio-vizualno neugodna, ali redovita pojava koju moramo otrpiti.
- Hermafroditi / transvetiti i još štošta među nedefinirano (u eurovizijskom kontekstu), kao i živa i neživa, krpena, metalna ili slamnata pomoćna perad i preostali zvjerinjak (sve popularniji trend).
- Ljepuškati pjevač razdrljenog poprsja, kategorija različita od prethodne zato što po balkanskom nije peder (nego Čolić) ali se po balkanskom ponaša ko´ peder. Vrlo (ne)poželjno i vrlo klistirajuće.
- Bucmaste pjevačice sladunjavih balada sa srnećim očima i opernim predispozicijama. Rasadnik: Malta.

Kategorija uvijek prisutno:

- Redikuli, čudaci, opičeni tipovi, neshvaćeni umjetnici i budaletine koji se valjaju po pozornici i izvode samo njima razumljive tatijevske gegove, drugim riječima - autsajderi koje uvijek treba tretirati s oprezom, jer nikad ne znaš kad autsjader može postati insajder.
- Hendikepirani izvođač; uho, oko, grlo, nos. Bilo koji hendikep je prihvatljiv i automatski osigurava dobar plasman na račun suosjećanja. Zapamtite – na Eurosongu hendikep nije hendikep, nego je hendikep ako nemaš hendikep.

Znam-znam, zajebano je, odvratno, i politički i na svaki drugi mogući način nekorektno, ali to je Eurosong.


I upamtite još sljedeće, sva ova pravila daju se međusobno križati i kombinirati, ali uz obvezne mjere predostrožnosti i nužan oprez! Neke kombinacije mogu biti pun pogodak, no neke kombinacije mogu vrlo lako ispasti fatalno kobne. Recimo – slijepa debeljuca u dopičnjaku na rese! Brrrrrrr…

Dakle pravila valja dozirati s oprezom!

Kako je u ono vrijeme ´samoupravnog socijalizma´ bilo vrlo popularno radništvo i uopće ideja o radu kao takva (´da nam živi živi rad´) nerijetko bi se znalo desiti da lokalna škola organizira prigodne indoktrinirajuće izlete u raznorazne tvorničke pogone ili postrojenja, da dječica na licu mjesta vide radnike i nauče sve o produktivnosti onog sistema. Mislim da vam ne pričam ništa novo i da ste vjerojatno i sami (barem one umjereno ´starije´ generacije) bili na kakvom sličnom odgojno-tvorničkom izletu, protiv kojih inače nemam ništa protiv ako su razumno osmišljeni, dapače.
I tako jednog lijepog dana, nekome izuzetno nadahnuto-pametnom aka kretenu u našem gradu-školi-komitetu na pamet je palo odvesti nas, osnovnoškolsku dječicu u - tvornicu azbesta I fino oni postrojili nas mališane u dvored, znate već kako to izgleda, ručica u ručici da se ne zagubimo i marš jedan za drugim u tvornicu azbesta. Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Proveli oni nas tako ravno kroz proizvodni pogon, kroz predionicu (ako ste gledali seriju North & South po romanu E.Gaskell, e pa nešto slično), pa pokraj otvorenih užarenih peći za taljenje kraj kojih su neki ljudi/radnici u modrim radnim kombinezonima sa onim malim maskama na licu (koje obično danas vidimo na Japancima) nešto iz tih peći vadili i tako to.


E sad, bilo je vruće, bilo je pakleno, ali ako nikad niste osjetili smrad-okus staljenog azbesta iz otvorenih peći za taljenje ovo će vam biti teško zamisliti, ali vjerujte mi da u životu niste osjetili nešto neugodnije i ogavnije, smrad toliko rezak i toliko agresivan da ne napada samo vaš nos već i ždrijelo te kompletan dišni sustav, pa imate osjećaj da ga u ustima možete okusiti dok vam pali i grize unutrašnjost sinusa i grla. Naravno, nama djeci nisu dali maske. A ni zaštitna odijela Ali na kraju krajeva ni radnici ih nisu imali pa zašto bi i mi, jel´tako? Pa smo stoga kao prava djeca instinktivno pribjegli onome što bi i svatko drugi normalan – pokrili usta i nos dlanovima i poslušno nastavili kroz pogon dok nismo izašli vani na zrak.
E pazite sad, ako ste mislili da je odvođenje djece u tvornicu kancerogenog azbesta vrhunac nečijeg idiotizma – grdno ste se prevarili. Ovaj nedužni izlet nije bio kraj ludila. Naime, sutradan u školi, na prvom satu ne znam čega toga se ne sjećam ali sljedećeg se sjećam ko´da je bilo jučer, dočekala nas je prekoravajuća ´litanija´ sa uzdignutim prstom jer smo, pazite sad - u tvornici bili tako neodgojeni i nekulturni (sic!) da smo stavili dlanove na usta i nos i tako uvrijedili sve one poštene radnike koji u onom smradu rade i taj im smrad ne smeta a nama smeta i da kako nas nije sram!?!
E sad, iako sam bila dijete i pojma nisam imala ni o kakvim društvenim kretanjima, uređenju, svijetu, politici, ispiranju mozgova i bilo čemu – u tom sam trenutku itekako spoznala da tu uistinu nešto smrdi. Do neba Umjesto da se netko tada zapitao što djeca uopće imaju raditi u tvornici azbesta pobogu (!) netko ispravniji od samog Tita (tadašnjeg Krista) našao se uvrijeđen dječjim dlanom na dječjem nosu. Valjda smo da bi postali dobri i poslušni socijalistički radnici po mjeri Partije trebali uvaliti nos u vreće azbesta i udisati punim plućima?
Tako da se ne trebate čuditi ili rugati svjedočanstvima radnika iz Vranjica koji pričaju da su onako u ne-svojevoljnom neznanju azbest nosili kući kao ukras na novogodišnjem boru, jer se sjećam da su i naše majke a inače radnice u tvornici donosile kući čitave komade azbestnog platna, jer je ono onako vatrootporno bilo ´dobro´ za izolaciju špakera prilikom pečenja a mi bi se djeca čudila kako je to platno neugodno i čudno jer grebe i zabada se po rukama te ostavlja neoperive sitne iglice – azbesta Da-da. Te su priče autentične i tragične.

Čak se i bivši ruski predsjednik a friški premijer Putin zvan Gospodar Sitha ne može u pošalici mjerit´ s našim DrIvom, iako je postavljanjem svog Darth Vadera pardon Darth Medvedeva na svoju staru funkciju dokazao da je velik i zajeban igrač. A ovaj njegov učenik/mladunac/omladinac Darth Medo ima baš idealnu fačicu za svjetske medije – nevinu kao suncem obasjana tratimčica na rosom okupanom polju nevinu kao nevino mladunče od tuljana, nevinu kao Ćopićevo nevino Milo Dijete koje traži da mu KGB tata tuki guzu Maltene ga vidiš kako tapše perajama to jest ručicama i tepa: ´tuki guza-tuki guza´ Pa tako friški ruski predsjednik Tuki Guza onako uplašen i zalizan samo čeka upute velikog tate/Mastera koji će mu obrisat nos i uvuć potkošulju u popišane gaće. E, prijatelji dragi Tako vam igraju velike face, posade potrčka na provu a sami na krmi preuzmu kormilo. I to baš u trenutku kad se svjetsko tržište nafte strovaljuje u 3Pi-materine i Rusiju stavlja u idealan položaj kontroliranja svjetskog tržišta plina.
BUDI SE ISTOK AL´ NE ZAAAAAPAD,
U KU_CU SU SJEVER I JUUUUUG,
RATOVI TUTNJE U NAAAPAD,
NAFTOM SAD SJEBAN JE DRUG!
I dok u poharanom i od vojne hunte izmrcvarenom Mianmaru i Kini mrtve broje na cijele regije, neki hrvatski mediji prenijeli vijest da Nina-Vani Gladac Unutra Jadac-Morić (ma ko´si kozo, ko´si?!?) traži lovu za svoje izjave istim. A ja se pitam koji su to uopće hrvatski mediji koji bi tražili izjave jedne ovakve iritantne glupačice? Vjerojatno isti oni koji srozani Porin smatraju spektaklom, Red Carpet zabavnom emisijom, a Hrgu novinarkom. I kako sad znati da se uopće neki medij srozao do očaja, ono totalno do očaja? Paaaa.. hm.. recimo.. obično daju reprizu reprize Tjelohranitelja.. pa recimo reprizu Dadilje.. pa recimo.. a jesam ono već spomenula Hrgu? A gdje je sad? Aha, u Sečuanu ispod ruševina intervjuira ´friško s ljulje´