Pregled posta

Kako je u ono vrijeme ´samoupravnog socijalizma´ bilo vrlo popularno radništvo i uopće ideja o radu kao takva (´da nam živi živi rad´) nerijetko bi se znalo desiti da lokalna škola organizira prigodne indoktrinirajuće izlete u raznorazne tvorničke pogone ili postrojenja, da dječica na licu mjesta vide radnike i nauče sve o produktivnosti onog sistema. Mislim da vam ne pričam ništa novo i da ste vjerojatno i sami (barem one umjereno ´starije´ generacije) bili na kakvom sličnom odgojno-tvorničkom izletu, protiv kojih inače nemam ništa protiv ako su razumno osmišljeni, dapače.
I tako jednog lijepog dana, nekome izuzetno nadahnuto-pametnom aka kretenu u našem gradu-školi-komitetu na pamet je palo odvesti nas, osnovnoškolsku dječicu u - tvornicu azbesta I fino oni postrojili nas mališane u dvored, znate već kako to izgleda, ručica u ručici da se ne zagubimo i marš jedan za drugim u tvornicu azbesta. Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Proveli oni nas tako ravno kroz proizvodni pogon, kroz predionicu (ako ste gledali seriju North & South po romanu E.Gaskell, e pa nešto slično), pa pokraj otvorenih užarenih peći za taljenje kraj kojih su neki ljudi/radnici u modrim radnim kombinezonima sa onim malim maskama na licu (koje obično danas vidimo na Japancima) nešto iz tih peći vadili i tako to.


E sad, bilo je vruće, bilo je pakleno, ali ako nikad niste osjetili smrad-okus staljenog azbesta iz otvorenih peći za taljenje ovo će vam biti teško zamisliti, ali vjerujte mi da u životu niste osjetili nešto neugodnije i ogavnije, smrad toliko rezak i toliko agresivan da ne napada samo vaš nos već i ždrijelo te kompletan dišni sustav, pa imate osjećaj da ga u ustima možete okusiti dok vam pali i grize unutrašnjost sinusa i grla. Naravno, nama djeci nisu dali maske. A ni zaštitna odijela Ali na kraju krajeva ni radnici ih nisu imali pa zašto bi i mi, jel´tako? Pa smo stoga kao prava djeca instinktivno pribjegli onome što bi i svatko drugi normalan – pokrili usta i nos dlanovima i poslušno nastavili kroz pogon dok nismo izašli vani na zrak.
E pazite sad, ako ste mislili da je odvođenje djece u tvornicu kancerogenog azbesta vrhunac nečijeg idiotizma – grdno ste se prevarili. Ovaj nedužni izlet nije bio kraj ludila. Naime, sutradan u školi, na prvom satu ne znam čega toga se ne sjećam ali sljedećeg se sjećam ko´da je bilo jučer, dočekala nas je prekoravajuća ´litanija´ sa uzdignutim prstom jer smo, pazite sad - u tvornici bili tako neodgojeni i nekulturni (sic!) da smo stavili dlanove na usta i nos i tako uvrijedili sve one poštene radnike koji u onom smradu rade i taj im smrad ne smeta a nama smeta i da kako nas nije sram!?!
E sad, iako sam bila dijete i pojma nisam imala ni o kakvim društvenim kretanjima, uređenju, svijetu, politici, ispiranju mozgova i bilo čemu – u tom sam trenutku itekako spoznala da tu uistinu nešto smrdi. Do neba Umjesto da se netko tada zapitao što djeca uopće imaju raditi u tvornici azbesta pobogu (!) netko ispravniji od samog Tita (tadašnjeg Krista) našao se uvrijeđen dječjim dlanom na dječjem nosu. Valjda smo da bi postali dobri i poslušni socijalistički radnici po mjeri Partije trebali uvaliti nos u vreće azbesta i udisati punim plućima?
Tako da se ne trebate čuditi ili rugati svjedočanstvima radnika iz Vranjica koji pričaju da su onako u ne-svojevoljnom neznanju azbest nosili kući kao ukras na novogodišnjem boru, jer se sjećam da su i naše majke a inače radnice u tvornici donosile kući čitave komade azbestnog platna, jer je ono onako vatrootporno bilo ´dobro´ za izolaciju špakera prilikom pečenja a mi bi se djeca čudila kako je to platno neugodno i čudno jer grebe i zabada se po rukama te ostavlja neoperive sitne iglice – azbesta Da-da. Te su priče autentične i tragične.