MODESTI BLEJZ

U gradu više nema cesta od kamenih kocki. To obilježje skoro svake stare dalmatinske jezgre pod nama više ne klapara i ne tandrče. Šamaraju te fasade nevjerojatno neukusnih boja. Šareni talijanski ultra-moderni crijepovi vrijeđaju tvoj pogled, a on najčešće u očaju bježi baš u visinu. Preko glave se pokrivaš nečim što se naziva jorgan, a znaš da ta izgladnjela dekica ne zaslužuje taj naziv, jer jorgan, osim što pušta perje koje čupkaš, poklapa debljinom i težinom, kao biljci pod koje si se nekoć uvlačio kao pod čelični oklop. Spljošten, imobiliziran, siguran. Pokušavaš ne čuti buku prometa, zvukove za koje si bio siguran da će ostati daleko, ali nisu. Pa i pivac više ne piva isto, već hrapavo i nesigurno, glas mu puca, zna da njegovo područje jurisdikcije nimalo polako, ali sigurno nestaje. Budiš se zorom, ali ne zbog njega, već zbog tjeskobe. Gušterice više ne tapkaju po zidovima, niti se sunčaju na sikama. Sika je sve manje, ili ih razbijaju macama ili prekrivaju zemljanim nasipima i priručnim lukobranima. More oko njih je blatnjavo, vječno zamućeno, upropašteno za vjeke vjekova. Pjesme o galebu, staroj majci, barci, maslini, lozi, didu, vinu, kominu - pjevaju laži, konfekciju. Pjevaju jeku nečijih sjećanja, pjevaju o nečemu što odavno više ne postoji, o nečemu što ne poznaju. Uvale više nisu djevičanske, niti to više ikad mogu biti. Bježiš od svega, što dalje, što više, što dublje, u šumu, u planinu, u more, ali pomoći nema - sve te uporno sustiže.