Nema više didova u plavim radnim kombinezonima sa francuskom kapicom na glavi. Više ih se ne može vidjeti kako sa makinjom ili mašklinom na ramenu idu u polje. A ni polja više nema, barem ne onako netaknutih kakva su prije bila. Kozje stazice i makadami obrasli kupinom i dračom nestaju u nepovrat. Gaze ih jezici asfalta i cementa. Polje više nije polje, horizont više nije čist, pogled njime više ne puca već zapinje, na magistrali, na dalekovodu, na sklepanoj betonjari. Tamo u daljini koja se bliži, gdje se nazire grad, nazire se histerija. Neprirodne vertikale koje paraju horizont, ubadaju oko, proždiru prostor...
Više ne breca ni zvono na baroknoj preslici, zamijenilo ga je ono programirano, na novoj, modernoj, armiranoj. Kraj nje raste mobitelni odašiljač.
Na starom groblju prizor iz Las Vegasa, žmirkaju jezive lampice na baterije. Nestaju lumini. Tamo gdje je bila padina obrasla borovinom sada je odvaljena polovica brda, otvorena jametina u zemlji koja krvari vapnom ili možda crljenicom ako je tu nekoć bio vinograd. Sada je u boljem slučaju podloga za injektirani temelj nekog auto-salona ili u gorem – otvoreni kamenolom. Osipa se zemlja, kao i sjećanje. Kamene međe, suhozidi i bunje ne znače više ništa, bager probija te valovite linije Dalmacije, kida ih, i odvozi kamen. Ziđe od pet metara širine i visine, i nikad izmjerene dužine i starine, nestaje u jedno popodne, mete se smrika i česmina, raskoljuje i lomi bor, osvaja se zgaženi i zauvijek upropašteni krajolik prošlosti. Nestaju oblici, nestaju boje, nestaju zvukovi, nestaju mirisi. Osvaja se građevinski teren, a gubi se duša.
U gradu više nema cesta od kamenih kocki. To obilježje skoro svake stare dalmatinske jezgre pod nama više ne klapara i ne tandrče. Šamaraju te fasade nevjerojatno neukusnih boja. Šareni talijanski ultra-moderni crijepovi vrijeđaju tvoj pogled, a on najčešće u očaju bježi baš u visinu. Preko glave se pokrivaš nečim što se naziva jorgan, a znaš da ta izgladnjela dekica ne zaslužuje taj naziv, jer jorgan, osim što pušta perje koje čupkaš, poklapa debljinom i težinom, kao biljci pod koje si se nekoć uvlačio kao pod čelični oklop. Spljošten, imobiliziran, siguran. Pokušavaš ne čuti buku prometa, zvukove za koje si bio siguran da će ostati daleko, ali nisu. Pa i pivac više ne piva isto, već hrapavo i nesigurno, glas mu puca, zna da njegovo područje jurisdikcije nimalo polako, ali sigurno nestaje. Budiš se zorom, ali ne zbog njega, već zbog tjeskobe. Gušterice više ne tapkaju po zidovima, niti se sunčaju na sikama. Sika je sve manje, ili ih razbijaju macama ili prekrivaju zemljanim nasipima i priručnim lukobranima. More oko njih je blatnjavo, vječno zamućeno, upropašteno za vjeke vjekova. Pjesme o galebu, staroj majci, barci, maslini, lozi, didu, vinu, kominu - pjevaju laži, konfekciju. Pjevaju jeku nečijih sjećanja, pjevaju o nečemu što odavno više ne postoji, o nečemu što ne poznaju. Uvale više nisu djevičanske, niti to više ikad mogu biti. Bježiš od svega, što dalje, što više, što dublje, u šumu, u planinu, u more, ali pomoći nema - sve te uporno sustiže.
U Francuskoj neredi. Nešto treba reći, no bolje je to prepustiti elokventnijima, pametnijima, informiranijima. Svijet se budi, svijet se buni. Sve se rađa, sve umire. Nema više didova sa francuskim kapicama. Novi svijet se rađa, a grebeni se rone, ljudi! Grebeni se rone.*