KAKO JE ZAPRAVO ISUS BIO KUŠAN U PUSTINJI
"Spjev o bogočovjeku" Marije Valtorte u kojem je zapisala Isusov život po
ukazanjima i viđenjima koja je primala. Evo kako je opisana ova kušnja:
....Isus je vrlo blijed. Sjedi laktovima naslonjen na koljenima i s
podlakticama ispruženim naprijed, s rukama sjedinjenim i isprepletenim
prstima. Razmišlja. Svako malo uzdiže pogled i kruži njime unaokolo i gleda
sunce visoko, skoro okomito, na plavetnom nebu. Često, a naročito nakon što
je kružio pogledom unaokolo i uzdizao ga prema sunčanoj svjetlosti, zatvara
oči i naslanja se na liticu koja mu je zaklonom, kao zahvaćen od
vrtoglavice.
Vidim kako se pokazuje Sotona... mrka pogleda. Ne prikazuje se na način kako
ga mi obično rišemo, s rogovima, repom itd. Naliči beduinu, uvijenom u svoju
haljinu i u svoj plašt, koji je sličan domino-ogrtaču, za maskiranje. Na
glavi mu turban čije bijele trake silaze da zaštite ramena i oba obraza.
Tako da se radi toga vidi kratki trokut (lica) veoma smeđ, od tananih
vijugavih usana, od vrlo crnih i udubenih očiju punih magnetskih bljeskova.
Dvije zjenice koje te čitaju u dubini srca, ali u kojima ne čitaš ništa ili
samo jednu riječ: misterij.
Suprotno od oka Isusova koje je također toliko magnetsko i začaravajuće,
koje ti čita u srcu, ali u kojem čitaš također da mu je u srcu ljubav i
dobrota prema tebi. Oko Isusovo... to je milina za dušu. Ovo pak je kao
dvostruki bodež koji te probada i pali.
Približi se Isusu: "Sam si?"
Isus ga gleda i ne odgovora.
"Kako si dospio ovdje? Jesi li se izgubio?"
Isus ga ponovno pogleda i šuti.
"Da imam vode u čuturici, da bih ti. Ali i ja sam ostao bez nje. Uginuo mi
je konj i zaputih se...evo...pješice prema plićaku. Tamo ću se napiti i naći
već nekoga koji će mi dati kruha. Znadem put. Dođi sa mnom... Vodit ću te."
Isus ne podiže više ni očiju.
"Ne odgovaraš? Znaš li da ćeš umrijeti, ako ovdje ostaneš?.... Već se diže
vjetar... Oluja je blizu... Dođi."
Isus stisne ruke i šuteći moli.
"Ah! Pa to si upravo Ti, dakle? E, toliko te tražim! Koliko te već dugo
motrim. Od časa kad si bio kršten. Zoveš Vječnoga?... Daleko je... Sad si na
zemlji i među ljudima. A nad ljudima vladam ja. Ipak mi pobuđuješ samilost i
želim ti pomoći, jer si dobar i došao si da se žrtvuješ ni zašto. Ljudi će
te mrziti radi tvoje dobrote. Ne shvaćaju drugo do li zlato, hranu,
sjetila... Žrtva, bol, poslušnost - to su za njih mrtve riječi; daleko više
od ove mrtve zemlje koja je ovdje unaokolo... Suši su daleko više od ove
prašine, u kojoj se samo može sakriti zmija očekujući da ugrize i šakal da
razdere. Hajdemo odavde! Ne zaslužuješ trpjeti za njih. Poznajem ih bolje od
Tebe."
Sotona je sjeo sučelice Isusu i ispituje ga svojim strašnim pogledom i
smijulji se svojim zmijskim ustima. Isus stalno šuti i u sebi moli.
"Ne pouzdaješ se u me. Zlo činiš. Ja sam mudrost zemlje. Mogu ti biti
učiteljem, da te poučim kako ćeš trijumfirati. Vidi: važno je trijumfirati.
Zatim, kad si se već nametnuo i zadivio svijet, tada ga vodiš kamo sam
hoćeš. Ali najprije moraš biti kako se njima sviđa... kao oni... Zavesti ih
radeći tako da oni uzvjeruju da im se divimo i da ih slijedimo u njihovom
mišljenju.
Mlad si i lijep. Počni od žene. Uvijek od nje treba početi!... Ja sam
pogriješio navevši ženu na neposlušnost. Trebao sam je savjetovati na drugi
način. Bio bih je tako učinio boljim sredstvom i bio bih pobijedio Boga.
Žurio sam se. Ali Ti!... Ja te poučavam, jer sam te jednog dana gledao s
anđeoskim ushitom... i ostatak one ljubavi je ostao,... ali Ti me poslušaj i
okoristi se mojim iskustvom... Nađi si jednu drugaricu. Gdje ne budeš uspio
Ti, uspjet će ona. Novi si Adam: moraš imati svoju Evu.
A zatim, kako možeš razumjeti i liječiti bolesti osjetila, a ne znaš što
su?... Zar ne znaš da se tu nalazi jezgra iz koje se rađa stablo požude i
prevlasti?... Zašto čovjek hoće vladati? Zašto hoće biti bogat, moćan?....
Da bi posjedovao ženu. Ova je kao ševa. Njoj je potrebno svjetlucanje da bi
bila privučena. Zlato i moć dva su lica ogledala koji privlače žene i uzrok
su zla svijeta. Gledaj: iza tisuću najrazličitijih zločina, barem ih je
devetsto koji vuku korijen iz gladi za posjedovanjem žene... ili iz volje
jedne žene, koja gori od žudnje koju čovjek još ne zadovoljuje ili joj više
ne zadovoljuje... Idi k ženi ako hoćeš znati što je život... I samo nakon
toga znat ćeš ozdravljati i liječiti bolesti čovječanstva.
A lijepa je, znaš, žena! Nema ništa ljepšega na svijetu. Čovjek posjeduje
misao i snagu... Ali žena! Njezina misao je parfem, njezin dodir milovanje
je cvijeća, njezina dražest kao vino što klizi, njezina slabost kao
zamršljaj svile ili kao uvojak kose djeteta u rukama čovjeka, njezino
milovanje je snaga koja se izlijeva na našu snagu i užiže je. Nestaje boli,
truda, muke, kad si pored žene, i ona je na našim rukama kao buket cvijeća.
Ali kako sam lud!... Ti si gladan, a ja ti govorim o ženi! Tvoja snaga je
iscrpljena. Radi toga, ovaj ugodni miris zemlje, ovaj cvijet stvorenoga,
ovaj plod koji daje i uzbuđuje ljubav, tebi izgleda bez vrijednosti... Ali
gledaj ovo kamenje!... Kako je oblo i glatko, pozlaćeno od sunca koje
zalazi. Ne naliči ti na kruh?... Ti, Sin Božji, dovoljno je da rekneš:
"Hoću", da ono postane mirisavim kruhom, poput onoga koji sada domaćice vade
iz peći za večeru svojim ukućanima. I ove akacije tako ogoljene, zar se ne
mogu, samo ako Ti hoćeš, ispuniti jabukama, medenim datulama?... Zadovolji
se, o Sine Božji... Ti si Gospodar zemlje... Ona se prigiba da stavi pred
tvoje noge samu sebe i da zatomi tvoju glad.
Vidiš li kako blijediš i teturaš samo što si čuo imenovati kruh? Siromašni
Isuse! Toliko si već oslabio da ne možeš više ni zapovjediti čudo? Hoćeš li
da to učinim ja za Tebe? Nisam ti ravan. Ali nešto ipak mogu. Lišit ću se za
jednu godinu svoje snage, sabrat ću je svu, ali ti hoću služiti jer si
dobar, a ja se uvijek spominjem da si moj Bog, makar sada ne zaslužujem da
te kao takvog nazivam. Pomozi mi svojom molitvom da bih mogao..."
"Umukni. Ne živi čovjek od samog kruha, već od svake riječi koja dolazi od
Boga."
Đavao se lecnuo od bijesa. Zaškripi zubima i stisne šake... Ali se suzdržao
i okrenuo kešenje u smiješak.
"Shvaćam. Ti si iznad potreba zemlje i groza te hvata pri pomisli da bih ti
ja služio. To sam i zaslužio. Ali dođi, i vidi što sve ima u Kući Božjoj...
Vidi kako također i svećenici ne odbijaju nagodbe između duha i tijela. Jer
su na kraju ljudi, a ne anđeli... Učini jedno duhovno čudo. Ponijet ću te na
vrh Hrama, a Ti se preobrazi tamo gore u ljepotu, i zatim pozovi čete anđela
i reci neka od svojih ukrštenih krila načine podnožje tvojim nogama i nek te
tako spuste u glavno dvorište. Nek te vide i neka se sjete da ima Boga...
Češće je nužno očitovati se, jer čovjek ima tako slabo pamćenje, naročito u
duhovnim stvarima. Znaš kako će anđeli biti blaženi da budu zaštita tvojoj
nozi i stepenica Tebi koji silaziš!"
"Rečeno je: Nemoj iskušavati Gospodina Boga svojega."
"Shvaćaš da ni tvoje ukazivanje ne bi promijenilo stanja i Hram bi nastavio
biti pazarom i pokvarom. Tvoja božanska mudrost zna da su srca hramskih
službenika zmijska legla, da se međusobno razdiru i da druge mrcvare samo
radi prevlasti. Jedino ih ljudska sila može ukrotiti.
E onda dođi! Pokloni mi se! Ja ću ti dati zemlju. Aleksandar, Cir, Cezar,
svi najveći prošli i sadašnji vladari bit će slični gazdama kukavnih
karavana u odnosu na Tebe koji ćeš imati sva kraljevstva zemlje pod svojim
žezlom. I sa kraljevstvima sva bogatstva, sve ljepote zemlje, i žene, i
konje, i vojske i hramove. Moći ćeš svugdje uzdignuti svoj Znak, kada budeš
Kralj kraljeva i Gospodar svijeta. Tada će te slušati i poštivati i narod i
svećenstvo. Svi će te staleži častiti i tebi služiti, jer ćeš biti Moćan,
Jedini, Gospodar!
Pokloni mi se samo jedan trenutak! Oduzmi mi ovu žeđ koju imam: da mi se
iskaže poklonstvo! Ta me je žeđ upropastila, ali ostala je u meni i pali me.
Plamenovi pakla su svježi jutarnji zrak u odnosu na ovaj žar koji mi pali
nutrinu... Ova žeđ - to je moj pakao! Jedan trenutak, samo jedan trenutak, o
Kriste, Ti koji si tako dobar!... Samo jedan trenutak radosti za onoga koji
je u vječnoj muci!... Daj mi da osjetim što to hoće reći biti bog i bit ću
ti odan, poslušan kao rob kroz čitav život, za sve tvoje pothvate. Jedan
trenutak! Samo jedan trenutak i neću te više mučiti!" I Sotona se baci na
koljena, moleći....
Isus, međutim, ustane... Postao je mršaviji kroz ove dane posta, izgleda još
višim. Njegovo lice je strašno od strogosti i moći... Njegove su oči dva
safira što pale. Njegov glas je grom koje se odbija od udubine masiva i
razliježe se kamenjarom i pustom ravnicom kada reče:
"Odlazi, Sotono. Pisano je: "Gospodinu Bogu svome klanjat ćeš se i Njemu ćeš
jedinome služiti."
Sotona, s urlikom muke osuđenika i neopisivom mržnjom, skoči na noge,
strašan kad ga gledaš u njegovom bijesnom i kipućem obličju. I zatim iščeznu
s novim urlikom proklinjanja.
Isus sjede umoran, naslonivši otraga glavu na masiv. Izgleda iscrpljen.
Znoji se. Ali anđeoska bića dođoše i mahahu krilima u omarini spilje,
pročišćujući i osvježujući je. Isus otvori oči i smiješi se. Ne vidim ga da
jede. Rekla bih da so On hrani mirodijom Raja i da ga to krijepi.
(Lea)
