What you fear is your desire.

Opet sam ta kojoj se laže.
Osmijeh na tvojem licu kazuje da ćemo se zauvijek smijati.
Tvoje ruke obećale su me uhvatiti ako padnem.
Istina u tvojim lažima svjedoči o tome da ćeš zauvijek ostati moj.
Kiša moči pločnik, ali i dalje nam to ne smeta.
Ponosno gazimo preko vode kao da sunce sja.
Prošao si mi kroz srce kao oluja, a more je ostalo mirno poput ulja.
Bojim se našeg susreta za nekoliko godina.
Opet ćemo žrtvovati sve što imamo da bismo samo nakratko opet uživali jedno u drugome.
Pereš ruke, spašen si.
A što sa mnom? Mene ćeš ostaviti da se sama branim od njih?
Strvinari, samo čekaju našu nesreću. Nećemo im dati da uživaju u našoj tuzi, jeli tako?
Skupo si me prodao, a malo dobio.
Nije ovo ništa opasno, sjedi, samo je vožnja.
Nemoj se sad slomiti, trebam te.
Ne smiju oni vidjeti tvoje suze.
Ne moraju vidjeti čak ni da smo pokušali.
Mogla sam ti pokazati što je ljubav.
Ali samo ona više nije dovoljna.
Samo ćemo mi znati, obećajem.
OBEĆAJ MI ISTO.

You waste your time on hate and regret.

Dušo, izgledaš kao milijun dolara, a siromašniji si od bilo kojeg prosca.
Ne mislim financijski.
Apokalipsa nedjeljnog jutra; opet sam pokrivena tvojom posteljinom.
Poznat miris njenog parfema, i ne samo to. Tu je i ona.
Konačan rasplet situacije, rastanak, sastanak.
I ne znamo čije su nas sinoć usne ljubile, a čije su nas ruke ubile.
Prilazim ti, tražim spas u tvojim rukama.
Privijam se uz tebe, mirišem ti kosu. Drhtiš.

Prelijeva se čaša, odabrani me prima oko struka i uspavljuje u san.
Ne mogu pobjeći tvojem duhu.
Pogled u tvoje oči nudi mi prošlost – u biti, budućnost koja će postati prošlost.
Kiša pada, hladno je, sniježi, toplo je. A gdje si ti svo ovo vrijeme?
Zamisli jutro kada zamijenimo uloge, ja otvaram i oči i najblažim usnama govorim kako odlazim.
Puno smo života slomili, a jedno od drugoga nismo pobjegli.
Kosa joj je zlatna, kovrčava.
Usne su joj slatko iznenađenje, otrov.
Čista je poput snijega u New Yorku.

Jednoj ruku prosio, drugoj bisere nosio.

Vidiš ju, čuješ ju, osjećaš ju.
Želiš je, ona ti se ne da.
Tako je drugačija i ne smiješ ju imati.
Krhka je, oprezno je diraj.
Nije tako posebna, a pogledaj što si napravio.
I svi plešu na neku glupu muziku. Prave se da je sve u redu.
Smiju se i kao sretni su.
Raspadaju se unutra. Među njima ona je njaglasnija.
Raspada li se ona unutar savršenog osmijeha?
I ništa više nije bitno, sve odjednom stane.
Kako si joj mogao to napraviti?
Koliko dugo sve to zapravo traje?
Ne samo da će me tvoji odgovori zaštititi od sebe same, zaštititi će me od svih.
Već su nas uhvatili u klopku, prekasno je za promjene.
Zna ona da je voliš. I ovo nije ona kad se pogleda u ogledalo.
Sjeća se sna kojeg nije ostvarila.
Nije te zadržala. Pustila te da odeš. K meni.
Nije te znala zadržati, nije znala kako.
I neki misle da te ne čujem.
Za mene pišeš najljepše pjesme.

I thought I lost you somewhere, but you were never really ever there at all.

Ostavio si me da tamo trunem, sama i tužna.
Kad si shvatio da ti ipak treba moja ljubav, došao si i pružio ruku spasa.
Ne hvala, ovaj put moram samu sebe spasiti.
Žrtvovala sam previše toga za ovu ljubav da bih je sad samo pustila da izblijedi.
I neću dopustiti sebi, tebi, NAMA da se ponavlja priča.
I što sad kad se spremam odgovoriti na gomilu tvojih pitanja?
I bi li se išta promijenilo kada bih ti rekla da sam došla k tebi samo zato što mi je hladno?
I trebam nekoga tek toliko da mi ugrije te hladne noći.
Ali mijenjala bih zauvijek za tren kada izgovaraš moje ime i volim te u istoj rečenici.
I što su tvoje ruke hladnije, moje je tijelo toplije.
Studeni nije naš mjesec.
Reći ću ti istinu o raju.
Stalno pada kiša bez tebe.
Zato sam se vratila dolje.
Zašto se spremaš otići?
Zašto uzimaš ključeve moga stana pri izlasku iz istoga?
Želim te tako jako da sam spremna priznati ti da mi je teško bez tebe.
Samo se slatko smiješ iza bogomdanog lica.

Truth is never vain, it turns strangers into lovers and enemies to brothers.

Nisam ni sjela za volan, a već vidim kraj ceste koja me trebale odvesti tebi.
Put je pun lišća svakakve boje, a svjetiljke su se tek upalile.
Bit će ovo duga noć.
I sve se sad pretvara u ništa kad nemam tebe.
Neću dati da mi te uzmu, besramnice.
Mislim da je tada bio sedmi mjesec.
Ležali smo na travi, sjećaš se?
Zakleo si se na vječnu ljubav. Ne bih se okladila u to.
A kako si odlazio, sunce je za tobom zalazilo.
Zapravo, nikad nisam sumnjala u moju ljubav prema tebi.
Ali mi se čini da je vrijeme da počnem.
A opet..možda si ti taj kojeg ću trebati.
I živcira me konstanta udaljenost među nama makar smo milimetrima udaljeni.
Pali auto i vodi me daleko, gdje ćemo se beskrajno voljeti.
Bez nje i njega.
Samo ti i ja, zaslužili smo to.
I toliko stvari pokušavam reći, ali usta mi ostaju nijema.
I možda će ova kiša oprat njene tragove.
I potrudio si se da se osjećam kao da sam upravo ja jedina za tebe.
Lažove.

I sada njoj pripada onaj moj dio tebe.