Nisam ni sjela za volan, a već vidim kraj ceste koja me trebale odvesti tebi.
Put je pun lišća svakakve boje, a svjetiljke su se tek upalile.
Bit će ovo duga noć.
I sve se sad pretvara u ništa kad nemam tebe.
Neću dati da mi te uzmu, besramnice.
Mislim da je tada bio sedmi mjesec.
Ležali smo na travi, sjećaš se?
Zakleo si se na vječnu ljubav. Ne bih se okladila u to.
A kako si odlazio, sunce je za tobom zalazilo.
Zapravo, nikad nisam sumnjala u moju ljubav prema tebi.
Ali mi se čini da je vrijeme da počnem.
A opet..možda si ti taj kojeg ću trebati.
I živcira me konstanta udaljenost među nama makar smo milimetrima udaljeni.
Pali auto i vodi me daleko, gdje ćemo se beskrajno voljeti.
Bez nje i njega.
Samo ti i ja, zaslužili smo to.
I toliko stvari pokušavam reći, ali usta mi ostaju nijema.
I možda će ova kiša oprat njene tragove.
I potrudio si se da se osjećam kao da sam upravo ja jedina za tebe.
Lažove.
I sada njoj pripada onaj moj dio tebe.
Post je objavljen 05.11.2007. u 21:55 sati.