Dušo, izgledaš kao milijun dolara, a siromašniji si od bilo kojeg prosca.
Ne mislim financijski.
Apokalipsa nedjeljnog jutra; opet sam pokrivena tvojom posteljinom.
Poznat miris njenog parfema, i ne samo to. Tu je i ona.
Konačan rasplet situacije, rastanak, sastanak.
I ne znamo čije su nas sinoć usne ljubile, a čije su nas ruke ubile.
Prilazim ti, tražim spas u tvojim rukama.
Privijam se uz tebe, mirišem ti kosu. Drhtiš.
Prelijeva se čaša, odabrani me prima oko struka i uspavljuje u san.
Ne mogu pobjeći tvojem duhu.
Pogled u tvoje oči nudi mi prošlost – u biti, budućnost koja će postati prošlost.
Kiša pada, hladno je, sniježi, toplo je. A gdje si ti svo ovo vrijeme?
Zamisli jutro kada zamijenimo uloge, ja otvaram i oči i najblažim usnama govorim kako odlazim.
Puno smo života slomili, a jedno od drugoga nismo pobjegli.
Kosa joj je zlatna, kovrčava.
Usne su joj slatko iznenađenje, otrov.
Čista je poput snijega u New Yorku.
Jednoj ruku prosio, drugoj bisere nosio.
Post je objavljen 21.11.2007. u 17:41 sati.