Ruristicki pozdrav civilizaciji...

Mada sam slijedece retke vec jednom objavila u prijasnjem postu jer su kronoloski, ali i tematikom, i bili dio cjeline poslovnog zivota o kojem sam pisala, nekako mi se ucinilo da samostalno polucuju bolji efekt. Osobito stoga sto ovih nekoliko redaka, sami za sebe, nose vrlo bitnu poruku. Vjerujete, nikada vam nije toliko "gusto" da bi se dali zlostavljati na radnom mjestu. Naci cete drugi posao.

Ja sam nedavno naprasno "prekinula" svoj angazman na jednom dobro placenom medjunarodnom projektu. Snazno sam se pobunila protiv mobbinga* koji je moja sefica beskrupulozno upraznjavala i, dakako, isprovocirala sam prekid ugovora.
Iako mi, kao sto spomenuh u prijasnjem postu, za vratom visi kredit od 50 000 Eurica, nisam vise mogla izdrzati pressing. Zena me kompromitirala pred poslovnim partnerima, lagala, konstantno mijenjala odluke, krsila dogovorene natjecaje, forsirala svoju volju ma koliko potezi bili nelogicni i krivi, pretrpavala me poslom, ignorirala moju ulogu u projektu, a k tome se jos nisam imala ni kome obratiti za pomoc buduci da je kompletan Upravni odbor projekta bio u sukobu interesa. Postavila je u Upravni odbor ljude koje je sama financirala. Sve se lomilo preko mojih ledja. Projekt je evidentno odlazio k vragu, a ja sam pred suradnicima bila odgovorna za njezine propuste.
Pa sam pukla. Razboljela sam se od njezinih gluposti i odlucila svima nadredjenima opisati stvarno stanje stvari u svom redovnom tromjesecnom izvjestaju.
Naravno, nakon toga je od sefice stiglo pismo o prekidu suradnje, a od nikog drugog ni A ni B.
Trebalo mi je mjesec dana da se oporavim od suradnje s njom i jos mjesec da nadjem drugi posao. Sta drugi! Nasla sam tri nova posla. Jedan sam otkazala, drugi cu prihvatiti i treci cu raditi u slobodno vrijeme kao dodatni posao. Ali sam se oporavila. A mogla sam zaglibiti, fakat se teze razboljeti i jos se k tome toliko iskompromitirati da ne bih nasla adekvatan posao u Hrvatskoj nikada vise.
Ima Boga, a ima i posla za one koji ga uistinu zele. I kad donesete pravilnu odluku, stvari se posloze same po sebi.


Ne zaboravite! Ne dajte se zlostavljati.
*mobbing - oblik agresije koji se najčešće lako prepoznaje, ali isto tako ponekad može biti skriven i teško ga je opisati budući je vrlo tanka nit koja razdvaja «rukovođenje čvrstom rukom» i mobbing. Najčešće se doživljava kao usmeni komentar koji može mentalno povrijediti ili izolirati osobu na radnom mjestu, ali može biti uključen i fizički kontakt. Mobbing se obično pokazuje kroz incidente koji se ponavljaju ili ponašanje koje vrijeđa, zastrašuje, degradira ili ponižava određenu osobu ili skupinu. Također to može biti i agresivno pokazivanje moći.

Ako vas sefovi maltretiraju, a ne mozete definirati sto vam se dogadja, provjerite listu situacija.
Jeste li upoznati kako je taj problem riješen u Hrvatskoj prema odredbama Zakona o radu?

U mojoj je rodnoj kuci, kao i u vecini vinkovackih domacinstava, tulum za Vinkovacke jeseni dio folklora. Pripreme traju obicno mjesec dana i onda, u tri dana, oko 20 do 30 ljudi prodefilira kroz kucu. Ove godine nas je doputovalo sestero samo iz Zagreba na dva dana, i to direktno na otvorenje trpeze koju je majka priredjivala prethodni mjesec.

Obicno pocnemo s rakijicom dobrodoslice cim stignemo pa, nakon kratkog razgovora i pregrst posalica, krenemo redom: kulen i sunka, ajvar, podljevani sir, juha, sarma, pecena prasetina s pecenom paprikom i ciklom, pa netko ponovi sarmu da se zasladi i onda idu prvo sitni kolaci (desetak vrsta s orasima i 3-4 vrste kremastih) pa pita od jabuke, zabo snite i tiramisu. Sve to dobro zalijemo gemistom od Kutjevacke grasevine i siti smo do ponoci. Razgovor i posalice traju tijekom vecere i nastave se za stolom nakon vecere, ali se ni nakon jela ne rasprema stol, za svaki slucaj ako ce netko jos nesto gricnuti dok fish* ne bude gotov.

U ponoc tata pristavlja fish, a mama kuha rezance. Oko 1,30h poslije ponoci ponovno sjedamo za stol i progutamo 2-3 tanjura ljutog fisha. Buduci da riba mora plivati, fish posteno zalijemo novim dozama Kutjevacke, izmedju svakih 5-6 gutljaja pojedemo jedan sitni kolac pa opet zalijemo da se ne ugusimo od orasa. Oko 5 ujutro se puzajuci dovucemo svako do svoje postelje, da se ipak malo odmorimo jer ujutro treba krenuti iz pocetka.

Sutradan nam se pridruzi jos gostiju, oko 20-tak ljudi ukupno. Trpezi se doda pecena janjetina, da ne bi uzfalilo, i procedura pocinje ponovno. Od ranih jutarnjih sati se krece s kulenom, sirom i rakijom, i pomalo gricka kolace. Za rucak opet pocinjemo s rakijom prije juhice, a potom juha, sarma, janjetina, prasetina, kupus salata, pecena paprika, ajvar i hren pa pita od jabuke, tiramisu i zabo snite, mamina frendica doda rozatu, a u medjuvremenu grickamo sitne kolace. Sve to, dakako, natopimo gemistima i popijemo kavu da dodjemo sebi prije puta. Ovaj obred uglavnom traje cijeli dan, ili vise dana, tako da nas i vrijeme polaska obicno uhvati za stolom. Jedino vozac odspava malo popodne da ne bi slucajno zaspo za volanom. Na put krecemo otprilike od 6 do 8 navece, no prije puta se jos okrijepimo sarmicom, kolacima i nekoliko casa gemista, poslije kojih krecu putne**. Putnih ne bude puno, 5-6 Kutjevackih, ovisno o tome zurimo li ili ne.

Ove smo godine, doduse, skoro dozivjeli havariju. U Vinkovcima je vec drugi dan nestalo Kutjevacke grasevine. Cini se da cijeli Vinkovci cijene vinograde Kutjeva. Ovo nije reklama, ali nista osim Kutjevacke ne prolazi kod iskusnih ispijaca gemista. Sestra i ja smo dva sata obilazile konzume i supermarkete i na kraju se odlucile za Djakovacki rizling jer cuge ni u kom slucaju ne smije uzfaliti. Docekali su nas kod kuce poprilicno kiselih faca. No, sva sreca, ta kupovina je bila preventivna. U podrumu je postojao jos karton Kutjevacke i, za divno cudo, ispraznjen je tek kad smo ispijali putne tako da je potpuna katastrofa izbjegnuta. Djakovacki rizling smo dobili u zamotacima***, zajedno sa pladnjem prasetine, janjetine, sitnih kolaca i mamine specijalne pite od jabuka.

*fish – popularni naziv za slavonsku/madjarsku/srijemsku/baranjsku riblju juhu. Karakterizira je intenzivan ljuti okus crvene papricice pri unosenju u organizam, i vrlo intenzivan osjecaj «przenja» rektuma pri iznosenju iz organizma.

**putne – posljednja casa pica prije nego se jedan oprosti s domacinima i krene na put. Putnih se, uz pozdravljanje, moze ispiti i 20-tak.

***zamotaci – sve ono sto nije pojedeno i popijeno tijekom druzenja domacina i gostiju u Slavoniji/Baranji/Vojvodini biva rasporedjeno i spakovano gostima za ponijeti, tzv. Zamotaci. Zamotaci mogu biti spakovani u malenu kutijicu, vecinom su spakovani u kutiju za cipele, a mogu biti spakovani i u velike kartonske kutije od vina i sl., ovisno o tome koliko su domacini hrane pripremili i koliko su gosti bili u stanju pojesti

Evo dokaza kako izgled moze zavarati. U nakaradnom tijelu zdrav duh i, cini se, zdrav um.

Kalifornijski guverner Arnold Schwarzenegger zabranio je prodaju Coca-Cole u drzavnim srednjim skolama, javljaju mediji. To je Arnijev prvi korak u borbi protiv pretilosti teenagera.
Way to go Arny! Hip, Hip, hura...
Van s Coca-Colinim automatima!

Doduse, vjerojatno ce navuci bijes najvece i najbeskrupuloznije industrije "osvjezavajucih" pica, a skole u Kaliforniji ce izgubiti koji Coca-Colin dolar. Ali, sta je to naspram zdravlja djece. I, sta je to prema 28 milijardi dolara koliko ih stoji godisnje "saniranje" stete, naglo mrsavljenje, liposukcije i lijecenje bolesti koje idu uz pretilost.
Zivjela limunada!

Sjednem ja jesti pred televizor, kad ono Sanja (poprilicno losa hrvatska verzija Oprah). Tema rasprave ADHD, kratica koja se odnosi na najnoviju bolest koju “su spakovali” djeci: Attention Deficit Hiperactivity Disorder.
Vec sam pisala o tome prije par godina kada sam prvi put procitala “proglas”, gdje drugdje nego, na sluzbenim web stranicama najvece hrvatske farmaceutske industrije Plive.

Kaze:

Rekoh: "Totalno sam se pogubila".
"Mozda te sad netko nadje", rece frend.

Pomislih neki dan: "Kad prestanem raditi, pocnem misliti.
Kad pocnem misliti, pocnem i srati."

A vidjeh nesto kasnije kod nekoga na vk news grupi.
Ne mogu naci koga.

"Svatko ima pravo na misljenje. Pa sta! Svatko ima i guzicu."
: )))

I ja sam, o ovajonaj, jucer gledala CNN i, kao sto kazes, po ne znam koji put, genocid live. Uzivo prijenos iz New Orleansa.
Nista ne mijenja na stvari sto je to ovaj put ponovno USA. Tragedija nije nista manja iako se, kanda, radi o bogatoj drzavi koja je spremna, uglavnom propagandno, sakom i kapom “slati humanitarnu pomoc u druge ostecene dijelove krvarece planete”. (Zaboravimo sada, samo na trenutak, da se ta humanitarna pomoc sastoji uglavnom od starih zaliha farmaceutskih industrija, konzerviranih splacina s davno isteklim rokom trajanja, krenuvsi od Trumanovih jaja (UNRRA pomoc tijekom WW II) do neprovjerenih sredstava za kontracepciju s nuspojavama kao sto su migrena, krvatenje i gubitak pamcenja koji se salju u Indiju.) Naprotiv. U ovom je slucaju pomoc zakazala upravo zbog nevjerojatno dobre prilike da se izbaci “smece” iz vlastitog dvorista. Jos jednom se potvrdjuje dobro znana cinjenica da smo, za razliku od zivotinja, spremni, bez imalo srama, unistavati, ponizavati i na kraju istrijebiti vlastitu vrstu.

Ali, zakljucili smo davno da je genocid povjesna cinjenica. Sjecas se da smo razgovarali vec o tome kako genocid nitko ne pokusava sprijeciti. Vrhunac licemjerja je sto medjunarodna zajednica, kako bi prikrila stvarnu istinu o vlastitoj krivnji, procesuira, optuzuje i osudjuje pojedine zlocince u Haagu, ustvari zvijeri kojima je i sama dala legitimitet da sudjeluju u genocidu, dok se istovremeno genocid nastavlja predvodjen nekim drugim zvjerima. Istovremeno dok traju sudjenja sa genocid na podrucju bivse Jugoslavije i Ruande, Amertikanci traze imunitet za genocid u Afganistanu i Iraku. Smijesno.

No, to su izvanredna, ratna stanja u kojima je genocid preocit. A sto je sa mirnodobskim genocidom? Za njega nitko ni ne trazi imunitet, on se jednostavno odvija vec stoljecima i to potpuno legitimno. (Bas zavrsavam onu tvoju knjigu AIDS INC. i o tome cu nesto poslije na blogu, mada si ti o tome vec puno rekao) Kao sto znas, meni je novinarstva preko glave upravo iz razloga sto smo se vec toliko zapetljali u lazi i licemjerje da bilo kakav pokusaj iznosenja istine u pravilu neslavno zavrsava, a to je tezak kriz ukoliko vjerujes da su istinita informacija, socijalna pravda i opcenito pravo svakog pojedinca na zdrav i dostojanstven zivot jedne od temeljnih vrijednosti zivota i suzivota. Zivi i pusti druge da zive! No, mocnicima to nije u interesu i medijska slika svega sto se oko nas dogadja je samo stvar dobre rezije. Mediji su osnovno orudje u rasnom, etnickom, a u zadnje vrijeme i jednostavno socijalno-staleskom ciscenju planete. Ponekad dakako, cisto zbog prirodne ravnoteze, stvari izmaknu kontroli i u tom trenutku, oni malo inteligentniji, shvate o cemu se radi, kao u slucaju potiho izgovorenih “vec pet dana” i onda naglasenih “pomoc stize”, ili u cinjenici da je zaostalo stanovnistvo koje danima u New Orleansu umire od gladi ili biva ubijeno jer je razbilo izlog zbog hrane, crno stanovnistvo.

A glede rata meteoroloskim oruzjem, sklona sam vjerovati da se manipulira vremenom i pitam se do kud to seze i kakve razmjere ce poprimiti. Radi li se o posljedicama manipulacije vremenom ili o direktnom napadu na pojedine zone. Ili na cijeli svijet. Ako se samo vratimo u nas mali mikrosvijet, Slavonija je ovih dana poharana poplavama koje su usput izdigle i prljavstinu i smece iz dugo zapustenih kanala i unistile, vise-manje, sve usjeve. Ljudi gladuju i oboljevaju, proizvodnja stoji, kultura izumire, potiho i bez mogucnosti da se ikoga optuzi za katastrofu. Ponekad mi se Tsunami i Katrina cine spasonosnijim rjesenjem. Osim, dakako, za one koji prezive. Poklopi te val i otputujes, gdje god to bilo.

Sjecas se one “legende” kada su navodno Einsteina pitali cime ce biti vodjen treci svjetski rat, pa je odgovorio da za treci ne zna, ali da ce cetvrti definitivno biti vodjen kamenjem i toljagama.

Osim sto si ti velik :), premali smo da bi ista sami napravili (osim mozda Sir Boba Geldofa koji bi mogao poceti dizati revoluciju dok je ziv, umjesto da nastavi s organizacijom humanitarnih koncerata, iako ne kazem da nije hvale vrijedno). Iako se nadam da tvoji tekstovi do nekoga dopiru, ustvari znam da dopiru, prije nego sto dobijes cir na zelucu i nedaj Boze SIDU, zaradi tamo u tom Amsterdamu neku mirovinu, a ja ti i dalje cuvam apartman u Mjestupodsuncem. :)

Kad za nešto nisi, nisi. To očito mora izaći na vidjelo prije ili kasnije. U svakom slučaju, bolje prije jer u suprotnom šanse za kompromitaciju rastu sa svakim pokušajem suprotstavljanja vlastitoj prirodi. No, ponekad se čovjek tako glupo oklizne na prvoj stepenici da mu je neugodno i pred sobom samim.

Kako sam ovih dana angažirana traženjem posla i kako mi, kao i velikoj većini hrvatskog pučanstva, vise za vratom i kredit i režije i vlastita egzistencija, pretražujem razne oglase. I javljam se na razne natječaje za poslove srodne svemu što sam do sada radila. Budući da sam se do sada bavila novinarstvom, ljudskim pravima, humanitarnim radom, koordinacijom raznih međunarodnih projekata unutar i izvan nevladinih organizacija, nije baš lako na tržištu rada pronaći zadovoljavajuće zaposlenje. Osobito ukoliko čovjek želi sačuvati zdravlje i životna uvjerenja izbjegavajući rad u danas već degutantno korumpiranim ili kompromitirajućim medijima.

Sve je teže naplatiti intelektualni rad ukoliko on ne uključuje IT i nove tehnologije ili pak promociju, kreiranje potrošačkog mnijenja i nešto tome slično. Ako nemate konkretan proizvod, pokušajte barem prodati maglu. Mase kupuju sve što kažete da im treba. Sve se manje pitaju zašto im nešto treba. Dokle god je jeftinije, šarenije, modernije. Dokle god je in i draška njihov hedonizam.
Svijet je pun managera, promotora, glasnogovornika kapitalizacije i često nesvjesnih zagovornika iskorištavanja ljudske slabosti, koji doduše bivaju sve kreativniji i kreativniji u vabljenju širokih potrošačkih masa. Tako im nalaže tržišna ekonomija koja je nezasitna i beskonačna. Ili si inovativan u prodavanju magle, ili si out.

Tako sam i ja neki dan došla na ideju da napravim kompromis. Najbezbolniji mogući, ako je moguće. Rekoh, znam kako funkcioniraju mediji. Znam kako reagiraju potrošačke mase. Čitala sam dosta čika Freuda. Divila se geniju Edward L. Bernaysa mada ne podržavam postignute ciljeve. No, imam ideju o medijskoj manipulaciji i tome što ljude inspirira na bezglavu potrošnju. Dosta često dobivam zanimljive ideje za reklamne kampanje i spotove, osobito kad gledam glupe i dosadne televizijske reklame kao recimo ona Fantina Bamboocha reklama.

I javila se ja na natječaj za PR managera u jednoj marketinškoj agenciji. Poslala sam CV i, začudo, nazvali me ljudi u roku pola sata. Dogovorili smo interview za dva dana.

U ta dva dana sam pogledala njihov web site, porazmislila o kampanjama i tržišnim identitetima na kojima su radili i čak, sva sretna, dobila i nekoliko ideja o tome kako su kampanje mogle biti i bolje izrealizirane. Otišla sam na razgovor uvjerena da ću naići na tim u koji bih se mogla uklopiti.

Vrata je otvorio izuzetno zgodan i markantan četrdesetogodišnjak. Njemu se pridružila mlada suradnica i posjeli su me za okrugli stol.
„Recite vi nama zašto bi mi trebali angažirati upravo Vas“, bilo je prvo pitanje koje su mi postavili.
„A zašto ste Vi baš mene pozvali?“, zbunjeno sam odgovorila protupitanjem, prvo što mi je palo na pamet, i istog trena shvatila da sam u promociji same sebe zasrala najviše što sam mogla. To što sada znam da bi bilo bolje da sam samouvjereno rekla: „Zato što sam kreativna, inteligentna, brzo učim i, s obzirom na ono što sam vidjela na vašem web siteu, smatram da bi vam dobro došlo malo svježih ideja“, to sada mogu okačiti mačku o rep. Razgovor se, doduše, nastavio u prijateljskom tonu mada sam sigurna da ih baš i nisam impresionirala promocijom svojih sposobnosti, ideja i afiniteta da se uključim u tržišnu utrku kao promotor. Izgleda da to uistinu nisu moje ideje i afiniteti, mada sam sigurna da bih se nakon nekog vremena snašla i iskazala, ili izgorjela pokušavajući.

Završilo je i ovo ljeto. Točnije, jedan individualni godišnji odmor. Naprasno je prekinut deficitom u mom osobnom budžetu za boravak u blizini mediteranske bare pa se sada autosugestijom borim protiv vrućine i sparine. Sva preznojena, odbijam uključiti klimu u stanu iako je unutra svakako iznad 30. Ne može me pokolebati ni spoznaja da moja omiljena mjesta za jutarnju kavu još uvijek ne rade zbog kolektivnog godišnjeg. Uostalom, ni meni mozak još uvijek ne funkcionira kako inače zna i može, ali to ne znači da nije vrijeme za nove pobjede. Ili poraze.
Tko bi ga znao što je kada kome počelo, a kome kada završilo.
I tko bi ga znao što je u ovoj ludoj utrci za ugodnom egzistencijom poraz, a što pobjeda.

Nego, kao što sam obećala, provjerila sam ljetos ono glede Otoka mladosti.
Otok radi punom parom i nije „prodan“. Barem nije ograđen bodljikavom žicom i ne piše PRIVATE, mada je, istina, pun njemačkih kampera, uglavnom djece. No, rekoše nam „osoblje“ Otoka da je Obonjan još uvijek u posjedu grada Šibenika. Posjetivši tamošnji birc, ipak smo nekako stekli dojam da bi bilo uljudno priupitati „osoblje“ možemo li mi naručiti cugu na hrvatskom.

Da ne bi bilo zabune, ne gajim ja nikakve antagonizme prema strancima. Čak sam poprilično liberalna i tolerantna osoba i često mi u Hrvatskoj nedostaju ljudi različitih boja kože, lingvističkih sposobnosti, svjetonazora i vjeroispovijesti. Ali, nekako me prođu trnci kad čujem da šargopirgasti i poprilično bljedoliki spasitelji na jednom srednje-dalmatinskom otoku viču: RAUS, ACHTUNG, SCHNELL...