Završilo je i ovo ljeto. Točnije, jedan individualni godišnji odmor. Naprasno je prekinut deficitom u mom osobnom budžetu za boravak u blizini mediteranske bare pa se sada autosugestijom borim protiv vrućine i sparine. Sva preznojena, odbijam uključiti klimu u stanu iako je unutra svakako iznad 30. Ne može me pokolebati ni spoznaja da moja omiljena mjesta za jutarnju kavu još uvijek ne rade zbog kolektivnog godišnjeg. Uostalom, ni meni mozak još uvijek ne funkcionira kako inače zna i može, ali to ne znači da nije vrijeme za nove pobjede. Ili poraze.
Tko bi ga znao što je kada kome počelo, a kome kada završilo.
I tko bi ga znao što je u ovoj ludoj utrci za ugodnom egzistencijom poraz, a što pobjeda.
Nego, kao što sam obećala, provjerila sam ljetos ono glede Otoka mladosti.
Otok radi punom parom i nije „prodan“. Barem nije ograđen bodljikavom žicom i ne piše PRIVATE, mada je, istina, pun njemačkih kampera, uglavnom djece. No, rekoše nam „osoblje“ Otoka da je Obonjan još uvijek u posjedu grada Šibenika. Posjetivši tamošnji birc, ipak smo nekako stekli dojam da bi bilo uljudno priupitati „osoblje“ možemo li mi naručiti cugu na hrvatskom.
Da ne bi bilo zabune, ne gajim ja nikakve antagonizme prema strancima. Čak sam poprilično liberalna i tolerantna osoba i često mi u Hrvatskoj nedostaju ljudi različitih boja kože, lingvističkih sposobnosti, svjetonazora i vjeroispovijesti. Ali, nekako me prođu trnci kad čujem da šargopirgasti i poprilično bljedoliki spasitelji na jednom srednje-dalmatinskom otoku viču: RAUS, ACHTUNG, SCHNELL...
Post je objavljen 01.09.2005. u 19:10 sati.