|
Kad za nešto nisi, nisi. To očito mora izaći na vidjelo prije ili kasnije. U svakom slučaju, bolje prije jer u suprotnom šanse za kompromitaciju rastu sa svakim pokušajem suprotstavljanja vlastitoj prirodi. No, ponekad se čovjek tako glupo oklizne na prvoj stepenici da mu je neugodno i pred sobom samim.
Kako sam ovih dana angažirana traženjem posla i kako mi, kao i velikoj većini hrvatskog pučanstva, vise za vratom i kredit i režije i vlastita egzistencija, pretražujem razne oglase. I javljam se na razne natječaje za poslove srodne svemu što sam do sada radila. Budući da sam se do sada bavila novinarstvom, ljudskim pravima, humanitarnim radom, koordinacijom raznih međunarodnih projekata unutar i izvan nevladinih organizacija, nije baš lako na tržištu rada pronaći zadovoljavajuće zaposlenje. Osobito ukoliko čovjek želi sačuvati zdravlje i životna uvjerenja izbjegavajući rad u danas već degutantno korumpiranim ili kompromitirajućim medijima.
Sve je teže naplatiti intelektualni rad ukoliko on ne uključuje IT i nove tehnologije ili pak promociju, kreiranje potrošačkog mnijenja i nešto tome slično. Ako nemate konkretan proizvod, pokušajte barem prodati maglu. Mase kupuju sve što kažete da im treba. Sve se manje pitaju zašto im nešto treba. Dokle god je jeftinije, šarenije, modernije. Dokle god je in i draška njihov hedonizam.
Svijet je pun managera, promotora, glasnogovornika kapitalizacije i često nesvjesnih zagovornika iskorištavanja ljudske slabosti, koji doduše bivaju sve kreativniji i kreativniji u vabljenju širokih potrošačkih masa. Tako im nalaže tržišna ekonomija koja je nezasitna i beskonačna. Ili si inovativan u prodavanju magle, ili si out.
Tako sam i ja neki dan došla na ideju da napravim kompromis. Najbezbolniji mogući, ako je moguće. Rekoh, znam kako funkcioniraju mediji. Znam kako reagiraju potrošačke mase. Čitala sam dosta čika Freuda. Divila se geniju Edward L. Bernaysa mada ne podržavam postignute ciljeve. No, imam ideju o medijskoj manipulaciji i tome što ljude inspirira na bezglavu potrošnju. Dosta često dobivam zanimljive ideje za reklamne kampanje i spotove, osobito kad gledam glupe i dosadne televizijske reklame kao recimo ona Fantina Bamboocha reklama.
I javila se ja na natječaj za PR managera u jednoj marketinškoj agenciji. Poslala sam CV i, začudo, nazvali me ljudi u roku pola sata. Dogovorili smo interview za dva dana.
U ta dva dana sam pogledala njihov web site, porazmislila o kampanjama i tržišnim identitetima na kojima su radili i čak, sva sretna, dobila i nekoliko ideja o tome kako su kampanje mogle biti i bolje izrealizirane. Otišla sam na razgovor uvjerena da ću naići na tim u koji bih se mogla uklopiti.
Vrata je otvorio izuzetno zgodan i markantan četrdesetogodišnjak. Njemu se pridružila mlada suradnica i posjeli su me za okrugli stol.
„Recite vi nama zašto bi mi trebali angažirati upravo Vas“, bilo je prvo pitanje koje su mi postavili.
„A zašto ste Vi baš mene pozvali?“, zbunjeno sam odgovorila protupitanjem, prvo što mi je palo na pamet, i istog trena shvatila da sam u promociji same sebe zasrala najviše što sam mogla. To što sada znam da bi bilo bolje da sam samouvjereno rekla: „Zato što sam kreativna, inteligentna, brzo učim i, s obzirom na ono što sam vidjela na vašem web siteu, smatram da bi vam dobro došlo malo svježih ideja“, to sada mogu okačiti mačku o rep. Razgovor se, doduše, nastavio u prijateljskom tonu mada sam sigurna da ih baš i nisam impresionirala promocijom svojih sposobnosti, ideja i afiniteta da se uključim u tržišnu utrku kao promotor. Izgleda da to uistinu nisu moje ideje i afiniteti, mada sam sigurna da bih se nakon nekog vremena snašla i iskazala, ili izgorjela pokušavajući.
|
