Pomozite doktore, ne mogu iskljuciti dijete - ili ADHD
Sjednem ja jesti pred televizor, kad ono Sanja (poprilicno losa hrvatska verzija Oprah). Tema rasprave ADHD, kratica koja se odnosi na najnoviju bolest koju “su spakovali” djeci: Attention Deficit Hiperactivity Disorder.
Vec sam pisala o tome prije par godina kada sam prvi put procitala “proglas”, gdje drugdje nego, na sluzbenim web stranicama najvece hrvatske farmaceutske industrije Plive.
Kaze:
“ADHD je poremecaj psiholoske prirode i najlakse se otkriva kod djece srednjeg uzrasta - djece u razvoju”. Kod odraslih, kako tvrde u Plivi, “simptomi mogu biti gotovo neprimjetni”. Medjutim, tvrde da “mnogi odrasli nesvjesno pate od poremecaja pozornosti koji nikad nije dijagnosticiran niti lijecen. Kod tih ljudi mogu se javiti problemi poput depresije ili nemogucnosti zadrzavanja stalnog posla.”
U danasnje vrijeme zadrzati posao, ma molim vas! Moj dosadasnji nesluzbeni radni staz iznosi negdje oko 12 godina, medjutim sluzbeno evidentiranog radnog staza nemam ni pola sata i do sada sam promijenila 8 poslodavaca. Trenutno nisam nesto previse u depresiji, ali sam imala trenutaka kada me ni najludji tulum za vlastiti rodjendan nije mogao izvuci. Pozornost na necemu mi ostaje tocno dok tema ne postane dosadna ili naporna, a potom nastupa apsolutni poremecaj pozornosti. Upravo kako kazu u Plivi, “ takve osobe tesko zapocinju zadatke koji su dosadni, jednolicni ili pak zahtjevni”. Nema sumnje, patim od ADHD-a.
Strucnjaci tvrde da se bolest puno lakse dijagnosticira kod djece jer djeca ne mogu skrivati osjecaje. “Takva djeca su vrlo glasna, konstantno u pokretu, cesto se bave i opasnim aktivnostima te grubo i nepristojno odgovaraju odraslima. Hiperaktivno dijete moze se vrpoljiti, penjati ili trcati uokolo kada to nije prikladno. Cesto jako mnogo pricaju i ne mogu mirno sjediti, gube stvari, bivaju izgubljena u vlastitim mislima, djeluju prije nego su razmislila o svom postupku i posljedicama te imaju problema s pravilnim prosudbama ili rjesavanjem problema”.
Zamislite osmogodisnjaka koji mirno sjedi na svome mjestu i daje samo umjesne primjedbe kad ga nesto pitaju. Zamislite da taj osmogodisnjak nikada nije skocio s balkona u pijesak ili da se nije zaletio niz nizbrdicu s biciklom bez kocnica. Zamislite da se svom vrsnjaku, koji mu je upravo rekao: “moj tata je jaci od tvoga”, mirno nasmjesi, pravilno prosudi da se klinac samo salio i ocjeni da bi, ako dodje kuci krvav i prljav, mama mogla vikati na njega te odluci problem rijesiti razgovorom umjesto tucom.
Pobogu, pa djeca jesu glasna, konstantno u pokretu i cesto se bave opasnim aktivnostima jer ne znaju da su opasne. Djeca se trebaju vrpoljiti, penjati ili trcati uokolo kada to nije prikladno jer ih to cini djecom. Ona trebaju sto vise pricati, a ako zelite da mirno sjede jednostavno im nemojte dati Coca Colu. Ali, apsolutno naravno da djeca imaju problema s pravilnim prosudbama ili rjesavanjem problema. Nemamo li ih svi?
ADHD se vec “uspjesno sanira” kod velikog broja djece u Americi, Velikoj Britaniji, Kanadi i drugim razvijenim zemljama. Kao i kod drugih epidemija tipa SARS, HIV/SIDA i sl., strucnjaci tvrde da je “potpuno izljecenje od poremecaja danas jos uvijek nemoguce. Međutim, moguce je vrlo uspjesno kontroliranje simptoma”, sto znaci konstantno uzimanje prepisanih sedativa. Konzumiranje lijekova dovodi do “poboljsanja u odnosima s roditeljima, uciteljima i ostalom djecom, boljim rezultatima u skoli, uspjesnijim izvrsavanjem zadataka te na kraju i vecim samopostovanjem i samopouzdanjem”.
Pitam se kada je zadnji put u svijetu napravljeno istrazivanje o obiljezjima zdrave i sretne obitelji. O tome na koji se nacin gradi ljubav i povjerenje izmedju roditelja i djeteta ili djeteta i njegove okoline. Naprotiv, strucnjaci savjetuju: “Ukoliko vase dijete ima domacu zadacu, u suradnji s uciteljem razvijte sistem ili nacin na koji ce dijete sve potrebne knjige i biljeznice donijeti kuci, a zatim i natrag u skolu na pregled ucitelju”. Drugim rijecima, isprogramirajte vase dijete od malih nogu, ogranicite mu duh i naucite da slusa umjesto da razmislja kako bi ga drustvo kasnije moglo sto lakse podjarmiti.
Djeca traze paznju, a mi im nudimo stimulanse. Lijecnici preporucuju da treba poceti s depresivima, a potom preci na antidepresive nakon kojih, bojim se, ne pomazu ni najzesci laksativi da se organizam sa svega toga skine.
Samo me jedno tjesi: “Suprotno onome sto mnogi ljudi misle, djeca s ADHD-om su cesto natprosjecno inteligentna”. Uvjerena sam da ima ADHD-ovaca i medju briznim roditeljima koji ce, kroz ljubav, paznju i razumijevanje zastititi svoju djecu.