Ruristicki pozdrav civilizaciji...

Na Otoku (Mjestupodsuncem) je vrijeme jednom davno stalo. Upilo ga je kamenje starih kuca, mirisni borovi na uzvisinama, sivi maslinici, smokve i stijene u kojima more vec stoljecima urezuje velicanstvene prizore teskog ribarskog zivota. Svi oni sapcu nevjerojatne price, samo treba stati i poslusati sum granja kada naidje vjetar.

Urezalo je more i prizore svoje velike moci. Moci da covjeka veze uz maleni komad skrte zemlje, da mu pokaze kako sve ljepote dolaze sa kucnog praga i iz njega samog, ako samo pogleda sirinu i dubinu oko sebe.

Svake godine tu i tamo prodje brod, tu i tamo doleti galeb, tu i tamo naidje i koja turistica u oskudnom bikiniju, a potom se sve smiri. Seoski decki odvezu smece i kao da se nista desilo nije, a ustvari se desilo tocno onoliko koliko je potrebno da ljudi prezive nadolazecu zimu. Iduce ljeto ce opet iz pocetka.

Neki to shvate i ne odu. Neki shvate pa se vrate. A neki dodju jednom i nastoje se ne probuditi iz najljepseg sna koji su ikada sanjali. Ostanu barem djelicem srca u zamci za cijeli zivot.

Zaletih se prošli vikend malo do mjestapodsuncem. Da se osunčam, okupam, vidim kako mi napreduju borovi na zemljištu i zaplovim malo oko kojeg obližnjeg otočića novim tatinim brodom. Svega na dva dana.
U petak, rano ujutro, sam već bila na Prviću (na kojem je, naime, mjestopodsuncem, ako nisam spominjala). U miru sam popila kavu na terasi, pročitala novine, ispsovala se pošteno zagrebačkom Veterinarskom fakultetu zbog sirotih beaglova kojima su planirali lomiti noge zbog tzv. medicinskog istraživanja, i taman se probudila tročlana ekipa koja je već prije tjedan dana započela svoj godišnji odmor u našem obiteljskom apartmanu. Moja sestra, njezina prijateljica i naš zajednički prijatelj. Nakon obilatog doručka i par rakijica uz kavu, uputili smo se brodom prema Obonjanu. Sjećate se? Otok mladosti*.

Baš me zanimala trenutna situacija na tom otoku.

Naime, prije nekih mjesec i pol dana, recimo prije početka turističke sezone, ali svega par dana prije, uputila sam se sa starcima na Obonjan na kupanje. Pristali smo na mol u obonjanskoj uvali, vezali brod i, budući da je more bilo još uvijek ledeno, odlučili smo prošetati stotinjak metara i okupati se u plićaku, na takozvanoj obonjanskoj plaži. Nismo se pošteno ni približili plaži kad su iz šume izletjeli neki Šime i njegov sićušni piskutavi četveronožac nalik na psa.
- Ne možete tu, Otok ne radi!- povika Šime.
- Av, av – piskutne četveronožac.
- Molim? – izbečih se ja u čudu. Starci su ostali bez teksta.
- E, Otok ne radi.
- Oprostite, hoćete molim vas ponoviti još jednom, čini mi se da sam vas krivo čula. Rekli ste da OTOK ne radi?
- E, a nije još otvoren.
- Kako mislite nije još otvoren? Pa mi smo vezali brod dolje. Kako uopće otok može biti zatvoren i tko treba otvoriti otok.
- E, a ne znan ja ništa. Ja san tu da čuvan. Gazda je kupija Otok i nije ga još otvorija i ne smite tu. Tamo možete, ali tu ne smite. Možete se kupat s mula.
Dok sam se pribrala i shvatila da Šime vjerojatno nije ništa kriv i da je možda malkice i ograničen svojom pozicijom Boga i batine na pustom otoku te da se s njim ne isplati prepirati, a i starcima je već postalo neugodno, prošlo je par sekundi. Odlučila sam saznati malo više, koliko mi Šime uopće može reći.
- A znate li možda tko je kupija Otok?
- A ne znan, kažu neki Slovenac, valjda. Kažu ima lanac kasina. Kupija je 51% i još nije otvorija sezonu, neki problemi s papirima u Gradu, pa ne mošte bit' tu. Ja samo čuvan. Tamo na mulu se mošte kupat.
- I nema problema ako pristanemo i vežemo brod na mulu? Koliko znam, 15 metara od obale ne može kupit ni Slovenac sa lancem kasina.
- A, e!
- Ajmo, nemoj više, pusti ga. – zaključio je moj otac i nakon toga smo dugo pretresali jebenu državnu politiku i pravnu državu, rasprodaju obale..., ali smo se ipak okupali na mulu.

Mogućnost takozvane „prodaje“ Otoka mladosti, naime, nije nikakva novina. Već jedno tri godine slušam glasine kako je „Otok prodan“, pa kako su se izviđači pobunili protiv toga, pa da je Vlada ipak obećala kako će „izrabljivanje“ Otoka i njegovih dobara ostati u sektoru mladih, i čak sam, čini mi se prošle godine, pročitala da je šibensko Gradsko poglavarstvo, u čijem je vlasništvu tvrtka Otok mladih, tražilo hitan sastanak s potpredsjednicom Vlade RH Jadrankom Kosor zbog katastrofalne situacije u poduzeću Otok mladosti, a od potpredsjednice su navodno tražili požurivanje ostvarenja Vladina zaključka o preuzimanju 51 posto udjela u tom poduzeću koje upravlja otokom Obonjanom. Pitanje je samo tko je trebao preuzeti 51% udjela. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti ili , kako se priča, privatni poduzetnik koji ima uistinu lanac kasina po cijeloj centralno i istočno europskoj regiji i koji bi mogao na 15 metara od početka mula staviti natpis PRIVATE i, što kod nas uopće ne bi čudilo, izvojevati tzv. porezno utočište, novi Djevičanski otok, tako da Otok više nikada ne bude na raspolaganju mladima. I ne samo mladima. Ni onima koji su ga gradili do 90-tih.

Tvrtka Otok mladosti je proteklih godina uistinu povremeno organizirala odmor djece i mladeži na Obonjanu.
Kako i sada piše na njihovom web siteu, tvrtka nudi:
- ljetovanje za individualne goste i grupe u šatorima i čvrstim (mada ruiniranim) objektima, a ponudu dopunjuje vrtić, škola, dvije klimatizirane dvorane (klimatizirane zbog toga što na prozorima nema stakla), igrališta i sportski tereni (košarka, odbojka, mali nogomet), ambulanta i stalni liječnik, trgovina, pizzerija, restoran i caffe bar te bazen s morskom vodom...
- logorovanje za djecu i mladež iz škola i udruga, pa i izviđačkih i studentskih
- školu u prirodi s različitim sadržajima
- informatičku školu i školu stranih jezika
- izlete na Kornate, slapove Krke, Zlarin, Prvić, Krapnja, Vodice i ostala atraktivna mjesta

Sve to idilično zvuči na papiru, ali kada stupite nogom na Obonjan i shvatite da su svi objekti poprilično devastirani, da su restoran i bazen koji se nalaze na vrhu otoka u katastrofalnom stanju te da nema govora o nikakvoj pizzi, a bazen s morskom vodom, iz koje se sva sol već davno kristalizirala na rubovima bazena, je čak i opasano sklizak od silne prljavštine, da nije riješen odvoz smeća, da su sportska igrališta propala, koševi zahrđali, plaža i mali birc kraj nje tek donekle osposobljeni te da intervencijske službe, osobito medicinsku službu, nije pametno ni u kojem slučaju iskušavati, shvatite da se radi tek o još jednoj neodržavanoj ostavštini koja valjda previše podsjeća na neke od kvalitetnijih tekovina jednog prezrenog režima te ju je stoga možda i bolje prodati nekome tko će barem velikodušno, ali kratkoročno, dopuniti par privatnih budžeta. Razloga za to je mnogo. U šibenskom su se poglavarstvu prošle godine žalili da „niti jedan objekt turističkog naselja Otoka mladosti nema uporabnu dozvolu, žiroračun je konstantno u blokadi, gubici su oko 2 milijuna kuna što ugrožava opstanak tog poduzeća. Nadzorni odbor Otoka mladosti je utvrdio je da bi za dokapitalizaciju Vlada trebala osigurati 9 milijuna kuna.“ (Upravo to je cifra o kojoj se govorka kada se priča o „prodaji otoka“.) Vlada je, naime, još 2004. uistinu donijela rješenje o odobrenju sredstava trgovačkom društvu «Otok Mladosti» d.o.o. Šibenik, u iznosu od 1.000.000,00 kuna, za rješavanje financijskih poteškoća i pripremu nadolazeće turističke sezone, i to na teret Posebnog dijela Državnog proračuna Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 31/2004 i 47/2004), no tu se daljnjem rješenju problema gubi svaki trag, barem prema mojim saznanjima.
Posljednja informacija koju sam pročitala, mislim u Novom listu i to nedavno izdanom, kaže da „dobre vijesti ove godine dolaze s Obonjana koji je živnuo nakon prošlosezonske žabokrečine“. Tip iz tvrtke "Otok mladosti d.o.o. koja upravlja kapacitetima na Obonjanu“ kaže da „rade većinom s gostima s njemačkog tržišta i očekuju do konca godine oko 50.000 noćenja, što je gotovo trostruko više nego lani“.
A u čijem je tvrtka sada vlasništvu, tko radi s njemačkim gostima i tko je uložio u onih 51%, još uvijek ne znam. Ali ću svakako probati saznati. Jer, ako je Vlada donijela odluku da će Obonjan ostati u resoru mladih i ako je Otok mladosti d.o.o. trebalo preuzeti spomenuto Ministarstvo, grad Šibenik ga nikako nije mogao prodati, osim ako Vlada nije promijenila mišljenje.

Nažalost, moja mala družina nije prošlog vikenda uspjela saznati smijemo li, usuđujem se reći kao lokalci u šibenskom arhipelagu, kročiti nogom dalje od mula. Pokvario nam se motor nasred pučine pa smo vrlo brzo nakon isplovljavanja zvali frenda u pomoć i, privezani za njegovu brodicu, zaplovili nazad kući, svakako pjevajući. Godišnji odmori počinju i „ništa nam neće ni jedan dan pokvarit, vap šu vari, vari...“ Čak ni političari. Mada, ako su prodali Otok mladosti...


* Obonjan, ili Otok mladosti je, kako kaže službena web stranica, otok ljetovalište, a „njegovi su sadržaji vezani isključivo za odmor i rekreaciju te obrazovanje mladih“. To je otok-naselje, „cijeli jedan mali kontinent izmišljen radi mladih i njihovog slobodnog vremena“, kaže stranica. Istina! Izmislio ga je Josip Broz Tito i od nenaseljenog jadranskog otoka, koji svojom ljepotom neminovno zaustavlja dah, stvorio oazu za mlade članove federativne zajednice 6 republika i dvije autonomne pokrajine. Obonjan su izgradili Titovi omladinci-izviđači, tijekom 45 godina totalitarne komunističke „čizme“, pjevajući pri tome radničko-udarničke pjesme poprilično grleno i iz sveg srca. Sentiment vezan uz taj otok možete vrlo lako provjeriti ukoliko poznajete kojeg bivšeg izviđača iz generacije, recimo, 1970-te, a vjerujem da podaci postoje i u Leksikonu YU mitologije (odlična knjiga za proučavanje, ne tako davne, kulturne svakidašnjice SFRJ te bolje razumijevanje zataškane, ali sve prisutnije, jugo-nostalgije, kako u generacijama iz '50 i neke, tako i u onima iz '70 i neke).
Na Obonjanu su stasale cijele „brigade“ danas više ili manje uspješnih pojedinaca, širila se ljubav i sloga, da ne kažem bratstvo i jedinstvo, uz rad, zajebanciju i brojne ljetne ljubavi, izgrađena je mala infrastruktura po mjeri čovjeka, za uvijek novu i veselu omladinu koja je pri tome prikupila radne navike, žuljeve na rukama, opekline od sunca, bodlje ježinaca, ogrebotine od borova, udarce od košarke i vjerne životne suputnike uvjerene u miran suživot čovjeka i čovjeka te čovjeka i prirode. Barem je tako izgledalo tamo neke '80 i koje.

Za nedavnog putovanja iz Zagreba na Exit, u Novi Sad, naišla sam kući u Vinkovce. Tamo sam rođena i tamo su mi „korijeni“, kako kažu naši stari, mada tamo nisam već dugo boravila duže od dva-tri dana u komadu. Primijetila sam da se, svaki put kad' svratim, barem na pet minuta zagledam u gustu zelenu vijugavu rijeku koja presijeca grad. To je dvostruko jedina rijeka jer je jedina rijeka u tom gradu i jedina rijeka na svijetu koja stoji.

Valjda se zagledam kako bih pogledom na mirnu zelenu vodenu površinu smirila tijek misli i usporila slike svakodnevnog ludila koje mi u zadnje vrijeme užasno zamara očne živce.

Pomalo čudno da rijeka stoji i ne otječe nikuda. Normalne rijeke jurcaju ili se valjaju po neravnom sedrenom koritu, rune ga i formiraju slapove i slapiće. Kao Mrežnica, plitka, hladna i bistra ili kao moćni Dunav kojem sam se ponovno divila s petrovaradinske tvrđave. Čak se i rijeke ljudi kreću, mada u žurbi često ni ne znaju kamo idu i kuda prolaze. No, kako kod nas u Vinkovcima ništa nije normalno, iako bi bilo pomalo pretenciozno tu i sada razmišljati o tome što je normalno i tko ima autoritet definirati normalno, naša rijeka stoji. Samo ponekad se pokrene u smjeru vjetra. Barem se tako čini. Ipak, misterija nestaje kada uzmemo u obzir zemljopisnu činjenicu da se ulijeva u duplo veću, neusporedivo bržu i malo višu Savu koja ju ustvari vraća nazad u njezino korito. Ali, čisto zbog ove priče, zaboravite na trenutak da sam vam to otkrila.

Dakle... Stojeći tako, tik ispod svoje površine potpuno prekrivene debelim slojem vodenih leća čiji ritam tu i tamo prekine skupina bijelih ili žutih lopoča, ovisno o dobu godine, rijeka skuplja drezgu, dugoljastu sluzavu travu koja izgleda poput onih srebrnih šuškavih zmijolikih traka za kićenje jelke i koja se obično omota oko gležnjeva kad god pokušate zaplivati. Doduše, ja sam plivanje u toj rijeci zauvijek otpisala nakon spoznaje kakvi sve sluzavi i hladnokrvni primjerci obitavaju ispod debelog biljnog pokrivača. Velike ribe, takozvani Somovi, s raljama u koje stane i oveće stopalo, najmanje broj 48, čekaju u mulju. (Istina da su biljojedi, ali za moj ukus poprilično ružni.) Omanje i male ribe prpošno plivaju i ne slute da im prijete velike ribe. Ne, doduše, biljojedi iz mulja. Više grabežljivice Štuke, ali i brojni kopneni kapitalci koji su u sunčano nedjeljno popodne pobjegli od žena, televizije, posla, misli o poslu..., koji su sa sobom ponijeli samo pecanke i nekoliko litara rakije, ovisno o brojnosti družine, te bezbrižno natakli smežurane gliste na šiljate udice i zabacili sa strateške klupice mudro locirane u sjeni žalosne vrbe ili debele topole, potpuno se prepuštajući čekanju da riba zagrize.

Neki kažu da je upravo u čekanju gušt i da je to najkraće čekanje koje bilo koji čekač može doživjeti. Dijelom vjerojatno zbog onih par litara domaće šljivovice od najmanje 20 gradi, a dijelom i zbog predstave mikrosvijeta koja svaki put iz početka budi oduševljenje vrhunske premijerne izvedbe. Mali i kratki životi čine život velikim i dojmljivim.
Ptice cvrkuću, grakću, pjevuše, žamore u svojoj vrtoglavoj igri u gustim krošnjama visokih jablana. Po površini rijeke gacaju gazivode, iznad njih lete vilin konjici, skoči koja žaba, odlutaju misli pa ugriz komarca prene. Pa se počešeš iza uha i sjetiš kako je komšija Marko prošli put upao u Bosut jer se počešao dok je očajnički pokušavao izvući veliku Štuku, a ustvari je upecao bubanj od vešmašine koji ga je povukao duboko u mulj...Podijeliš misli s drugarima, grohotom se nasmijete, Marko se zacrveni, odmahne rukom i potegne iz boce, pa onda i svi ostali za njim nekoliko puta i već je prošao dan, palo je veće, zahladilo je u sjeni žalosne vrbe i ne vidi se više štopl. Doduše, nije poigravao prečesto ni do sada.

Kupe se štapovi, blinkeri, udice, gliste. Puštaju se Babuške i Crvenperke. One imaju previše kosti, a i premalene su da bi se čovjek gnjavio oko čišćenja i brljao tavu. Ionako su im samo usnice razderane udicom, a od razderanih usnica još nitko nije umro. Samo su dvije zaplivale leđno. Predugo su bile na suhom. Pojest će ih velike ribe kada potonu na dno.

Rakija je popijena. Slaninu taj put nisu nosili jer se išlo na popodnevno pecanje, poslije ručka. Djeca, povedena kao alibi za odlazak na isključivo muško druženje, čak ne ni predaleko od bračnog gnijezda, pronađena su duboko u žitnom polju koje se proteže hektarima široko i dugačko, od obale rijeke pa sve dokle seže pogled, do linije u kojoj se spajaju zlatno polje i tirkizno nebo.

Mi, što će reći djeca, običavali smo valjanjem po žitu uleći svoju imaginarnu kučicu iz koje bi promatrali kopneni mikrosvijet u gadnoj panici zbog prisustva nečeg velikog i toliko višestruko nadmoćnog da je bezglava panika preostala kao jedina opcija. Ne budite licemjeri, odakle bi tata crpio gliste za mamce da mi nismo čeprkali po zemlji i utjerivali strah u kosti svemu što nam se našlo na putu. Znam i ja sada da sam se tada možda prvi put upisala na listu za jedan od krugova pakla, ali ako to išta bude značilo, na finalnom ću se sudu moći braniti neuračunljivošću. No, moram odmah reći da nismo gazili mrave. Ponekad bi im samo prepriječili put da vidimo kud' će sad ili bi im pokušali uvaliti nešto zaista preveliko iako oni i sami uglavnom vuku teret duplo teži od njih samih. Uzor su nam bili ti mravi, mada nikada nisam shvaćala toliku predanost jednoličnom poslu. Činilo se da sićušni pripadnici zajednice rade za cijeli svijet, za svu onu bezbrižnu bagru koja prpošno zuji od klasa do klasa, skakuće od grane do grane ili po žicama divovskih električnih stupova raspoređenih po polju u ravnu liniju okomito položenu u odnosu na rijeku koja stoji.

A rijeka je nastavljala stajati. Čak i kada bi mi otišli. Tako su mi rekli, mada sam uvijek imala osjećaj da će se pokrenuti čim joj okrenem leđa, da će se slatko nasmijati i odjuriti negdje, da ću iduće nedjelje zateći neke druge kapi integrirane u ljeskavu gustu zelenu masu koja će i tada stajati, meni za inat.

Tek sam kasnije saznala onaj realan razlog zbog kojeg rijeka stoji no, on je toliko banalan da oduzima svu čaroliju doživljaja rijeke stajačice i zemljopisni podaci su ustvari potpuno suvišni.

Nema ništa ljepše nego kad podignete vesla na rubove drvenog čamca i Bosut vas lagano nosi nizvodno. Dakako, ukoliko utvrdite u kojem smjeru je nizvodno. Ako se i prevarite, jednako je lijepa iluzija da plovite lagano nizvodno dok vas vjetar ustvari nosu uzvodno. Nikakve razlike nema. Prođe čitava vječnost, izmjene se sva godišnja doba barem nekoliko puta, pokisnete, osušite se, smrznete se, razgolitite se, otkrijete čitav veliki i mali svijet u drveću i šašu oko sebe i shvatite da ste se pomakli svega pola metra. I drago vam je zbog toga.
Izgubili ste, dobili ste i opet ste na istom. Čak i da uložite vlastiti trud u putovanje, u drvenom čamcu, s veslom u rukama, upetljani u gustu drezgu koja se obavija oko vesla i daje osjećaj da nikada nećete uspjeti odveslati ni pola metra, nema nikakvog smisla. Samo postajete nervozi, nestrpljivi i u neskladu sa svime što vas okružuje. Ne vidite čaroliju uspavane Panonije. To ne znači nužno da niste odavde. Samo se ne uspijevate prepustiti jer dugo niste boravili kod kuće.

Zureći tako u rijeku, barem po pet minuta mjesečno, možda se nadam da će me jednog dana potpuno obuzeti i da će mi krv poteći istim tempom. Ako krv nije voda, morala bi, kad-tad. Neki ljudi to zovu nostalgija. Neki tvrdoglavost. Ja sam sigurna da je to samo utjecaj podneblja koje njeguje specifičnosti, i moli Boga da Sava ne promijeni vodostaj drastično.

Nema mi ništa gore nego kad me u kišno ljetno jutro, oko pola 9, probudi zvuk bušilice koja uporno ruje po betonu, kao jutros. Osobito je dojmljivo što su i bušač i bušilica, a bogami i beton, tik iznad moje glave, na krovnoj terasi deseterokatne zgrade. Osjećam po zvuku koji mi i ovog trena, pola sata nakon buđenja, rastresa kosti da nas dijeli samo tanka betonska ploča. Moje sive ćelije uspijevaju za sada proizvesti tek lagani grč lica, jer sinoć sam pisala do nekih četiri. Ako mu ja odem gore, letjet će i on i bušilica ravno dolje na dječji vrtić „Vladimir Nazor“ i bit će šareniji od Nazorove krave.

Nego, o čemu sam ono jutros razmišljala prije spuštanja kapaka?

Da, čitam jučer razne blogove i počne me peći savjest. Što zbog lijenosti da saberem misli i stavim na papir, a što zbog činjenice da vječno kukam kako mi ne paše tempo 21. stoljeća, kako su život i svijet postali okrutno brzi, kako mi nedostaje slobodnog vremena za promišljanje, pisanje, fotografiranje, yogu, plovidbu, šetnju...(nije da sam neki sportski tip pa neću pretjerivati u nabrajanju), i onda dođe prinudno zaustavljanje i slobodno vrijeme zahvaljujući promjeni posla i ja ne znam kud' bih sa sobom. Kao da ishlapi sva inspiracija koja me pucala dok nisam imala vremena. Kao kad se mačka nađe u neprirodnoj situaciji, recimo u avionu na 10 000 metara, pa uspori metabolizam ne bi li što bezbolnije preživjela let. Dok sam pisala za razne dnevne, tjedne i ine tiskovine vadila sam se na to da po cijele dane buljim u monitor i jednostavno nemam snage pisati nakon radnog vremena. A što je sad? Lijena guzica, ništa više.

Započela sam jedan blog, pa mi nije bio baš nešto, a i bio je nedostupan na netu. Ustvari sam ja bila neredovita. Zato sam sinoć odlučila da ću se, od sada pa nadalje, prisiliti piskarati na blogu.hr i pokušati ga oživjeti, tek vježbanja radi, upravo da se ne uljenim, pa šta ispalo. I eto, gledam u jednu jedinu pjesmu postanu na blogu prije dva i pol mjeseca i ne mogu se više sjetiti ni korisničkog imena ni lozinke. Strašno! Morala sam zatražiti pomoć putem maila jer ni jedna od standardnih kombinacija nije upalila. A čak mi je i moj bivši dragi, da ne spominjem ime uzalud, još tada poželio dobrodošlicu.:)

Pa sam onda razmišljala što i kako početi. Kako dati smisao i kontinuitet svemu, napraviti ipak neku koncepciju. Nisam pisala „dnevnik“ od svoje 15-te godine kada sam posljednji spalila, revoltirana jer mi ga je majka pročitala.

Razmišljala sam kako bi možda za početak piskaranja bilo dobro objasniti mjestopodsuncem.

Evo opet ovaj s bušilicom. Približio se iz nekog drugog kuta i sada mi već i zubi cvokoću. Kako to dere po mozgu. Najgore je to što nema ustaljeni ritam. Nego krene: bzzm, bzzzm, bzm, bzm, bzzzzzzzzzzzzzzzm, bzm,bzm, bzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzm. Poigravaju mi staklenke u frižideru. Čarolija grada. Prokleti Thomas Maltus i njegova teorija naguravanja što više ljudi na što manjem prostoru. Pa zar nije očito da je tip imao genocidne namjere, pobiti sirotinju prljavštinom, neimaštinom, kugom i drugim pošastima za koje nisu izgradili imunitet i osloboditi prostor najjačima. Moj trenutni imunitet na buku je na vrlo niskom nivou.

E da, uslijed sličnih promišljanja je nastalo i mjestopodsuncem.

Sjedili smo tako, jednom davno, u vlažnoj i natrpanoj Nizozemskoj moj tadašnji dragi i ja i razmišljali kud sve to vodi. Otisnuli smo se u svijet među 16 milijuna ljudi naguranih na površinu gotovo trostruko manju od Hrvatske, on kao IT gast-arbeiter, ja kao trenutna životna suputnica, i spajamo kraj s krajem. Nije da smo baš skupljali za koricu kruha, ali je svaka mrvica bila krvavo zarađena. On je krvario, ja sam se nervirala što sam spala na posliće na crno.
Pitali smo se dokle ćemo tako i ima li načina da si olakšamo pa da u miru kreiramo svijet oko sebe ne razmišljajući koliko su nove kapitalističke oligarhije neosjetljive na ljudska prava, hoće li korporativizam uništiti svako dostojanstvo malog čovjeka, tko će ikada procesuirati kontinuirani genocid koji u zemljama trećeg svijeta provode bankari, farmaceuti, naftaši, vlade u sjeni, pripadnici Bilderberške ili neke druge skupine, kakvog će to sve utjecaja imati na istočno europsku regiju, tko će suzbiti galopirajuću korupciju u Hrvatskoj i brojne druge zanimljivosti. Ja sam sanjarila o maloj kučici na pustom otoku, o svojoj barci koja plovi među Kornatima i sakuplja materijal za jednu pristojnu knjigu. Barem kratke priče. „Ribarica i more“.

I tu smo mi došli na ideju da bi mogli ubosti neko zemljište na Jadranu pa polako u nabavljanje love za izgradnju male komune; jedne konobe s domaćim vinom i pršutom, par apartmana koji bi donosili lovu, male lokalne knjižnice, internet caffea, web stranica s ugostiteljskim, smještajnim i kulturnim ponudama cijelog arhipelaga i tko zna što sve ne. Vrlo malo love smo imali, no bio je red da se, kao i svi pošteni Hrvati, uvalimo u kredit. Tko danas još uopće uspijeva egzistirati bez kredita?

Razradili smo plan do u detalje. Imali smo idiličnu, gotovo patetično romantičnu sliku glede budućih ulaganja i prvom prilikom smo razgovarali sa starcima. Oni su, oduševljeni idejom, odmah predložili da će nam pomoći koliko mogu i tako sam ja odmah nakon tog ljeta pohitala u Hrvatsku u potragu za mjestompodsuncem. Kako se čovjek teško odvaja od svojih navika, našla sam ga na malom otoku u šibenskom arhipelagu, na kojem ljetujem već 20 godina i gdje je mjestopodsuncem jedino moglo i biti locirano. Usred malog dalmatinskog sela, na uzvisini od oko 150m, tik iznad mjesne crkve, pošte i centralnog trga, žena je prodavala 900m2 zemljišta za vrlo povoljnu cijenu. Pogled od gore puca preko cijelog sela na okolne otoke. Bajka!
Provjerila sam papire. Vlasništvo je bilo 1 na 1 što je za Dalmaciju toliko čudno da sam se izbezumila od sreće što se ne moram zajebavati s 15 različitih vlasnika koji su u Australiji ili Americi. Kao da je bilo namijenjeno za naš san. Počela sam odavno vjerovati da okolnosti nekog pothvata uvijek pokažu je li odluka dobra i je li pravi trenutak za realizaciju. Po svim dotadašnjim pokazateljima, ova je bila.

Eee, ali! Čudni su putovi Gospodnji. :)
Kupili mi tako mjestopodsuncem. Mislim da baba još nije ni prebrojala lovu, kad puče naša ljubav, a s njom i zajednički san, i raspade se u paramparčad kao rakete u vatrometu. Tko, što, kako i zašto, uopće nije bitno. To je možda za neku drugu priču, a možda uopće i nije za priču. Čini se da smo mi pukli i prije, ali smo možda baš zbog ljubavi pokušavali promijeniti životni tijek. Kad malo bolje razmislim, mogli smo promijeniti frizure pa onda razmisliti što i kako dalje, no, bilo kako bilo, ostade mjestopodsuncem čekati neke bolje dane i neke postojanije ljubavnike. Jer, mjestopodsuncem definitivno čeka zaljubljenike i u mjesto i u sunce i u more. Ljubavnike s vizijom nekog drugog svijeta, jako različitog od onog gdje vam u devet ujutro bušilicom trljaju mozak o beton deseterokatnice.

I to je to. Slobodno dajte mašti na volju i priču o mjestupodsuncem nastavite sami.