subota, 30.07.2005.

Svako ljeto isto...

Na Otoku (Mjestupodsuncem) je vrijeme jednom davno stalo. Upilo ga je kamenje starih kuca, mirisni borovi na uzvisinama, sivi maslinici, smokve i stijene u kojima more vec stoljecima urezuje velicanstvene prizore teskog ribarskog zivota. Svi oni sapcu nevjerojatne price, samo treba stati i poslusati sum granja kada naidje vjetar.

Urezalo je more i prizore svoje velike moci. Moci da covjeka veze uz maleni komad skrte zemlje, da mu pokaze kako sve ljepote dolaze sa kucnog praga i iz njega samog, ako samo pogleda sirinu i dubinu oko sebe.

Svake godine tu i tamo prodje brod, tu i tamo doleti galeb, tu i tamo naidje i koja turistica u oskudnom bikiniju, a potom se sve smiri. Seoski decki odvezu smece i kao da se nista desilo nije, a ustvari se desilo tocno onoliko koliko je potrebno da ljudi prezive nadolazecu zimu. Iduce ljeto ce opet iz pocetka.

Neki to shvate i ne odu. Neki shvate pa se vrate. A neki dodju jednom i nastoje se ne probuditi iz najljepseg sna koji su ikada sanjali. Ostanu barem djelicem srca u zamci za cijeli zivot.
- 15:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>