|
Zaletih se prošli vikend malo do mjestapodsuncem. Da se osunčam, okupam, vidim kako mi napreduju borovi na zemljištu i zaplovim malo oko kojeg obližnjeg otočića novim tatinim brodom. Svega na dva dana.
U petak, rano ujutro, sam već bila na Prviću (na kojem je, naime, mjestopodsuncem, ako nisam spominjala). U miru sam popila kavu na terasi, pročitala novine, ispsovala se pošteno zagrebačkom Veterinarskom fakultetu zbog sirotih beaglova kojima su planirali lomiti noge zbog tzv. medicinskog istraživanja, i taman se probudila tročlana ekipa koja je već prije tjedan dana započela svoj godišnji odmor u našem obiteljskom apartmanu. Moja sestra, njezina prijateljica i naš zajednički prijatelj. Nakon obilatog doručka i par rakijica uz kavu, uputili smo se brodom prema Obonjanu. Sjećate se? Otok mladosti*.
Baš me zanimala trenutna situacija na tom otoku.
Naime, prije nekih mjesec i pol dana, recimo prije početka turističke sezone, ali svega par dana prije, uputila sam se sa starcima na Obonjan na kupanje. Pristali smo na mol u obonjanskoj uvali, vezali brod i, budući da je more bilo još uvijek ledeno, odlučili smo prošetati stotinjak metara i okupati se u plićaku, na takozvanoj obonjanskoj plaži. Nismo se pošteno ni približili plaži kad su iz šume izletjeli neki Šime i njegov sićušni piskutavi četveronožac nalik na psa.
- Ne možete tu, Otok ne radi!- povika Šime.
- Av, av – piskutne četveronožac.
- Molim? – izbečih se ja u čudu. Starci su ostali bez teksta.
- E, Otok ne radi.
- Oprostite, hoćete molim vas ponoviti još jednom, čini mi se da sam vas krivo čula. Rekli ste da OTOK ne radi?
- E, a nije još otvoren.
- Kako mislite nije još otvoren? Pa mi smo vezali brod dolje. Kako uopće otok može biti zatvoren i tko treba otvoriti otok.
- E, a ne znan ja ništa. Ja san tu da čuvan. Gazda je kupija Otok i nije ga još otvorija i ne smite tu. Tamo možete, ali tu ne smite. Možete se kupat s mula.
Dok sam se pribrala i shvatila da Šime vjerojatno nije ništa kriv i da je možda malkice i ograničen svojom pozicijom Boga i batine na pustom otoku te da se s njim ne isplati prepirati, a i starcima je već postalo neugodno, prošlo je par sekundi. Odlučila sam saznati malo više, koliko mi Šime uopće može reći.
- A znate li možda tko je kupija Otok?
- A ne znan, kažu neki Slovenac, valjda. Kažu ima lanac kasina. Kupija je 51% i još nije otvorija sezonu, neki problemi s papirima u Gradu, pa ne mošte bit' tu. Ja samo čuvan. Tamo na mulu se mošte kupat.
- I nema problema ako pristanemo i vežemo brod na mulu? Koliko znam, 15 metara od obale ne može kupit ni Slovenac sa lancem kasina.
- A, e!
- Ajmo, nemoj više, pusti ga. – zaključio je moj otac i nakon toga smo dugo pretresali jebenu državnu politiku i pravnu državu, rasprodaju obale..., ali smo se ipak okupali na mulu.
Mogućnost takozvane „prodaje“ Otoka mladosti, naime, nije nikakva novina. Već jedno tri godine slušam glasine kako je „Otok prodan“, pa kako su se izviđači pobunili protiv toga, pa da je Vlada ipak obećala kako će „izrabljivanje“ Otoka i njegovih dobara ostati u sektoru mladih, i čak sam, čini mi se prošle godine, pročitala da je šibensko Gradsko poglavarstvo, u čijem je vlasništvu tvrtka Otok mladih, tražilo hitan sastanak s potpredsjednicom Vlade RH Jadrankom Kosor zbog katastrofalne situacije u poduzeću Otok mladosti, a od potpredsjednice su navodno tražili požurivanje ostvarenja Vladina zaključka o preuzimanju 51 posto udjela u tom poduzeću koje upravlja otokom Obonjanom. Pitanje je samo tko je trebao preuzeti 51% udjela. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti ili , kako se priča, privatni poduzetnik koji ima uistinu lanac kasina po cijeloj centralno i istočno europskoj regiji i koji bi mogao na 15 metara od početka mula staviti natpis PRIVATE i, što kod nas uopće ne bi čudilo, izvojevati tzv. porezno utočište, novi Djevičanski otok, tako da Otok više nikada ne bude na raspolaganju mladima. I ne samo mladima. Ni onima koji su ga gradili do 90-tih.
Tvrtka Otok mladosti je proteklih godina uistinu povremeno organizirala odmor djece i mladeži na Obonjanu.
Kako i sada piše na njihovom web siteu, tvrtka nudi:
- ljetovanje za individualne goste i grupe u šatorima i čvrstim (mada ruiniranim) objektima, a ponudu dopunjuje vrtić, škola, dvije klimatizirane dvorane (klimatizirane zbog toga što na prozorima nema stakla), igrališta i sportski tereni (košarka, odbojka, mali nogomet), ambulanta i stalni liječnik, trgovina, pizzerija, restoran i caffe bar te bazen s morskom vodom...
- logorovanje za djecu i mladež iz škola i udruga, pa i izviđačkih i studentskih
- školu u prirodi s različitim sadržajima
- informatičku školu i školu stranih jezika
- izlete na Kornate, slapove Krke, Zlarin, Prvić, Krapnja, Vodice i ostala atraktivna mjesta
Sve to idilično zvuči na papiru, ali kada stupite nogom na Obonjan i shvatite da su svi objekti poprilično devastirani, da su restoran i bazen koji se nalaze na vrhu otoka u katastrofalnom stanju te da nema govora o nikakvoj pizzi, a bazen s morskom vodom, iz koje se sva sol već davno kristalizirala na rubovima bazena, je čak i opasano sklizak od silne prljavštine, da nije riješen odvoz smeća, da su sportska igrališta propala, koševi zahrđali, plaža i mali birc kraj nje tek donekle osposobljeni te da intervencijske službe, osobito medicinsku službu, nije pametno ni u kojem slučaju iskušavati, shvatite da se radi tek o još jednoj neodržavanoj ostavštini koja valjda previše podsjeća na neke od kvalitetnijih tekovina jednog prezrenog režima te ju je stoga možda i bolje prodati nekome tko će barem velikodušno, ali kratkoročno, dopuniti par privatnih budžeta. Razloga za to je mnogo. U šibenskom su se poglavarstvu prošle godine žalili da „niti jedan objekt turističkog naselja Otoka mladosti nema uporabnu dozvolu, žiroračun je konstantno u blokadi, gubici su oko 2 milijuna kuna što ugrožava opstanak tog poduzeća. Nadzorni odbor Otoka mladosti je utvrdio je da bi za dokapitalizaciju Vlada trebala osigurati 9 milijuna kuna.“ (Upravo to je cifra o kojoj se govorka kada se priča o „prodaji otoka“.) Vlada je, naime, još 2004. uistinu donijela rješenje o odobrenju sredstava trgovačkom društvu «Otok Mladosti» d.o.o. Šibenik, u iznosu od 1.000.000,00 kuna, za rješavanje financijskih poteškoća i pripremu nadolazeće turističke sezone, i to na teret Posebnog dijela Državnog proračuna Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 31/2004 i 47/2004), no tu se daljnjem rješenju problema gubi svaki trag, barem prema mojim saznanjima.
Posljednja informacija koju sam pročitala, mislim u Novom listu i to nedavno izdanom, kaže da „dobre vijesti ove godine dolaze s Obonjana koji je živnuo nakon prošlosezonske žabokrečine“. Tip iz tvrtke "Otok mladosti d.o.o. koja upravlja kapacitetima na Obonjanu“ kaže da „rade većinom s gostima s njemačkog tržišta i očekuju do konca godine oko 50.000 noćenja, što je gotovo trostruko više nego lani“.
A u čijem je tvrtka sada vlasništvu, tko radi s njemačkim gostima i tko je uložio u onih 51%, još uvijek ne znam. Ali ću svakako probati saznati. Jer, ako je Vlada donijela odluku da će Obonjan ostati u resoru mladih i ako je Otok mladosti d.o.o. trebalo preuzeti spomenuto Ministarstvo, grad Šibenik ga nikako nije mogao prodati, osim ako Vlada nije promijenila mišljenje.
Nažalost, moja mala družina nije prošlog vikenda uspjela saznati smijemo li, usuđujem se reći kao lokalci u šibenskom arhipelagu, kročiti nogom dalje od mula. Pokvario nam se motor nasred pučine pa smo vrlo brzo nakon isplovljavanja zvali frenda u pomoć i, privezani za njegovu brodicu, zaplovili nazad kući, svakako pjevajući. Godišnji odmori počinju i „ništa nam neće ni jedan dan pokvarit, vap šu vari, vari...“ Čak ni političari. Mada, ako su prodali Otok mladosti...
* Obonjan, ili Otok mladosti je, kako kaže službena web stranica, otok ljetovalište, a „njegovi su sadržaji vezani isključivo za odmor i rekreaciju te obrazovanje mladih“. To je otok-naselje, „cijeli jedan mali kontinent izmišljen radi mladih i njihovog slobodnog vremena“, kaže stranica. Istina! Izmislio ga je Josip Broz Tito i od nenaseljenog jadranskog otoka, koji svojom ljepotom neminovno zaustavlja dah, stvorio oazu za mlade članove federativne zajednice 6 republika i dvije autonomne pokrajine. Obonjan su izgradili Titovi omladinci-izviđači, tijekom 45 godina totalitarne komunističke „čizme“, pjevajući pri tome radničko-udarničke pjesme poprilično grleno i iz sveg srca. Sentiment vezan uz taj otok možete vrlo lako provjeriti ukoliko poznajete kojeg bivšeg izviđača iz generacije, recimo, 1970-te, a vjerujem da podaci postoje i u Leksikonu YU mitologije (odlična knjiga za proučavanje, ne tako davne, kulturne svakidašnjice SFRJ te bolje razumijevanje zataškane, ali sve prisutnije, jugo-nostalgije, kako u generacijama iz '50 i neke, tako i u onima iz '70 i neke).
Na Obonjanu su stasale cijele „brigade“ danas više ili manje uspješnih pojedinaca, širila se ljubav i sloga, da ne kažem bratstvo i jedinstvo, uz rad, zajebanciju i brojne ljetne ljubavi, izgrađena je mala infrastruktura po mjeri čovjeka, za uvijek novu i veselu omladinu koja je pri tome prikupila radne navike, žuljeve na rukama, opekline od sunca, bodlje ježinaca, ogrebotine od borova, udarce od košarke i vjerne životne suputnike uvjerene u miran suživot čovjeka i čovjeka te čovjeka i prirode. Barem je tako izgledalo tamo neke '80 i koje.
|
