Nema mi ništa gore nego kad me u kišno ljetno jutro, oko pola 9, probudi zvuk bušilice koja uporno ruje po betonu, kao jutros. Osobito je dojmljivo što su i bušač i bušilica, a bogami i beton, tik iznad moje glave, na krovnoj terasi deseterokatne zgrade. Osjećam po zvuku koji mi i ovog trena, pola sata nakon buđenja, rastresa kosti da nas dijeli samo tanka betonska ploča. Moje sive ćelije uspijevaju za sada proizvesti tek lagani grč lica, jer sinoć sam pisala do nekih četiri. Ako mu ja odem gore, letjet će i on i bušilica ravno dolje na dječji vrtić „Vladimir Nazor“ i bit će šareniji od Nazorove krave.
Nego, o čemu sam ono jutros razmišljala prije spuštanja kapaka?
Da, čitam jučer razne blogove i počne me peći savjest. Što zbog lijenosti da saberem misli i stavim na papir, a što zbog činjenice da vječno kukam kako mi ne paše tempo 21. stoljeća, kako su život i svijet postali okrutno brzi, kako mi nedostaje slobodnog vremena za promišljanje, pisanje, fotografiranje, yogu, plovidbu, šetnju...(nije da sam neki sportski tip pa neću pretjerivati u nabrajanju), i onda dođe prinudno zaustavljanje i slobodno vrijeme zahvaljujući promjeni posla i ja ne znam kud' bih sa sobom. Kao da ishlapi sva inspiracija koja me pucala dok nisam imala vremena. Kao kad se mačka nađe u neprirodnoj situaciji, recimo u avionu na 10 000 metara, pa uspori metabolizam ne bi li što bezbolnije preživjela let. Dok sam pisala za razne dnevne, tjedne i ine tiskovine vadila sam se na to da po cijele dane buljim u monitor i jednostavno nemam snage pisati nakon radnog vremena. A što je sad? Lijena guzica, ništa više.
Započela sam jedan blog, pa mi nije bio baš nešto, a i bio je nedostupan na netu. Ustvari sam ja bila neredovita. Zato sam sinoć odlučila da ću se, od sada pa nadalje, prisiliti piskarati na blogu.hr i pokušati ga oživjeti, tek vježbanja radi, upravo da se ne uljenim, pa šta ispalo. I eto, gledam u jednu jedinu pjesmu postanu na blogu prije dva i pol mjeseca i ne mogu se više sjetiti ni korisničkog imena ni lozinke. Strašno! Morala sam zatražiti pomoć putem maila jer ni jedna od standardnih kombinacija nije upalila. A čak mi je i moj bivši dragi, da ne spominjem ime uzalud, još tada poželio dobrodošlicu.:)
Pa sam onda razmišljala što i kako početi. Kako dati smisao i kontinuitet svemu, napraviti ipak neku koncepciju. Nisam pisala „dnevnik“ od svoje 15-te godine kada sam posljednji spalila, revoltirana jer mi ga je majka pročitala.
Razmišljala sam kako bi možda za početak piskaranja bilo dobro objasniti mjestopodsuncem.
Evo opet ovaj s bušilicom. Približio se iz nekog drugog kuta i sada mi već i zubi cvokoću. Kako to dere po mozgu. Najgore je to što nema ustaljeni ritam. Nego krene: bzzm, bzzzm, bzm, bzm, bzzzzzzzzzzzzzzzm, bzm,bzm, bzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzzm. Poigravaju mi staklenke u frižideru. Čarolija grada. Prokleti Thomas Maltus i njegova teorija naguravanja što više ljudi na što manjem prostoru. Pa zar nije očito da je tip imao genocidne namjere, pobiti sirotinju prljavštinom, neimaštinom, kugom i drugim pošastima za koje nisu izgradili imunitet i osloboditi prostor najjačima. Moj trenutni imunitet na buku je na vrlo niskom nivou.
E da, uslijed sličnih promišljanja je nastalo i mjestopodsuncem.
Sjedili smo tako, jednom davno, u vlažnoj i natrpanoj Nizozemskoj moj tadašnji dragi i ja i razmišljali kud sve to vodi. Otisnuli smo se u svijet među 16 milijuna ljudi naguranih na površinu gotovo trostruko manju od Hrvatske, on kao IT gast-arbeiter, ja kao trenutna životna suputnica, i spajamo kraj s krajem. Nije da smo baš skupljali za koricu kruha, ali je svaka mrvica bila krvavo zarađena. On je krvario, ja sam se nervirala što sam spala na posliće na crno.
Pitali smo se dokle ćemo tako i ima li načina da si olakšamo pa da u miru kreiramo svijet oko sebe ne razmišljajući koliko su nove kapitalističke oligarhije neosjetljive na ljudska prava, hoće li korporativizam uništiti svako dostojanstvo malog čovjeka, tko će ikada procesuirati kontinuirani genocid koji u zemljama trećeg svijeta provode bankari, farmaceuti, naftaši, vlade u sjeni, pripadnici Bilderberške ili neke druge skupine, kakvog će to sve utjecaja imati na istočno europsku regiju, tko će suzbiti galopirajuću korupciju u Hrvatskoj i brojne druge zanimljivosti. Ja sam sanjarila o maloj kučici na pustom otoku, o svojoj barci koja plovi među Kornatima i sakuplja materijal za jednu pristojnu knjigu. Barem kratke priče. „Ribarica i more“.
I tu smo mi došli na ideju da bi mogli ubosti neko zemljište na Jadranu pa polako u nabavljanje love za izgradnju male komune; jedne konobe s domaćim vinom i pršutom, par apartmana koji bi donosili lovu, male lokalne knjižnice, internet caffea, web stranica s ugostiteljskim, smještajnim i kulturnim ponudama cijelog arhipelaga i tko zna što sve ne. Vrlo malo love smo imali, no bio je red da se, kao i svi pošteni Hrvati, uvalimo u kredit. Tko danas još uopće uspijeva egzistirati bez kredita?
Razradili smo plan do u detalje. Imali smo idiličnu, gotovo patetično romantičnu sliku glede budućih ulaganja i prvom prilikom smo razgovarali sa starcima. Oni su, oduševljeni idejom, odmah predložili da će nam pomoći koliko mogu i tako sam ja odmah nakon tog ljeta pohitala u Hrvatsku u potragu za mjestompodsuncem. Kako se čovjek teško odvaja od svojih navika, našla sam ga na malom otoku u šibenskom arhipelagu, na kojem ljetujem već 20 godina i gdje je mjestopodsuncem jedino moglo i biti locirano. Usred malog dalmatinskog sela, na uzvisini od oko 150m, tik iznad mjesne crkve, pošte i centralnog trga, žena je prodavala 900m2 zemljišta za vrlo povoljnu cijenu. Pogled od gore puca preko cijelog sela na okolne otoke. Bajka!
Provjerila sam papire. Vlasništvo je bilo 1 na 1 što je za Dalmaciju toliko čudno da sam se izbezumila od sreće što se ne moram zajebavati s 15 različitih vlasnika koji su u Australiji ili Americi. Kao da je bilo namijenjeno za naš san. Počela sam odavno vjerovati da okolnosti nekog pothvata uvijek pokažu je li odluka dobra i je li pravi trenutak za realizaciju. Po svim dotadašnjim pokazateljima, ova je bila.
Eee, ali! Čudni su putovi Gospodnji. :)
Kupili mi tako mjestopodsuncem. Mislim da baba još nije ni prebrojala lovu, kad puče naša ljubav, a s njom i zajednički san, i raspade se u paramparčad kao rakete u vatrometu. Tko, što, kako i zašto, uopće nije bitno. To je možda za neku drugu priču, a možda uopće i nije za priču. Čini se da smo mi pukli i prije, ali smo možda baš zbog ljubavi pokušavali promijeniti životni tijek. Kad malo bolje razmislim, mogli smo promijeniti frizure pa onda razmisliti što i kako dalje, no, bilo kako bilo, ostade mjestopodsuncem čekati neke bolje dane i neke postojanije ljubavnike. Jer, mjestopodsuncem definitivno čeka zaljubljenike i u mjesto i u sunce i u more. Ljubavnike s vizijom nekog drugog svijeta, jako različitog od onog gdje vam u devet ujutro bušilicom trljaju mozak o beton deseterokatnice.
I to je to. Slobodno dajte mašti na volju i priču o mjestupodsuncem nastavite sami.
Post je objavljen 13.07.2005. u 18:18 sati.