Za nedavnog putovanja iz Zagreba na Exit, u Novi Sad, naišla sam kući u Vinkovce. Tamo sam rođena i tamo su mi „korijeni“, kako kažu naši stari, mada tamo nisam već dugo boravila duže od dva-tri dana u komadu. Primijetila sam da se, svaki put kad' svratim, barem na pet minuta zagledam u gustu zelenu vijugavu rijeku koja presijeca grad. To je dvostruko jedina rijeka jer je jedina rijeka u tom gradu i jedina rijeka na svijetu koja stoji.
Valjda se zagledam kako bih pogledom na mirnu zelenu vodenu površinu smirila tijek misli i usporila slike svakodnevnog ludila koje mi u zadnje vrijeme užasno zamara očne živce.
Pomalo čudno da rijeka stoji i ne otječe nikuda. Normalne rijeke jurcaju ili se valjaju po neravnom sedrenom koritu, rune ga i formiraju slapove i slapiće. Kao Mrežnica, plitka, hladna i bistra ili kao moćni Dunav kojem sam se ponovno divila s petrovaradinske tvrđave. Čak se i rijeke ljudi kreću, mada u žurbi često ni ne znaju kamo idu i kuda prolaze. No, kako kod nas u Vinkovcima ništa nije normalno, iako bi bilo pomalo pretenciozno tu i sada razmišljati o tome što je normalno i tko ima autoritet definirati normalno, naša rijeka stoji. Samo ponekad se pokrene u smjeru vjetra. Barem se tako čini. Ipak, misterija nestaje kada uzmemo u obzir zemljopisnu činjenicu da se ulijeva u duplo veću, neusporedivo bržu i malo višu Savu koja ju ustvari vraća nazad u njezino korito. Ali, čisto zbog ove priče, zaboravite na trenutak da sam vam to otkrila.
Dakle... Stojeći tako, tik ispod svoje površine potpuno prekrivene debelim slojem vodenih leća čiji ritam tu i tamo prekine skupina bijelih ili žutih lopoča, ovisno o dobu godine, rijeka skuplja drezgu, dugoljastu sluzavu travu koja izgleda poput onih srebrnih šuškavih zmijolikih traka za kićenje jelke i koja se obično omota oko gležnjeva kad god pokušate zaplivati. Doduše, ja sam plivanje u toj rijeci zauvijek otpisala nakon spoznaje kakvi sve sluzavi i hladnokrvni primjerci obitavaju ispod debelog biljnog pokrivača. Velike ribe, takozvani Somovi, s raljama u koje stane i oveće stopalo, najmanje broj 48, čekaju u mulju. (Istina da su biljojedi, ali za moj ukus poprilično ružni.) Omanje i male ribe prpošno plivaju i ne slute da im prijete velike ribe. Ne, doduše, biljojedi iz mulja. Više grabežljivice Štuke, ali i brojni kopneni kapitalci koji su u sunčano nedjeljno popodne pobjegli od žena, televizije, posla, misli o poslu..., koji su sa sobom ponijeli samo pecanke i nekoliko litara rakije, ovisno o brojnosti družine, te bezbrižno natakli smežurane gliste na šiljate udice i zabacili sa strateške klupice mudro locirane u sjeni žalosne vrbe ili debele topole, potpuno se prepuštajući čekanju da riba zagrize.
Neki kažu da je upravo u čekanju gušt i da je to najkraće čekanje koje bilo koji čekač može doživjeti. Dijelom vjerojatno zbog onih par litara domaće šljivovice od najmanje 20 gradi, a dijelom i zbog predstave mikrosvijeta koja svaki put iz početka budi oduševljenje vrhunske premijerne izvedbe. Mali i kratki životi čine život velikim i dojmljivim.
Ptice cvrkuću, grakću, pjevuše, žamore u svojoj vrtoglavoj igri u gustim krošnjama visokih jablana. Po površini rijeke gacaju gazivode, iznad njih lete vilin konjici, skoči koja žaba, odlutaju misli pa ugriz komarca prene. Pa se počešeš iza uha i sjetiš kako je komšija Marko prošli put upao u Bosut jer se počešao dok je očajnički pokušavao izvući veliku Štuku, a ustvari je upecao bubanj od vešmašine koji ga je povukao duboko u mulj...Podijeliš misli s drugarima, grohotom se nasmijete, Marko se zacrveni, odmahne rukom i potegne iz boce, pa onda i svi ostali za njim nekoliko puta i već je prošao dan, palo je veće, zahladilo je u sjeni žalosne vrbe i ne vidi se više štopl. Doduše, nije poigravao prečesto ni do sada.
Kupe se štapovi, blinkeri, udice, gliste. Puštaju se Babuške i Crvenperke. One imaju previše kosti, a i premalene su da bi se čovjek gnjavio oko čišćenja i brljao tavu. Ionako su im samo usnice razderane udicom, a od razderanih usnica još nitko nije umro. Samo su dvije zaplivale leđno. Predugo su bile na suhom. Pojest će ih velike ribe kada potonu na dno.
Rakija je popijena. Slaninu taj put nisu nosili jer se išlo na popodnevno pecanje, poslije ručka. Djeca, povedena kao alibi za odlazak na isključivo muško druženje, čak ne ni predaleko od bračnog gnijezda, pronađena su duboko u žitnom polju koje se proteže hektarima široko i dugačko, od obale rijeke pa sve dokle seže pogled, do linije u kojoj se spajaju zlatno polje i tirkizno nebo.
Mi, što će reći djeca, običavali smo valjanjem po žitu uleći svoju imaginarnu kučicu iz koje bi promatrali kopneni mikrosvijet u gadnoj panici zbog prisustva nečeg velikog i toliko višestruko nadmoćnog da je bezglava panika preostala kao jedina opcija. Ne budite licemjeri, odakle bi tata crpio gliste za mamce da mi nismo čeprkali po zemlji i utjerivali strah u kosti svemu što nam se našlo na putu. Znam i ja sada da sam se tada možda prvi put upisala na listu za jedan od krugova pakla, ali ako to išta bude značilo, na finalnom ću se sudu moći braniti neuračunljivošću. No, moram odmah reći da nismo gazili mrave. Ponekad bi im samo prepriječili put da vidimo kud' će sad ili bi im pokušali uvaliti nešto zaista preveliko iako oni i sami uglavnom vuku teret duplo teži od njih samih. Uzor su nam bili ti mravi, mada nikada nisam shvaćala toliku predanost jednoličnom poslu. Činilo se da sićušni pripadnici zajednice rade za cijeli svijet, za svu onu bezbrižnu bagru koja prpošno zuji od klasa do klasa, skakuće od grane do grane ili po žicama divovskih električnih stupova raspoređenih po polju u ravnu liniju okomito položenu u odnosu na rijeku koja stoji.
A rijeka je nastavljala stajati. Čak i kada bi mi otišli. Tako su mi rekli, mada sam uvijek imala osjećaj da će se pokrenuti čim joj okrenem leđa, da će se slatko nasmijati i odjuriti negdje, da ću iduće nedjelje zateći neke druge kapi integrirane u ljeskavu gustu zelenu masu koja će i tada stajati, meni za inat.
Tek sam kasnije saznala onaj realan razlog zbog kojeg rijeka stoji no, on je toliko banalan da oduzima svu čaroliju doživljaja rijeke stajačice i zemljopisni podaci su ustvari potpuno suvišni.
Nema ništa ljepše nego kad podignete vesla na rubove drvenog čamca i Bosut vas lagano nosi nizvodno. Dakako, ukoliko utvrdite u kojem smjeru je nizvodno. Ako se i prevarite, jednako je lijepa iluzija da plovite lagano nizvodno dok vas vjetar ustvari nosu uzvodno. Nikakve razlike nema. Prođe čitava vječnost, izmjene se sva godišnja doba barem nekoliko puta, pokisnete, osušite se, smrznete se, razgolitite se, otkrijete čitav veliki i mali svijet u drveću i šašu oko sebe i shvatite da ste se pomakli svega pola metra. I drago vam je zbog toga.
Izgubili ste, dobili ste i opet ste na istom. Čak i da uložite vlastiti trud u putovanje, u drvenom čamcu, s veslom u rukama, upetljani u gustu drezgu koja se obavija oko vesla i daje osjećaj da nikada nećete uspjeti odveslati ni pola metra, nema nikakvog smisla. Samo postajete nervozi, nestrpljivi i u neskladu sa svime što vas okružuje. Ne vidite čaroliju uspavane Panonije. To ne znači nužno da niste odavde. Samo se ne uspijevate prepustiti jer dugo niste boravili kod kuće.
Zureći tako u rijeku, barem po pet minuta mjesečno, možda se nadam da će me jednog dana potpuno obuzeti i da će mi krv poteći istim tempom. Ako krv nije voda, morala bi, kad-tad. Neki ljudi to zovu nostalgija. Neki tvrdoglavost. Ja sam sigurna da je to samo utjecaj podneblja koje njeguje specifičnosti, i moli Boga da Sava ne promijeni vodostaj drastično.
Post je objavljen 13.07.2005. u 18:38 sati.