jos nekoliko minuta imam
jos nekoliko minuta imam da napisem nesto sto cu jednog dana mozda ponovo citati i sto ce me podsjetiti na valentinovo 2007. ali za ime svevisnjega, ne znam sto da napisem... nekako mi je cijeli dan oduzeo inspiraciju... ne, nije bio grozan, dapace ovaj je cak i poseban... znamo svi one osobe koje uvijek kazu da su za valentinovo sami.. u takve sam se i ja do ove gdine ubrajajo. dakle 21 valentinovo koji prolaze pored mene a ja samo pratim i jedva cekam iduci dan.. 21 crveni dan koji je meni otkako se sjecam uvijek siv, da ne kazem crn... ali kaze se tko ceka taj doceka. i evo me... 22. valentinovo i napokon sam sretan :) napokon mogu reci da je tu netko tko je na taj dan mislio na mene...netko tko mi je to i rekao... sad sam sretan.. i opet kazem koliko malo treba da covjek bude sretan.. dan, po svemu sudeci isti kao i onaj prije njega, isti kao i onaj poslije njega, i onaj poslije ... ali opet, sama cinjenica da je to dan zaljubljenih i da napokon i sam osjecam.. sretan sam, sretan sam, sretan sam!!! a to nije malo :)
a svima koji misle kao i ja sto sam mislio zelim samo reci ne borite se protiv tog dana, pogledajte iza svih reklama, iza svih crvenih srdaca u izlozima, pogledajte na kraju krajeva samo u svoje srce i voljet cete ga kao i ja :)
it´s only a shadow
ostavljen... sam... bez ikoga na svijetu... gledam te izdaleka i vidim tugu koja ti prekriva oci, obraze, lice, pa i ostatak tvoje mrsave grade...i zaista si sam. nema nikoga oko tebe i nitko ne vidi da sjedis sam, potpuno sam ostavljen na milost i nemilost svojih mracnih misli. svaka sekunda otkucava cijelu vjecnost, a svaki djelic prostora oko tebe mijenja se takvom brzinom da si izgubljen jos od dana kada si prvi put podigao vjede i pustio krik preplasen hladnocom na ovom svijetu...
i sada, dok te gledam vidim koliki je utjecaj na tebe imao tvoj odabir da sam prolazis zivotom... a tvoj je zivot beskrajan... vidi se kako jedva cekas da ugledas kraj, neko okoncanje svake tuge, svake patnje... da li te zalim? zalim te, uistinu te zalim!nisi ti kriv vidim da nisi mogao drukcije nego prepustiti se svojoj prirodi... tuzna je ta priroda, ali si je spremno prihvatio i nastavio. mozda si trebao pokusati je promijeniti? ili ne? svejedno je, ionako te vec dovela do ovog trena kada si svima nezamjetan, kada nitko ne vidi da si sam, kada nitko ne vidi da zivotaris umjesto da zivis...jos uvijek te gledam, jos uvijek si prekriven tugom, jos .. sto?!
dize se pogled, usmjeravas ga u nepoznato i lice ti se iskrivilo zbog iznenadnog smjeska koji je ovladao tvojim licem... ustajes i odjednom se boja vratila, nestalo je sivo bezlicno utjelovljenje tuge i zaborava... sunce se smilovalo i obasipa te svojom paznjom, sekunde su sve krace, a prostor oko tebe zastao tako ad mozes neometano potrcati u zagrljaj NijeVaznoKoga... izlazis iz sjene koju baca debelo stablo razigranih cvjetova i bez pokusaja da te zadrzi pusta iz svoje debele sjene...
gubim te iz vida i napustam svoje sjene, idem tamo gdje sekunda traje manje od sekunde, tamo gdje cu se boriti za jos koju sekundu vise...
idem i ja u zagrljaj
misli s onoga svijeta
gdje god se okrenem vidim ljude... svkakve ljude...vidim vesele, tuzne, vidim raspjevane, placljive i one koji nisu ni jedno ni drugo...pitam se gdje spadam kad je rijec o klasifikaciji i trpanju po raznim ladicama. i koliko mi je bitno da se prepoznam u jednoj od tih skupina...
da sam roden sa smjeskom na licu, da li bih bio mozda i sada nasmjesen?
da sam odrastao u toplom bezuvjetnom zagrljaju , da li bi bilo bitno tko sam?
da sam skrto dijelio ljubav, da li bi sada bio sam?
da sam isao spavati pjevajuci, da li bih se budio s pjesmom u uhu?
da sam ostario zivuci u proslosti, u svojoj mladosti, da li bih ostao mlad?
da sam na samrti dozivao zaborav, da li bih zaboravio?
da sam se bojao smrti, da li bih jos bio ziv?
mozda sada vidim sve a mene nitko, ali ni s ove strane nema odgovora za ono sto nisam saznao dok sam zivotom svojim lutao... mozda mi se nekoc cinilo kako ce lako biti kada dode kraj, a kraja nigdje nema... kao sto je netko jednom davno rekao, sveki kraj je pocetak neceg novog... i tako i jest. ah da mi je ova spoznaja bila jasna prije novog pocetka... da sam bar smjesak pri rodjenju zadrzao, da sam bar zagrljaj u ljubav pretvorio, da sam pjesmama u san tonuo i mladost iza sebe ostavio, sve bih zaborave ponovno probudio i naposljetku, sada bih jos uvijek ziv bio... ah da sam znao, ah da sam znao...
ove misli vam saljem s ove strane i nadam se da ce bar netko od vas moje greske pravodobno uspjeti izbjeci...ne poznate me, ne poznam ni ja vas, ali znam sto znaci biti ziv, znam sto znaci biti mrtav...povratka meni nema ali vasi zivoti su predragocjeni da biste poslije imali priliku zaliti za njima kao ja...zato zgrabite to sto imate objema rukama, cvrsto zagrlite i ne pustajte dok god izdrzati mozete...zivite i pustite da zive, ne dozvolite da vas zaborave i pustite da vas vole...ah da sam znao...
nekoc stranac kod vas, sada stranac ovdje, ali zauvijek domacin svoje gorke sudbine..
obecajem
koraci iz daleka se cuju...
srce sve jace i jace lupa...
polako tama nestaje,
a tvoja ruka me dodiruje.
cekam i dalje...
trazim sjene tvojih obrisa...
nije mi premalo ni to,
a ipak se nadam da cu dobiti vise.
koraci iz daleka se cuju...
srce sve jace i jace lupa...
polako tama nestaje,
a tvoja ruka me dodiruje.
rukom posramljen posezem...
nogom bolno koracam...
nije mi tesko ni to,
a ipak se bojim da te necu dostici.
koraci iz daleka se cuju...
srce sve jace i jace lupa...
polako tama nestaje,
a tvoja ruka me dodiruje.
oci razjapim i nikako da vidim...
usi naculim i nikako da cujem...
tako se sve lako cini,
a ipak sam izgubljen.
sto nam je ciniti, kamo nam je krenuti?
zasto se truditi, kako prebroditi?
zar je bitno sve to ako nam je dovoljno zivjeti?
posegnimo za zivotom i sve cemo korake zaboravit,
sva posezanja dostici, sve vidjeti i cuti,
pa i ja cu tebe stici!obecajem!!!
maske...
dim za dimom, cigareta za cigaretom i bezbroj misli...prizivam opet sjecanja a ona se poigravaju mojom mastom. svaka misao sa sobom nosi nove spoznaje, dosad nikad zamjecene a uvijek su bile dio te jedno te iste misli...i kako covjek da se ne prisjeca s tolikom radoscu, s tolikom radoznaloscu? sjetih se jedne stare ljepotice sa sijedom perikom i svojim ogledalom koje je jedna meni draga osoba(*) ponovno spojila i udahnula joj zivot! njena maska ju je stajala potracenog zivota, cuvala je od svakog neugodnog osjecaja, od svakog rizika i ponukala ju da potrati zivot skupljajuci porculanske figure... upravo me ta starica podsjetila na mene te iako imam triput manje godina od nje, i jos triput vise zivotnog vijeka pred sobom, prisilila me da mi ta maska u ovom trenu lijepo stoji, da me vecinom stiti i skriva od svega sto bi mi moglo nauditi, pokriva moje mane i olaksava povjerenje u druge... u zrcalu vidim i sve porculanske figurice koje sam dosad mogao skupiti. stoje pred mojim likom i svaki put me podsjete na proslost.
figurice i maska... istodobno moji najveci prijatelji i neprijatelji. zatim se okrenem i nestanu na tren, a starica s bijelom perikom upire prstom u mene i zalosnim ocima gleda njihov odsjaj... u njenim izbljedjelim i suhim ocima vidim da je i njih ispunjavao bas taj sjaj...nekoc davno, prije mnogo godina, prije mnogo porculanskih figurica...
pitam se ima li svatko od nas takvu staricu? hoce li svima maske jednoga dana pasti i otkriti blijedu put i suhe oci? hocemo li svi mi jednoga dana sjediti pred zrcalom i s tugom a ujedno i ceznjom prikupljati ostatke svojih figurica? nismo li naposljetku svi jednaki pred nasim zrcalim? ogoljeni, ibljedjeli, umorni i samo mi? sto je to sto bi nas moglo ponukati da sada dok jos mozemo skinemo maske, obrisemo sminku, skinemo sve slojeve i ostanemo samo mi? sto nas to koci da budemo ono sto jesmo?
ne znam za ostale ali svakako veliki dio nas skriva lice pod maskom jer se pod njom lakse dise. mozda nam se cini nemogucim disati lakse pod nekim pokrovom, ali ja znam da je tako...
kada bih razbio svoju tesku facijalnu fasadu vise bih izgubio nego sto gubim kada ne disem... nestali bi moji najblizi, mnoga bi se vrata zatvorila, mnogi bi mi se okovi prikovali... zasto? jer bih bez maske toliko uocljiv bio kao kada usred bijelog dana na trgu vidite pantomimicara. nikome ne smeta jer cak i ne govori ali svi ga zamjecujemo. svima pokusava pokazati sto zeli ali vecina nas ne razumije. vidimo samo njegovo isarano lice koje je tako razlicito od naseg. i on nosi masku ali nista manje tesku nego svi mi koji ga gledamo... tako i ja nosim svoju da ne bih bio izlozen pogledima kao sto je on. ali u jednom se bitno razlikujemo: ON JE SAM IZABRAO NOSITI JU, MENI JE NAMETNUTA... nisam se htio razlikovati, nisam htio privlaciti poglede, nisam htio biti osudjen, a sve sam to dobio... sve pretrpio i sve stojecki podnio a jedina zastita mi je bila moja maska... <***>
(*) tiamat, pogledaj link sa strane:)
***
sjecam se i svih pogleda izazvanih mojom maskom upravo jer je nosim... osudjivanje jer se ne usudim biti ono sto jesam? jesam li zavrijedio? dakako i tako sam i prihvatio... ali nek se ti isti zapitaju zasto moram udahnuti svaki drugi udisaj a ne svaki, zasto moram traziti mrak umjesto da secem po svijetloj strani ulice... zasto sad moram pitati i za odobrenje da nosim masku? i zasto mora ona pasti? ta nisam li potratio dovoljno zivota uceci kako da zivim pod njom, nego sad moram potrositi i ostatak zivota uceci kako bez nje?
i opet me starica gleda ovaj put i periku skida i ustaje zadnji put koracajuci prema meni... oci joj se pocinju suziti i javlja se opet sjaj, gleda me s veseljem te nazirem cak i mali ali ohrabrujuci smjesak.pala je dva koraka dalje od mene i nastavila puzati istim izrazom lica... ne mogu se trgnuti i priskociti u pomoc, nesto me drzi za ruke i noge, a ona mi pred nogama sitze uzdignute glave, pogledom uperenim ravno u moje oci... suzica se kotrlja niz njeno lice i nestaje u smezuranim naborima nekoc vjerojatno tako glatke koze... prikovan na nevidljivom zidu oko mi zasuzi a suza puna straha, tuge, nesigurnosti i svih ostalih zasad neopisivih osjecaja padne njoj na cello i nestane…podigne ruku i zadnjom snagom trgne mi masku s lica. Suze su nestale odavno, bol je prestala, a njene bore su isceznule te je izustila: tezak je put bez maske, al jos je tezi pod njom… i nestade… osatoh sam, oslobodjenih udova, razotkrivenih prsa pod cijom se kozom nazirao svaki udisaj a oko mene tisucu komadica porculana i odzvanjanje njene posljednje recenice: TEZAK JE PUT BEZ MASKE, AL JOS JE TEZI POD NJOM...
okrecem se zrcalu i po prvi puta vidim svoje lice, svoje oci, vidim sebe…vidim samo sebe i nista drugo… napokon znam sto je htjela i zasto moram cuvati za sebe tu spoznaju..
jos jedna cigareta? jos jedan dim? ne ovaj puta samo smjesak i udisaj…ovaj puta s punim plucima pocinjem zivjeti jer ja tako zelim…
I´m in love!!!
dva desetljeca i jos nesto sitno...moglo bi se rec skoro dva i pol a ja nisam ljubljen bio i u isto vrijeme istu osobu ljubio... kazem ljubio jer mi se cini jacom rjecju neg samo volio... ima nesto nadromanticnog u njoj, vjerojatno radi svih onih starih ljubavnih prica u kojima bas tu rijec koriste... i istina je, ljubio nisam nikada nekog tko je mene u isto vrijeme na taj nacin dozivljavao. uvijek bi se ispreplitale razne kombinacije koje mozete zamisliti a vjerojatno se svima desavaju. a desavaju se vecinom nasom krivicom, jer smo kukavice i ne slusamo ono sto nam srce kaze neg uistinu pokazujemo svoje osjecaje jedino kada nam je 100% zagarntiran uspjeh, zagarantirana sklonost u istoj mjeri... ni sam ne znam koliko me taj kukavicluk stajao, a i bojim se saznat...
no nazirem promjene. vidim drugim ocima i ostavio sam sve iza sebe... kako se ono kaze kocka je bacena? e pa moja se kotrlja jos uvijek i vidim da ce okrenut bas na onu stranu koju zelim... o cem je rijec? mislim da sam napokon nasao nekoga tko ce mi uzvratit malo onoga sto ja nudim... i vjerujte taj mali dio u meni budi takav osjecaj ispunjenja... toliko mi izmamljuje osmjeh na licu, toliko me uznemiruje i umiruje u isti tren... srce zaigra u ritmu beatova koje samo proizvodi, skace i svojim ritmom zarazuje sve oko sebe!!! odjednom disem, odjednom se smjesim, odjednom vidim i cujem i osjetim... a onda me nesto oko mene vrati opet u normalu... ali ovaj put samo nakratko... ne znam mozda sta je ljubav al zelim da je bas ovakav osjecaj dok nekoga ljubim iliti volim!!! sve one isprazne fraze kako osjetis trnce, leptire i kako ne mozes nista drugo nego pustiti oci da sjaje u svakom trenu, sada vise nisu samo prazne rijeci ... sada vidim da stvarno opisuju ono sto jest i kako jest! a skepticima u koje sam se i ja ubrajao preporucujem strpljenje... sviju nas to snadje u jednom trenu zivota a onda se ne vrijedi boriti protiv toga... jeli to napokon ono sto sam cekao tako dugo? hocu li moci reci da volim ili da sam samo zaljubljen? a zaljubljen sam bio puno puta... ovo je drukcije... drukcije od svih dosadasnjih zaljubljivanja... sto ako nije? sto ako nije ni jedno ni drugo? kako da prepoznam?
i ako prepoznam sto onda da radim? u jednom il u drugom slucaju?
aaaaaa koliko pitanja... zasto toliko sumnje? ma boli me dzon je li ljubav il zaljubljenost, meni godi, a naposljetku ak nemam odgovor ja, ako ga nemate ni vi, tko ce mi ga ponuditi? tko ce nam ga dati? i izgubih se u mislima i sami vidite...
najbolje ovo ostaviti ovako, mozda nema pocetka ni kraja kako inace treba stivo za citat imati al nesto mi kaze da ni ne treba...
kako god, idem istraziti ostatak ove teme praksom ;)
