misli s onoga svijeta
gdje god se okrenem vidim ljude... svkakve ljude...vidim vesele, tuzne, vidim raspjevane, placljive i one koji nisu ni jedno ni drugo...pitam se gdje spadam kad je rijec o klasifikaciji i trpanju po raznim ladicama. i koliko mi je bitno da se prepoznam u jednoj od tih skupina...
da sam roden sa smjeskom na licu, da li bih bio mozda i sada nasmjesen?
da sam odrastao u toplom bezuvjetnom zagrljaju , da li bi bilo bitno tko sam?
da sam skrto dijelio ljubav, da li bi sada bio sam?
da sam isao spavati pjevajuci, da li bih se budio s pjesmom u uhu?
da sam ostario zivuci u proslosti, u svojoj mladosti, da li bih ostao mlad?
da sam na samrti dozivao zaborav, da li bih zaboravio?
da sam se bojao smrti, da li bih jos bio ziv?
mozda sada vidim sve a mene nitko, ali ni s ove strane nema odgovora za ono sto nisam saznao dok sam zivotom svojim lutao... mozda mi se nekoc cinilo kako ce lako biti kada dode kraj, a kraja nigdje nema... kao sto je netko jednom davno rekao, sveki kraj je pocetak neceg novog... i tako i jest. ah da mi je ova spoznaja bila jasna prije novog pocetka... da sam bar smjesak pri rodjenju zadrzao, da sam bar zagrljaj u ljubav pretvorio, da sam pjesmama u san tonuo i mladost iza sebe ostavio, sve bih zaborave ponovno probudio i naposljetku, sada bih jos uvijek ziv bio... ah da sam znao, ah da sam znao...
ove misli vam saljem s ove strane i nadam se da ce bar netko od vas moje greske pravodobno uspjeti izbjeci...ne poznate me, ne poznam ni ja vas, ali znam sto znaci biti ziv, znam sto znaci biti mrtav...povratka meni nema ali vasi zivoti su predragocjeni da biste poslije imali priliku zaliti za njima kao ja...zato zgrabite to sto imate objema rukama, cvrsto zagrlite i ne pustajte dok god izdrzati mozete...zivite i pustite da zive, ne dozvolite da vas zaborave i pustite da vas vole...ah da sam znao...
nekoc stranac kod vas, sada stranac ovdje, ali zauvijek domacin svoje gorke sudbine..
