Zivot
jeste li ikada pogledali u zvijezde i zapitali se otkud im njihova snaga? naizgled tako male, a tako daleko dopire njihova svjetlost...
jeste li ikada poslusali pjesme cvrcaka i pitali se otkud im tolika volja? naizgled tako krhki, a tako im prodorna melodija....
jeste li ikada osjetili kisu i pitali se zasto oblaci placu? naizgled tako snazni, a toliko suza rone...
jeste li ikada dotaknuli vjetar i pitali se otkud mu takva njeznost? naizgled tako grub, a tako blago mazi tvoju kozu...
jeste li ikada povrijedili nekoga i pitali se otkud ta potreba? naizgled smo tako sigurni u svoju dobrotu, a toliko puta mozemo povrijediti...
naizgled smo tako sigurni od udarca, a toliko nas puta povrijede....
naizgled nam tako malo za srecu treba, a toliko smo daleko od nje....
naizgled tako puno znamo, a toliko odgovora nemamo...
naizgled tako slobodno zivimo, a toliko se bojimo reci tko smo...
naizgled tako volimo sebe, a toliko se pokusavamo promijeniti....
sad je dosta!!! uzimam svoje konce iz lutkareve sake i sam cu pokretati svoje udove, pogledat cu ka zvjezdama slusajuci pjesmu cvrcaka... trcat cu po ljetnoj kisi i plakati s oblacima jer sam povrijeden, jer sam i ja nekoga povrijedio... vjetar ce mi pruzati utjehu gladeci ogoljenu kozu i u tome naci trenutak srece, znati cu da sam slobodan, da sam ljubljen...
znati cu da zivim i volim t
Flash
Leptirići...Leptirići u trbuhu i trenutni flash! Evo me na plaži... Na povišenom dijelu te iste, i lagani povjetarac miluje one sitne dlačice koje prekrivaju svačije tijelo. Koža se uznemirila i zauzela obrambeni stav protiv laganog naleta te nježne zahladnjelosti. Razne boje se u igri veselo izmjenjuju na od sunca vrelom zasoru mojih očiju. Najtoplije i najsjajnije boje ublažavaju pobunu kože , a usne laganim zavojem umiruju razigranost srca koje se očito još bori s leptirićima... I evo ih! Probijaju se do samih usana i prelaze vrške trepavica i obrva kako bi konačno nestali negdje u vršcima kose. Nekoliko neizmjerivih trenutaka tijelom mi zavladala uzbuna prvog stupnja, no na posljetku je sve opet utihnulo. Sunčeve zrake miluju svaki djelić moga tijela, svaku poru ispunjavaju svojom toplinom i opet se vraća ona ista želja kojom sam budno iščekivao prethodne trenutke. Još jednom, još samo jedan takav blagi nalet uzbudljivosti...
Otvaram oči, boje nestaju, toplina se gubi, a zastori pred zjenicama otkrivaju turobnu predavaonu na čijem pročelju čujem dozivanje svog imena čime me se pokušava otrgnuti iz tako opasnih ralja sjećanja na tako neprikladnom mjestu... Ah ti leptirići...Ah taj osjećaj...
