***
sjecam se i svih pogleda izazvanih mojom maskom upravo jer je nosim... osudjivanje jer se ne usudim biti ono sto jesam? jesam li zavrijedio? dakako i tako sam i prihvatio... ali nek se ti isti zapitaju zasto moram udahnuti svaki drugi udisaj a ne svaki, zasto moram traziti mrak umjesto da secem po svijetloj strani ulice... zasto sad moram pitati i za odobrenje da nosim masku? i zasto mora ona pasti? ta nisam li potratio dovoljno zivota uceci kako da zivim pod njom, nego sad moram potrositi i ostatak zivota uceci kako bez nje?
i opet me starica gleda ovaj put i periku skida i ustaje zadnji put koracajuci prema meni... oci joj se pocinju suziti i javlja se opet sjaj, gleda me s veseljem te nazirem cak i mali ali ohrabrujuci smjesak.pala je dva koraka dalje od mene i nastavila puzati istim izrazom lica... ne mogu se trgnuti i priskociti u pomoc, nesto me drzi za ruke i noge, a ona mi pred nogama sitze uzdignute glave, pogledom uperenim ravno u moje oci... suzica se kotrlja niz njeno lice i nestaje u smezuranim naborima nekoc vjerojatno tako glatke koze... prikovan na nevidljivom zidu oko mi zasuzi a suza puna straha, tuge, nesigurnosti i svih ostalih zasad neopisivih osjecaja padne njoj na cello i nestane…podigne ruku i zadnjom snagom trgne mi masku s lica. Suze su nestale odavno, bol je prestala, a njene bore su isceznule te je izustila: tezak je put bez maske, al jos je tezi pod njom… i nestade… osatoh sam, oslobodjenih udova, razotkrivenih prsa pod cijom se kozom nazirao svaki udisaj a oko mene tisucu komadica porculana i odzvanjanje njene posljednje recenice: TEZAK JE PUT BEZ MASKE, AL JOS JE TEZI POD NJOM...
okrecem se zrcalu i po prvi puta vidim svoje lice, svoje oci, vidim sebe…vidim samo sebe i nista drugo… napokon znam sto je htjela i zasto moram cuvati za sebe tu spoznaju..
jos jedna cigareta? jos jedan dim? ne ovaj puta samo smjesak i udisaj…ovaj puta s punim plucima pocinjem zivjeti jer ja tako zelim…
