dim za dimom, cigareta za cigaretom i bezbroj misli...prizivam opet sjecanja a ona se poigravaju mojom mastom. svaka misao sa sobom nosi nove spoznaje, dosad nikad zamjecene a uvijek su bile dio te jedno te iste misli...i kako covjek da se ne prisjeca s tolikom radoscu, s tolikom radoznaloscu? sjetih se jedne stare ljepotice sa sijedom perikom i svojim ogledalom koje je jedna meni draga osoba(*) ponovno spojila i udahnula joj zivot! njena maska ju je stajala potracenog zivota, cuvala je od svakog neugodnog osjecaja, od svakog rizika i ponukala ju da potrati zivot skupljajuci porculanske figure... upravo me ta starica podsjetila na mene te iako imam triput manje godina od nje, i jos triput vise zivotnog vijeka pred sobom, prisilila me da mi ta maska u ovom trenu lijepo stoji, da me vecinom stiti i skriva od svega sto bi mi moglo nauditi, pokriva moje mane i olaksava povjerenje u druge... u zrcalu vidim i sve porculanske figurice koje sam dosad mogao skupiti. stoje pred mojim likom i svaki put me podsjete na proslost.
figurice i maska... istodobno moji najveci prijatelji i neprijatelji. zatim se okrenem i nestanu na tren, a starica s bijelom perikom upire prstom u mene i zalosnim ocima gleda njihov odsjaj... u njenim izbljedjelim i suhim ocima vidim da je i njih ispunjavao bas taj sjaj...nekoc davno, prije mnogo godina, prije mnogo porculanskih figurica...
pitam se ima li svatko od nas takvu staricu? hoce li svima maske jednoga dana pasti i otkriti blijedu put i suhe oci? hocemo li svi mi jednoga dana sjediti pred zrcalom i s tugom a ujedno i ceznjom prikupljati ostatke svojih figurica? nismo li naposljetku svi jednaki pred nasim zrcalim? ogoljeni, ibljedjeli, umorni i samo mi? sto je to sto bi nas moglo ponukati da sada dok jos mozemo skinemo maske, obrisemo sminku, skinemo sve slojeve i ostanemo samo mi? sto nas to koci da budemo ono sto jesmo?
ne znam za ostale ali svakako veliki dio nas skriva lice pod maskom jer se pod njom lakse dise. mozda nam se cini nemogucim disati lakse pod nekim pokrovom, ali ja znam da je tako...
kada bih razbio svoju tesku facijalnu fasadu vise bih izgubio nego sto gubim kada ne disem... nestali bi moji najblizi, mnoga bi se vrata zatvorila, mnogi bi mi se okovi prikovali... zasto? jer bih bez maske toliko uocljiv bio kao kada usred bijelog dana na trgu vidite pantomimicara. nikome ne smeta jer cak i ne govori ali svi ga zamjecujemo. svima pokusava pokazati sto zeli ali vecina nas ne razumije. vidimo samo njegovo isarano lice koje je tako razlicito od naseg. i on nosi masku ali nista manje tesku nego svi mi koji ga gledamo... tako i ja nosim svoju da ne bih bio izlozen pogledima kao sto je on. ali u jednom se bitno razlikujemo: ON JE SAM IZABRAO NOSITI JU, MENI JE NAMETNUTA... nisam se htio razlikovati, nisam htio privlaciti poglede, nisam htio biti osudjen, a sve sam to dobio... sve pretrpio i sve stojecki podnio a jedina zastita mi je bila moja maska... <***>
(*) tiamat, pogledaj link sa strane:)
Post je objavljen 05.02.2007. u 21:56 sati.