sunce i oblaci
danas sunce se gasi, oblaci ga skrivaju...suzama svojim s njega nam pozornost skrecu...ah ta njihova ljubav...tako su daleko i covjek bi rekao da se ne vole...ali koliko je samo puta jedno bilo uz drugo, koliko su se puta samo zajedno igrali po nebeskom prostranstvu, koliko su povijesti zajedno napisali...kada zrakama svojim sunce skaklja oblake, kada oni svojim suzama od smjeha saraju nebo najljepsim bojama bas zbog suncevih toplih krakova...eh da.. vole se oni iako mozda nismo svjesni toga. a danas se osobito vidi njihova ljubav, danas se rastaju, danas se oprataju opet...sjaj zaklonjen sivilom nije znak mrznje, samo straha...samo strepnje od onoga sto bi se moglo desiti...da ce jedno ostati bez drugoga...oblaci i sunce...najstariji ljubavnici, najstariji prijatelji, najstarija ljubav...gasi se,gasi.mozda samo radi sna, mozda radi umora, ali svakako ce se vratiti, jer ne ostavlja nikoga samog, a pogotovo ne svoje oblake...plakat ce oni nekoliko mjeseci, zazivati ga pjesmom vjetra i ono ce ih cuti...mozda ne odmah, ali kada cuje poslat ce svoje najtoplije zrake kojima ce ih ponovno pogladiti, a u kojima ce se oni topiti...slatka li je ta ljubav... za sve nas...ah ta ljubav...pogledajte ih...a sada pogledajte nas! i mi smo dio te ljubavi...
pa sto onda...
svako malo nade se netko tko misli da mora komentirati nekoga ili na tom nekome nesto. nije problem to sto komentira stvari koje su ochito takve jer netko zeli da je tako, iako ni to nije potrebno. problem vidim u tome kada netko komentira, da ne kazem nekoga osuduje zbog necega sto se ne moze promijeniti, a takvih je stvari jako puno. jednostavno mi ne ide u glavu kako ljudi ponekad zaboravljaju da nas upravo te male sitnice razlikuju od svih ostalih, a tako je i kod tih koje komentiramo. ne zelim reci da se nikada nisam uhvatio u tome da nekoga komentiram, ali za ime Bozje pa ne moram na svakome naci nesto sto mi se ne svida i upravo to ne zelim da netko u mom drustvu cini. jedan ili dva, pa i vise puta je ok, mozda i smijesno ali nakon svakog komentara postaje sve dosadnije i iritantnije...
o cemu je rijec pitate se? rijec je o stvarima koje covjek ne moze tek tako promijeniti..primjerice necija visina. pa sto onda ako je netko ispod 180 cm? iako i moj pogled uvijek potajno nade nekoga te visine ili iznad nje, ali to nije dovoljno dobar razlog da se ne okrenem i za nekim tko je nizi... tezina!!! jos donedavno nije bilo lijepo za vidjeti nekog tko ima viska kilograma, sada vise nije ni dobro kada ih nemas!! pa sto ako imam manje kilograma nego drugi, pa i da imam vise to je moja stvar... ako mi je kosa rijetka, moja je pa makar i celav postanem, s ponosom cu se sjajiti i drugima ponuditi da se ogledaju u mojoj celavosti...
nadalje odjeca...nevjerojatno kakav smo svijet...ako nije marka, koju inace prepoznajemo po potpisu i logu ali nasi samoprozvani poznavaoci svaki puta moraju pitati : je li to original? pa mislim ako je vec za tebe toliko bitno da li je origigi ili ne, onda se bar potrudi da i znas razlikovati, a da ne pitas...smijesno moram priznati!! ovo je jos i nekako podnosljivo kad se komentira...ali slijedi nesto najgnusnije i po mom misljenju pravi dokaz manjkavosti sposobnosti da razmislis svojim tim organom ispod nagelirane ili isfenirane kose: komentari o sexualnoj orjentaciji, o necijoj odluci neophodnoj za nastavak zivota, o necijim zivotnim navikama koje nikome ne stete, o stavovima, o misljenjima isl...pustite ih odnosno nas da zivimo...ja sam nizak, mrsav, rijetke kose, ocelavit cu, necu nositi original odjecu i svakako cu ostati homoseksualac, prikrivati se ili ne, imat cu svoje misljenje o svemu sto zelim, al necu ga nikome nametati... rekao je netko jednoam ne tako davno u maloj sobici u potkrovlju velegrada. a mozda je bio i podrum s pogledom na veliki zid drustva u kojemu je zivio...
ovo cinim tebi na spomen...
daleko je on...
malo vise od koraka, a malo manje od dva... cini se tako blizu, al opet je tako daleko. gledam ga kako izbjegava moj pogled... slatko reklo bi se... ali jos bi slade bilo kada bi me pogledao... nego ta udaljenost izmedi dva koraka... eh da mi ju je izbrisati nekako, da mi je da dodem ne udaljenost vrska prstiju od njegovih usana... pa makar bilo i samo do nje, n emoram prijeci tu neku granicu...samo da osjetim miris zudnje, da on osjeti moj. mozda da vidim i onaj bljesak iz ochiju iz te blizine... eh da mi je...
ma daleko je, nema sta. a mozda jos i dalje od tih korak i pol... da mi je znati gdje taj pogled sada bjezi.. gdje su misli odlutale, gdje idu, gdje? cini se da smo ipak malo udaljeniji nego sto sam mislio...eh da mi je znati... a sta i kada bih znao? sta bih sa tom spoznajom? bi li mi bilo lakse? sto ako je to ono sto ce me do kraja dotuci? ako je to ono sto ne bih volio vidjeti u njegovim mislima? ah nikad necu znati...vrijeme odmice, a time i udaljenost medu nama posatje sve veca...odlazi...gubi se... ostaju obrisi, samo nejasni obrisi... i na kraju samo mala tocka prije nestanka...zbogom ljubavi, od sada si daleko, daleko, daleko...kazem vam, daleko je on...
nekoc, sada i ubuduce...
sada znam kako je biti na drugoj strani... znam kako je kada nekoga ostavis...znam kako je kada si ti onaj koji se okrece ostavljajuci iza sebe srce usred tame, srce usred neshvatljive tisine i zbunjenosti... iz vedra neba kada nekoga pogodis svojim odlaskom. znam kako je kada te netko gleda kao najveceg gada koji te samo iskoristio iako mozda nije tako bilo... znam kako je kada odlazeci krajickom oka hvatas bljestavilo necije suze koja se pokusava sakriti upravo od tog pogleda...sada vidim da ni ovo oko nije suho. vidim da medalja zaista ima dvije strane i moram priznati ne svidja mi se ova strana. koliko god voljelo vise mi se svidjalo kada sam ja suze skrivao, kada sam znao da nitko zbog mene suze ne roni...tuzno al ipakistinito, vise mi se svidjalo to i nadam se da nikad vise necu biti taj gad!
bilo je nuzno, al zao mi je!
