daleko je on...
malo vise od koraka, a malo manje od dva... cini se tako blizu, al opet je tako daleko. gledam ga kako izbjegava moj pogled... slatko reklo bi se... ali jos bi slade bilo kada bi me pogledao... nego ta udaljenost izmedi dva koraka... eh da mi ju je izbrisati nekako, da mi je da dodem ne udaljenost vrska prstiju od njegovih usana... pa makar bilo i samo do nje, n emoram prijeci tu neku granicu...samo da osjetim miris zudnje, da on osjeti moj. mozda da vidim i onaj bljesak iz ochiju iz te blizine... eh da mi je...
ma daleko je, nema sta. a mozda jos i dalje od tih korak i pol... da mi je znati gdje taj pogled sada bjezi.. gdje su misli odlutale, gdje idu, gdje? cini se da smo ipak malo udaljeniji nego sto sam mislio...eh da mi je znati... a sta i kada bih znao? sta bih sa tom spoznajom? bi li mi bilo lakse? sto ako je to ono sto ce me do kraja dotuci? ako je to ono sto ne bih volio vidjeti u njegovim mislima? ah nikad necu znati...vrijeme odmice, a time i udaljenost medu nama posatje sve veca...odlazi...gubi se... ostaju obrisi, samo nejasni obrisi... i na kraju samo mala tocka prije nestanka...zbogom ljubavi, od sada si daleko, daleko, daleko...kazem vam, daleko je on...
