Misholovka 2

Koje dobre šuze! naziv je izložbe cipela koja će od 2. travnja biti stacionirana mjesec dana u MMC-u. Oh, da, u Rovinju. Da, da, ravno iz Etnografskog muzeja u Zagrebu doletjeti će cipelčice (i pokoja cipelurina) koje imaju veoma zanimljivu povijest.
Ali neću vas previše tlačiti oko toga. Ako vas zanima više, googlajte (ili koristite neki drugi pretraživač, ako vam je draži). Ja sam se potrudila tek toliko da vam pronađem zanimljivi interview s Manolom Blahnikom za National Geographic (NATIONAL GEOGRAPHIC HRVATSKA: Koje dobre šuze!) i kratki reklamni spot koji propagira, naravno, ovu slatku izložbicu (MAX ZONA: Preporuka tjedna)

A ja vas čekam u MMC-u. Ciao :)

Joj, svako toliko me pukne neki osjećaj kada bih toliko toga htjela napisati, a onda ne napišem ništa. Još gore od toga je kada zapravo moram nešto napisati, ali mozak mi štrajka, pa na kraju od moga rada ostane samo bijeli papir kojemu je toliko dosadno da odlučuje pozvati moju olovku na spoj. (Ma super, šenula sam, još mi je i to falilo…) Što sam zapravo htjela reći? Hm… Ma ne znam, valjda mi fali inspiracije. Očito mi svijet ovakav kakav je nije dovoljan da podraži moje moždane vijuge. Morat ću se poslužiti opijatima kao modernistički pjesnici i onda pisati besmislene pjesmice o tome koje je boje koji samoglasnik.

Ali bitno je to, što je jedan Verlaine, ili Baudelaire, ili Rimbaud, ili nije ni bitno tko, napisao neku traljavu pjesmicu o nečemu sasvim apsurdnom, i to pod utjecajem alkohola/droge, što bi značilo da u rijetka vremena kad je bio trijezan i kolko tolko svjestan onoga što radi, nije znao smisliti ama baš ništa pametnog. I to je danas veliki pjesnik.
A zapravo sam samo ljuta. Jer ne mogu smisliti ni jednu pametnu rečenicu za bilo koji tekst koji spremam, bilo za blog, bilo za vlastitu dušu, ili za scenarij koji bih trebala napisati, ili za školsku zadaću iz hrvatskog. A jasno je da u zadaćnici ne mogu ovako optužiti moderniste jer bih zauzvrat letila iz škole s pečatom profe iz hrvatskog na guzici. I to mi je neka sloboda izražavanja.

Ali da se ne zamjerim mladom Rimbaudu, koji je umro u 37. godini od, kako kaže moja čitanka, teške bolesti (hm, kako precizno), pretrpjeti ću njegovu šarenu poeziju koja (citiram čitanku:) sugerira razaranje pojavnoga svijeta, (a ja dodajem:) što god to značilo.

Nije mi bilo svejedno kada sam shvatila da mi neće biti lako. Bila sam posve zaluđena s njim, toliko da nisam znala da li ću ikako moći prebroditi najsnažnije razdoblje koje mi se ikada dogodilo. Mnogo puta mislila sam da ću, ako se ne smirim i počnem kontrolirati, izjesti samu sebe iznutra. Nešto nepodnošljivo bujalo je u meni istim tempom kao što cvijeće naglo cvijeta nakon obilne kiše. Bila je to iznimno obilna kiša za mene. I to baš ona čije su kaplje teške i toliko brze da te probadaju do mesa ako se izložiš pod njihove oštrice. Kiša me toliko promočila da sam jako dugo vremena nakon pljuska i dalje bila mokra do srži. (...)

Patila sam istodobno s mladim Wertherom. Poezija romantičnih pjesnika nije mi pružala nikakvu utjehu, razdirala me. Nisam se mogla koncentrirati. Čitali smo poeziju, a ja sam se gubila među sladunjavim riječima i plutala nekim svojim mislima u kojima ni on nije izostajao. Mislim da nitko nije vidio da nisam bila pri sebi.
Mislila sam, kako se usuđuju sada mi servirati romantičnu poeziju? Zar ne znaju da mi i bez nje nije lako? A kada bi se zvono oglasilo kao moj vjerni spasitelj, nova me muka čekala na hodniku. Vidjela bih njega, i to me poticalo da poeziju čitam ponovo. (...)

«Da sam barem bila hrabrija» nije baš prava rečenica kojom se mogu spašavati iz vlastite melodrame, jer bila sam hrabra. Nenormalno hrabra, sudeći po prosjeku hrabrosti od dana mog rođenja pa do danas. Ali toga dana pukla mi je neka žica i ja sam, shvaćajući da je to vjerojatno posljednji dan kada ću ga vidjeti prije podužeg odmora na koji smo se svi spremali, impulzivno odlučila promjeniti neke stvari u scenariju koji bi se, da nisam tako odlučila, vjerojatno odigrao kao i svaki drugi put. Zbog moje odluke, scenarij se zaista promjenio, i toliko mi ugodio da sam punih pet tjedana mogla bez problema puniti baterije samo preko solarnog napajanja. A zapravo drugo nisam ni činila, jer količina energije koju sam dobila mogla je uzdržavati i slona na životu pet tjedana. (...)