"Nemam love za opijate pa nemam o cemu pisati" teorija
Joj, svako toliko me pukne neki osjećaj kada bih toliko toga htjela napisati, a onda ne napišem ništa. Još gore od toga je kada zapravo moram nešto napisati, ali mozak mi štrajka, pa na kraju od moga rada ostane samo bijeli papir kojemu je toliko dosadno da odlučuje pozvati moju olovku na spoj. (Ma super, šenula sam, još mi je i to falilo…) Što sam zapravo htjela reći? Hm… Ma ne znam, valjda mi fali inspiracije. Očito mi svijet ovakav kakav je nije dovoljan da podraži moje moždane vijuge. Morat ću se poslužiti opijatima kao modernistički pjesnici i onda pisati besmislene pjesmice o tome koje je boje koji samoglasnik.
«Da li je vama A crven ili bijel?» čujem pitanje u glavi.
«Profesorice, slova u čitanci su sva crna.» zajedljivo odgovaram i gledam kako profa slaže svoju svima dobro poznatu facu koja izražava bujicu ne-emocija – ljutnja, razočaranje, neshvaćanje, želja da se zaguši vlastitim rukama barem jednu učenicu iz razreda, te za kraj, fiktivno sažaljenje prema retardiranoj djeci koja ne shvaćaju da samoglasnik U nikako ne može biti ništa drugo nego zelen. A onda progovara onu rečenicu koja započinje općenitim nazivom za nas skupinu bedaka koji su, ona stvarno ne zna kako, upali u gimnaziju…
«3.a! Pa vi ste gimnazijalke!…», i tu već svi znamo da slijedi poduže predavanje o tome kako su i tehničari aktivniji/pametniji/načitaniji/marljiviji od nas. Jer mi smo u svakom slučaju pasivne/glupe/glupe/pasivne.
Ali bitno je to, što je jedan Verlaine, ili Baudelaire, ili Rimbaud, ili nije ni bitno tko, napisao neku traljavu pjesmicu o nečemu sasvim apsurdnom, i to pod utjecajem alkohola/droge, što bi značilo da u rijetka vremena kad je bio trijezan i kolko tolko svjestan onoga što radi, nije znao smisliti ama baš ništa pametnog. I to je danas veliki pjesnik.
A zapravo sam samo ljuta. Jer ne mogu smisliti ni jednu pametnu rečenicu za bilo koji tekst koji spremam, bilo za blog, bilo za vlastitu dušu, ili za scenarij koji bih trebala napisati, ili za školsku zadaću iz hrvatskog. A jasno je da u zadaćnici ne mogu ovako optužiti moderniste jer bih zauzvrat letila iz škole s pečatom profe iz hrvatskog na guzici. I to mi je neka sloboda izražavanja.
Ali da se ne zamjerim mladom Rimbaudu, koji je umro u 37. godini od, kako kaže moja čitanka, teške bolesti (hm, kako precizno), pretrpjeti ću njegovu šarenu poeziju koja (citiram čitanku:) sugerira razaranje pojavnoga svijeta, (a ja dodajem:) što god to značilo.
Samoglasnici
A crno, I rujno, O modro, E bijelo,
U zeleno - evo postojanja vam tajnih:
A, dlakavo, crno tijelo muha sjajnih
U mnoštvu što na smrad zujeći je sjelo,
Mrk zaton; E, šator, pare ozarene,
Ledena koplja, bijeli kralji, štitast trepet:
I, grimiz, krv iz usta, smiješak usne lijepe,
Od kajanja kivne ili zanesene;
U, kruzi, božanski srh zelenih mora,
Mir pašnjaka punih stoke i mir bora
Alkemijom utrt u čela široka;
O, čudesna reskost ponajzadnje Trube,
Šutnja gdje se Zviježđa i anđeli gube:
- O, Omega, modri trak Njegova Oka!