Da, živim u Rovinju. Da, pohađam najgoru gimnaziju u ovom dijelu Europe. Da, moje društvo očajnički pati za večernjim provodom. Da, svaki dan mi izgleda kao blijeda kopija prijašnjeg dana. Da, imam prijateljicu koja propušta izlaske radi ciklusa mandžurijskih filmova. Da, kako je krenulo, moja generacija vjerojatno neće doživjeti zajednički maturalac. Da, i dalje sam nesretno zaljubljena. Da, starci me ne puste na koncert u Zagreb. Da, ove godine sam u stisci s ocjenama. Da, …
DA, tako sam započela pisati post pred nekoliko tjedana, a onda sam ga pustila da stoji, ovako nedovršen, u fileu zvanom moji_postovi (zaključan pod nedokučivom lozinkom), da truli, i možda da čeka bolje dane.
I ako mi nešto treba u trenucima kada ne znam više šta ću sa sobom, ili kada više ne vidim onog pravog razloga zašto sam u biti očajna… Ako mi nešto tada treba, onda to zasigurno nije očaj koji i drugi šire, jer što te može više deprimirati od deprimirajuće okoline? Ništa. Eventualno nekakva bomba koja, iako ti nije bila namijenjena, padne baš tebi na glavu – da, možda bi to bilo dovoljno depresivno za usporedbu. Zato se ja trudim koliko god mogu da ne ostavljam dojam kao se ruši sav svijet oko mene, jer ne ruši se. Ove budalaštine kojima se mi zabrinjavamo zapravo su ništa u usporedbi sa svemirom i našom beznačajnošću. Naučili smo da se svijet vrti oko nas, i to ne nas kao skupine, nego oko svakog pojedinog pojedinca. Ma, užasno smo subjektivni. Sebični smo u suštini. U neku ruku i odvratni. Svatko se drži za sebe. Ne vjeruje nikome. Svatko je u svojoj glavi iznad svih ostalih. Svi misle da je kraj svijeta kada njima nešto ne ide kako treba – ma koga briga, tko si ti među 7 milijardi ljudi? Živjet ćeš 80tak godina ako imaš sreće (i ako si ženskoga roda, jer jadni muški rod pati s nama i umire ranije), proživjet ćeš nekoliko ratova, nekoliko ekonomskih kriza, i doživjeti nekoliko umiranja bližnjih, a na posljetku, i ti ćeš umrijeti, a da nitko na svijetu neće ni znati da si živio, i mučio se, i patio, i nekoga volio, a nekoga mrzio. Nitko nikad neće saznati da si u vrtiću virio djevojčicama pod suknjice, da si u srednjoj izostala više sati nego što ih se održalo, da si se oženio pogrešnom djevojkom, da si imala šefa koji te seksualno uznemiravao, da si bio dragovoljac u ratu, da si gotovo umrla od boli rađajući blizance, da si 3 godine teško živio s karcinomom pluća.
A svi to dobro znamo, da nikoga nije briga. I svi samo čekamo da netko pokrene priču o životnim jadima, pa da se i sami potužimo na ono što nas muči. To je dobro. Ako ne traje previše. Mizerni smo mi, ljudi. Nadamo se da se optimizam može nekako i kupiti možda, s obzirom na veliku potražnju. Tržište optimizmom. To bi trebalo funkcionirati. Reklamiralo bi se kao telekomunikacijski paketi na televiziji. «Za samo… JEDNU KUNU!». Svi bi odmah pali na to. A tko i ne bi? Paketić optimizma za jednu kunu, gdje još toga ima? Kupila bih si odmah tri komada. Jedan za hitnu upotrebu, jedan za kasnije, i jedan za prvog koji me napadne svojim očajem. Da, bila bih toliko dobra i toj očajnoj osobi poklonila optimizam, samo da meni ne pokvari moj. Kao što rekoh, sebična smo bića mi, ljudi.
