![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
31.08.2022., srijeda
Idealna
|
Idealna! Nisam vjerovao svoj sreći. Jednostavno nisam mogao. Bila je idealna. Sve sam volio na njoj i u njoj. Čak sam i njeno ime volio: Roksana. Volio sam i to, što u njenom imenu nije bilo onog danas toliko popularnog (ili da kažem „in“) x. Normalna slova u pomalo, za naše pojmove, neobičnom imenu. Zbog svega sam je volio. Kad me je prvi put pogledala preko ruba čaše onim svojim plamtećim plavo-sivim pogledom, koljena su mi zadrhtala. Znam da zvuči glupo i nategnuto, ali tako je bilo: bili smo okruženi mnoštvom, a u tom trenutku, osjećao sam to svom svojom srži, a kladim se i Roksana, postali smo sami: sve ostalo oko nas i svi ostali oko nas, prestali su postojati. Zakoračio sam prema njoj i pogledom moleći oprost, primio je za ruku u kojoj je držala čašu i nagnuo se prema njenom lijepom licu i šapnuo joj u uho, dok mi je njena kratko podsječena kosa bockala obraz. - Izađimo – dahnuo sam u njeno uho, upijajući njen parfem, diveći se i bojeći se vlastite drskosti. – Želim ti nasamo nešto reći. Klimnula, spustila čašu na stol, pa se okrenula i pošla prema izlazu iz lokala u kojemu je treštala glazba i u kojemu nitko nije obraćao pažnju na nas, a ja sam hodao za njom, ne skidajući pogled sa njenih dugih nogu i kruškolikoj zadnjici sapetoj u crnoj kratkoj haljinici. Tri su mjeseca prošla od tog znamenitog dana i sve sam je jače i sve više volio, ludio sam za njom, za mojom idealnom ženom. Umirao sam pod njenim plavo-sivim pogledom, a kad bi mi gricnula uho, što je uvijek činila u trenutku vrhunca strasti, mojoj sreći nije bilo kraja. Zaljubljen, zaljubljen do kraja i potpuno i ludo i zauvijek i samo ona i samo … - Ti si lud – rekla mi je jednom nakon divljeg orgijanja u njenom krevetu. – Ponekad se bojim tvojih osjećaja, tvoje ljubavi. - I ja se bojim – odgovorio sam – da to ne nestane. Nasmijala se, zgrabila me za muškost i poljubila, vragolasto se nasmijala i draškajući me tom osjetljivom mjestu, rekla podsmješljivo: - Može jedino ovdje zakazati! - To je nemoguća misija – odbrusio sam smijući se i prevrćući je na leđa, pripremajući je za još jedan ljubavni okršaj. Što da vam kažem? Uživao sam. Ne sramim se to priznati. Voljela me lijepa žena, kojoj manu nisam nalazio i prema kojoj sam osjećao ono što ni prema jednoj ženi nikad do sad nisam osjećao. Volio sam je! Ne samo njeno besprijekorno lijepo tijelo: volio sam NJU, njeno tijelo i njen um i jednog mi dana, dok sam pio prvi rum tog dana nalakćen na šank u društvu svog najboljeg prijatelja Borisa bljesne misao: „To je to! Tako mi svih morskih bogova, to je to! Prestani tražiti, uzmi je, zgrabi je, zadrži je. Voli je. Čuvaj je!“ - Što ti je? – upitao me Boris zabrinuto me gledajući. – Je li ti dobro? - Nikad bolje! – odgovorio sam polažući poveću novčanicu na šank. – Evo, prijatelju, popij nekoliko piće u moje zdravlje. Ne zamjeri, ali … Ja odoh! - Zaljubljena budala – čuo sam kako Boris mrmlja iza mojih leđa dok sam se žurnim koracima udaljavao od njega žureći prema njoj. Nekoliko dana kasnije, prolazeći pored jedne knjižare-antikvarnice, naravno u društvu Roksane od koje se nisam odvajao, ugledam jedno od najstarijih izdanja Hemingwai, mala knjižica sivih neuglednih korica ali značajnog naslova: „Proljetne bujice“ - Ovo moram imati – rekao sam, nesvjesno izgovarajući naglas. - Što to? - Ovu knjižicu – upirao sam prstom u knjižicu obasjanu zalazećim suncem, sasvim očaran njome, očaran prilikom da je kupim, da je imam, da je listam, da udišem miris pariškog proljeća iz davnih vremena, da uživam u mislima i osjećajima svog omiljenog pisca. - Voliš Hemingwaya? – upitala je Roksana. - Zar ga ti ne voliš? - uzvratio sam pitanjem: zar može postojati netko tko ne voli starog dobrog Hema? - Naravno da ne – rekla je Roksana podsmješljivo. – Počeo je ubijati mušice, zatim ribe, pa bikove, da bi na kraju … - Ne moraš više ništa reći – prekinuo sam je: nešto je puklo između nas i ništa više nije bilo onako kako bi trebalo biti, osjećao sam to duboko u sebi, dok sam ispuštao Roksaninu ruku, ostavljajući je samu na pločniku ispred antikvarnice, ulazeći unutra, udišući miris starih knjiga i opraštajući se od mirisa Roksane i od još nečeg što se izgovoriti ne može. Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: idealno |
- 15:51 - Budi (3) - Iskren - #
24.08.2022., srijeda
U znaku vrućine
|
U znaku vrućine Vrućina je tog ljeta pritiskala svom snagom, uporno, iz dana u dan, grijući sve jače i jače, a ona je hodala u lepršavoj kratkoj plavoj haljinici ispod koje nije imala ništa. Osim nje, samo sam ja to znao i bilo mi je nadasve čudno i drago i osjećao sam se ponosnim zbog toga, što jedini ja, osim nje, naravno, znam za njenu tajnu, dok bi bili okruženi gomilom ljudi. Često bi mi upućivala plavi pogled, sretan, podsmješljiv, blistav, koji bi grijao moju nutrinu i koji je budio svaki nerv u meni i volio sam je sve jače i jače, znajući da toliko snažni osjećaji dugo ne mogu potrajati. Moraju puknuti. Sve puca! Prije ili kasnije … naravno, nadao sam se, da će ovo između nas, ma što da je to bilo, jer ni dan danas ne znam točnu definiciju, vječno trajati, iako sam znao da čak ni vječnost vječno traje. Zaljubljena budala! - Želiš li večeras izaći? – upitao sam tog vrućeg ljetnog poslijepodneva, dok smo sjedili u mojoj spavaćoj sobi: ona na kompjuterskoj stolici, a ja na krevetu. - U onaj kafić na brodu – odgovorila je. – Dopalo mi se tamo. Klimnuo sam i dohvatio fotić, jer osjetio sam kako se približava trenutak kojeg sam želio sačuvati zauvijek … dobro, dobro, sad znam da ništa ne traje zauvijek. - Voliš piti rum i coca-colu – rekao sam. – Piće starog dobrog Hema. - On je znao što je dobro – rekla je ona, a pogled joj bljesnuo, vidjevši da uzimam fotić i spremam se na snimanje. - I ja znam što je dobro – rekao sam i otpočeo sa snimanjem: prvo u krupnom planu njenog milog lica, a zatim … Lijepo sam vidio kako je u njenom plavom oku zablistao mali vražićak, kad je silno sporim i silno naglašenim pokretima vršcima prstiju dohvatila rub svoje plave haljinice, ne skidajući vragolasti osmijeh s lica, pa počela lagano, sasvim lagano, pomičući koljena lijevo i desno u ritmu glazbe koja je dopirala sa kompjutera podizati lepršavu tkaninu sve više i više, da bi je u odlučnom trenutku, naglo otkrivši žensku tajnu podigla sasvim uvis, pružajući mi uvid u „frizuricu“, kako je to ona zvala, jer čupavog trokuta nije bilo, već tanka i prava crta crnila koja je ukazivala na srž zadovoljstva. Prekinuo sam snimanje, shvativši uzaludnost toga, jer znao sam, već onda sam znao, da se taj trenutak mog i njenog, zajedničkog života, urezao u moju memoriju zauvijek … opet ta glupa riječ, jer ništa, baš ništa ne traje zauvijek. Ili možda traje? Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: Erotica |
- 14:02 - Budi (3) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||