Idealna!
Nisam vjerovao svoj sreći. Jednostavno nisam mogao. Bila je idealna. Sve sam volio na njoj i u njoj. Čak sam i njeno ime volio: Roksana. Volio sam i to, što u njenom imenu nije bilo onog danas toliko popularnog (ili da kažem „in“) x. Normalna slova u pomalo, za naše pojmove, neobičnom imenu. Zbog svega sam je volio.
Kad me je prvi put pogledala preko ruba čaše onim svojim plamtećim plavo-sivim pogledom, koljena su mi zadrhtala. Znam da zvuči glupo i nategnuto, ali tako je bilo: bili smo okruženi mnoštvom, a u tom trenutku, osjećao sam to svom svojom srži, a kladim se i Roksana, postali smo sami: sve ostalo oko nas i svi ostali oko nas, prestali su postojati.
Zakoračio sam prema njoj i pogledom moleći oprost, primio je za ruku u kojoj je držala čašu i nagnuo se prema njenom lijepom licu i šapnuo joj u uho, dok mi je njena kratko podsječena kosa bockala obraz.
- Izađimo – dahnuo sam u njeno uho, upijajući njen parfem, diveći se i bojeći se vlastite drskosti. – Želim ti nasamo nešto reći.
Klimnula, spustila čašu na stol, pa se okrenula i pošla prema izlazu iz lokala u kojemu je treštala glazba i u kojemu nitko nije obraćao pažnju na nas, a ja sam hodao za njom, ne skidajući pogled sa njenih dugih nogu i kruškolikoj zadnjici sapetoj u crnoj kratkoj haljinici.
Tri su mjeseca prošla od tog znamenitog dana i sve sam je jače i sve više volio, ludio sam za njom, za mojom idealnom ženom. Umirao sam pod njenim plavo-sivim pogledom, a kad bi mi gricnula uho, što je uvijek činila u trenutku vrhunca strasti, mojoj sreći nije bilo kraja. Zaljubljen, zaljubljen do kraja i potpuno i ludo i zauvijek i samo ona i samo …
- Ti si lud – rekla mi je jednom nakon divljeg orgijanja u njenom krevetu. – Ponekad se bojim tvojih osjećaja, tvoje ljubavi.
- I ja se bojim – odgovorio sam – da to ne nestane.
Nasmijala se, zgrabila me za muškost i poljubila, vragolasto se nasmijala i draškajući me tom osjetljivom mjestu, rekla podsmješljivo:
- Može jedino ovdje zakazati!
- To je nemoguća misija – odbrusio sam smijući se i prevrćući je na leđa, pripremajući je za još jedan ljubavni okršaj.
Što da vam kažem? Uživao sam. Ne sramim se to priznati. Voljela me lijepa žena, kojoj manu nisam nalazio i prema kojoj sam osjećao ono što ni prema jednoj ženi nikad do sad nisam osjećao. Volio sam je! Ne samo njeno besprijekorno lijepo tijelo: volio sam NJU, njeno tijelo i njen um i jednog mi dana, dok sam pio prvi rum tog dana nalakćen na šank u društvu svog najboljeg prijatelja Borisa bljesne misao:
„To je to! Tako mi svih morskih bogova, to je to! Prestani tražiti, uzmi je, zgrabi je, zadrži je. Voli je. Čuvaj je!“
- Što ti je? – upitao me Boris zabrinuto me gledajući. – Je li ti dobro?
- Nikad bolje! – odgovorio sam polažući poveću novčanicu na šank. – Evo, prijatelju, popij nekoliko piće u moje zdravlje. Ne zamjeri, ali … Ja odoh!
- Zaljubljena budala – čuo sam kako Boris mrmlja iza mojih leđa dok sam se žurnim koracima udaljavao od njega žureći prema njoj.
Nekoliko dana kasnije, prolazeći pored jedne knjižare-antikvarnice, naravno u društvu Roksane od koje se nisam odvajao, ugledam jedno od najstarijih izdanja Hemingwai, mala knjižica sivih neuglednih korica ali značajnog naslova:
„Proljetne bujice“
- Ovo moram imati – rekao sam, nesvjesno izgovarajući naglas.
- Što to?
- Ovu knjižicu – upirao sam prstom u knjižicu obasjanu zalazećim suncem, sasvim očaran njome, očaran prilikom da je kupim, da je imam, da je listam, da udišem miris pariškog proljeća iz davnih vremena, da uživam u mislima i osjećajima svog omiljenog pisca.
- Voliš Hemingwaya? – upitala je Roksana.
- Zar ga ti ne voliš? - uzvratio sam pitanjem: zar može postojati netko tko ne voli starog dobrog Hema?
- Naravno da ne – rekla je Roksana podsmješljivo. – Počeo je ubijati mušice, zatim ribe, pa bikove, da bi na kraju …
- Ne moraš više ništa reći – prekinuo sam je: nešto je puklo između nas i ništa više nije bilo onako kako bi trebalo biti, osjećao sam to duboko u sebi, dok sam ispuštao Roksaninu ruku, ostavljajući je samu na pločniku ispred antikvarnice, ulazeći unutra, udišući miris starih knjiga i opraštajući se od mirisa Roksane i od još nečeg što se izgovoriti ne može.
Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 31.08.2022. u 15:51 sati.