U znaku vrućine
Vrućina je tog ljeta pritiskala svom snagom, uporno, iz dana u dan, grijući sve jače i jače, a ona je hodala u lepršavoj kratkoj plavoj haljinici ispod koje nije imala ništa. Osim nje, samo sam ja to znao i bilo mi je nadasve čudno i drago i osjećao sam se ponosnim zbog toga, što jedini ja, osim nje, naravno, znam za njenu tajnu, dok bi bili okruženi gomilom ljudi. Često bi mi upućivala plavi pogled, sretan, podsmješljiv, blistav, koji bi grijao moju nutrinu i koji je budio svaki nerv u meni i volio sam je sve jače i jače, znajući da toliko snažni osjećaji dugo ne mogu potrajati. Moraju puknuti. Sve puca! Prije ili kasnije … naravno, nadao sam se, da će ovo između nas, ma što da je to bilo, jer ni dan danas ne znam točnu definiciju, vječno trajati, iako sam znao da čak ni vječnost vječno traje. Zaljubljena budala!
- Želiš li večeras izaći? – upitao sam tog vrućeg ljetnog poslijepodneva, dok smo sjedili u mojoj spavaćoj sobi: ona na kompjuterskoj stolici, a ja na krevetu.
- U onaj kafić na brodu – odgovorila je. – Dopalo mi se tamo.
Klimnuo sam i dohvatio fotić, jer osjetio sam kako se približava trenutak kojeg sam želio sačuvati zauvijek … dobro, dobro, sad znam da ništa ne traje zauvijek.
- Voliš piti rum i coca-colu – rekao sam. – Piće starog dobrog Hema.
- On je znao što je dobro – rekla je ona, a pogled joj bljesnuo, vidjevši da uzimam fotić i spremam se na snimanje.
- I ja znam što je dobro – rekao sam i otpočeo sa snimanjem: prvo u krupnom planu njenog milog lica, a zatim …
Lijepo sam vidio kako je u njenom plavom oku zablistao mali vražićak, kad je silno sporim i silno naglašenim pokretima vršcima prstiju dohvatila rub svoje plave haljinice, ne skidajući vragolasti osmijeh s lica, pa počela lagano, sasvim lagano, pomičući koljena lijevo i desno u ritmu glazbe koja je dopirala sa kompjutera podizati lepršavu tkaninu sve više i više, da bi je u odlučnom trenutku, naglo otkrivši žensku tajnu podigla sasvim uvis, pružajući mi uvid u „frizuricu“, kako je to ona zvala, jer čupavog trokuta nije bilo, već tanka i prava crta crnila koja je ukazivala na srž zadovoljstva.
Prekinuo sam snimanje, shvativši uzaludnost toga, jer znao sam, već onda sam znao, da se taj trenutak mog i njenog, zajedničkog života, urezao u moju memoriju zauvijek … opet ta glupa riječ, jer ništa, baš ništa ne traje zauvijek.
Ili možda traje?
Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 24.08.2022. u 14:02 sati.