![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
22.03.2021., ponedjeljak
Vampirica
|
Vampirica Volio sam se u rano jutro probuditi, prije nje, pa se potiho iskrasti iz spavaće sobe, ne budeći je. Prije nego li bi izašao iz sobe, spuštao sam pogled na njenu crnokosu glavu položenu na bjelinu jastuka i sretan tiho zatvarao vrata pri izlasku. Nisam je želio buditi, želio sam je voljeti. Na sve moguće načine. Nisam siguran da je ona to shvatila, iako se ponekad ponašala kao da čita moje emocije. U tim me trenutcima činila sretnim i za to ću joj uvijek biti zahvalan. Sreća nije trajno stanje, shvatio sam to odavno, pa sam grabio komadiće sreće tu i tamo kad god bi bio u prilici. Dok me ljubila … dok me gledala plavim pogledom … dok bi se smijala … dok bi se gola izvijala ispod mene … dok bi … bilo je bezbroj tih „dok bi“ i svi su me činili sretnim. O zadovoljstvu, onom putenom, bolje da ne govorim! Mislio sam, da sve znam što se putenosti tiče, a sa njom sam otkrivao nove putove, nove vrhunce i nikad kraja iznenađenjima nije bilo: rađali su se novi svakog dana i svake noći. Počeo sam se bojati svojih misli: je li ona žena mog života? Je li vrhunac mojih osjećaja vezan uz nju? Sreća i strah komešali su se u meni i sudarali nemilosrdno poništavajući jedno drugo ostavljajući me na momente praznog, u ništavilu, i to je bilo i gadno i bolno i plašilo me i počeo sam zazirati od osjećaja prema njoj, od ljubavi, od strasti, nastojeći sve to svesti na razumnu mjeru, ali što je razum i što je mjera, kad je ljubav u pitanju? Konačno, nakon nekoliko mjeseci snebivanja, odustao sam od svega, prepustio se njoj i svojim osjećajima, zabranivši sebi razmišljanje, zabranivši sebi kolebanje, uvjeravajući samog sebe da je sve to normalno, prirodno i da me ona voli i želi i zbog toga se živi, jer upravo je to začin života. Prepustivši se sreći, zaboravljajući da iza sreće dolazi nesreća, uživao sam u njenom zagrljaju sve do one noći, kad je pun mjesec carevao na tamno-plavom noćnom nebu, a ona se, jašući na meni u strastvenom ritmu u kojemu smo oboje uživali osmjehnula i zubi, oštri zubi joj bljesnuli, prsti joj se pretvorili u oštre kandže, pa se sagnula prema meni, prema mom vratu i oštro nemilosrdno zagrizla stežući me u strastvenom zagrljaju nogama oko mojeg struka. Osjetio sam kako me snaga napušta, i ne samo snaga, već i život, ali kretanje njenih bokova i dalje su mi pružali nasladu i nisam imao ništa protiv da što me vode u Ništavilo. O, slatka smrti, dobro došla! Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 14:51 - Budi (29) - Iskren - #
17.03.2021., srijeda
Na petrolejskoj cesti
|
Na petrolejskoj cesti Posljednjih osamsto metara bili su izuzetno teški i Vilko je osjećao kako mu se mišići zatežu i ječe bolno se grčeći. Mogao je odustati, naravno, nekoliko stotina metara baš i ne znači mnogo kad iza sebe imaš već jedanaest kilometara, ali Vilko je tu misao s prijezirom odagnao od sebe i još malo ubrzao, iako je prije samo dva minuta mislio kako je to nemoguće. Svaki se sadašnji trening pretvarao u ispitivanje Vilkove volje, koliko i snage. Volja je bila tu, baš kao i nekad davno, nikad ga nije napustila, ali snaga … eh, snaga je bilo nešto sasvim drugo. Nekad, činilo mu se ne baš tako davno, iako je prošlo poprilično vremena od tih dana, nije bilo tako. Činilo mu se, da u ona dobra stara vremena nikad nije osjećao slabost, nemoć. A sad … Gotovo je doteturao do zamišljenog cilja boreći se za dah, a misao-sjećanje odleprša mu u ona daleka sretna trkačka vremena i sjeti se onog nedjeljnog proljetnog jutra, sličnog ovom današnjem jutru, kad su Sanjin i on, Vilko, istrčali zajednički „osam kila“, kako je Sanjin nazivao kilometre i kad je Sanjin naravno, kao i svaki put, potegao dobro posljednji kilometar i ostavio Vilka iza sebe. - Volio bi te vidjeti na pravoj dužini – rekao mu je Vilko, polako prilazeći automobilu pored koje se Sanjin već istezao. – Ne bi me ostavio iza sebe da trčimo dvadeset kilometara. - Možeš li ti istrčati toliko? - Mogu – odgovorio je Vilko. – I jesam. Već mnogo puta. - Jesi li siguran? – nepovjerljivo je Sanjin upitao (bilo je to vrijeme bez raznih satova koji se danas koriste, a i samo trčanje je još bilo u svojim povojima: trkači su bili čudaci). - Siguran sam! - Za koliko vremena? – Sanjin je završio sa istezanjem jedne noge i počeo istezati drugu. - Posljednji put za jedan sat i pedeset – odgovorio je Vilko: znao je to zbog jeftinog sata s kojim je uvijek trčao, a kojeg inače nije ni nosio na ruci. – Jednom nedjeljno trčim lagano polumaraton ne opterećujući se vremenom. Važno mi je samo istrčati ga. - Dobro! – rekao je Sanjin. – Iduću nedjelju ćemo to provjeriti. - Trčati ćeš sa mnom? – u nevjerici je upitao Vilko, znajući da Sanjin nikad ne trči više od osam kilometara. Zašto baš osam, nikad nije doznao. - Ah, neću – smijući se, odgovorio je Sanjin. - Voziti ću se i svakih pet kilometra te čekati sa vodom. A tako ćemo ujedno i točno izmjeriti dužinu od dvadeset i jednog kilometra. Reci gdje ćeš trčati? - Na petrolejskoj cesti – rekao je Vilko. – Staza mi je poznata i draga. Boreći se sad za dah, Vilko se sa sjetom osmjehnuo, prisjećajući se lakoće kojom je onda grabio kilometre. Trčao je „petrolejskom cestom“ na kojoj se odvijao vrlo slab promet i koji mu nimalo nije smetao. Vozači su ga već „poznavali“ i svaki bi ga put pozdravljali sirenom, a Vilko bi im domahnuo rukom, radosno se cereći. Tenisice su veselo udarale po sivom asfaltu, ujednačeno i brzo, a onda bi ugledao Sanjina koji bi parkirao kola u hladovini pored ceste i koji bi ga sjedeći na haubi čekao sa vodom. Vilko bi zgrabio bocu i smanjujući osjetno brzinu trčanja, ispijao gutljaj po gutljaj nekoliko puta, pa vraćao bocu Sanjinu koji bi vozio pored Vilka, a koji bi tada pojurio dalje, da bi ga ponovo čekao nakon pet kilometra. Ponovo sam na cesti, okružen šumom, Vilko je trčao ne osjećajući umor i ubrzavao sve više, želeći ovog puta istrčati najbolje što može, jer sad, po prvi puta, ima i svoju publiku. Doduše, publika je malobrojna, ali … Posljednju je pet kilometarsku dionicu istrčao najbrže i to ga je silno radovalo, ubrzavajući sve više, ne mareći zbog mahnitog udaranja srca: znao je da može izdržati, da može sve izdržati. Projurio je pored Sanjina koji je i ovog puta ležao na haubi i koji je gledao u štopericu koju je držao u ruci. Krajičkom oka, Vilko je vidio kako Sanjin vrti glavom i znao je da mu je vrijeme dobro i osjećajući radost zbog toga. - Sat i četrdeset tri minute i nešto sitnog – rekao je Sanjin. – Nije loše. Vilko se smijao, znajući da je ovo Sanjinovo „nije loše“ kompliment kad dolazi od Sanjina. - Iduće nedjelje trčiš sa mnom? – upitao je smijući. - Naravno – odgovorio je Sanjin. – Ali osam kila. Smijali su se razdragano, dok se Vilko brisao oznojenom majicom i navlačio suhu. - Idemo sad – rekao je Vilko ulazeći u automobil. – Dobra je ova nedjelja na petrolejskoj cesti. Morali bi je ponoviti. Sanjin ništa nije odgovorio. Upalio je motor i krenuli su prema kući, prepuštajući petrolejsku cestu vozačima, trkača više nije bilo. Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: cestovno trčanje |
- 23:06 - Budi (5) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||