Na petrolejskoj cesti
Posljednjih osamsto metara bili su izuzetno teški i Vilko je osjećao kako mu se mišići zatežu i ječe bolno se grčeći. Mogao je odustati, naravno, nekoliko stotina metara baš i ne znači mnogo kad iza sebe imaš već jedanaest kilometara, ali Vilko je tu misao s prijezirom odagnao od sebe i još malo ubrzao, iako je prije samo dva minuta mislio kako je to nemoguće. Svaki se sadašnji trening pretvarao u ispitivanje Vilkove volje, koliko i snage. Volja je bila tu, baš kao i nekad davno, nikad ga nije napustila, ali snaga … eh, snaga je bilo nešto sasvim drugo. Nekad, činilo mu se ne baš tako davno, iako je prošlo poprilično vremena od tih dana, nije bilo tako. Činilo mu se, da u ona dobra stara vremena nikad nije osjećao slabost, nemoć. A sad …
Gotovo je doteturao do zamišljenog cilja boreći se za dah, a misao-sjećanje odleprša mu u ona daleka sretna trkačka vremena i sjeti se onog nedjeljnog proljetnog jutra, sličnog ovom današnjem jutru, kad su Sanjin i on, Vilko, istrčali zajednički „osam kila“, kako je Sanjin nazivao kilometre i kad je Sanjin naravno, kao i svaki put, potegao dobro posljednji kilometar i ostavio Vilka iza sebe.
- Volio bi te vidjeti na pravoj dužini – rekao mu je Vilko, polako prilazeći automobilu pored koje se Sanjin već istezao. – Ne bi me ostavio iza sebe da trčimo dvadeset kilometara.
- Možeš li ti istrčati toliko?
- Mogu – odgovorio je Vilko. – I jesam. Već mnogo puta.
- Jesi li siguran? – nepovjerljivo je Sanjin upitao (bilo je to vrijeme bez raznih satova koji se danas koriste, a i samo trčanje je još bilo u svojim povojima: trkači su bili čudaci).
- Siguran sam!
- Za koliko vremena? – Sanjin je završio sa istezanjem jedne noge i počeo istezati drugu.
- Posljednji put za jedan sat i pedeset – odgovorio je Vilko: znao je to zbog jeftinog sata s kojim je uvijek trčao, a kojeg inače nije ni nosio na ruci. – Jednom nedjeljno trčim lagano polumaraton ne opterećujući se vremenom. Važno mi je samo istrčati ga.
- Dobro! – rekao je Sanjin. – Iduću nedjelju ćemo to provjeriti.
- Trčati ćeš sa mnom? – u nevjerici je upitao Vilko, znajući da Sanjin nikad ne trči više od osam kilometara. Zašto baš osam, nikad nije doznao.
- Ah, neću – smijući se, odgovorio je Sanjin. - Voziti ću se i svakih pet kilometra te čekati sa vodom. A tako ćemo ujedno i točno izmjeriti dužinu od dvadeset i jednog kilometra. Reci gdje ćeš trčati?
- Na petrolejskoj cesti – rekao je Vilko. – Staza mi je poznata i draga.
Boreći se sad za dah, Vilko se sa sjetom osmjehnuo, prisjećajući se lakoće kojom je onda grabio kilometre.
Trčao je „petrolejskom cestom“ na kojoj se odvijao vrlo slab promet i koji mu nimalo nije smetao. Vozači su ga već „poznavali“ i svaki bi ga put pozdravljali sirenom, a Vilko bi im domahnuo rukom, radosno se cereći.
Tenisice su veselo udarale po sivom asfaltu, ujednačeno i brzo, a onda bi ugledao Sanjina koji bi parkirao kola u hladovini pored ceste i koji bi ga sjedeći na haubi čekao sa vodom. Vilko bi zgrabio bocu i smanjujući osjetno brzinu trčanja, ispijao gutljaj po gutljaj nekoliko puta, pa vraćao bocu Sanjinu koji bi vozio pored Vilka, a koji bi tada pojurio dalje, da bi ga ponovo čekao nakon pet kilometra.
Ponovo sam na cesti, okružen šumom, Vilko je trčao ne osjećajući umor i ubrzavao sve više, želeći ovog puta istrčati najbolje što može, jer sad, po prvi puta, ima i svoju publiku. Doduše, publika je malobrojna, ali …
Posljednju je pet kilometarsku dionicu istrčao najbrže i to ga je silno radovalo, ubrzavajući sve više, ne mareći zbog mahnitog udaranja srca: znao je da može izdržati, da može sve izdržati.
Projurio je pored Sanjina koji je i ovog puta ležao na haubi i koji je gledao u štopericu koju je držao u ruci. Krajičkom oka, Vilko je vidio kako Sanjin vrti glavom i znao je da mu je vrijeme dobro i osjećajući radost zbog toga.
- Sat i četrdeset tri minute i nešto sitnog – rekao je Sanjin. – Nije loše.
Vilko se smijao, znajući da je ovo Sanjinovo „nije loše“ kompliment kad dolazi od Sanjina.
- Iduće nedjelje trčiš sa mnom? – upitao je smijući.
- Naravno – odgovorio je Sanjin. – Ali osam kila.
Smijali su se razdragano, dok se Vilko brisao oznojenom majicom i navlačio suhu.
- Idemo sad – rekao je Vilko ulazeći u automobil. – Dobra je ova nedjelja na petrolejskoj cesti. Morali bi je ponoviti.
Sanjin ništa nije odgovorio. Upalio je motor i krenuli su prema kući, prepuštajući petrolejsku cestu vozačima, trkača više nije bilo.
Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 17.03.2021. u 23:06 sati.