![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
17.03.2021., srijeda
Na petrolejskoj cesti
|
Na petrolejskoj cesti Posljednjih osamsto metara bili su izuzetno teški i Vilko je osjećao kako mu se mišići zatežu i ječe bolno se grčeći. Mogao je odustati, naravno, nekoliko stotina metara baš i ne znači mnogo kad iza sebe imaš već jedanaest kilometara, ali Vilko je tu misao s prijezirom odagnao od sebe i još malo ubrzao, iako je prije samo dva minuta mislio kako je to nemoguće. Svaki se sadašnji trening pretvarao u ispitivanje Vilkove volje, koliko i snage. Volja je bila tu, baš kao i nekad davno, nikad ga nije napustila, ali snaga … eh, snaga je bilo nešto sasvim drugo. Nekad, činilo mu se ne baš tako davno, iako je prošlo poprilično vremena od tih dana, nije bilo tako. Činilo mu se, da u ona dobra stara vremena nikad nije osjećao slabost, nemoć. A sad … Gotovo je doteturao do zamišljenog cilja boreći se za dah, a misao-sjećanje odleprša mu u ona daleka sretna trkačka vremena i sjeti se onog nedjeljnog proljetnog jutra, sličnog ovom današnjem jutru, kad su Sanjin i on, Vilko, istrčali zajednički „osam kila“, kako je Sanjin nazivao kilometre i kad je Sanjin naravno, kao i svaki put, potegao dobro posljednji kilometar i ostavio Vilka iza sebe. - Volio bi te vidjeti na pravoj dužini – rekao mu je Vilko, polako prilazeći automobilu pored koje se Sanjin već istezao. – Ne bi me ostavio iza sebe da trčimo dvadeset kilometara. - Možeš li ti istrčati toliko? - Mogu – odgovorio je Vilko. – I jesam. Već mnogo puta. - Jesi li siguran? – nepovjerljivo je Sanjin upitao (bilo je to vrijeme bez raznih satova koji se danas koriste, a i samo trčanje je još bilo u svojim povojima: trkači su bili čudaci). - Siguran sam! - Za koliko vremena? – Sanjin je završio sa istezanjem jedne noge i počeo istezati drugu. - Posljednji put za jedan sat i pedeset – odgovorio je Vilko: znao je to zbog jeftinog sata s kojim je uvijek trčao, a kojeg inače nije ni nosio na ruci. – Jednom nedjeljno trčim lagano polumaraton ne opterećujući se vremenom. Važno mi je samo istrčati ga. - Dobro! – rekao je Sanjin. – Iduću nedjelju ćemo to provjeriti. - Trčati ćeš sa mnom? – u nevjerici je upitao Vilko, znajući da Sanjin nikad ne trči više od osam kilometara. Zašto baš osam, nikad nije doznao. - Ah, neću – smijući se, odgovorio je Sanjin. - Voziti ću se i svakih pet kilometra te čekati sa vodom. A tako ćemo ujedno i točno izmjeriti dužinu od dvadeset i jednog kilometra. Reci gdje ćeš trčati? - Na petrolejskoj cesti – rekao je Vilko. – Staza mi je poznata i draga. Boreći se sad za dah, Vilko se sa sjetom osmjehnuo, prisjećajući se lakoće kojom je onda grabio kilometre. Trčao je „petrolejskom cestom“ na kojoj se odvijao vrlo slab promet i koji mu nimalo nije smetao. Vozači su ga već „poznavali“ i svaki bi ga put pozdravljali sirenom, a Vilko bi im domahnuo rukom, radosno se cereći. Tenisice su veselo udarale po sivom asfaltu, ujednačeno i brzo, a onda bi ugledao Sanjina koji bi parkirao kola u hladovini pored ceste i koji bi ga sjedeći na haubi čekao sa vodom. Vilko bi zgrabio bocu i smanjujući osjetno brzinu trčanja, ispijao gutljaj po gutljaj nekoliko puta, pa vraćao bocu Sanjinu koji bi vozio pored Vilka, a koji bi tada pojurio dalje, da bi ga ponovo čekao nakon pet kilometra. Ponovo sam na cesti, okružen šumom, Vilko je trčao ne osjećajući umor i ubrzavao sve više, želeći ovog puta istrčati najbolje što može, jer sad, po prvi puta, ima i svoju publiku. Doduše, publika je malobrojna, ali … Posljednju je pet kilometarsku dionicu istrčao najbrže i to ga je silno radovalo, ubrzavajući sve više, ne mareći zbog mahnitog udaranja srca: znao je da može izdržati, da može sve izdržati. Projurio je pored Sanjina koji je i ovog puta ležao na haubi i koji je gledao u štopericu koju je držao u ruci. Krajičkom oka, Vilko je vidio kako Sanjin vrti glavom i znao je da mu je vrijeme dobro i osjećajući radost zbog toga. - Sat i četrdeset tri minute i nešto sitnog – rekao je Sanjin. – Nije loše. Vilko se smijao, znajući da je ovo Sanjinovo „nije loše“ kompliment kad dolazi od Sanjina. - Iduće nedjelje trčiš sa mnom? – upitao je smijući. - Naravno – odgovorio je Sanjin. – Ali osam kila. Smijali su se razdragano, dok se Vilko brisao oznojenom majicom i navlačio suhu. - Idemo sad – rekao je Vilko ulazeći u automobil. – Dobra je ova nedjelja na petrolejskoj cesti. Morali bi je ponoviti. Sanjin ništa nije odgovorio. Upalio je motor i krenuli su prema kući, prepuštajući petrolejsku cestu vozačima, trkača više nije bilo. Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: cestovno trčanje |
- 23:06 - Budi (5) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||