31.07.2015., petak

Europejci


Europejci


Šetnja s psom trebala bi i morala biti relaksirajuća, čovjek bi morao uživati u njoj, gledajući kako njegov ljubimac veselo njuška i skakuće, piški i kaki nesputano, nimalo ne brinući o tome što te intimne radnje obavlja na otvorenom prostoru, naočigled svih. Nesputani i stoga prirodni. Što ljudi već odavno nisu.
Čim smo stupili na ulicu, ugledam poznatog tipa kako pretražuje kontejner za smeće i koji podiže pogled sa zanimljivog prizora, upilji se u mene i pita:
- Susjed, ima li koja boca za mene?
Pogriješio sam jednom, dajući mu nekoliko praznih plastičnih boca i od tog nesmotrenog mog poteza, vječno me proganja jednim te istim pitanjem: imam li boce? Ništa ga drugo ne zanima, ni kako sam raspoložen, ni kako mi je pas, ni ... ništa, baš ništa mu nije važno, osim, imam li koju plastičnu bocu za njega.
Narogušim se već na sam pogled na tih upornih tragača za blagom koji ruju i kopaju po kontejnerima, razbacuju smeće i prljave krpetine na sve strane, poklopce kontejnerske, naravno, ne zatvaraju, pa su tako otvoreni za samoposluživanje pticama i mačkama, a ima već i više od dvije godine, da su se i galebovi pridružili vječnoj kontejnerskoj gozbi. Zamislite, galebovi, ptice mora, napuštaju svoje prirodno okruženje i preseljavaju se u centar grada, shvativši da kontejnerska gozba traje 24 sata dnevno.
O rojevima muha za vrijeme ljetnih vrućina, koje se roje nad otvorenim kantama, bolje da ne govorim. Veselo zuje iznad velikih i sivih i smrdljivih kanti, koje tragači za blagom nemarno ostavljaju otvorenima.
Onda su tu još i milosrdne duše, koje ne mogu podnijeti ničiju glad, pa bacaju hranu s prozora. Hodaš mirno tako uživajući u šetnji s psom, kad odjednom: PLJAS!!! Pored uha ti silnom brzinom prozuji predmet i pljusne na vrući asfalt, šireći se na sve strane. Neka je dobra duša, žaleći gladne golubove, namočila u vodi čitav jedan kruh i bacila ga s trećeg ili četvrtog kata na ulicu, jer bože moj, vrućina je, zar ne, pa zašto se onda spuštati niz stepenice i zatim se opet uspinjati? Moramo štedjeti dah i energiju, jer tko zna što i kakva nas vremena još čekaju.
Zbog tih darežljivih i samilosnih ljudi, više nije neka rijetkost vidjeti pacova kako bezbrižno glođe nešto osjećajući se sigurnim ispod kontejnera za smeće. Mačke ih ne love, jer sve su debele i lijene, a sve zahvaljujući ljudima koji im darežljivo ostavljaju hranu na otvorenom: neka jadne životinje nisu gladne.
Znam da mi nećete vjerovati, ali svejedno ću vam reći: jedne sam večeri prisustvovao jedinstvenom prizoru; uz rub zgrade šetala je debela mačka, a uz nju osrednje veličine otrcani pacov! Kunem se da je istina! Uopće nisu obraćali pažnju jedno na drugo dok su usporeno hodali prema stepeništu koje vodi u park. Spuštala se večer i sjećam se, da sam posprdno pomislio, kako mačka možda služi kao tjelohranitelj jadnoj i progonjenoj životinji.
Jednom, samo jednom, usudio sam se nešto reći svojoj dragoj susjedi koja svakodnevno hrani mačke iz našeg susjedstva, o tome, da, ako je istinska ljubiteljica životinja, konkretno mačaka, neka uzme jednog mačića, odnese ga kući i veterinaru i brine se za njega kako treba, a ne ovako, da hrani čopor lijenih i debelih mačaka ostavljajući im čitava mala brda hrane pažljivo poslužena na novinama sa čijih se stranica kese lica političara. Umalo mi glavu nije otkinula! Optužila me da sam mačkomrzac, nečovjek i da nemam nimalo razumijevanja za tuđe nevolje. Od tog me dana prestala pozdravljati, zbog čega, priznajem, nimalo ne žalim.
Čini mi se, da svi u mom susjedstvu, osim mene, imaju brdo para, jer svakog jutra neki se drugi komad namještaja nađe pored kontejnera za smeće, nemarno odložen na pločnik, pa silom prilika moraš hodati ulicom, a tada nervozni vozači, koji su prije toga parkirali svoje ljubimce sa sva četiri kotača na pločniku ne počnu divlje trubiti i psovati, jer uvijek im se žuri, a ja, zgubidan jedan, polako šećem s psom usred radnog vremena i ometam ih u vožnji. Skačem u stranu, panično potezajući psa, ali gle vraga, i tu je odbačena velika fotelja iz koje je vlasnik još jučer pratio uzbudljiv tv-program, opuštajući umorno tijelo. Nađu se tu i hladnjaci i kauči i … ma nema čega nema!
Svi su ti ljudi, moji susjedi, uvjereni kako su dobri, pametni, kulturni, jednom riječju: Europejci. A ne tamo neki neotesani i zadrti Balkanci.
Puštam ih da uživaju u svojoj zabludi. Smijuljeći se u sebi.


Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: euro


- 11:01 - Budi (6) - Iskren - #

25.07.2015., subota

Trenutak



Priča je također objavljena na sportskom portalu "Trčanje.hr" Trenutak


Trenutak

Šumska je staza bila uska i poput zmije vijugala je između stabala. Vilko je trčao laganim korakom, ne suviše brzo, jer uvijek je na toj stazi postojala opasnost sapletanja o neko nevidljivo korijenje, koje bi od pogleda sakrile borove iglice. Proljetno je jutro bilo svježe, ne hladno, samo svježe, baš onako kako je Vilko volio, znajući da u takvim prilikama može istrčati više i brže nego ostalih dana. Uživao je penjući se uskom stazom trčeći sve brže i brže prema vrhu i odjednom se našao na širokom putu obrubljenom visokim borovima i sad je mogao birati: krenuti lijevo, ili desno? Krenuti lijevo, značilo bi produžiti vrijeme trčanja više nego što je ikad do sad trčao. Zagrabiti desnom stranom, značilo je lagano spuštanje prema mjestu polaska. Još nikad nije potrčao na lijevu stranu, u šumu, nepoznatim, još neistraženim šumskim putovima, ali ovog jutra bez imalo oklijevanja jurne upravo na tu stranu, isprsivši se i ubrzavajući korak.
Osluškivao je vlastito disanje, radujući se snazi koju je osjećao u nogama. Osmjehivao se tračku sunca koje se probilo kroz visoke krošnje borova, a skok vjeverice s niže na višu granu, natjerao ga je u glasan i zadovoljan smijeh.
Sreća mu je preplavila grudi. Osjećao se kako se još nikad nije osjećao i uživao je u tom novom i nepoznatom osjećaju, kad se odjednom dogodio Trenutak, o kojemu jutros nije mogao ni sanjati, ništa ga nije nagovijestilo, bilo je obično ...

... jutro kao i svako drugo jutro. Ni po čemu se nije mogao naslutiti dolazak onog bezimenog trenutka poslije kojeg će sve izgledati drugačije, nego što je prije izgledalo. Proljeće se nadvilo nad gradom, otjeralo dosadne i dugotrajne jesenje kiše, obećavajući još jedan divan dan prepun sunca.
Stojeći uz sam rub prozora i istežući ruke iznad glave, Vilko je gledao prema sidrištu: plavetnilo se mora ljeskalo pod zlatnim zrakama sunca, more je bilo mirno i tiho, najsigurniji znak da će dan biti ugodan i miran, neuznemiravan vjetrom i kišom. Uzevši sve te okolnosti u obzir, Vilko u mislima zacrta rutu kojom će jutros zagrabiti. Osjećao je nemir u nogama, kao da su poželjele dugotrajno trčanje. Dva dana mirovanja, ne-trčanja, bila su i suviše duga za Vilka. Osjećao je to svakom žilicom svog tijela. Trčanje mu je donosilo mir, osjećao je da je dovoljno dugo živio nemirnim i nezdravim životom i čeznuo je za mirom. Onim vanjskim isto toliko, koliko i za unutrašnjim.
Obukao je nedavno kupljenu plavu trenirku, nestrpljiv što prije izaći iz stana. Čvrsto je stegnuo vezice tenisica, ne zaboravljajući nezgodu kad mu se jednom prilikom, dok je trčao niz brdo, tenisica razvezala i on osjetio nesigurnost osjećajući kako mu stopalo šeće u unutrašnjosti tenisice.
Ispio je još jednu, četvrtu po redu, čašu vode i izašao iz stana ...

... i evo ga sad, devedeset minuta kasnije, u punom trku šumskom stazom, osmjehujući se znojnim licem, ni ne znajući da se osmjehuje.
Nešto se promijenilo, u jednom malom djeliću trenutka, Vilko je osjetio nesputanu radost, golemu poput Univerzuma, kako mu napinje grudi. Nevjerojatna snaga kao da se ulijevala u njega, ispunjavajući svaki atom Vilkovog tijela u punom trku. Nije osjećao umor. Nije čuo ni vlastito disanje. Ništa nije čuo, nastupila je savršena duboka tišina, kakva mora da je zavladala prije nego što će se dogoditi Veliki Prasak, a pogled mu zapažao i ono što se zapažati ne može. U jednom ludo-predivnom trenutku, zakleo bi se da vidi kako sokovi jure zelenim lišćem, a svaki list, baš svaki, postao je poseban, lišće više nije izgledalo isto, svaki je list dobio osobnost. Koža mu se naježila, dlačice su stršale, a na njima se njihale sićušne kapi znoja, ali Vilko, dok je rukama zamahivao u ritmu koraka pojačavajući brzinu trčanja, ih je vidio velike i svaka je bila biserna ljepota.

Trenutak kasnije, ili stoljećima kasnije, uopće to nije bilo važno, sva je ta do tada neslućena ljepota nestala: Trenutak je prošao.
Vilko uspori i sa čuđenjem shvati koliko je daleko otrčao i na jedan kratki trenutak uhvati ga panika: hoće li imati snage vratiti se? Panika odjednom nestane, a mir i sigurnost koraka ponovo ga ispune: sad je znao da može trčati bez problema do kuće. Pa i dalje, još dalje ... tko zna koliko dalje?
Ovog puta se svjesno osmjehujući, osjećajući se sasvim ispunjen radošću i mirom.
Trenutak.

Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: trčanje


- 15:01 - Budi (5) - Iskren - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2015 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10 12