01.06.2015., ponedjeljak

Samo ona, jedino ona


Samo ona, jedino ona


Znam da zvuči besmisleno, ali istina je. Najviše sam je volio u trenutku kad je odlazila od mene. Nije mi rekla da odlazi, da me napušta, ništa nije rekla, baš kao i mnogo puta do tog trenutka, ali sam naučio iščitavati njenu šutnju.
Dok smo izlazili iz mog stana i polako se spuštali prema autobusnoj stanici do koje sam je već mnogo puta pratio, osjetio sam da je trenutak nekako drugačiji, nego oni prijašnji trenuci prilikom hodanja koje će nas odvesti do privremenog rastanka. Za vrijeme kojeg će rasti i bujati glad i čežnja. I koju ćemo utažiti kad se bude vratila i radovati joj se unaprijed dok budemo koračali istim putem, ali ovog puta uzbrdo, prema mom stanu, "našoj" sobi, jer već odavno soba nije više bila samo moja, postala je naša.
- Jesi li dobro? - upitao sam je, krišom joj promatrajući i ispitujući izraz lica: crna joj kosa pala preko obraza i sakrivala njegov izražaj.
- Jesam - kratko je odgovorila.
Čini li mi se, ili joj je glas zbilja drugačiji? Nisam bio siguran, I baš kad sam joj htio reći kako će mi mnogo nedostajati, jer morao sam razbiti napetu šutnju koja me je pritiskala i koja se nadvila nad nama, ona je trzajem glave zabacila crnu kosu i osmjehujući se, pogledala me ravno u oči.
- Brzo će ovi dani proći! - rekla je gotovo uzviknuvši i prstima, dugim i laganim, poput ptičjeg krila, preletjela mi licem milujući ga.
"Budalo, umišljaš svašta", korio sam samog sebe, ali nekako sam osjećao da je to laž, da ona odlazi, a ja sam je trebao i želio sam je zadržati, ali kako joj to reći i zašto je uopće to potrebno reći, zašto ona ne osjeća moj žar koji mi grije utrobu, zar ne vidi odsjaj u mom oku, zar ne čuje preskok srca, zar ...

Stigli smo. Ušla je u autobus i osmjehujući se gledala me kroz debelo staklo. Ja se nisam smiješio, osjećao sam bol, osjećao sam da je gubim i znao sam, o da, već onda sam znao, da više nikad neću takvog što osjećati ni prema kojoj ženi.
Mora da je naslutila moje misli, jer odjednom se licem sasvim približila staklu i usnicama nečujno oblikovala riječi "Volim te!", upravo u trenutku kad je autobus zabrujao i zadrhtao, a i ja sam zadrhtao, grčevito se boreći da ne dopustim bolnom jecaju bijeg iz stisnutog grla.
Gledao sam za autobusom koji je odvozio jedan sretan dio mog života i mutnog pogleda krenuo natrag, kući, u moju sobu, koja nije više "naša soba", znao sam to sasvim sigurno, ali nisam znao kako i zbog čega to znam.
Možda zato jer sam je volio, samo nju, jedino nju?

Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka

Oznake: oproštaj


- 12:52 - Budi (7) - Iskren - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< lipanj, 2015 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10 12