![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
07.05.2014., srijeda
Nezgoda
|
Ova je priča upravo izašla i na portalu Trčanje: Nezgoda, kao i na portalu Prozaonline: Nezgoda Nezgoda Dok je kuhao kavu, u mislima je zacrtavao rutu kojom će ovog jutra trčati. Jutro je bilo sunčano i toplo i obećavalo je topao prepun sunca proljetni dan, ali nije ga to moglo obradovati. Nije znao razlog svog neraspoloženja i u jednom se trenutku silno iznenadio, ulovivši sebe kako razmišlja da ovog jutra ne pođe na svoje redovno trčanje. Prvi put u životu mu je ta misao sinula umom i odmah nestala, kao da se stidi same sebe. Nezadovoljno je zagunđao, oprao sad već praznu šalicu i popio još tri decilitra vode. Treći put ovog jutra. To bi moralo biti dovoljno za 15 - kilometarsko trčanje. Imati će što iznojiti, dok bude grabio uz ono brdo kojeg već sasvim dobro poznaje. Ispred zgrade u kojoj je stanovao, zastane pored rasvjetnog stupa, kao što je sve ove godine činio i počne dobro istezati mišiće nogu. - Kuda danas, Maratonac? - dobaci mu u prolazu susjeda, osmjehnuvši mu se. - U brda - odgovori Maratonac, uzvrativši joj osmjeh, u stvari, više se osmjehujući tom nadimku kojeg je "zaradio" gotovo svakodnevno trčeći, što naravno, radoznalim susjedima nije moglo promaći. - Uh uh! - zahuče susjeda prolazeći. Smijao se u sebi: svaki ih fizički napor užasava. I unaprijed ga osuđuju, a da nikad nisu ni pokušali proniknuti kakvo zadovoljstvo može pružiti. Nikad nisu osjetili "pjev" mišića. Stići do auta, njihov je krajnji cilj. Vrlo se živo sjećao, kako su prije gotovo 30 godina, kad je otpočeo s trčanjem, ljudi svašta dobacivali za njim. "Bilo bi ti bolje da cijepaš drva!" "Tko te goni?""Luđak! Trči bez veze!" "Brže! Zakasniti ćeš!" Nije se obazirao na dobacivanja i nikad nije odgovarao na ta mala podbadanja. Sad, dok je istezao lijevu ložu, prisjeti se susjedinog hukanja na njegovo spominjanje brda i odmah zatim još se jednom sjeti neobične pomisli o NE-trčanju ovog jutra. Što li mu se to događa? Kako je ta misao uspjela se poroditi u njegovom umu? Trči gotovo 30 godina i još nikad nije pomislio takvog što. Bogohulno! Odbacivši sve misli iz uma, Maratonac izbaci zrak iz pluća i laganim korakom krene niz cestu, unaprijed se radujući trenutku kad će zamaknuti u šumu, ostaviti sivu i bučnu traku prometa iza sebe, kad će umjesto šuma automobilskih motora, početi slušati pjev ptica. Već je gotovo 30 minuta trčao šumom uz blagu uzbrdicu i neraspoloženje koje ga tištalo, kao da je nestalo. Ulovio je samog sebe kako pjevuši, što je činio samo u trenucima kad bi trčao dobro i bez napora. Sad je znao, da će se sjuriti niz brdo i zatim s uživanjem vratiti istim putem, ovog puta savlađujući strmu uzbrdicu, dugu i tešku, ali koju je upravo zbog njene zahtjevne težine volio savlađivati. Drveće kao da je promicalo samo pored njega, nije osjećao napor, kao da se on ne kreće, osjećao se mirno i zadovoljno i sasvim lagano. Ni deset metara dalje iskoči mu na put srna, zatim druga, pa još jedna. Stigao je do mjesta na kojemu su srne prešle put i poželio ih vidjeti još jednom. Napola se okrenuo i pogledao u pravcu u kojemu su srne trčale. Nasmijao se vidjevši ih kako grabe dugim skokovima između borova i onda osjeti udar nožnih prstiju, zamaše rukama u uzaludnom naporu da zadrži ravnotežu i odjednom siva i ispucala mu se zemlja našla odmah tik do nosa. Kad se osvijestio, u prvi mah nije znao što se dogodilo. Onda se prisjeti srna i udarca nožnim prstima i pada, a bol mu prostruji desnim kukom i Maratonac osjeti strah: znao je, nešto mu se gadnog dogodilo. Oprezno je pokušavao pomaknuti se, ali nije uspijevao, bol u kuku, nepodnošljiva bol, svaki put bi ga prisilila odustati od namjere. Onda mu se opet zamračilo pred očima, a kad ih je otvorio, nije bilo sunca, sumrak je već milovao vrhove stabala. - Nadrljao sam - samom sebi reče Maratonac. Gledajući u nebo koje je postajalo sve tamnije, prisjeti se jutarnje misli o NE-trčanju i shvati kako mu je predosjećaj nepogrešivo davao znakove, ali ga on nije htio poslušati. Nije shvatio poruku. Mobitel, naravno, nije ponio sobom: uvijek je trčao bez mobitela. Kad je Maratonac počeo baviti se trčanjem, mobitela još nije ni bilo. Nikad nije ni pomislio da bi trebao trčati s mobitelom u džepu. Ali eto, sad bi mu dobro došao. Prve su zvijezde podrugljivo žmignule s tamnoplavog neba, kad je Maratonac osjetio žeđ. Od jutro nije pio, prisjeti se. A čitav je dan ležao onesviješten na suncu. Kuk mu je slomljen, to je sigurno, a možda i još ponešto. Više sigurno, nego možda ... Je li ovo kraj? Njegov kraj? Kraj života i kraj trčanja? Jer ovdje ljudi vrlo rijetko prolaze, upravo zbog toga je i volio ovu rutu trčati. Vrlo bi rijetko na njoj sreo ponekog, većinom su to bili biciklisti, koji nisu voljeli asfalt. Zašto sad nekog od njih nema? Da se barem ponovo onesvijesti i ostane onesviješten čitavu dugu noć ... Noć je bila i više nego duga i hladna, hladna. Tresao se i trljao rukama grudni koš i ramena nastojeći se zagrijati, ali mu je slabo uspijevalo. Sjećanje mu je skakalo prema doživljenim vrućim ljetnim danima i silno je želio da konačno svane i da ponovo osjeti sunčevu toplinu. Ali je sa njom ponovo došla i silna žeđ i nije znao što je gore i odjednom, gledajući kako nebom plovi sasvim bijeli mali oblak, Maratonac osjeti ravnodušnost i više nije osjećao žeđ, nije mu bilo vruće, ništa ga nije boljelo, a list, koji je treperio oko pola metra dalje od njega, odjednom mu otkrije tajnu. Na listu, svjetlo-zelenom i duguljastog oblika, putovala je kapljica rose i Maratonac je prikovao pogled za nju, uronio u nju i ništa više nije bilo važno. Pio je i pio (nije znao, nije osjećao bol grizući usnice, da pije vlastite kapljice krvi) i čudio se, kako to da pije, a kapljicu vidi, i dalje je tu, lagano podrhtava, sad već sasvim na rubu lista i ... ... odjednom je znao, tajna se razgolitila pred njime: ovako je nastao Univerzum. Prvi i Otac i Majka svih ostalih Univerzuma, jer ima ih bezbroj, baš kao i kapljica i svi se šire i porađaju život, pulsiraju u slavu života iako je i smrt prisutna, jer ni Univerzumi nisu vječni. Ništa nije vječno, ali Život svejedno pobjeđuje Smrt, jer uvijek se više rađa novih Univerzuma, nego što starih, umornih i istrošenih umire. Univerzumi su se kovitlali luđačkom brzinom, stvarajući i uništavajući, sudarajući se međusobno i praskajući praskom koji ni jedno ljudsko uho nikad neće čuti, krik porođajnog trijumfa ... Mir, veliki i tihi mir, obuhvatio je um Maratonca, samo je kapljica vode ili Univerzum (zar to nije jedno te isto?) i dalje podrhtavala na listu koji se odavno osušio u protoku nemilosrdnog vremena, ali koji je i dalje živio u mislima i osjećajima Maratonca. Misli su mu se uplele u strune koje su vibrirale i koje su se također uplitale u druge strune, povezujući prošlost i budućnost, stopio se s vječnošću i upravo kad je htio ... - Vraća se! - reče netko naginjući se nad Maratonca s neobičnom svjetiljkom u ruci i zelenom kapom na glavi. - Počinje se buditi. "Ne!" zamagljeno pomisli Maratonac. "Ne želim se vratiti. Želim ostati, vibrirati ..." - Sad ste na sigurnom, zahvaljujući biciklistu koji ... - govorio mu je umirujuće liječnik nastavljajući s pregledom, dok su mu sestre oštrim škaricama rezale odjeću s njega. Maratonac ga je slušao i nije znao što osjeća. Osjećaju kao da su se pomiješali u njemu i nikako nije mogao odgonetnuti što mu se to događa. Onda osjeti, savršeno dobro osjeti. - Žedan sam - reče tiho, promuklo, jedva prevalivši riječ preko bolno izgriženih usnica. Copyright © 2014. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trčanje |
- 10:21 - Budi (6) - Iskren - #
01.05.2014., četvrtak
Prvi maj, ili Mali protest
|
Prvi maj ili Mali protest Gledao sam žalosno, jedva suzdržavajući suze, kako muškarci odvode janje koje je, ništa ne sluteći, veselo blejalo i poslušno hodalo za svojim krvnikom koji mu je običnom špagom namaknuo omču oko vrata. Proteklih nekoliko dana, janje mi je bilo drug u igri i svih tih dana, dok sam se uživajući igrao s blagom i bijelom životinjom, ja sam znao što ga očekuje na kraju, ali nekako sam uvijek uspijevao potisnuti te zloguke misli, uzalud se nadajući radosnijem ishodu. Vrlo se dobro sjećam, kako su se susjedi, njih četvorica, jednog dana okupili i odlučili uzeti janje. Nisu govorili o konačnom kraju janjeta i ja sam sjedio tih poput miša pored njih i sa strepnjom očekivao priopćenje o danu dolaska malog janjeta. Davno je to bilo, mora da sam imao svega 6 ili 7 godina. Znam da sam išao u školu, a kako sam u školu krenuo sa 6 godina, mislim da se ovo događalo daleke 1955-te. Usprkos prohujalim godina, dan rastanka s mojim dragim janjetom i dan danas živi u meni. Još vidim povorku muškaraca, među njima je bio i moj otac, kako zamiču iza zavoja s janjetom na uzici. U tom se trenutku pojavila jedna susjeda, i panično povikala, shvativši što se sprema: - Pričekajte! - Mahala je rukama dok je vikala i potrčala uzbrdo svom snagom. - Čekajte dok prođem, molim vas! Mislim da sam upravo u tom trenutku sasvim shvatio tragediju događaja. Tragičan kraj janjeta. Mog druga u igri. Gutao sam suze osjećajući se posramljeno, jer muškarci ne plaču, zar ne? Prisjetio sam se i sinoćnjeg razgovora s ocem, koji mi je blago i strpljivo pokušao objasniti prirodni poredak: jedi ili budi pojeden. - To je strašno, tata - rekao sam. - Jest - priznao je moj otac položivši mi ruku na glavu. - Strašno je, ali Priroda je tako htjela. Oduvijek je tako. Moraš to shvatiti i prihvatiti. Uostalom, ti ćeš biti taj, koji će odnijeti kožu janjeta natrag. Pogledao sam ga, nisam znao što misliti zbog tog naređenja. Bio sam s tatom kad je odabrao janje i kad se obavezao vratiti kožu janjeta i čitav sam razgovor odslušao, a da ga pravo nisam ni shvatio. A sad janje odvode ... Sjećam se, kako sam zamagljenim pogledom gledao oko sebe izbjegavajući pogledati u pravcu gdje se odvijala drama, uvjeravajući sebe kako je to prirodno, sama je Priroda tako htjela. Sunce se već prilično popelo na nebo, bilo je jutro, toplo i sunčano i ptice su cvrkutale. Još nije bilo ludog i smrdljivog saobraćaja. Portorož, gdje se ovo događalo, još nije postao poznato morsko odmaralište, još uvijek je to bio mali gradić, gotovo selo, u kojemu je svatko svakog poznavao. Miris mora je dopirao do mojih nosnica, miješajući se s mirisom trave i procvjetalih stabala. Iznenada se začuo kratak i bolan meket i u meni dugo i mučno zadržavane suze su potekle. Bilo je gotovo, znao sam. Nema više mog druga u igri. Obrisao sam suze nadlanicom i udaljio se, želeći biti što dalje od mjesta smrti. Sjeo sam ispod jednog velikog kestena i žalosno gledao u divan proljetni dan koji je označio kraj jednog meni dragog života, osjećajući golemu tugu koja je rasla, rasla ... Otac me tu pronašao nakon nekog vremena, sjeo je do mene i obgrlio mi ramena. - Gotovo je - rekao je. - Dobro si to podnio. Oborio sam pogled posramljeno. - Ne stidi se - dodao je stišćući mi rame. - Sad si po prvi put upoznao tugu. Ne možeš to izbjeći. Moraš se suočiti s njom. Zahvalno sam ga pogledao. Pitanja su lebdjela u mojoj glavi, ali ništa nisam pitao. Ponekad je, možda, bolje ne znati. Dva dana kasnije, hodao sam prašnjavim putem noseći janjeću kožu čvrsto umotanu i vezanu konopcem. Osjećao sam miris kože. Miris mog janjeta, ali sad nekako drugačiji. Nije mi se taj miris dopadao. Sjećao sam se, kako bi u igri znao zagnjuriti lice u mekanu bijelu vunu, osjećajući toplinu janjeta. Tjerao sam te misli od sebe, ali one su se uporno vraćale i počeo sam se osjećati ljutito. Što sam dalje odmicao od kuće i više se približavao odredištu, mjestu na kojemu sam morao predati kožu, val protesta je u meni sve više i više rastao. Odjednom me obuzeo suludi bijes i dok je sunce grijalo s plavog neba, a posvuda oko mene zujale pčele i pjevale ptice, skinuo sam bijesnim pokretom umotanu janjeću kožu s ramena i zavitlao je, ne oklijevajući ni trenutka, u visoku travu pored prašnjavog puta. - Je li sve u redu? - upitao me je te večeri otac. - Jesi li predao kožu? - Jesam - odgovorio sam prvi ga put slagavši. - Sve je u redu. Copyright © 2014. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: Praznik rada |
- 07:23 - Budi (4) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||