![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
01.05.2014., četvrtak
Prvi maj, ili Mali protest
|
Prvi maj ili Mali protest Gledao sam žalosno, jedva suzdržavajući suze, kako muškarci odvode janje koje je, ništa ne sluteći, veselo blejalo i poslušno hodalo za svojim krvnikom koji mu je običnom špagom namaknuo omču oko vrata. Proteklih nekoliko dana, janje mi je bilo drug u igri i svih tih dana, dok sam se uživajući igrao s blagom i bijelom životinjom, ja sam znao što ga očekuje na kraju, ali nekako sam uvijek uspijevao potisnuti te zloguke misli, uzalud se nadajući radosnijem ishodu. Vrlo se dobro sjećam, kako su se susjedi, njih četvorica, jednog dana okupili i odlučili uzeti janje. Nisu govorili o konačnom kraju janjeta i ja sam sjedio tih poput miša pored njih i sa strepnjom očekivao priopćenje o danu dolaska malog janjeta. Davno je to bilo, mora da sam imao svega 6 ili 7 godina. Znam da sam išao u školu, a kako sam u školu krenuo sa 6 godina, mislim da se ovo događalo daleke 1955-te. Usprkos prohujalim godina, dan rastanka s mojim dragim janjetom i dan danas živi u meni. Još vidim povorku muškaraca, među njima je bio i moj otac, kako zamiču iza zavoja s janjetom na uzici. U tom se trenutku pojavila jedna susjeda, i panično povikala, shvativši što se sprema: - Pričekajte! - Mahala je rukama dok je vikala i potrčala uzbrdo svom snagom. - Čekajte dok prođem, molim vas! Mislim da sam upravo u tom trenutku sasvim shvatio tragediju događaja. Tragičan kraj janjeta. Mog druga u igri. Gutao sam suze osjećajući se posramljeno, jer muškarci ne plaču, zar ne? Prisjetio sam se i sinoćnjeg razgovora s ocem, koji mi je blago i strpljivo pokušao objasniti prirodni poredak: jedi ili budi pojeden. - To je strašno, tata - rekao sam. - Jest - priznao je moj otac položivši mi ruku na glavu. - Strašno je, ali Priroda je tako htjela. Oduvijek je tako. Moraš to shvatiti i prihvatiti. Uostalom, ti ćeš biti taj, koji će odnijeti kožu janjeta natrag. Pogledao sam ga, nisam znao što misliti zbog tog naređenja. Bio sam s tatom kad je odabrao janje i kad se obavezao vratiti kožu janjeta i čitav sam razgovor odslušao, a da ga pravo nisam ni shvatio. A sad janje odvode ... Sjećam se, kako sam zamagljenim pogledom gledao oko sebe izbjegavajući pogledati u pravcu gdje se odvijala drama, uvjeravajući sebe kako je to prirodno, sama je Priroda tako htjela. Sunce se već prilično popelo na nebo, bilo je jutro, toplo i sunčano i ptice su cvrkutale. Još nije bilo ludog i smrdljivog saobraćaja. Portorož, gdje se ovo događalo, još nije postao poznato morsko odmaralište, još uvijek je to bio mali gradić, gotovo selo, u kojemu je svatko svakog poznavao. Miris mora je dopirao do mojih nosnica, miješajući se s mirisom trave i procvjetalih stabala. Iznenada se začuo kratak i bolan meket i u meni dugo i mučno zadržavane suze su potekle. Bilo je gotovo, znao sam. Nema više mog druga u igri. Obrisao sam suze nadlanicom i udaljio se, želeći biti što dalje od mjesta smrti. Sjeo sam ispod jednog velikog kestena i žalosno gledao u divan proljetni dan koji je označio kraj jednog meni dragog života, osjećajući golemu tugu koja je rasla, rasla ... Otac me tu pronašao nakon nekog vremena, sjeo je do mene i obgrlio mi ramena. - Gotovo je - rekao je. - Dobro si to podnio. Oborio sam pogled posramljeno. - Ne stidi se - dodao je stišćući mi rame. - Sad si po prvi put upoznao tugu. Ne možeš to izbjeći. Moraš se suočiti s njom. Zahvalno sam ga pogledao. Pitanja su lebdjela u mojoj glavi, ali ništa nisam pitao. Ponekad je, možda, bolje ne znati. Dva dana kasnije, hodao sam prašnjavim putem noseći janjeću kožu čvrsto umotanu i vezanu konopcem. Osjećao sam miris kože. Miris mog janjeta, ali sad nekako drugačiji. Nije mi se taj miris dopadao. Sjećao sam se, kako bi u igri znao zagnjuriti lice u mekanu bijelu vunu, osjećajući toplinu janjeta. Tjerao sam te misli od sebe, ali one su se uporno vraćale i počeo sam se osjećati ljutito. Što sam dalje odmicao od kuće i više se približavao odredištu, mjestu na kojemu sam morao predati kožu, val protesta je u meni sve više i više rastao. Odjednom me obuzeo suludi bijes i dok je sunce grijalo s plavog neba, a posvuda oko mene zujale pčele i pjevale ptice, skinuo sam bijesnim pokretom umotanu janjeću kožu s ramena i zavitlao je, ne oklijevajući ni trenutka, u visoku travu pored prašnjavog puta. - Je li sve u redu? - upitao me je te večeri otac. - Jesi li predao kožu? - Jesam - odgovorio sam prvi ga put slagavši. - Sve je u redu. Copyright © 2014. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: Praznik rada |
- 07:23 - Budi (4) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||