30.07.2006., nedjelja

Bornin tjedan

photo by maverick Bornin tjedan Još da ubacim posljednju košulju u otvorenu putnu torbu na krevetu hotelske sobe i gotovo je sa tim dosadnim poslom. Palim cigaretu i gledam u otvorenu torbu koja zjapi šarenilom prema meni: provjeravam po posljednji put, jesam li što zaboravio. Krišom, nadajući se, a ne želeći nadanje priznati ni samom sebi, bacam pogled prema telefonu. Stidim se samog sebe: ja bih trebao zvati! Borna sigurno čeka, osjećam to svakom svojom porom, žilicom, dlačicom: uvukla se u mene, postala dio mene od sada pa u buduće, sve dok bude postojalo moje vrijeme. Dok budem trajao, živio. Biti će moj posljednji dah. Nadam se da neće predugo trajati, suviše je besmislenosti i uzaludnosti oko mene. O nerazumijevanju ne želim ni misliti! Palim slijedeću cigaretu u beskonačnom nizu od ranog jutra i prilazim prozoru. Vidim sa visine petog kata, čemprese, borove, veliko zelenilo, a iza zelenila još veće plavetnilo, kupače, glisere na plavetnilu: ljeto maše vrućim krilima i svi traže osvježenje. Približava se podne, rano je za alkohol, ali usprkos tome ulijevam popriličnu količinu ruma u široku čašu i uživam u mirisu koji se širi sobom, nadvladavajući čak i teški miris borova uz more. Sjedam uz prozor, pored telefona: čekati ću još točno trideset minuta, toliko vremena imam još za sebe, samo za sebe, dok drugi ponovo ne zavladaju mojim životom, mojim vremenom, zatim ću ustati i otići. Ako ne nazove. Preko ruba čaše sa zlatnom tekućinom gledam u nijemi aparat. Borna...Osamljenost sa cigaretom i pićem. Navikao sam na tu vrstu osamljenosti...Televizor, čaša, cigareta: moj je bračni život. Posljednjih desetak godina. I više…Zašto je tako? Ne znam. Jednog jutra, prije petnaest godina, probudim se pored Fani i odjednom shvatim kako pored mene leži strankinja. Tko je ona? Ta žena koja se približava četrdesetoj nije ona koju sam oženio. Ona je Fani bila mlada i prpošna i voljela je život i hrabro je preskakala prepreke na koje smo nailazili, potičući i mene u toj trci zvanoj uspjeh. Bila je neumorna moja tadašnja Fani i obožavao sam je zbog toga. A ova Fani se dosađuje i ništa je ne raduje, ničemu se ne veseli i samo govori o našoj djeci, o njihovoj budućnosti, uvijek i neprekidno samo o njima, kao da su samim činom svoga rođenja stekli božansko pravo nama oduzeti naše živote. Odbijao sam shvatiti takvo razmišljanje i da, pokušao sam razgovarati sa Fani, ali...odustao sam nakon nekoliko pokušaja i umotao se u svoju vlastitu zaštitnu ovojnicu: dim cigarete i omaglicu alkohola. I rad, mnogo rada… A godine su prolazile, tiho poput mirne rijeke: nije bilo veselog ni iznenadnog žubora, nikakvih slapova, samo mirni monotoni vječno isti uspavljujući ritam. Koji sam zamrzio. Što je bilo još strašnije, počeo sam mrziti i Fani, moju ženu, moju odabranicu, majku moje djece, koja su prestala biti djeca i postali mladi ljudi i koji su nas napustili: prvo naš jadni sin, veoma rano, već u svojoj petoj godini života, zatim Fanči, kći, udavši se prije pet godina, u svojoj dvadeset i trećoj godini i učinivši me djedom slijedeće godine, a ja se u pedeset i prvoj godini svog života nisam mogao radovati tome. Osjećao sam se prikraćenim, a dolaskom malog princa na ovaj svijet, postao sam prikraćen još i više. Posao, čaša i cigarete: moj život. I gnjev! Koji je polako počeo bujati u meni i koji, da budem iskren, ne razumijem u potpunosti. Ali je tu, gnjev, prisutan je u mojoj najdubljoj i najskrivenijoj dubini, u koju još nitko nije zavirio. I koji je potiho nadimao svoje ružno crnilo u meni, dok sam gledao, kako mi život promiče pored očiju, a da ni malo ne sudjelujem u njemu, u svom vlastitom životu. Sve je ona kreirala, moja Fani: sve se odigravalo pod njenom dirigentnom palicom. Povremene posjetu sinu, koji nas veoma rano napustio, ali ne svojom krivnjom: jadnik je rođen sa oštećenim mozgom i moja ga je efikasna Fani smjestila u pomno odabranu ustanovu, u kojoj smo ga posjećivali dva puta mjesečno, točno poput švicarskog sata. Inače, o njemu, jedinome sinu, nikad nismo govorili izvan te ustanove. Kao da je prestajao postojati nakon naše posjete. Fani bi odmah, po napuštanju bolesnog nam i nemoćnog sina, počela govoriti o budućnosti kćerke nam Fanči, snivajući o pravoj obiteljskoj idili, koja će trajati i trajati, neprekidno, bez starosti, bez bolesti, bez smrti...i u kojoj nije bilo mjesta za bolesne, nemoćne… Telefon zazvoni i poskočim na stolici, umalo ne ispustivši gotovo ispijeno piće. Prva misao: Borna zove! I ne samo prva misao, već jedina misao, crvena, užareno, bolna, prijatna...Sa nadom podižem slušalicu i razočarano čujem glas Fani, miran i pun planova, kao i uvijek. - Dolaziš li kao što smo planirali? - pita me ravnodušno i ne čeka moj odgovor. - Dogovorila sam neke susrete, pa... Sad ja ne slušam. Puštam je da govori, povremeno na strateškim mjestima ubacujući ono dobro joj poznato: "Da, draga", "Naravno, draga", te sasvim i potpuno isprazne riječi, ali koje joj u njenom ispraznom životu, za koji ona misli kako je ispunjen srećom i vrlinom mnogo znače. Ne osjeća njihovu besadržajnost, otrcanost... - Čekam te večeras, dragi - kaže ona i razgovor se priveo kraju. Dragi, kaže Fani. A kad me posljednji put zagrlila, poljubila, poželjela kao muškarca? Dragi! Smijem se toj toliko zloupotrebljavanoj riječi i dolijevam još malo pića. Imam još vremena, možda... Prije točno sedam dana, prošlog petka, stigao sam ovdje, u ovaj hotel uz samu obalu i već prvu večer odradio sve potrebno, ono zbog čega sam doputovao. Potpisao ugovor o kupoprodaji u ime svoje stranke: tvrtka je prešla iz jednih ruku u druge, a ja sam zaradio pristojnu proviziju i imao sam sve razloge biti sretan. - Eto, bilo je brzo, kolega - reče mi njihov pravnik, dok je trpao papire u skupocjenu aktovku i istovremeno utipkivao neki broj u mobitel. - Možete se vratiti kući. Kući? Nemam ja kuće. Umalo da mu to ne kažem: suzdržim se u posljednji čas. - Mislim da ću ostati - kažem mu, iznenađujući i samog sebe: još nikada nisam učinio ništa impulzivno, ovo je prvi put. - Hotel je plaćen, nemam drugih obaveza, a koliko mi je odmor potreban i koliko će mi dobro doći, ne trebam ni govoriti. - Sjajno! - reče on. - Dođite večeras u ... Nisam došao u rečeno mi mjesto. Dosta mi je društva takvog kova. Mirno sam večerao u malom i gotovo sakrivenom ribljem restoranu, uživajući u miru, mirisu mora, mladim i lijepim i pocrnjelim ženama koje su prolazile tik do moga stola. Njihove mi opaljene butine bljeskale putenošću pred očima i u meni se probudi nešto za što sam, mislio da je odavno mrtvo. Ali nije bilo: Fani to nije uspjela ubiti, samo umrtviti. I sreća me preplavi zbog toga. Sreća me okupala te večeri svojim dahom: negdje oko deset, primijetim pogled zelenih očiju na sebi. Djevojka je mlada, ne bi se reklo lijepa, ali zgodna, ljepuškasta, a oči joj sjaje, raduju se životu i što je za mene najvažnije, ne skida pogled sa mog lica. Oko nje pun lokal mladića, ali ona gleda mene, pedeset i petogodišnjaka. Gledam je krišom, kako sama, poput mene, polako uživa u večeri i odjednom mi sine, kako smo jedini bez društva u lokalu. Sami. Ustajem, ne razmišljajući, čini mi se i potpuno nesvjesno, automatski, nagonski, slijedeći neki duboki poriv koji je sve ove godine spavao zakopan u mojoj nutrini, a sad se probudio. Pogled zelenih očiju posutih crnim točkicama probudio je u meni želju i nisam više imao svoje godine: odjednom sam postao neobuzdani mladi muškarac od trideset godina, koji smjelo, pouzdano, siguran u sebe i u svoju namjeru, prilazi lijepoj djevojci. Igra stara kao i sam život. Vidim joj titraj prikrivenog smješka u kutu usana: raduje se što joj prilazim. I odjednom me stid preplavi i korak zadrhti: a što ako me ismije? I osjećam se poput pubertetlije, ali mi misao, kako je upravo to draž života, zamiriše u uzdrhtalom umu i korak mi ponovo postane čvrst. Priđem joj stolu i lagano se nagnem prema njenoj smeđoj kosi, čiji od pranja svježi miris sad već osjećam, a ona podiže prekrasne oči i vidim joj nekoliko pjegica na malom nosu i želim ga poljubiti i silno želim to sitno i krhko biće držati u zagrljaju, a pogledi nam se upijaju i priča sa Bornom je počela, ali u tom trenutku to ne znam i još strepim, ali, ah, koliko li je draži u toj strepnji! Nerazdvojni smo. Neprekidno. Čim otvorim oči u rano i toplo i sunčano jutro, prva je misao ona: Borna. Ima trideset godina, slobodna, nije udata i ovdje je na godišnjem odmoru. Dok svakog dana šećemo zajedno uz more, ona mi mekim glasom priča o svom životu, tako običnom, a opet toliko lijepim, a ja je sve više volim i volim i volim... - Vrijeme se - reče ona na jednoj večernjoj šetnji, lagano me držeći za ruku i gledajući galebove u letu tik iznad blago namreškanog mora, dok se sunce polako spuštalo iza horizonta: - poigralo s nama, zar ne? - Istina je - kažem, točno znajući što misli i osjećajući se izigranim. - Trebali smo se ranije sresti. Mnogo ranije... - Ne znam - kaže ona i trese smeđom kosom. - Ima ljudi koji tvrde kako nikada nije kasno. Znam to, čuo sam to, ali mislim da je kasno, a ne usuđujem joj se to reći. Kako otići od Fani, od sina u onoj ustanovi čije ime ni ne želim izgovoriti, ne mogu izgovoriti...Mogu li to? Smijem li to? Imam li snage za to? - Borna, nešto ću ti o sebi reći... Sve joj govorim, ništa ne sakrivam, ništa ne tajim: po prvi put nekome pričam o svom praznom životu koji je prestao biti život, a postao dosadna monotonija. Snježna pustoš. Borna me sluša, ne prekida me i zahvalan sam joj zbog toga. Bi li mogao nastaviti, da me samo jednom prekine? Sumnjam. - Eto - kažem joj na kraju dugačke tirade koju sam konačno iščupao iz bolne utrobe i koju sam istresao pred nju. - Sada sve znaš... - Hvala ti, što si mi to ispričao - kaže ona, a pogled joj prodire u moju dušu i sjetim se: davno, davno, u početku naše veze, Fani me tako gledala ... Te je večeri pokucala na vrata moje sobe: otvorim ih, a Borna stoji u hodniku obučena u laganu i dugu i lepršavu zelenu haljinu, koja joj ističe struk. U rukama joj velika boca šampanjca. - Nije me briga što će budućnost donijeti - kaže mi i ulazi pored mene u sobu. - Ovu ćemo noć provesti zajedno, baš kao i sve ostale koje ćemo provesti ovdje. Imamo pet dana ispred sebe...čitavu malu vječnost. A budućnost...ne želim misliti o tome, nije me briga! Važno je da si ovdje, da smo zajedno, da želimo jedno drugo! Ništa drugo nije važno, baš ništa! - Pet dana - kažem joj, jer osjećam da moram to reći. - Promisli dobro: možda ti tih pet dana i noći sa mnom promijene život. - Neka! - Borna me odlučno i mirno gleda. - Budemo li pažljivi, tih će pet dana dugo potrajati. I zato, ne stoj tu poput nekog antičkog kipa, gasi tu vječnu cigaretu i dođi ovdje gdje pripadaš: u moj zagrljaj. Lagani je lahor zapuhao, pomjerio zavjese, pomjerio Borninu kosu: pomjerio mi život. Moj je gnjev nestao, istopio se u zagrljaju Borne. Zaboravio sam kako je to biti voljen i kako sam sad ponovo otkrivao to stanje uzdrhtalosti duha, prepustio sam se uživanju, potisnuvši sve ostalo. Posljednje noći, nešto prije nego što smo iscrpljeni zaspali, Borna me poljubi i reče mi tiho u uho, dok me njen dah palio: - Naše se noći privode kraju... - Borna... - Nemoj, molim te - šapne ona i položi mi malen i topao dlan na usne. - Razumijem, teško je. Neću ti još više otežati. Što god odlučiš, prihvatiti ću to. Ujutro, otvaram oči, budim se i ruka mi traži Bornu, ali nje nema. Nečujno se iskrala, prepustivši me mojoj savjesti, ne želeći utjecati ni na koji način. Razumijem je: želi da odluku donesem sam, potpuno sam, bez njenog učestvovanja. Da bude samo moja. Pakiram se, tuširam, motam po sobi i razmišljam i očekujem Bornin poziv koji ne stiže. Ni odluka ne stiže: ne mogu se odlučiti na taj korak. Jesam li kukavica? Ne znam. Znam da imam obitelj u kojoj ne nalazim sreću, znam...ali uzalud je o tom razglabati. I Borna to zna, odjednom shvaćam. Zbog toga se ujutro i iskrala, tiho, ne probudivši me, prepuštajući me snu, jer znam: Bornin je tjedan isto tako bio san, sladak i nježan san, ali ipak samo san. Za kojeg mi je prokleto drago što sam ga sanjao zajedno sa njome, šećući uz more, dok su nam galebovi pjevali svoje kreštave pjesme. Ispijam čašu, jednu u neprekidnom nizu, i paleći slijedeću cigaretu, u još jednom nizu, podižem putnu torbu i izlazim iz hotelske sobe. Iza mene, na blistavo staklenom stoliću, telefon šuti. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:32 - Budi (32) - Iskren - #

28.07.2006., petak

photo by alinhelix Savršenstvo Vidjeti nevidljivo Čuti nečujno Shvatiti neshvatljivo Nije li to Savršeni mir? Mir u tebi Mir u meni Mir oko nas I za sve nas! Nije li to Savršena sreća? Ne znači li, dakle Da je savršeni mir Savršena sreća?

- 06:56 - Budi (31) - Iskren - #

26.07.2006., srijeda

Srećković

photo by myra Srećković Samson, krupan njemački ovčar, potmulo zareži, dok je suhim i ispucanim jezikom uzalud lizao metalnu zdjelu u kojoj se obično nalazila voda. Vode u zdjelici nije bilo već četiri dana, ali Samson to nije znao, osjećao je samo jaku, nepodnošljivu žeđ i još više nepodnošljivu razdraženost, a vrijeme kad je posljednji put pio hladnu vodu gaseći žeđ, ostalo je negdje daleko. Za glad nije mario, ali žeđ... Nije mogao shvatiti što se događa. Zašto nema vode? Gdje je on, njegov bog, gospodar, koji se tako lijepo sve do sada brinuo za njegove potrebe, sve do ovog slučaja sa vodom? Razdraženo luta tihim stanom iz sobe u sobu, neprekidno sa nejasnom nadom, kako će iznenada naići na svog gospodara, koji će ga potapšati po glavi i odmah ga poslužiti vodom. U lutanju stanom, čija su sva vrata prostorija bila otvorena, do ludila ga je dovodilo monotono i uporno kapanje iz tuša. Lizao je mokri pod, ali...žeđ je rasla, rasla, a Samson postajao sve razdraženiji, pogled mu postajao ubilački... - Ti si poludio - reče Andrea. - Nećeš ni izaći na ulicu, a oni će to znati. I što onda? - Moram to učiniti - odgovori Stefan. - Trebao sam to uraditi još ranije. - Nisi u pravu! - razdraženo mu reče Andrea. - Pa to je čista ludost! Izgubiti ćeš glavu zbog psa. - Ja volim Samsona - reče joj on. - I Samson za mene nije običan pas. Ne brini, srećković sam ja! - A ja volim tebe! - uzvrati Andrea svojim argumentom, priđe mu i zagleda se u njegovo mršavo lice i grozničave oči. - I ti za mene nisi običan muškarac. Ne bih mogla podnijeti da ti se bilo što ružnog dogodi. A dogoditi će ti se, upadneš li njima u ruke! Znaš i sam koliko su beskrupulozni. Stefan, zgodan dvadeset i osmogodišnji mladić, visok, smeđe i razrabušene kose, zelenkastih očiju, koje su sada izgledale tamne, pod pritiskom briga, tužno klimne glavom, a poduža mu se kosa protrese na ramenima: znao je vrlo dobro što ga čeka, ako ... Brzo odagna te misli, ne želi ni misliti na tu mogućnost! Snaći će se! Do sada mu je to izvrsno polazilo za rukom: već puna četiri dana izbjegava zasjede, koje mu oni postavljaju. - Biti će sve OK - reče joj utješno. - Samo tako kažeš - reče ona tužno. - Sigurna sam kako ni sam ne vjeruješ u to. - Ma ne brini, molim te! - uzvikne Stefan i zagrli je, pa je čvrsto privine uz grudi. - Vidiš li, kako ih ovih dana vučem za nos? Pravi sam srećković, zar ne? Nikako da me ulove, a trude se. Pametniji sam ja od njih. Njih je čitav čopor i svi me love, a ja ih uspješno vučem za nos. - Možda - odgovori Andrea. - Prije bih rekla da si samo sretniji. Ali neće te sreća vječno pratiti. Zar je i ovo što te gurnulo u ovu besmislenu i opasnu situaciju bila tvoja čuvena sreća? - Preračunao sam se - promrmlja on sebi u bradu, ne gledajući u nju. - Mislio sam... - Ne! - prekine ga Andrea. - Nisi mislio, Stefane, to je tvoja tragedija. Nadao si se: to je prava riječ. Nadao si se dobiti veliku lovu i sad ispaštaš zbog toga! - Uh! - zaječi on. - Da je upalilo... - Ali nije upalilo i nikad neće upaliti, Stefane, shvati već jednom. Nikome velika lova ne pada sa neba, pa neće ni tebi. Uzalud maštaš o tome. A ovu glupost, uzeti lovu od lihvara, jer nisu ništa drugo, kad nabijaju tolike kamate, to je vrhunac ludila koje te polako zahvaća. - Pretjeruješ - reče on, pokušavajući biti miran i ne uzrujati se, jer njene su ga riječi zaboljele, a nije joj htio to pokazati. - Bio sam siguran da ću dobiti...pogriješio sam, OK. Ali nije smak svijeta, bogamu! Oporaviti ću se! Skupiti ću lovu, vratiti dug prokletim kamatarima i bit će sve OK. - Neće biti sve OK! - Andrea sažaljivo odmahne glavom: zašto on ne želi shvatiti? - Kad riješiš ovaj dug, upasti ćeš u drugi...kocka je prokletstvo, bilo koji oblik kocke... - Sad iz tebe progovara tvoja stara, bogomoljka - reče joj Stefan. - Kojoj si ti pozvonio na vrata, kad ti je postalo gusto - odbrusi mu Andrea. - Kad bi znala zašto si ovdje... U Stefanu nešto zadrhti, kao da je odjednom ugledao tračak svijetlosti u ovoj prokletoj tami. Andrea lupa gluposti, ali kad bi staroj rekao i...stari šišmiš spava na lovi, ne bi ni osjetila da mu posudi pišljivih četrdeset i pet komada...riješio bi se prokletih gulikoža kamatara, mogao bi se vratiti poslovima, mogao bi...odjednom se pred njim otvarale mogućnosti i njegove je zlovolje nestajalo, a nada mu nabrekla grudi. - Kad bi ti ... - počne Stefan. - Ni u ludilu! - po tko zna koji put, prekine ga Andrea. - Neću pitati mamu! Velika je to svota! Stefane, volim te, ali znam da si strastveni kockar i nikada ne bih to učinila majci. Zajedno smo već četiri godine i nadala sam se kako ćeš se promijeniti, prestati... - Daj, molim te...- Stefan nervozno ustane i odšeta do prozora i pogleda u toplu ljetnu večer: mrak se počeo tiho spuštati i uskoro će zavladati tama, noć koju voli, noć kad se istinski živi. - I ja tebe molim - reče Andrea. - Promijeni način života, ili... - Ili što? - upita Stefan oštro, okrenuvši se od prozora i zagleda se u nju hladnim zelenkastim pogledom. Neće joj to dozvoliti. - Želiš prekinuti? Sada, kad mi je gusto? Mogu odmah otići, ako to želiš! - Nemoj - tiho zamoli ona. - Nemoj me mučiti. - Daj mi nešto love - reče on hladno, nemilosrdno, gledajući je netremice, koristeći se iznenada stečenom prednošću. - Imam nešto love sakrivene u stanu. Biti će dovoljno za ulazak u partiju. Nahraniti ću i napojiti Samsona, uzeti lovu, dobiti noćas, sutra vratiti dug i kamataru i tebi. Daj mi bez riječi i nikada te više ni za što neću moliti. Andrea priđe ormaru, otvori ga, zavuče ruku pod brdo odjeće i povuče je natrag, a u šaci joj hrpa novčanica, u koju se Stefan sa nadom zagleda, ni ne primjećujući njen sažaljivi titraj usana. Netko prčka po vratima i Samson sa nadom naperi uši, ali odmah zatim potmulo zareži: nije to gospodar, njegove su kretnje drugačije. Ljut, gladan i žedan, Samson, velika smeđa hrpa bijesa, brzo se zaleti prema vratima i gromoglasno zareži iz dubine suhog i bolnog grla. Šumovi sa druge strane vrata pričali su mu o brzom udaljavanju nepoznatog. Za trenutak umiren, jer obavio je svoju dužnost, Samson zagunđa i legne na pod u hodniku. Žeđ ga ponovo zgrabi svojim nemilosrdnim i snažnim stiskom. Zacvili tiho, jadno… Stefan mirno stoji iza vrata i gleda u noć, na ulicu. Ljetna je večer, toplo, poprilično je ljudi vani i on ih pažljivo promatra, ocjenjuje. Nitko mu se ne čini opasan i nakon nekoliko minuta mirnog stajanja, Stefan duboko udahne. Donio je neopozivu odluku, pa stupi na još uvijek topli pločnik i brzim se hodom uputi prema svom stanu, udaljenom svega nekoliko minuta hoda. U izlozima je, ne želeći se okretati, pažljivo pratio kretanje ljudi iza svojih leđa i ništa mu nije bilo sumnjivo. Ali se nije zavaravao o prestanku progona. Znao je, osjeća kako je progonjen, ali nada, nova mu nada ulijeva snagu, pa brzo i odlučno korača. Planovi mu se roje u pravim jatima misli...lepršaju poput ptica! Nahraniti će i napojiti jadnog Samsona: još ga nikada nije ovoliko dugo ostavio samog. Izdržljiv je Samson, žedan je i gladan, ali može on to podnijeti. Dati će mu vode i pomaziti ga, a zatim put pod noge, na onu partiju pokera za koju je čuo. Lijevo ga koljeno svrbi, a svaki bi put dobio kad bi ga to koljeno svrbjelo: još nikada ga nije iznevjerio taj predosjećaj pobjede. Zna da će dobiti i jedva čeka sjesti za stol, promiješati karte... Evo, njegova je zgrada tu, ispred njega. Hodajući lagano iza dviju djevojaka, Stefan oštro promatra, ali ništa ne zapaža sumnjivog. Ohrabren, šmugne u zgradu i počne se penjati na treći kat, preskačući po dvije stepenice. Ključevi mu u ruci nervozno podrhtavaju, dok otključava vrata stana iz kojeg dopire zloslutna tišina: Samson sigurno stražari! Stefan otvori vrata i u tom trenutku primijeti pokret iza sebe pa se brzo okrene. Shvati da su ga njegovi progonitelji čekali: smjestili se u tišini kat više i mirno i strpljivo čekali. Znali su da će doći, naravno. Bio je glup: mislio je na zasjedu ispred zgrade, a oni … Bilo ih je dvojica, visoki, obojica mnogo krupniji od njega i shvati kako nema nikakve šanse, dok ih je gledao kao se brzinom svjetlosti približavaju skačući niz stepenice, a njihovi su koraci u staroj zgradi gromoglasno odjekivali. Samson se nakostriješi: žeđ mu pomračuje instinkte. Čas mu se čini da čuje dugo očekivanog gospodara, a čas kasnije nepoznate i prijeteće korake. Bijesno režeći, puže prema razdražujućim zvucima. Zaleti se prema vratima u trenutku kad ih je Stefan otključao, u trenutku kad su Stefanovi progonitelji stigli do njega, pa uz bijesni urlik, iz koga je izbijala patnja žeđi i urlik straha, jer ne shvaća događaje oko sebe, a koji ga nagone na akciju, Samson skače visoko u zrak i grabi prvo grlo i nemilosrdno steže, dok u hodniku odjekuju zapanjeni i uplašeni povici Stefanovih progonitelja, ispred čijih uplašenih i širom razrogačenih očiju na glatki pod hodnika pada Stefan razderanog grla, dok ogromni njemački ovčar crvenih očiju ludo urliče, a crvena se krv razlijeva ispod trzajućeg u agoniji Stefanovog tijela. Njihova je potjera završila, postala besmislena. Sreća je Stefana napokon napustila. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. ------------Napomena autora: Nije dobro, nisam zadovoljan, ali nemam vam nešto bolje ponuditi...možda bi bilo bolje ništa, ali...Nadam se, da ću slijedećom pričom uspjeti. Hvala na razumijevanju!

- 00:03 - Budi (32) - Iskren - #

25.07.2006., utorak

Lori pozdravlja Sinu, a ja idem malo pisati...

- 11:15 - Budi (16) - Iskren - #

24.07.2006., ponedjeljak

photo by misko I dalje nema priče...Možda ne pišem zbog vrućine? Nadam se, da će priča iskočiti, kad dođe vrijeme... Evo jučerašnje sličice Lori, kad već nema priče, kako odmara poslijepodne... Pozdrav svima!

- 10:01 - Budi (27) - Iskren - #

22.07.2006., subota

photo by Von Christoph Mikulla Odmaram, nakon jutarnjeg trčkaranja, pospan i umoran i ...

- 14:23 - Budi (16) - Iskren - #

21.07.2006., petak

GLASOVI

photo by kiwiness Glasovi! U mojoj glavi. I u snu i na javi. Glasovi! I po danu i po noći! Njeno ime glas šapuće, Odmah zatim ga i viče! Ponavlja ime, Preko jezika ga valja, Glasno, Gromoglasno Mi se približava! Od prvog hladnog, Proljetnog dana, Glas, U grudima mi gnijezdo svio, Ime njeno mi ponavlja, Ime koje se ne zaboravlja! Glasovi, Jezik ljubavi Razumije svatko Volim, želim te, trebam te... Pa to je barem lako, A opet toliko teško, I ne može voljeti svatko. Glasovi... Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:03 - Budi (19) - Iskren - #

20.07.2006., četvrtak

Morski pozdrav svima! Malo sam zauzet ...

- 00:12 - Budi (16) - Iskren - #

18.07.2006., utorak

Zlatni svjedok

photo by skiprow Zlatni svjedok Sve vidim i sve čujem, ali oni misle suprotno i ne ustručavaju se izvoditi svoje sve čudnije i zagonetnije igre ispred mojih radoznalih očiju, koje ih neumorno prate iza staklenog zida. Osjećam se zaštićen od njihove zlobe, jer shvaćam po njihovim požudnim kretnjama, kojima žele zgrabiti jedno drugo, a koje odaju duboku zlobu u njima. Ili možda beskonačnu pohlepu. Nastoje povrijediti jedno drugo, ali zašto to toliko očajnički žele, ne mogu shvatiti. Svakog jutra, odmah pri ustajanju, počinju natjeravati jedno drugo po stanu i sva je sreća, što se nalazim u velikoj i prozračnoj sobi u kojoj ne borave noću, pa barem onda imam malo mira. Muškarac je stalno pipka, ona se kao ljuti, ali joj osmjeh titra na licu i taj osmjeh govori o svemu, osim o ljutnji: nekako je čudan i lice joj poprimi sasvim drugačiji izraz, a oči u tim trenucima drži napola zatvorene i ispod dugačkih trepavica vreba pažljivo na njegove pokrete, ne ispuštajući ga iz vida. Prija joj ta pažnja njenog mužjaka, primjećuje se to vrlo dobro. I ne mogu shvatiti zašto onda toliko skače i zbog čega joj lice poprima uplašeni izraz? U kasno jutro, dok sunce već uvelike pokazuje svoju veliku i žutu glavu iznad brda, popevši se visoko na plavo nebo i počinje prodirati u ovu veliku prostoriju, njih dvoje sjede za stolom i piju neku crnu tekućinu, miluju se očima i često pružaju ruke jedno prema drugom, pa se miluju po licu. Prečesto im se dogodi da zaneseni tom čudnom i nerazumljivom igrom zaborave na svoje vruće i crne tekućine i počnu se približavati jedno drugome: utonu, naprosto se izgube u tom svom svijetu, u kojem kao da vole biti više od svega. Prije samo dva izlaska sunca učinili su nešto čudno: dohvatili se ovdje ispred mene, upili se jedno u drugo, razgolitili i bacili se na pod. Dugo su ostali u tom položaju. Moram reći kako ne razumijem njihovo ponašanje, a više niti ne pokušavam razumjeti: samo se zabavljam gledajući ih iza svojeg staklenog štita, koji im brani ulaz u moj svijet. Jednom umalo da nisu prodrli u moj svijet i bio je to za mene pravi trenutak očaja. Pograbili se upravo tu, pored mene, ne obazirući se na moje prisustvo, baš kao i bezbroj puta do sada, pa se počeli ljuljati u nekom čudnom ritmu, kao da plivaju, ali nisu plivali. U jednom je trenutku, za mene strašnom, moram reći, ona zateturala i ruka joj sa zlatnim prstenom doprla do mene, nekako se našla u mom vlažnom svijetu i uzburkala ga toliko, da umalo nije sve bilo gotovo. Kataklizma je izbjegnuta u posljednji trenutak: strah nije imao vremena sasvim me osvojiti. Ali me okrznuo. U posljednji je čas povukla ruku i moja se vlažna okolina smirila, a ona ga obgrlila, na što se on malo trgnuo, a ona nasmijala i ponovo uronila ruku u moj svijet i djelić mog svijeta bacila na njega. Trgnuo je glavom kao da je silno uplašen, ali bilo je očito da nije, da glumi, da se igra: svatko je to mogao primijetiti. Potrčao je za njom i nestali su mi iz vida, ali su oni čudni šumovi koje su toliko voljeli proizvoditi i koje su često, suviše često, ako mene pitate, proizvodili, još dugo vremena dopirali do mene, dok se konačno nisu prekinuli. Zašto? Ne znam! Tko bi shvatio njihovo ponašanje? Ja ne mogu! I to još nije sve: nisu oni prvi koje promatram. Već sam poduže vrijeme ovdje i uvijek dolaze novi ljudi, ona i on, uvijek par, nikada nije drugačije. I čim uđu kod mene, uvijek ista se scena ponovi: ona mu se baca u zagrljaj i cirkus počinje. Zar se ne znaju drugačije ponašati? Ma baš me briga! Neću više razbijati glavu oko toga. Posvetiti ću se nekim drugim mislima, jer misliti o ljudskom ponašanju, sasvim je besmisleno i glupo i dosadno. Ponavljaju jedno te isto i to je sve. Dosadno! Ne mislim više na njih! Na njihovo ponašanje. Kraj! Okretanje ključa u bravi razbije jutarnju tišinu hotelske sobe i u sobu stupe dvije mlade sobarice, plavuša i crnka. - Oh, oh, oh! - komično uzvikne plavuša, pa se okrene svojoj kolegici. - Osjećaš li ovaj ludo nabujali miris? - Osjećam -odgovori crnka smijući se, znajući što slijedi, ali usprkos tome uživajući. - Sve zaudara na dobru ševu! - reče plavuša njuškajući zrak hotelske sobe. - Ili miriše? Što misliš, što je točnije? - Miriše! - ispali crnka. - Točno! - Plavuša sa odobravanjem klimne i približe se akvariju u kojem je plivala velika i crveno-žuta zlatna ribica i pokaže prstom na nju sa veselim osmjehom na ljepuškastom licu. - Vidi nju! Sve je vidjela, blago njoj! Joj, da mi je biti zlatnom ribicom u apartmanu mladenaca. Sigurno bih svašta lijepog naučila. - Sigurna sam - reče joj kolegica - kako nemaš potrebe za takvim učenjem. - Oho! - Plavuša komično raširi oči zavrti glavom, praveći se silno iznenađena. - Moja mala budalica-ribica je odrasla! Još samo prije mjesec dana nikada ne bi takvog što rekla...A sad dosta blebetanja! Na posao! Pripremimo apartman za novi sretni mladi par! Da bi ova sretna ribica mogla uživati gledajući ono što je nama uskraćeno. Uh, koliko joj zavidim! Vrte se oko mene, kao što je i ja okrećem u svome svijetu, ali znam, već sam naučila: neće dugo biti tako i ponovo će se događati one uvijek iste i uvijek dosadne stvari. Ali je barem sada malo drugačije i silno uživam u toj dobrodošloj kratkoj promjeni. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:00 - Budi (38) - Iskren - #

17.07.2006., ponedjeljak

photo by Anton LICHTenberger Dva puna sata fizičke aktivnosti! Trčkaranje, teretana. Desni me taban i desna loža ubijaju...dva sata aktivnosti: da nije previše? Ma ko ga šljivi, još dva mjeseca i nema za dugo vremena kretanja: moram ovo iskoristiti! Kad može ova lijepa trkačica na maratonu u Beču ...

- 09:53 - Budi (17) - Iskren - #

16.07.2006., nedjelja

photo by misko Ništa se ne radi, ništa se ne doživljava...dugo umiranje u jednom danu.

- 15:50 - Budi (31) - Iskren - #

15.07.2006., subota

photo by kendall6 Laganim tempom 30 min. trčkaranja u parku, a zatim razgibavanje sa bučama... Desno se stoplao pobunilo i boli: svako me jutro budi bol u njemu...pulsira i opominje. Još malo više od dva mjeseca i riješti ću se i toga. Jedva čekam!

- 10:05 - Budi (16) - Iskren - #

14.07.2006., petak

Dojam

Photo by jimpearce Za M.H. Svabicu, mojoj žestokoj kritičarki Dojam Hodam vrelom ulicom i u glavi mi ključa, ali nije to zbog sunca koje nemilosrdno pali, već zbog pitanja koja mi odzvanjaju u proključalom umu, u stvari, jednog jedinog pitanja, ali sudbonosnog za mene: što je odlučila? Julijana. Lijepa Julijana... Proteklu sam noć proveo sa njom, prvu i za sada jedinu i dugo iščekivanu i...što reći? Nije bilo onako kako sam mislio da će biti. Jesam li previše očekivao? Vrela nam se ljetna noć uvukla kroz širom otvoren prozor, u uzaludnoj potrazi za osvježenjem, dahom vjetra, zvijezde podrugljivo žmirkale na naša tijela u grču, dole, pored kreveta, na podu, ispod nas samo jedna smeđa deka, mekana i topla. Sve je bilo lijepo i nježno i u redu, ili se meni tako činilo, ali onda, u jednom čudnom trenutku, dok je oblak otkrivao pun mjesec, koji je obasjao njeno lice nad kojim sam bio nagnut u svom uzbuđenju, iznenađeno primijetim suze u kutu njenih lijepih očiju. Dva mala vodena bljeska. - Što je? - upitam je: tijelo mi se ukoči, čula napregnu, gledam je ispitivački i napeto čekam. - Ništa - tiho, jedva čujno odgovara Julijana i gleda me širom otvorenih očiju. - Ne obraćaj pažnju, molim te...brzo će proći. Kako mogu ne obratiti pažnju? Držim je u naručju, stapam se sa njom i ... da, volim je, sad sam siguran u to, volim je i moram obraćati pažnju na njena raspoloženja. Na što drugo obraćati pažnju? Sve je drugo u usporedbi sa njom nevažno. Nastojim se smiriti i mirno ležim pored nje, ne usuđujući se pomaknuti. Ako se pomaknem... možda će briznuti u plač koji nikada više neće stati. I u mislima vidim potočiće suza koji se pretvaraju u nabujale potoke, nabujali potoci u nabujale rijeke, a nabujale rijeke u podivljalu vodenu snagu koja ruši sve pred sobom, lomi, uništava, kida, odnosi... Poput svih muškaraca, užasavam se ženskih suza: osjećam se bespomoćnim, a taj osjećaj bespomoćnosti izaziva ono najgore u meni. Javlja se želja za kontrolom trenutka, a nemam kontrolu ni nad sobom i okrećem joj leđa i istog časa shvaćam kako radim najveću glupost, jer osjećam kako se njeno golo i toplo tijelo pored mene odjednom zamrzne u nelagodnosti. Tražila je utjehu, a dobila... Brzo pokušavam ispraviti učinjeno i vraćam se u prijašnji položaj, na leđa, a odmah zatim se okrećem na lijevi bok i priljubljujem uz njeno ukočeno tijelo. Kao da očekuje udarac, čini mi se. Polako, pažljivo i što je moguće mekšim pokretom, vršcima prstiju, samim osjetljivim jagodicama, drhtavim joj od uzbuđenja prstima prelazim licem, pa preko poluotvorenih usana, penjem se uz mali nos, pratim fino izvijen i tamni luk njene obrve, milujem joj čelo, kosu i konačno se odvažim i naginjem se nad voljenu, dok ona drhtavo očekuje u mom naručju i ljubim joj kapke, duge i vlaže trepavice, pijem slanost sa dugih joj trepavica i sa neizmjernom zahvalnošću i isto tolikim olakšanjem, osjećam njene ruke oko svog vrata, osjećam joj tijelo, koje se i opet privija uz mene. Ujutro nas rano budi sunce i ustajemo šuteći, oboje smeteni i izbjegavajući se pogledati, ali krišom prateći pokrete onog drugog. Izlazimo na ulicu i stavljam naočale, Armanijeve su, a Julijana me pogleda, osmjehne se kratko. - Danas ću si kupiti naočale - reče, dok stojimo na uglu, gdje se moramo rastati. – Tvoje su jako dobre. - Čuj ...- rekoh, ali me ona prekida. - Ne govori! - brzo reče i opet me ne gledajući. - Nije potrebno govoriti. - Hoćemo li se vidjeti? - pitam, jer moram pitati. - Zvrcnuti ću ti - kaže ona neodređeno i odlazi, a ja gledam za njom i ne znam: da li biti sretan ili žalostan ili... Sedam je navečer, vrućina ne popušta i sklanjam se pod suncobran jednog lokala na obali i naručujem kavu. Čekam. Čitav dan čekam. Da me Julijana pozove. Naravno, mogu i ja nju nazvati, ali...nekako osjećam kako Julijana mora prva nazvati, na neki se način izjasniti, jer one noćašnje njene suze, drhtavo tijelo...ne razumijem, ne znam sebi objasniti, osim...misao je užasna i ne želim ni misliti na nju, ali me nešto primorava na to. Popuštam pod neodoljivim pritiskom i postavljam sam sebi pitanje: kakav sam dojam ostavio na nju? Na Julijanu? Jedinu ženu koju želim... Mobitel zazvoni u trenutku kad posežem za šalicom kave koja primamljivo miriše i moj se pokret promijeni, pa umjesto šalice, uzimam u uzdrhtalu ruku mobitel. - Dobra večer, Julijana - rečem joj, jer vidim ispisano njeno ime, najljepše ime... - Dobra večer! - odjekne mi njen veseli glas u uhu i osmjehnem se protiv svoje volje. - Učinila sam to. - Što si učinila? - pitam. - Kupila naočale - odgovori Julijana veselo: kupnja je oraspoložila. - Ray Ban naočale. Divne su! - Moje su od Giorgia Armani-a - kažem joj, jer ne znam što drugo reći: zbunjen sam. - Oh! - uzvikne Julijana: sad je ona zbunjena, osjećam to. - Da sam znala, kupila bih iste takve. Da imamo jednake! Zar to ne bi bila fora? I mir se spusti na mene i prestajem misliti na dojam koji sam ostavio ili nisam ostavio na Julijanu, na svoju Julijanu, mogu sada reći. Bezazlenom mi rečenicom odgovara na pitanje koje me proganja, na pažljiv mi način daje do znanja kako je sve OK i osjećam se miran i po prvi put u životu znam da sam sretan i uživam i uživam u tom novom uzbudljivom iskustvu. - Gdje si? – pita me ona. - Na obali. U kafiću. - Dolazim odmah! – veselo kaže ona, a u glasu joj uzbuđenje koje me natjera na lagani drhtaj iščekivanja. – Kod tebe sam već za pet minuta. Veza se prekida. Mirno sjedim, na licu mi tihi smiješak, dok vraćam mobitel na mjesto i bacam pogled na sat. Kad će već jednom proći ta mala vječnost, koju moram provesti bez nje i Julijana mi se pridružiti? Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:03 - Budi (24) - Iskren - #

13.07.2006., četvrtak

photo by danderson107 Odmor...mišići se zatežu i moram poslušati njihovu želju. Pozdrav svima!

- 09:38 - Budi (22) - Iskren - #

11.07.2006., utorak

Zarobljenik

photo by pineapple Zarobljenik Sam. Potpuno sam. Usred mnoštva. Točno se tako osjećam, dok stojim na autobusnoj stanici, ispred autobusa kojim putujem na službeni put, kako pogrešno misle svi oko mene, jedan od mnogih službenih putovanja, sam i osamljen, usprkos vrevi oko mene i još više usprkos svoje obitelji, koja me ispraća. Svi su tu: moja žena Monika, visoka, lijepa, dotjerana do savršenstva, pod punom ratnom spremom, uostalom, kao i uvijek. Besprijekorna frizura njene kratke i obojane plave kose, lice zategnuto pod pažljivim rukama maserki koje posjećuje, ten priča o redovitim posjetima solariju, nokti žarko crveni, baš kao i usne. U četrdeset i prvoj godini svog života izgleda bolje nego ikada: upravo je zanosna. Obučena u svilenu bijelu košulju i crnu suknju, dovoljno kratku da svijetu pokaže svoje prekrasne noge, lagano se njiše na visokim potpeticama i gleda negdje preko mog ramena. Dosadno joj je, znam. Jedva čeka da uđem u autobus koji će me odvesti do aerodroma i da joj nestanem iz života: bar privremeno. Da može disati slobodno. Do Monike, sa njene lijeve strane, stoji naša kćerka Magda: dvadeset joj je, visoka je poput mame, ali crne kose, bujne i dugačke, nemarno joj pada niz ramena u divljim kovrčama, sve je na njoj nemarno, traperice, majica kratkih rukava, ali sve sa etiketom, prestižna odjeća, lažna nemarnost koju se skupo plaća, što vrlo dobro znam, jer ja sam taj koji joj plaća račune. Malo po strani stoji moja mlađa kćerka, Dalia, miljenica, mezimica, razmaženo derište. Dok nisam … Osamnaest joj je tek godina, a takve sam priče načuo o njoj, da me strah povjerovati u njihovu istinitost. Dalia je kopija svoje majke u tim godinama: visoka, mršava, kestenjaste kose i zelenih očiju, utegnute male stražnjice u traperice, mami muškaračke uzdahe, kojih je i te kako svjesna. - Javi se čim stigneš - kaže mi Monika: osjećam svakom svojom porom kako to govori samo zbog toga što se te riječi očekuju od nje. Igra igru. - Hoću - odgovaram kratko. I ja igram igru. - Donesi mi parfem - kaže praktična Magda. - Nemoj zaboraviti. - Neću zaboraviti... - Evo, moraš ići - reče Dalia. Ljubim svoju lijepu ženu, zatim svoju djecu koja su također mlade žene i penjem se u autobus. Ima oko pola sata vožnje do aerodroma, pa sjedam i gledam u svoju obitelj koju više ne poznajem. Jesam li ih ikada zbilja poznavao? Volio? Provodio vrijeme sa njima? Kad smo postali stranci? Kad sam ih izgubio? Njih za koje sam tako naporno radio. Gdje je sve to nestalo? Uzaludna pitanja, znam…Nestrpljivo čekam polazak i osjećam olakšanje, kad autobus krene. Mašem poput ostalih u autobusu, ali radim to automatski, bez osjećaja... Nekada nije bilo tako, prisjećam se, dok autobus bruji i prolazi ulicama grada. Nekada ... Pet dana ranije, u petak, kraj je radnog tjedna. Kiša udara svom snagom u prozor. Prolom je oblaka nad gradom. Oblaci sivi i teški, poput mog raspoloženja, nisko polegli nad krovove. Gusti zastor kiše sakriva pogled na more: sve je mokro i sivo. Sjedim u svom odvjetničkom uredu: kupio sam ga prije četrnaest godina: u stvari, kupio sam ogroman stan u strogom centru grada i od njega učinio ured. Dugačak hodnik, tri sobe, moja najveća, čajna kuhinja, kupaonica pa čak i jedna spavaća soba za mene, ako moram prileći. Rat je mahnitao i čovjek, čiji je stan bio, zbog nekog je svog razloga morao hitno otići. Otkupio sam gotovinom stan od njega, jeftino i odmah ga preuredio. Sad je već prometan poput šetnice. Ali nije uvijek tako bilo. Sve se izmijenilo u mom dokonom životu daleke 1985-te: trideset mi je godina, neoženjen, samac, živim sa majkom i radim u jednoj tvrtki kao pravnik. Sanjam o boljem životu, životu u kojem ne postoje zabrane, u kojem je sve dozvoljeno, u kojem imam mnogo love, toliko love, da uopće ne razmišljam o njoj. Sanjam o uspjehu, bogatstvu, moglo bi se reći i slavi. Želim zagrabiti život, u potpunosti ga iskoristiti: uspjeti! Mlad sam i zdrav i pametan i pun povjerenja gledam u budućnost. I tada, ljetna je i topla večer, dok ispijam večernje pivo u omiljenom kafiću, srećem nju, Moniku. Dvadeset joj je i ljepša od same ljepote. Dah mi zastaje zbog njene ljepote i znam: želim nju i ni jednu drugu! Moram je imati! Deset nas godina dijeli, ali me nije briga: ona je žena za mene, znam. Gledam je kako prilazi stolu nasuprot mome i uživam u prizoru: visoka je, pomalo mršava, kestenjaste kose, kratko podšišane, izazovnih kretnji, zelenih očiju, mala joj stražnjica zanosno se njiše. Uživam samo je gledajući. Šest mjeseci kasnije, postala je mojom ženom. Preselio sam se u kuću njenih roditelja, nije mi se to dopadalo, ali...biti pored Monike bilo mi najvažnije. Odbila je živjeti pored moje majke, a ja nisam želio otpočeti zajednički život svađom. Iduće smo godine dobili Magdu i mislio sam da sam najsretniji čovjek na svijetu. Dvije godine kasnije, rodila nam se Dalia. Život mirno promiče, dok se nemirna vremena približavaju. U svojoj sam tvrtki primjećivao promjene: ljudi se počeli dijeliti, osnivati prave klanove. Promjene su nadirale i vidio sam kako se vrijednosti mijenjaju. Politika se uvukla u sve pore društva, u svaki odnos, ništa nije ostalo pošteđeno! - Daj otkaz - reče mi jednu večer Monika, dok smo sjedili ispred kuće njenih roditelja. - Razmišljam o tome - priznajem joj i vidim je kako se smiješi. - Tražim prostor u centru, gdje ću otvoriti ured. Dolaze luda vremena, Monika! Biti ću tu svega! I tko bude pametan, mlatiti će veliku lovu. Treba samo hrabrosti. A ja je imam! - Ne sumnjam u tvoju hrabrost - reče mi ona. Tu smo noć divlje vodili ljubav, kao u početku našeg poznanstva, kad se gotovo i nismo prestajali ljubiti. Nezasitno i pomamno. Divlje. Privatna mi se praksa pročula kad sam obranio klijenta optuženog za višemilijunsku prijevaru. Od tog trenutka nije mi nedostajalo klijenata: svi oni koji su se kretali van zakona ili gazili po samom njegovom rubu, obraćali mi se. Slava mi je rasla, baš kao i račun u banci i ljudi me prepoznavali na ulici, pozivali na piće, slali karte za kazalište, tražili moje društvo. Uživao sam. Tko ne bi? Uredio sam privatni, sad sasvim moj ured, zaposlio Bojanu, mladu i sposobnu ženu da mi bude tajnica, odselio sa obitelji od ženinih roditelja u vlastiti trosobni stan, koji sam kupio prodavši prethodno stan koji sam naslijedio od majke, a koja je u međuvremenu umrla. Počeo sam konačno živjeti onako kako sam sanjao da treba živjeti. I dopadalo mi se to, uživao sam u svakom trenutku koji je svaki na svoj način bio uzbudljiv. Kucanje prekida moje misli i na kratki sam trenutak zbunjen i ustajem sa udobne i kožne stolice. Kratki mi je trenutak potreban da se vratim iz sjećanja. - Uđi! - kažem. Ulazi Bojana: smeđa joj je kosa uredno začešljana uz glavu, gotovo priljubljena i pozadi vezana u rep. Obučena je u tamnoplave hlače i bijelu košulju, prozračnu, laganu. Smeđe joj oči nasmiješene. - Uskoro će pet - kaže ona. - Mogu li još što učiniti za vas? - Nije potrebno, hvala - odbijam: želim ostati sam i srediti misli. - Možete ići, Bojana, hvala! - Hvala vama, šefe - kaže ona uz osmjeh, izlazi i tiho zatvara vrata za sobom. Sjećam se onog dana kad sam je zaposlio. Upravo sam tog dana prvi put dobio poveću svotu na ruke i istog tog dana otvorio sam tajni račun, za koji sam samo i jedino ja znao. Poprilično velike svote često su mi isplaćivali na ruke, u gotovini, zadovoljni klijenti i naravno, shvatio sam kako porijeklo takvog novca nije baš najčišće. Nije me bilo brige: zar svi isto ne rade? Zar svijet ne funkcionira na taj način? Račun se debljao svakog dana, a da nisam imao nikakve ideje kako ga i kada i da li uopće upotrijebiti. Ali sam osjećao da će mi jednog dana u budućnosti dobro doći, zatrebati. Pustio sam ga rasti i da nije bilo čestih uplata, zaboravio bih na njega: ni jednom se nisam poslužio njime, a račun je postajao sve deblji i deblji. Napredovao je, a ja sam osjećao zadovoljstvo zbog te činjenice. Što se ne bi moglo reći za moj bračni i porodični život. Djeca su prestala biti djeca i moje su cure postale mlade žene i imale svoj privatni život, u koji nisam imao uvida. Dok sam trepnuo, postale su odrasle. Normalno je to, mislio sam i nisam se uzbuđivao, ali bogami, nije normalno ovo što se događa sa Monikom. Promijenila se: više je ne prepoznajem, nije to ona mlada cura koju sam upoznao prije dvadeset godina. Ovu ženu ne poznajem i to je istina! Ta me misao ošine, tog poslijepodneva od prije godinu dana, kad sam baš kao i sada sam sjedio u svom uredu: također je bio petak. Gdje je nestala ljubav? Povjerenje? I zašto? Kad smo posljednji put vodili ljubav? Nisam se mogao sjetiti, ali sam se sjetio ružne scene. I sad mi se ta scena odigrava pred očima. - Nemoj - rekla mi Monika, kad sam je prije dvije noći u krevetu pokušao privući sebi, udahnuti njen miris. - Moram sutra biti svježa! Idem... Prestao sam je slušati. Odjednom sam shvatio kako je više ne poznajem. Moja Monika, moja žena, neprekidno odlazi na neka meni sasvim nepoznata mjesta i sreće se sa meni nepoznatim ljudima. Kreće se u društvu, zove to ona. A ja? Kako ja to zovem? Bijegom, eto kako zovem. Monika bježi od mene, od vlastite djece i okreće sa sasvim i samo samoj sebi. Ništa joj drugo nije važno, shvaćam odjednom i prisjećam se njenih odlazaka kozmetičarki, na jogu, na jogging, na neku od mnogobrojnih dobrotvornih zabava, na balet...posvuda odlazi samo zbog toga da ne ostaje u kući. Sa mnom. Koji sam i onako rijetko u kući: vječno sam u nekoj jurnjavi i često odsutan iz grada. Navikao sam na to i nisam razmišljao o tome. A sad osjećam kako se sve u mom životu promijenilo: ništa nije kako bi trebalo biti. Ljut sam na samog sebe. Glupan! Kako to prije nisam shvatio? A zatim nova crveno užarena misao: djeca, koja nisu djeca! Što znam o njihovim životima? I iskreno priznajem sebi: ništa! Jesam li zatajio kao otac? Kao suprug? Dok sam stvarao karijeru i gomilao bogatstvo, jesam li zaboravio na svoje najveće bogatstvo? Pitanja me razdiru i odlučujem se na drastični korak, jer znam, drugačije ne mogu doznati ono što žarko želim znati. Dva dana kasnije unajmio sam privatnog detektiva ( to je bolje i lakše nego čupati riječi iz djevojaka, za koje slutim kako bi bile lažne ) i za samo tjedan dana on me pozvao i ugovorili smo sastanak, koji sam jedva uspio ugurati u pretrpani dnevni raspored. U restoranu, dok je on zadovoljno jeo neku ribu, a ja pio mineralnu, nisam želio alkohol, iako sam osjećao potrebu za njim, pregledavao sam materijal koji mi je donio i oblijevao me znoj. Ledeni i mučni znoj. Bilo je gore nego što sam očekivao da će biti. Listam izvrsno i profesionalno urađene fotografije i zgražavam se, ne vjerujem svojim očima: Dalia, moja mlađa kći, ljubaka se sa nekoliko njih, što ne bi bilo strašno, da ne radi to sasvim gola i sa svima odjednom, točnije, sa trojicom muškaraca odjednom koji... Na slijedećoj slici Magda, obučena, ali golih ruku, a u veni zabodena igla, na licu joj neki ludi i meni nepoznati izraz, oči odsutne… Zgađen, odguravam slike od sebe i one na kojima je moja draga Monika u tuđem zagrljaju: pomamno ljubi muškarca, kojeg sam bezbroj puta ugostio u svojoj kući, ali barem nije gola, slika mi se čini sasvim nevina, nasuprot onim drugim slikama, kao da je slikana na bezazlenom izletu. U tom sam trenutku odlučio nestati, potpuno nestati iz njihovih života, promijeniti svoj život, sasvim ga promijeniti i pokušati ga osmisliti u ovim preostalim godinama. Još sam relativno mlad, nije još kasno. Nisam im potreban, imaju svaka od njih svoj život. Skriven od mene. Nisam im potreban. Već im odavno nisam potreban, ali doznajem to tek sada. Mora da me sve tri moje dame smatraju običnim glupanom. Imam pedeset i jednu godinu i nisam ništa drugo do li zarobljenik svoje obitelji! Nisam im ja potreban: potreban im je novac koji u gomilama zgrćem! A one, sve tri, rasipaju ga… I ne mogu podnijeti tu misao. Da im nisam potreban, da me preziru, jer kako inače objasniti njihovo ponašanje… I moram promijeniti postojeće stanje. Ovako ne mogu, ne, ovako odbijam živjeti! Zgađen, u sebi se kunem: okrenuti ću svoj život, ovaj puta na bolje! Uspjeti ću! Moram uspjeti! - Nešto si jako tih - kaže mi Monika tu istu večer, dok sjedimo jedno pored drugog na skupom i kožnom kauču i odsutno zurimo u film koji se vrti na televizoru ogromnog ekrana. - Neprilike na poslu? - Ne - kažem, a u duhu je vidim u zagrljaju onog drugog. - Ništa što ne mogu riješiti, ne brini. - Ne brinem - kaže ona meko. - Imam povjerenja u tebe. Kao i uvijek. Potajno je gledam i pitam se: od kada igra ovu igru? Sigurno već jako dugo: tako se prirodno ponaša i govori. Uživjela se u ulogu, shvaćam. Sutradan zovem telefonom Rilca, kome je to nadimak i zovem ga u svoj ured. On ništa ne pita, samo kaže kako za nekoliko minuta stiže. - Treba mi putovnica, i sve ostale isprave sa mojom slikom ali drugim identitetom. Rilac, koji sjedi nemarno prekriženih dugih nogu u uglancanim crnim i skupim cipelama, mirno klima: navikao je na takve razgovore. - Za kada? - pita kratko. - Što prije to bolje - isto tako kratko odgovaram. Rilac klimne, ustaje i uz vučji cerek izlazi iz ureda, a na licu mu vidim pitanje: kako se ova informacija može iskoristiti? I dok strpljivo čekam isprave, sređujem druge stvari: većinu novca prebacujem sa javnog na tajni račun i smijem se na pomisao, kakvo li će iznenađenje biti za dragu Moniku, kad shvati da i nema previše novaca na računu. Za mjesec dana neće imati ni za kozmetičarku. Nedostojna osveta, znam, ali svejedno uživam i naslađujem se njome. Vrijeme je zrelo za ... ...odlazak od njih, napuštanje ovog života i početak drugog. Boljeg i svakako sadržajnijeg, nadam se. Gledam kroz prozor autobusa koji me vozi na aerodrom i po prvi sam puta nakon mnogo godina sretan. Miran i opušten. Nikakav neodgodivi sastanak me ne čeka. Oduševljava me to! Zaboravio sam kako je živjeti bez pritiska, opušteno, mirno. Za nekoliko ću sati šetati Londonom, a sve ovo iza mene... Odjednom se autobus snažno zanese, nekoliko putnika uplašeno i prodorno vrisne, razbijaju rashlađeni zrak u autobusu, kočnice zaškripe i više ništa nije bilo kako treba biti. Nebo je dole, a more gore i mi mu se približavamo. Shvaćam da se autobus prevrnuo i da se niz strmu padinu nezadrživo i uz jezivu škripu metala, kotrljamo prema moru i besmislena mi misao prolazi: dobro je što je ljeto, neće nam biti hladno u moru i tada oštra bol i mrak i utonuće u zaborav. Svijetlost mi vrijeđa oči i želim im to reći, ali mi riječi ne izlaze iz stisnutog grla. Kao kroz maglu počinjem nazirati lica oko sebe: prepoznajem Moniku koja mirno stoji, besprijekorno udešena kao i uvijek i do nje nepoznatog u zelenoj laganoj odjeći i shvaćam kako je to liječnik: kirurg. - Ne govorite - kaže mi on. - Doživjeli ste saobraćajnu nesreću. - Znam - konačno uspijevam progovoriti, nakon nekoliko bolnih pokušaja. - Što se dogodilo? I što se dogodilo sa mnom? - Samo polako, bez panike - govori on pažljivo me vodeći u susret nemiloj vijesti, a Monika, nepogrešivo osjećajući trenutak, prilazi i hvata me za ruku. Brižna supruga. - Dragi moj - kaže, ali oči joj to ne misle. - Morali smo amputirati - kaže liječnik. - Nije se moglo izbjeći. - Amputirati što? - pitam, jer naizgled sve je tu, čitav sam: ruke, noge, trup... - Samo polako... - Jebem mu, zinite već jednom! - odrežem: sva ona potiskivana napetost izleti u toj psovci. - Na kraju krajeva, najviše se to tiče mene, zar ne? - Stopala, dragi - kaže mi Monika i steže mi ruku, glas joj blag, ali oči hladne, bezizražajne: oči morskog psa, bez sućuti u njima. - Morali su ti amputirati oba stopala. - Ništa se nije moglo učiniti - dodaje kirurg. - Vrlo mi je žao, nagnječenja su bila … - Ostavite me samog! - grubo ga prekidam. Nešto u mom ih glasu natjera na poslušnost bez riječi i oboje me napuštaju, odlaze. Gledam u njihova leđa, dok mi u uzburkanim mislima konačno prevladava samo jedna jedina misao, velika i crna i bolna i nepodnošljiva i strašna i bojim je se izgovoriti na glas, jer sve dok je ne izgovorim na glas, možda i neće postati istinitom: možda neću postati i ostati zarobljenik. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:01 - Budi (40) - Iskren - #

10.07.2006., ponedjeljak

photo by Qwest 30 Pišem...i mislim da će biti dobro...ili barem zanimljivo. Dan je odmora, bez trčanja, bez teretane: čisti odmor i uživanje u pisanju. Vruće. Odgovara mi. Rok trešti, znojim se za kompom, a riječi samo naviru...

- 07:20 - Budi (24) - Iskren - #

09.07.2006., nedjelja

photo by Von Elke Odradio oba treninga...lagano i sa uživanjem. Pozdrav svima!

- 12:22 - Budi (15) - Iskren - #

08.07.2006., subota

photo by Von Michael Zimmer Laganini trčakaranje. Laganini utezi… uživanje…odmor.

- 14:40 - Budi (40) - Iskren - #

07.07.2006., petak

photo by Von Markus Nicolini Prije tri ili četiri dana, Svabica me pitala trčim li, jer ništa više ne pišem o trčanju. Ne trčim, nego đogiram, vučem se poput starca: 1 kilometar za 8 minuta. Nastojim se kretati najmanje 30 minuta kroz zelenilo, da ne zaboravim ritam. Desno me stopalo "ubija": budim se noću zbog bolova...još malo, pa će i to biti gotovo. Ne trudim se zbilja trčati, jer čemu nabiti ludu kondiciju, pa poslije operacije ležati tri mjeseca? Održavam kondiciju i to mi je dovoljno: trčkaranje i poslije toga malo zabave u mojoj privatnoj teretani i to je to. Puls mi je u mirovanju svega 52 otkucaja u minuti, što znači da sam u dobroj kondiciji i ne želim se slomiti zbog nekog vrijednog rezultata, koji bi kasnije skupo platio. Da, i još ovo: jedini sam koji trčkara po ovim vrućinama, nikoga ne srećem na stazama, svi se uplašili. Jesam li otporniji od ostalih ili sam jednostavno samo tvrdoglava stara konjina?

- 08:30 - Budi (32) - Iskren - #

06.07.2006., četvrtak

Istinita lažljivica

photo by Daytona Pier in Blue. Istinita lažljivica Vodim Tildu u naš omiljeni lokal: zove se "Asteriks" i u njemu smo popili našu prvu zajedničku kavu, nakon koje se rodilo nešto neočekivano i lijepo i za mene bolno, jer čini mi se i previše lijepo, a da bi potrajalo. Tolika ljepota i prijatnost ne može potrajati, raspasti će se svakog časa u bezbroj bolnih krhotina. Uvjeren u to, toliko siguran u svoj zaključak nakon podužeg i bolnog razmišljanja, u koji se svaki čas ubacivali fragmenti nježnosti: u sjećanju bljesnula bi njena noga u polumraku sobe, nasmijane oči, onaj uzdah sladostrašća, koji joj se otimao iz grla, dok bi zabacivala crnokosu glavu na bijelom jastuku, tračak joj sunca prelijeće preko tanke obrve, a preko joj lijeve obrve, točno po sredini i okomito, tanka bijela crta, sjećanje na davni udarac dok joj je djetinjstvo trajalo... Zaključio sam, kako je najbolje prekinuti sve ovo, sa Tildom, dok se još može, dok se nije razmahalo, dok ne bude previše bolno prekidati. Tilda. Potražio sam značenje njenog imena i otkrio kako znači crtica: ona i jest crtica u mom, kako mi se čini dok gledam njenu mladost, dugom životu. Dvostruko stariji od Tilde, osjećam jaz između nas, naših želja, koji ona u svojoj mladosti ne primjećuje ili ne želi primijetiti. Trideset joj je, a izgleda i mlađe, mnogo mlađe. - Jesi li sigurna da si punoljetna? - upitao sam je onog proljetnog dana, dok se, poput male djevojčice zaletjela prema ljuljački u parku kojim smo šetali tog prohladnog dana. - Ja sam tvoja mala djevojčica! - dobacila mi je onim svojim posebnim, čuvanim za takve prilike glasom, tankim i krhkim: baš kao da govori druga osoba. Pecnulo me to malo, jer kad imaš šezdeset, nije ti drago slušati takve izjave. Nije mi drago u početku nove ljubavne veze, kad sam još nesiguran, kad ne znam u kome će se pravcu strast koju divlje osjećam razviti i hoće li se uopće razviti. Ili će poslije nekoliko zajedničkih znojnih i neprospavanih noći nestati, ugasiti se poput uzdrhtalog plamena svijeće na vjetru. U hipu. Kao da je nikada ni bilo nije. - Ne shvaćam - prije tri mi dana rekla, dok smo goli ležali u krevetu: poslijepodne je lijeno teklo, a znojna nam se tijela sušila na ljetnoj vrućini koja je postajala sve jača - zašto se toliko uznemiruješ zbog razlike u godinama? - Ali, zlato - meko sam joj rekao, gladeći joj prekrasni bok, mokar i sklizav od znoja, našeg znoja, njenog i mojeg, pomiješanog znoja. - Dvostruko sam stariji! Bliže sam smrti nego rođenju i ... Skočila je iznenada u sjedeći položaj, a male joj i prelijepe grudi uzbuđeno uzdrhtale. Nagnula se prema meni i položila mi malen i topao i vlažan dlan na usta i čvrsto ih stegnula, vrijeđajući mi bolom usne. - Da se nisi usudio izreći do kraja! - rekla mi, a lice joj u polutami sobe izgledalo odlučno, pogled čvrst i neumoljiv u svome traženju. - Kako ne možeš prihvatiti moje osjećaje? Zbog čega? Je li krivica u meni? Ako uopće ima krivice? Prisjećam se sada, dok ulazimo u "Asteriks" i prilazimo "našem" stolu, kako joj ništa nisam odgovorio. Iz prostog razloga što se bacila na mene, gladno me ljubeći, grizući... Konobarica nam se smješka: poznati smo joj od prvog dana, ovdje se dolazimo sakriti od svijeta, ovo je naš kutak mira. Poznaju nas stalni gosti i ništa ne vide čudnog u našem druženju. Ovdje se sastaju čudaci grada i ničemu se ne čude: umjetnici i nazovi umjetnici i oni koji to žele postati, školarci… Zahvalan sam im na tome, siguran kako Tilda ni malo ne mari za takve trice. Sjedamo, a Tilda me posjednički hvata za ruku i steže, gladno me gledajući u oči. Kaže, kako voli moje oči, oči koje su mnogo toga vidjele. Oči muškarca koji poznaje život. Koje pričaju o iskustvu. - Uobičajeno? - pita nas konobarica, koja se odjednom stvorila pored nas. - Naravno! - veselo odgovara Tilda i besramno me ljubi u usta. Shvaćam kako neće biti ni malo lako izreći ono zbog čega sam je doveo ovamo. Reći joj, kako ovo između nas mora prestati, previše je razlike u godinama, a i još koječega. - Da se nisi usudio pokvariti nam današnji dan - reče mi Tilda odjednom, dok joj ruka automatski vadi cigaretu. - Budeš li pametan, ovo će biti upravo savršeni dan! Gledam je mirno i čudim se njenoj intuiciji. A opet, poznato je koliko su žene osjetljive i kako znaju predosjetiti nadolazeću nevolju. Shvaćam, kako je po mojoj šutnji naslutila da se nešto sprema. Jutro smo proveli lijeno se protežući u krevetu, pijući kavu koju sam ja skuhao i donio joj u krevet, pa ponovo legao pored nje. Ustali smo tek oko jedanaest, jer trebalo nam vremena za sve one male nježnosti nakon ljubavne noći, pa se polako tuširali, oblačili i laganom šetnjom gradom došli ovdje, na još jednu kavu, jer nedostaje nam sna. Gledam je kako puši i pijucka kavu i pitam se: na koji joj način reći. Ne mogu vjerovati u njene riječi, moraju biti lažne. Kako može voljeti mene, zrelog, možda i prezrelog muškarca, kad oko sebe ima mnogo...prekidam misli i samo je gledam. Neka sve ide u vražju mater. Udariti ću brzo i snažno i nemilosrdno i sve će za čas biti gotovo. Ustati ću i mirno napustiti lokal: neće se usuditi prirediti mi scenu na javnom mjestu. Ili možda ipak hoće? Nije važno. moram joj reći što mislim, što osjećam i ne smijem to više odlagati. Guše me te neizgovorene riječi, postaju suviše teške. Ne mogu ih više nositi u sebi. - Ovo između nas mora prestati - kažem joj tiho i mirno je gledajući u oči. – Možeš ti govoriti što god hoćeš, ali znam kako je razlika u godinama prevelika, a da ne bi bila važna. Ruka u kojoj drži cigaretu, joj zastane na putu prema usnama: gasi cigaretu divljačkom kretnjom, uvrće zglob i drži oboren pogled i znam da je ljutita, ali više od svega žalosna. - Zašto mi ne vjeruješ? - pita me podižući plavi pogled, a lijepo joj lice žalosno: pred plačem je, znam. - Trideset godina! - šapućem joj tiho, sasvim tiho, ali uzbuđeno. - Previše je to, previše... - Meni to ništa ne znači... - Ne vjerujem u to - kažem joj. – Ne mogu vjerovati. Mora ti značiti! - Samo tebi znači - odgovori Tilda i gleda me žalosno-ljutito. - Ja ne mislim o tome! - Ne vjerujem - ponavljam i mislim, kako je sada sve gotovo, prošlo: nema više uzbudljivih i lijepih noći, nema više... - Hoćeš li reći da lažem? - pita me Tilda i gleda izazovnim pogledom. - Nemoj - molim je. - Što nemoj? - pita ona siktavo. - Ti si lud! Ništa mi ne znači razlika u godinama. Nisam lažljivica: istinu ti govorim. Volim te i želim biti pored tebe. Preplavljuje me snažni val topline i sa zadovoljstvom mu se prepuštam: kupam se u zadovoljstvu čitavim svojim bićem. - Ali kako? - pitam je. - Pogledaj oko sebe, Tilda! Vidi sve te muškarce oko sebe, mlade, željne osvojiti svijet… Što ću ti... - Vidim ovdje samo jednog pravog muškarca - kaže mi ona, naginje se prema meni, uranja pogledom i grčevito mi steže ruku. - A taj jedini muškarac si ti! Shvati to već jednom! Uzvraćam joj stisak rukom, dok mi u želucu treperi, toplina prerasta u vrućinu i rumenilo me zadovoljstva zapljuskuje, pa obaram glavu da mi Tilda ne vidi oči prepune...zar nisam odrastao muškarac, jedini u ovoj prostoriji, kako je upravo moja Tilda rekla? Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 06:57 - Budi (29) - Iskren - #

05.07.2006., srijeda

Vruće i hladno

slikar: Robert Phillipp (1895 - 1981) Vruće i hladno Još prije nekoliko trenutaka nalazili su se u rashlađenom i tihom prostoru, vrućina ih se nije ticala, a jezici im oblizivali uživanje, dok su se milovali očima, ne odvajajući pogled jedno sa drugog ni za trenutak, baš kao da su im pogledi nekim čudom slijepljeni. A onda su morali napustiti rashlađeni Raj i stupiti u Pakao, stupiti na užareni asfalt ulice. Oborene glave, Branka kao da ne može odvojiti pogled od izdajničke male i vlažne mrlje na svojoj veseloj tamnoplavoj kratkoj ljetnoj haljinici. Dok prelaze preko pješačkog prijelaza, hodajući užurbano pod nemilosrdnim suncem, Nikola je gleda ispod oka. Lice mu se trza od suzdržavanog osmjeha, dok krišom promatra Branku, koja oborene crnokose glave žuri prema hladovini koju pruža velika i siva zgrada, a od koje su udaljeni svega desetak metara. Na licu joj čita bijes pomiješan sa dozom žalosti. Četiri su sata poslijepodne, ljeto vrišti gromoglasno, potičući i razdražujući strasti svojom nemilosrdnom vrućinom. - Nikada nisi zadovoljna - reče joj Nikola, žureći uz Branku, hodajući sa njene lijeve strane, puštajući je hodati djelomično u varljivo-spasonosno-hladnoj sjeni zgrade. - Molim te šuti! - odbrusi ona. - Eto, vidiš? - reče Nikola, a osmjeh mu i dalje titra na licu, dok žmirka pod žarkim sunčevim odsjajem. - Ne želiš razgovarati o problemu. - Ne postoji problem - razdraženo reče Branka, okrenuvši se prema njemu: lice joj ljutito i rumeno, zagrijano i ljutnjom i suncem. - Zašto se onda ljutiš? - Razdražuješ me svojim besmislenim pitanjima! - Nisu besmislena - brani se Nikola. - Zar te nisam opomenuo? Lijepo sam ti rekao: vrućina je i poslije će ti biti još više vruće. Ali si ti... - Ušuti već jednom, za ime boga! - uzvikne Branka, zastane pored izloga iz kojeg ih gledaju ženske i muške i dječje cipele. - Jesi, opomenuo si me, ali te... - Drago mi je što priznaješ - pobjedonosno reče Nikola. - Hoćeš li ušutjeti i dozvoliti mi završiti rečenicu? - Branka stoji i dalje leđima okrenuta prometu i gleda radoznalo u izlog cipela. - Postaješ pomalo brbljav, znaš li to? - Oho! - uzvikne Nikola podsmješljivo. - Već naslućujem kamo vodi sve ovo. - Tako si prokleto pametan, da mi je mučno od toga! - odreže Branka. - Zar nikada ne poželiš biti u krivu? Promjene radi? - Ne! - kratko odgovori Nikola. - Dovoljno je što ti toliko griješiš. Za oboje! - Ovo je niski udarac - uzvrati ona, ali ga ne pogleda, pogledom prikovanog za prekrasne sandale, koje se činile zlatom izvezene. - Ali to se moglo i očekivati od tebe! - Da? - podsmješljivo je upita Nikola. - Zar samo zbog toga što sam predvidio, kako će ti poslije biti još više vruće? Uvijek je tako! - Dobro, dobro... - nestrpljivo odgovori Branka odmahujući golom rukom. - Ali ti, tipično za tebe - ne pušta je Nikola iz svojih kliješta - nisi htjela poslušati! - Pa, kako sam mogla znati...Samo sam željela na trenutak zaboraviti, barem na trenutak rashladiti se, potisnuti ovu nesnosnu vrućinu. - Trebala si znati! - reče on i nasmije se. - Uvijek je tako: prirodni zakon. - Ah, evo ga! - uzvikne Branka. - Sad će mi fizičar rastumačiti neshvatljivo! - Sve je to i te kako shvatljivo - mirno, ali beskrajno uživajući odgovori Nikola. - Poslije uživanja u ledenom sladoledu, vrućina se uvijek još jače osjeća... - Željela sam se barem na trenutak rashladiti, rekla sam ti već to - brani se Branka: gleda i dalje u zlatne sandale, koje kao da je zovu. - Što je loše u tome? - Loše je to što ne predviđaš događaje - reče joj on, pažljivo prateći njen pogled. - Ne možeš naučiti mirno držati ruke i uvijek ti malo sladoleda kapne na haljinu i uvijek se poslije toga ljutiš na mene, kao da sam ja to prouzročio. - Ovo je i onako prošlogodišnji model - odgovori Branka, nasmiješi mu se zanosno i primi pod ruku i povuče ga bliže izlogu. - Dragi, vidiš li ove zlatne sandale? Što misliš... Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 08:50 - Budi (24) - Iskren - #

04.07.2006., utorak

Kucanje

slikar Paul de Longpre (1855 - 1911) Kucanje Kucanje, al samo u mom duhu, Kucanje je koje preuzima primat. Nepoznato, al drago mome sluhu, Kucanjem kojim braniš mi snivat! Kucanjem u život me pozivaš Kucanjem mi sebe darivaš Imenima me raznim nazivaš Obećavajućim pogledom dozivaš. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

- 00:02 - Budi (42) - Iskren - #

03.07.2006., ponedjeljak

photo by misko Pozdrav svima uz još jedan pogled na more!

- 10:41 - Budi (34) - Iskren - #

01.07.2006., subota

Ljetovanje

- 00:01 - Budi (32) - Iskren - #