![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
29.06.2006., četvrtak
 photo by misko U nedostatku priče, uživajte u pogledu na Kvarner sa mog balkona. Pozdrav svima! |
- 12:47 - Budi (39) - Iskren - #
27.06.2006., utorak
Pred vratima
|
Pred vratima Stojimo u sivom hodniku, ispred nas vrata, visoka su natprosječno jer stara je to zgrada, izgrađena u onim davnim vremenima, kad je prostora bilo u izobilju i u njoj su stropovi visoki, ne pritišću vas, daju vam prostora disati, pa moj prijatelj i ja sa čuđenjem gledamo u vis, dok iza vrata do nas dopire prigušena glazba, a može se namirisati i dim. Čuje se žubor glasova, prigušen, kao da su glasovi omotani pamukom. - Čini se, da se zahuktalo - kaže moj prijatelj i ceri se prema meni. - Rekao sam ti. Nećeš požaliti što si odlučio poći sa mnom. Usprkos njegovom uvjeravanju, nekako nisam siguran u dobar ishod ove večeri. Previše je tih promašeni večeri i noći iza mene. Već se poduže vrijeme klatim sa jedne zabave na drugu, krstarim gradom poput moćne krstarice morem: u naponu sam snage, tridesetogodišnjak, zaposlen, sa dobrim primanjima, sa stanom, imam i dobar auto (kojeg večeras ne vozim, jer imam namjeru oblokati se do besvijesti), drugim riječima imam sve što je potrebno da bih bio sretan, ali nisam sretan, daleko sam od tog stanja, udaljen sam milijardama svjetlosnih godina od sreće, koju sam jednom imao, držao u naručju, a zatim dozvolio joj odlepršati iz svog mlakog zagrljaja. Jer sam želio... želio što? Nisam siguran. Ali znam da to nisam našao, jer da sam našao, ne bih se osjećao ovako kako se osjećam: ispuhano, ispražnjeno, poput probušenog balona. Bezvoljno. Ravnodušno. Mrtvo je prava riječ...mrtvo. Nekada nije bilo tako...za vrijeme Iris sve je bilo drugačije. Svaki je trenutak bio nabijen željom i strašću za životom i nisu mi bili potrebna nikakva pomoćna sredstva, cuga ili trava, kao što su mi potrebni sada, da bih se dobro osjećao. U Irisino vrijeme, kako u sebi zovem taj prohujali period svoga života, bilo mi je dovoljno uroniti u njen plavi pogled i u mojim se grudima dizala plima zadovoljstva, nošena moćnim valom visokim, ogromnim valom, na čijoj sam kresti drhtao od zadovoljstva. Svaki je trenutak sa Iris bio jedno veliko isijavajuće zadovoljstvo, blještavo poput samog Sunca, znao sam to, jer dobro sam vidio, kako se ljudi na ulici okreću za nama i smješkaju se, nesvjesni vlastitog smješka. Sreća i jest osmjeh i obratno: prestaneš li se osmjehivati... Ja sam se prestao osmjehivati onog davnog kišnog poslijepodneva, dok je kiša prala prljave ulice grada, ali nije mogla isprati moju glupost kad sam je pustio, Iris, otići od mene i dok sam je gledao kako žalosno odlazi šibana kišom kojom je vitlao vjetar u sivilu dana, žurila je moja Iris, koja je prestala biti moja, pod svojim malim i crvenim kišobranom, pogrešno sam si umišljao kako ponovo stječem slobodu, jer i opet sam sam sa sobom, samo ja, bez sveprisutne pratilje: nisam više pripadao paru, već postao pojedinac. Lovac. U svojoj sam gluposti umislio kako sam ponovo stekao izgubljenu slobodu, a nisam znao, nisam mogao shvatiti, da je život sa Iris bila za mene prava, ona istinska sloboda, a sve ostale slobode koje sam kasnije, poslije Iris, upoznao, bile su lažne i bezvrijedne. Uronio sam snažnim i pohlepnim skokom u novostečenu slobodu samca i pomamno uživao u tjelesnim strastima, valjajući se svakog vikenda u nekom drugom naručju i nikada ne nalazeći ono što sam tražio i što sam se nadao naći. I uvijek uspoređujući, a da nisam ni znao da uspoređujem, a njen je lik drhtavo izranjao iz sjećanja i prošlosti i kako je vrijeme prolazilo, ili mi kroz njega, kako neki tvrde, svejedno, njen mi lik, Irisin, mahao tužno, i nestajao, postajao sve teže prepoznatljiv, a ja postajao sve nesretniji i tužniji. To je, naravno, potaklo u meni najniže strasti i još sam se bjesnije, nekom ubitačnom upornošću i pomamnije, da pomamnije nije moglo biti i sasvim razulareno bacio u naručje strasti, odbacujući svako suzdržavanje, mijenjajući žene ko na tekućoj vrpci, provodeći sa svakom pojedinom što je moguće kraće vrijeme, jer postajalo mi dosadno, odmah poslije samog vođenja ljubavi, iako tu nije moglo biti ljubavi, i želio sam samoću, a kad bi nastupila samoća, nisam je mogao ni znao podnijeti, jer samoća bi se vrlo brzo pretvorila u usamljenost i patio bih i pio i izlazio u još jednu besmislenu potragu za ženom, bilo kojom, zabavom, što znači opijanjem, što opet znači zaborav i što naposljetku ne znači ništa drugo nego malu smrt. Ta mi misao, sada, dok stojimo u hodniku i čekamo da nam netko iznutra otvori vrata, prohuja umom poput orkana i prvi put nakon Iris, priznajem samom sebi: želio sam umrijeti, a da to nisam ni znao, nisam bio svjestan svoje želje, koja me nije napuštala, ležeći mirno u mojoj najdubljoj i najskrivenijoj dubini, u koju čak ni ja sam nisam znao uroniti, a koja je sad odjednom razgrnula crne valovite ruke i pokazala mi svoju suštinu, ono što je činilo pravog mene. Iris je bila moj život, a sve ostalo poslije nje... Vrata se otvore i domaćica, visoka, riđokosa, lica posutim pjegicama i nasmijana, širom ih otvori i rukom nam izvještačeno mahne, kao što su nekad davno činili na dvorovima. - Uđite u moj skromni dom - reče uz smijeh iz kojeg izvire vino. - Ne, hvala! - odgovorim, a da nisam ni znao da ću tako odgovoriti. - Više ne ulazim...došlo je vrijeme kad moram izaći... Okrenem se i praćen pogledima nerazumijevanja svoje nesuđene domaćice, čiji se osmjeh zaledio u masku neshvaćanja i iznenađenog prijatelja koji ukočeno stoji pored nje, pođem dva kata niz stepenice, neprestano misleći na Iris i one ispunjene trenutke u njenom društvu, ispunjene mirom, koje sam u svojoj gluposti nazivao dosadom. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 14:17 - Budi (34) - Iskren - #
25.06.2006., nedjelja
 photo by misko Kako ja volim klopati ...mljac...mljac... |
- 09:06 - Budi (34) - Iskren - #
24.06.2006., subota
 photo by misko Sve vas pozdravljamo, Lori i ja! Ne da mi se pisati : )! |
- 10:46 - Budi (16) - Iskren - #
22.06.2006., četvrtak
Noćni razgovori
|
150- ta priča Noćni razgovori Ana-maria po tko zna koji put ove tople večeri, baci pogled na zidni sat, krišom, ne želeći pokazati svoju nestrpljivost, ali u njenoj mladoj duši pušu vjetrovi nestrpljenja, a kazaljke, te vražje kazaljke, koje pokazuju protok sekundi, kao da stoje na mjestu! Ne miču se! Ana-maria zna kako to mora biti privid, ali joj svaka minuta liči na dugačak i težak dan i jedva se suzdržava poslušati poriv, koji je nagoni skočiti na noge, odjuriti u svoju ružičastu sobu, pa sjesti ispred kompa i konačno uroniti u svoj voljeni svijet, u kojem se nalazi njen voljeni Edi, a sve ostalo postaje nevažno. - Ne vrpolji se - reče joj majka, mladolika četrdesetogodišnjakinja, kojoj naravno, ne promiče kćerino nestrpljenje. - Ako baš toliko želiš, idi u svoju sobu i na taj vražji Internet, bez kojeg izgleda, više ne možeš! Kad si posljednji put provela mirnu večer, sa tatom i sa mnom? - Pa, mama! - uzvikne Ana-maria ustavši radosno sa stolice i odgurnuvši je trzajem tijela. - Vremena su se promijenila. - To uopće nije istina - reče joj otac: sjedi u kutu i lista novine, dok se na televizoru, na koga nitko ne obraća pažnju, besmisleno vrti neki film pun jurnjave i nasilja i kojeg bi Ana-maria u nekoj drugoj večeri gledala sa zanimanjem. - Promijenili su se ljudi i to je žalosno... - Znam, tata - reče Ana-maria, njegova jedinica, njegova mezimica, njegov ponos: sve ono što voli više od samog sebe. - Ali komp je tu i više ne možeš ništa bez njega. - Glupa kutija... - zagunđa on, gledajući u njenu oblu i čvrstu zadnjicu, kako brzo promiče pored njega, a misao, kako njegova mezimica više nije dijete, već izrasta u mladu ženu, ošine ga i on ispusti novine. - Što ti je? - upita ga žena, primijetivši mu izraz lica. - Jesi li vidjela kako izgleda? - upita je on umjesto odgovora. - Bogati, postala je ženom! - I to si tek sada primijetio? Šesnaest joj je, već se dvije godine zabavlja sa dečkima... - Što? - iznenadi se on. - Kako... - Daj, ne dramatiziraj - umiruje ga ona. - Sve je u granicama normale. - Ni tu se više ne znaju granice - reče on potišteno. - Izgubile se! Više se uopće ne snalazim u ovom ludom svijetu. - Ne pretjeruj, dragi moj. - Ona mu priđe i sjedne na koljena. - Još si samo pet dana kući, prije nego se ponovo vratiš na brod. Što kažeš, da... U svojoj sobi, ružičasto obojenom, prostranom i ukusno namještenom, Ana-maria osjeća mir, slobodu, nesputanost i počinje mirno disati. Još jednom baca pogled na sat, ovaj put na onaj koji se nalazi u desnom uglu kompjutera, koji tiho zuji. Smiješak joj zatitra na lijepom licu uokvirenom kratkom i crnom i gustom kosom, kad ustanovi kako nije zakasnila: Edi će joj se preko ICQ- a svakog časa javiti i ne može dočekati taj toliko željeni trenutak. Sjedne u udobnu stolicu, konektira se i gotovo istog se časa na monitoru uz kikotavi zvuk, pojavi pravokutnik ICQ- a, a u njemu napisano pitanje velikim i crnim slovima: "Halo, Ana! Jesi tu...?" Osmjeh se sreće razlije njenim lijepim i zažarenim licem, a crne joj oči bljesnu. Njen je Edi čeka! Uvijek je na mreži svih mreža prije nje: tako je pažljiv! Ne pušta je čekati. "Jesam" kratko otkuca, pa osmjehujući sretno, dopiše: "Volim te" "Nisi se predomislila?" pojavi se Edievo pitanje, a Ana-maria, pomalo razočarano, jer bila je sigurna, očekivala je to, kako će njen Edi odgovoriti da je voli još i više, kako je uvijek do sada činio, nagne se nad tastaturu i otipka odlučno: "Nisam se predomislila!" "Budi točna. Čekati ću te nestrpljivo. Volim te i ne mogu više izdržati bez tvoje blizine." Na lice Ane-marie vrati se osmjeh. To je Edi, onaj Edi kojeg ona već poznaje gotovo pola godine. Počelo je nekako odmah iza Nove godine, polovicom siječnja, dok su ledeni vjetrovi carevali gotovo pustim ulicama grada... ...Ana-maria se udobno smjestila u dobro zagrijanoj sobi ispred posve novog kompjutera, pravog moćnog zmaja, kojeg joj je poklonio tata, došavši kući nakon osmomjesečne plovidbe. Zaljubila se u komp i svaki je svoj slobodni trenutak provodila ispred njega. Voljela je te sate, voljela je šum kompa, a posebno je zavoljela ICQ- u. Pisala je poruku, prijateljici, kad joj dobro poznati zvuk, poremeti koncentraciju: netko je na ICQ- uu molio za razgovor. Trenutak oklijevanja prođe i Ana-maria prihvati... Od tog joj se trenutka čitam njen mladi život promijenio. Upoznala je Edia i više nikad neće biti kao što je bilo. "Imam 20 g." napisao joj. "A ti?" Htjela ga je slagati, reći kako ima osamnaest, ali onda njeno poštenje prevlada i napiše brojku 16, a dok ju je pisala i slala je njemu, strahovala je da će je Edi ismijati i više nikad neće razgovarati sa njome. Pa ona je klinka prema njemu. Doživjela je iznenađenje: Edi joj odgovorio kako su to krasne godine i kako se ona sigurno krasno osjeća i kako je sto posto siguran, da je isto tako krasna djevojka. Razgovori su vremenom postajali sve otvoreniji i sve vatreniji, zračeći zanosom: izjavljivali su jedno drugom ljubav, čežnju, a u Ana-mariinom mladom tijelu sve je treperilo od novog joj i nepoznatog osjećaja. Zaljubila se, shvatila je to i nije znala što misliti o tome. Osluškivala je svoje nove i nepoznate osjećaje i beskrajno uživala u njima. Plovila je oblacima sreće. A onda je prasnuo grom iz vedra neba: Edi joj poslao svoju sliku i otkrio u kojem gradu živi. Daleko od njenog, ali tu je komp, pomoću koga je sve blizu… Ana-maria nije mogla odvojiti pogled sa njegovog nasmijanog plavokosog i zelenookog lica. Mislila je, kako je sigurno najljepši mladić na svijetu, lijep baš kao što je lijep i Brad Pitt, njen omiljeni glumac. U samoći je svoje sobe zurila u Ediev lik i maštala, a snovi je nosili u svakojake opasne avanture, iz kojih bi je uvijek izbavljao Edi, njen i jedino njen Edi. "Volim te i želim se sa tobom sresti" napisao je Edi jedne noći. "Kad da dođem u tvoj grad?" Uplašila se, veoma uplašila. Naravno, poslala mu je svoju sliku, zna kako izgleda, kao da se poznaju godinama, ali...nesigurnost se uvukla u nju i nije odgovorila, ali je Edi bio uporan, nije ga se moglo zaustaviti. Barem ona nije mogla…a napola, kao da i nije željela, jer vidjeti ga…zar to ne bi bio vrhunac sreće? "Ne vjeruješ mi? Zar me toliko malo voliš? Zar se nismo dobro upoznali proteklih mjeseci?" "Rano je još" odgovarala je ona. "Neka se naš susret dogodi u ljeto." "Da čekam još dva mjeseca? Pa što je tebi?" Bila je razdragana i ponosna što mu se toliko žuri, ali nije odustajala i konačno su se dogovorili: sresti će se prvog dana ljeta, dvadeset i prvog lipnja, u devet sati navečer, kod gradske fontane, o kojoj mu je Ana-maria već govorila. Te su iste noći izmijenili međusobno brojeve mobitela i to ih još više zbližilo: postali su na neki čudan i samo njima razumljiv način savršeno bliski. Njene prijateljice je zapanjeno gledale i nisu je više prepoznavale, nisu znale, kako je njihova prijateljica povezana nitima koje neprestano titraju oko Ane-marie. Niti ljubavnog zanosa, počeci prve strasti. Razgovarali su svaki put kad je to bilo moguće: dok bi Ana-maria imala školski odmor, dok bi polazila na nastavu, vraćala se nje, šetala...gotovo čitavog dana, zahvaljujući mobitelima, bili su "zajedno". Činilo joj se da Edia poznaje oduvijek i bila je oduševljena njegovom pažnjom kojom ju je obasipao, imajući uvijek za nju samo lijepe riječi. Postala je sretna, da sretnija više nije mogla biti. Činilo joj se, kako će joj srce sigurno prepuknuti u onom trenutku koji se približavao, njihovom prvom susretu. Znala je da ga voli, duboko, iskreno, zauvijek i prvi put u svom životu prepustila se ljubavi. Nikada prije nije voljela, nije mijenjala dečke, poput njenih prijateljica, koje su je zadirkivale zbog toga. Ana-maria je čekala i sad joj nije bilo žao što je čekala, jer Edi je bio sve ono o čemu je sanjala u hladnim i pustim i čeznutljivim noćima. Isplatilo se čekati: život joj darovao prekrasan dar. I eto, čekanju je uskoro kraj: sutra će se odigrati taj, za nju najvažniji susret u njenom mladom životu. Strah i uzbuđenje, uzbuđenje i strah, skaču u njoj ludim ritmom. "Još nekoliko sati nas dijeli od sreće" napiše joj njen Edi, a ona protrne. "Znam" odgovori mu. "A sad zbilja moramo na spavanje! Uskoro će tri sata!" "Sutra u devet. Laku noć ljubavi!" "Laku noć" odgovori ona. "Volim te" "Volim te i žurim prema tebi" odgovori Edi. Čvrstog koraka, ali uzbuđena do ludila, Ana- maria, dotjerana, obučena u uske traperice i tanku maju koja prianja uz njene čvrste grudi, korača prema fontani i pažljivo gleda, ali Edia nema, ne vidi ga, ni jedan mladić u blizini fontane nije plavokos. I kad već pomisli kako ni neće doći, kako se Edi poigrao njenim osjećajima, netko je lagano dodirne po ramenu: Ana-maria se okrene. Ispred nje stoji Edi, visok, lijep poput boga, poduža mu kosa boje žita uokviruje duguljasto lice, zelene joj se oči smiješe, a usne, koje istog časa poželi poljubiti, blago su izvijene u osmjeh. - Ljepša si nego na slici - reče joj, a njegov glas joj bio ljepši od bilo koje glazbe. - Oh... – promuca ona i zastidi se. Edi se lagano nagne, ovlaš joj poljubi zažareni obraz, blago zagrli. Zadrhtala je pod njegovim blagim i toplim dodirom. - Kola su mi na obali - reče joj. - Idemo tamo. - Nisi mi rekao da imaš kola - reče ona zatečeno. - Ma to je samo tatin kombi - nemarno reče on. - Ništa naročito. Ali dobar je zbog toga, što sam pozadi namjestio ležaj: ostajem u tvojoj blizini nekoliko dana, ako se slažeš? Ani-marii zadrhta i onako usplahireno srce. Pa on je voli! Sad joj je to jasno. Više sumnje nema. Njen je Edi voli! Želi što duže ostati uz nju, bez obzira na neugodnosti. Spreman je noći provoditi u neudobnom kombiju, samo da bi što više bio sa njom. Sretna, opuštena, nasloni crnokosu glavu na njegovo snažno rame i pusti da je povede prema obali, prema kombiju. - Eno ga - reče Edi i pokaže na neugledan i siv kombi, parkiran na osamljenom mjestu, pored pločnika, uz ogromnu i sivu zgradu, koja je nekada služila kao lučko skladište. - Ništa naročito, je li? Ali dovezao me je do tebe i zbog toga ga volim! Lagano priđu vozilu, držeći se za ruke i gledajući jedno drugo: prava slika mladog i zaljubljenog para. Zastanu između zgrade i kombija, stojeći na pločniku i Edi posegne rukom u džep. - Da ti pokažem gdje ću spavati - reče Edi, izvadi ključeve i pogleda u Ana-mariu. - Naravno, ako te zanima. Ako želiš vidjeti? - Pa sigurno da me zanima! - brzo i živo, zažarenog lica odgovori ona. - Sve me zanima što se tiče tebe. Edi se nasmiješi, otključa i povuče bočna vrata, pa uskoči lagano u kombi, okrene se i pruži joj ruku, a osmjeh mu blješti na licu. - Upadaj! - veselo joj reče. - Upoznaj moj dom! Smijući se njegovoj doskočici, Ana-maria mu pruži ruku i Edi je snažno povuče u unutrašnjost kombija, toliko snažno da se ona iznenadi, a nečija strana ruka zmijskom brzinom zatvori klizna vrata i polumrak se meko omota oko njih, a u Ana-marii zavrišta strah, koji joj ne izađe kroz usta, jer neka joj se krpa, vlažna od nečega, stvori na licu i zapahne je odvratni smrad i sve joj se zacrni i polako klone na prljavi pod kombija, u kome nije bilo nikakvog ležaja. - Sad nestani - reče stariji od dvojice muškaraca u kombiju Ediu. - Skidaj vlasulju, daj je ovamo, ja ću je se riješiti. Dobro si obavio posao. - Kao i svaki put - ponosno reče Edi, skine gotovo sasvim žutu vlasulju i prstima prođe kroz veoma kratko podšišanu smeđu kosu, posutu kapljicama znoja. Vrućina… - Hej, ljepotane! - reče mu mlađi muškarac i lagano ga potapša po licu. - Ne umišljaj svašta. Kad se počne svašta umišljati, greške se nižu. - Ja ne griješim - ponosno reče Edi, otvori vrata kombija, izađe, pa laganim korakom krene prema svom omiljenom kafiću u blizini kuće u kojoj je stanovao zajedno sa roditeljima. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:01 - Budi (37) - Iskren - #
21.06.2006., srijeda
 photo by kenskid Uživajte u prvom danu ljeta! Sa osmjehom, poput ovog ljepotana. Pozdrav svima! |
- 10:45 - Budi (19) - Iskren - #
19.06.2006., ponedjeljak
Košmar
|
Košmar Starac, koji nije starac, već samo izgleda poput starca, jer nesmiljen ga život počeo lomiti i samo je pitanje trenutka kad će ga dokrajčiti, zastane i zagleda se negdje u samo njemu vidljivu daljinu. Ono što vidi, plaši ga i on sa grozom ustukne, pomakne se korak unazad i nagazi na nečiju nogu. Nagonski se okrene i u tom času mu se zacrni pred očima. Starac se sruši, polako, bezvoljno. Njegovo još uvijek snažno tijelo obučeno u sivo i prljavo odijelo, stropošta se na isto tako sivi i prljavi pločnik. Vozač autobusa, koji je stajao na prvoj od tri stepenice, na samom ulazu u autobus, žalosno odmahne glavom i izvježbano, kao da to radi svaki dan, dohvati mobitel, otkuca troznamenkasti broj i reče u aparat: - Čovjek se srušio...da, ovdje, na glavnoj autobusnoj stanici...dobro...u redu... - Idemo - reče vozač ambulantnih kola.- Odmarali smo se čitavih sedamnaest minuta! Zar vam to nije dovoljno? Želite još? Možda i kavicu? Nitko iz tročlane ekipe hitne pomoći mu ne odgovori: oguglali su na njegove dosjetke. Uz sirenu i rotacijsko svijetlo, kola Hitne pomoći izjure na suncem obasjanu ulicu, dok su im se vozila zarobljena u gustom saobraćaju sklanjala, omogućujući im što brži prolaz. Tri ulice dalje, vrlo blizu njihovom cilju, autobusnoj stanici, prolazeći pored velikog i ostakljenog hotela, najboljeg i najskupljeg u gradu, vozač zatrepće očima i učini mu se da sjedi u kinu i gleda napeti film, jer ono što vidi, graniči mu sa ludilom. Nemoguće postaje moguće. Hotel odjednom više nije bio sav u crnom staklu, već se u bljesku bijelila, iznenada pojavi crvenilo: plameni jezici, shvate ljudi u kolima, gledajući razrogačenim očima, nadajući se kako to ipak nije zbilja. Ali jest zbilja! Prasak tek sada, nakon silne blještave svjetlosti odjekne i zaglušujuća i bolna za uši detonacija uzdrma ih u jurećim kolima. - Uh, majke ti - prostenje vozač. - Ovo je gadno. - Biti će posla za nas - reče tiho, toliko tiho da su se riječi jedva čule, mlada liječnica do njega, gledajući široko otvorenih bademastih očiju, u košmar na ulici koji je počeo svoj bjesomučni i ludi ples. - Da stanemo? - upita bolničar, iza nje: sjedi pozadi, nevidljiv, ali i on sve dobro vidi. Krhotine stakla i čelika posvuda vitlaju toplim zrakom i nemilosrdno se zabijaju u prolaznike. Vriskovi izbezumljenih ljudi odjekuju, ali snažan prasak detonacije još nije zamukao i ljudski se krikovi ne čuju, prigušeni su, ali čuti će se. - Ne sada! - u hipu odlučuje liječnica: ovo joj je već šesti mjesec u kolima Hitne i naučila se brzo donositi odluke. - Blizu smo autobusne stanice...pokupimo prvo onog jadnika i vratimo se ovamo. Ovdje smo za minutu. - Važi! - reče vozač i pritisne gas. Ležeći beživotno na sivom pločniku, starac, u stvari pedesetogodišnjak kojeg je grubi život na ulici prerano postarao, počinje se trzati. - Što mu je? - čudi se vozač autobusa, gleda u jadnika i nemoćno se osvrće. "Zašto se vatrena kugla pojavila? Znači li ona moju smrt? Umirem li? Ako umirem, kako onda sve to jasno vidim oko sebe? Evo, ovog je mladića pogodila krhotina stakla i gadno ga posjekla posred lica i zauvijek će mu ostati ružni ožiljak. Dubok i crven. I kola hitne pomoći. Što će kola ovdje? Zar ne znaju kako je njihova pomoć uzaludna? Nitko i ništa na putu u ludilo ne može pobjeći. Zar čitav moj život, a i životi ostalih, nije dobro mi poznati košmar? Koji me posjećuje doduše rijetko, jako rijetko, ali me ipak posjećuje, a volio bih kad bi me prestao posjećivati, da se uljuljkam u mir, duboki mir u kojem se ništa ne događa, već jednostavno postojim. Umoran sam od toga. Umoran sam od svega, ako ćemo pravo. Pobjegao sam iz onog ludog svijeta u kojem sam pomamno trčao dugu i napornu trku za zaradom, napustio kuću, obitelj, posao, napustio sve, jer nisam želio profućkati život na tako trivijalne stvari, koje me okolina tjerala da kupujem. Želio sam nešto više od života, i evo, dobio sam...što? Ne znam! Ali me gadno plaši to što mi Život podario. Ako je to dar. Možda je prokletstvo. Zašto vidim stvari koje nitko drugi ne vidi? Događaje koji se još nisu dogodili? Što sam ja? Nakaza? Ili izabrani? Sve je to toliko teško... A najteže je ovo stanje, koje mi zahvaća čitavo tijelo, a najviše um. Svjestan sam svoje okoline: lijepo vidim vozača autobusa sa mobitelom u ruci i uplašenog pogleda, čak i mirišem njegovu kremu koju upotrebljava nakon brijanja, mogu namirisati čak i strah koji se podiže u njemu dok me gleda kako beživotno ležim ispred njegovog autobusa. Znam kako on, a i svi ostali, misle da sam u dubokoj nesvjestici, tako im se čini, ali moja čula nisu nikada bila budnija! U onom sam stanju. Posebnom. Koji me počeo redovito posjećivati od prije skoro dvije godine, kad sam prvi put iskusio neshvatljivo. Čula mi se podigla iz nekog nepoznatog dijela mene i sunula visoko u vis, jako visoko, pa vise i lebde iznad toplog grada, nadgledaju. Nadgledaju događaje, sve prate. Ništa ne propuštaju. Ne plaši me to. Nikako. Ali me prokleto plaši to, što vidim događaje koji se još nisu odigrali i koji će se tek odigrati. To mi ulijeva jezu u kosti... Eto, vidim ambulantna kola koja se približavaju mjestu na kome ležim i znam kako bjesomučno jure zbog mene. Upravo su prošli pored hotela u kojem je baš u trenutku njihovog prolaza, eksplodirala bomba i u čijoj blizini za njih i te kako ima posla. Znam kakva su im lica bila u tom trenutku, dok su zapanjeno gledali u eksploziju, ne vjerujući svojim očima. Znam i da su jučer u noći dvojica neprimjetno ispustila malena avionske putne torbe, prvo na katovima, a kasnije iza velikih i krasno oslikanih vaza u holu hotela. Te su torbe eksplodirale, one u predvorju, iza palmi, ostale čekaju. Samo ja to znam, a ne znam zašto znam i kako znam. Jednom sam pročitao, jer čitam strašno mnogo, kako je najbolje ne znati da znaš. Uvjeravam vas da to nije istina! Strašno je ne znati da znaš jer neprestano, od kad sam toga postao svjestan, očekujem katastrofu, a to se upravo i događa: katastrofa do katastrofe niže su u ovom ludom svijetu u kojem svi gaze svakoga u pomamnoj trci za zaradom, ne obazirući se na krikove umirućih. Ništa nije važno, osim zarade! Sve je ostalo potisnuto na periferiju života i malo tko brine o tome. Profit je božanstvo kome se svi klanjaju. I bijelci i crnci i fašisti i komunisti i bogati i siromašni i muškarci i žene: svi su u tom klanjanju izjednačeni. Pobjegao sam od toga, od lude i iscrpljujuće trke za profitom, prigrlio slobodni život skitnice, ali nisam uspio zauvijek mu uspješno umaći, sustigao me, dao mi na poklon, ako je to poklon, moć viđenja još neviđenog, viđenja djelića budućnosti i tako me podjarmio, baš kao i ostale jadnike koji se nazivaju ljudima sa slobodnom voljom. Slobodna volja? Ma nemoj! To je nešto najsmješnije što sam čuo u svom životu. Ni ne znamo tko upravlja nama: nikada nećemo ni shvatiti. Eto, vidim ono što drugi ne mogu vidjeti, ali ne shvaćam zašto to vidim, iako znam kako razlog mora postojati. Ili ne mora? Možda samo mi, ljudi, u svojoj slabosti spoznavanja mislimo kako za sve mora postojati uzrok? Uzrok i posljedica. Kauzalnost! I tome smo dali ime… A možda nije tako, možda se sve događa bez razloga, naprosto samo zbog toga da se događa. Zašto su ona dvojica jučer spustila svoje paklene torbe i prouzročila pakao mnogima. Jesu li morali to učiniti? U ime čega? Ili koga? I da su ih pitali što žele učiniti: postaviti ili ne postaviti bombe, što bi odgovorili? Kladim se, kako bi rekli: postaviti! A znate li zašto? Jer mi, ljudi, volim kaos! Volimo ludilo oko nas i što je ludilo kaosa veće i ubojitije, mi se osjećamo sretniji, jer..." - Ovdje, ovamo! - viče vozač autobusa: spazio je ambulantno vozilo i pomamne maše, nastojeći svim silama privući pažnju. - Je li živ? - pita mlada liječnica, spretno iskačući iz kola, koja se još nisu ni zaustavila. - Jest, trese se - odgovori vozač. - Možda ima padavicu? - Ne, nije to epilepsija - kaže mlada i zgodna liječnica. - Nema pjene. Drugo je nešto posrijedi. "Lijepa je, mlada je. Njeno je lice zabrinuto dok se naginje nad mene, gleda me ispitivački, profesionalnom radoznalošću. U trenutku kad me dotiče, osjećam silan udar i znam: mlada će liječnica stradati već sutradan. Ona moja čula, kojima ne znam imena, koja se otkinula iz moje nutrine i sad lebde nad gradom i prate događaje, znaju za sutrašnje događaje, znaju za smrt mlade doktorice, koja mi sad spašava život. Ironija, ironija...sve je to ironija. Pakao? Živimo u paklu, a da to ni ne znamo. I što je još gore, sami ga stvaramo. Naš je to privatni pakao, kojeg, jer sve moramo imenovati, zovemo uspješnim životom. Zgrćemo, a dok zgrćemo uništavamo. Ali to nije važno! Važan je jedino profit! Uhhhhh, vidim jadnu doktoricu u ružičastoj izmaglici: otvara vrata svog stana i u trenutku kad zakoračuje u njega, pogađa je nož dugog i oštrog i blještavo sjajnog sječiva ravno u vrat, a njene se oči šire i bezglasno vrište i pada i sve je gotovo za nju. Zauvijek. U bolu i crvenilu. Sasvim je isti osjećaj kao i onaj od prije više od godinu i po dana, gotovo dvije, a bilo mi to prvi put, kad sam, kao u nekom posebnom snu, koji nije san, vidio svog prijatelja u piću kako gubi ravnotežu, poskliznuvši se na pločniku, jer netko je nemarno nešto odbacio, zateturao je, mlatara rukama i pada ravno pod kotače gradskog autobusa, koji upravo u tom trenutku nailazi. Shvatio sam da mi je prijatelj mrtav, iako sam sjedio sa njim u parku i potezao crno vino iz zajedničke boce sa njim. Dobro me potresla ta vizija, bila mi je prva i došla je iznenada u lijeno poslijepodne i ni malo je nisam očekivao i gadno sam se prepao. Prijatelj je primijetio moju promjenu raspoloženja i nasmijao se i rekao nešto o tome, kako za neke ljude nije piće...Složio sam se sa time i nisam više pio i želio sam mu reći što sam "vidio", ali nisam mogao, nisam nikako mogao to izustiti. Sutradan je bio mrtav, smrt ga stigla i otela od života potpuno točno onako kako sam dan ranije "vidio"." - Idemo! Kisik! - naredi doktorica koja će sutra biti mrtva. - Izvući će se iako mu srce galopira! - Piće? - upita bolničar, njen pomoćnik. - Ne znam - iskreno i pomalo zbunjeno promrmlja mlada doktorica. - Ali gledaj, otkucaji mu se srca penju ludom brzinom... - I približavaju kritičnoj točci - nadoveže bolničar. – Ako ovako nastavi… - Odmah sa njim u kola i vozi nazad do hotela - naredi liječnica ustajući. - Mora da je tamo pravi pakao! Ma što li se to događa? "Kaos se događa, lijepa moja, želim joj reći, ali ne mogu jer "vidim" svojim duhovnim očima nadolazeći kaos: hoteli lete u zrak, i ne samo hoteli, sve blješti narančastom bojom, svijet se ljulja, drma, nitko nije siguran, svi smo beznačajni, postajemo ništa, postajemo brojke, postajemo neljudi, koljemo sami sebe i zovemo to progresom i čestitamo sami sebi na tome i divimo se našoj dovitljivosti, jer smo na visoku i jako sofisticiranu razinu podigli ubijanje, tlačenje, ponižavanje svoga bližnjeg...Prava je umjetnost sve to postalo, zasjenivši sve ostalo. Čovjek je prestao biti drugome čovjeku čovjek i postao mu potrošač i ništa više. Ludilo života, koje je odavno prestalo biti život, a postalo borbom za preživljavanjem. I nije istina kako preživljavaju najuspješniji, preživljavaju najbezobzirniji. I zato ne želim više, dosta mi je, ne želim više "vidjeti" nadolazeće katastrofe, jer znam kako će biti sve veće i sve krvavije i bolje je da se ugasim, prije nego što eksplodiraju i one ostale sakrivene bombe u hotelu, da oslobodim mladu doktoricu, koja će mi se već sutra pridružiti na onu drugu stranu iz koje se nitko ne vraća, koja donosi mir i zaborav, da bar malo svojim umijećem pomogne jadnicima koji će nastradati uskoro, a koji sada misle kako su bili sretni i izvukli se. Jadnici, ne shvaćaju, kako se nitko iz paklenog vrućeg kotla kojeg nazivamo život, ne može izvući: svi su osuđeni na patnju i propast!" - Gubimo ga! - kaže doktorica. - Zašto? Što mu je? Zašto odlazi? Gleda nemoćno u tijelo koje se trza i gasi i podiže pogled i uzdah joj se iznenađenja otme sa usana. - Što je? - pita bolničar, kojeg njen uzdah iznenadi. - Pa on se smiješi - odgovori doktorica i rukom pokaže na nasmiješeno lice pacijenta, mirno, sad već u vječnom zaboravu. - Našao je mir - promrmlja bolničar, a u glasu mu mrva strahopoštovanja: jer ma koliko smrti da je vidio u svom mladom životu, još uvijek ga njena konačnost opčinjavala. - Evo nas kod hotela - reče vozač. - Ma vidi... Snažan tresak, zaglušujući, razlegne se i uzdrma im vozilo, po drugi put u nekoliko minuta istog vrućeg poslijepodneva i putnike u njemu i svi shvate kako je pakao tek započeo. Možda je ovaj, koji mirno pored njih na nosilima leži sa spokojnim osmjehom na licu, pobjegao u pravi čas? Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:01 - Budi (41) - Iskren - #
18.06.2006., nedjelja
 photo by gliphix Počelo je ljeto. Možda zbog toga ne pišem? Da je barem "ovo" gore razlog... |
- 11:45 - Budi (16) - Iskren - #
17.06.2006., subota
 photo by tkjaer Uzeo sam mali odmor od pisanja. Nadam se, da mi ne zamjerate. Malo sam lutao, pio kavu sa prijateljima i smijao se, smijao... Ugodan vikend svima želim! |
- 00:00 - Budi (15) - Iskren - #
15.06.2006., četvrtak
 photo by misko Evo, predstavljam vam svoj radni prostor: za ovim stolom nastaju moje priče, jedna od njih, "Igrati se", je će uvrštena u prvu zbirku priča s bloga - u izdanju Naklade Zoro, o čemu možete više čitati na:Bokaleta .... Lijep vam provod svima želim! |
- 16:08 - Budi (31) - Iskren - #
14.06.2006., srijeda
Prazno
|
Prazno Petak je, četiri poslijepodne, proljeće u punom jeku, sve je baš onako kako treba biti, ali nešto nedostaje. Ne znam što, ne mogu nikako dokučiti, iako već od jutra pokušavam, nemirno koračajući iz prostorije u prostoriju, prebirući u sjećanju za razlogom svog nezadovoljstva. Ne nalazim ga ili ne želim priznati njegovo postojanje i to me čini razdražljivim. A tu je, bolno prisutan, previše bolno, a da bih zanemario neugodan osjećaj koji me preplavljuje. Razdire me! Osjećaj praznine, poput velike i crne mačke sklupčao mi se u želucu i stvara mi nelagodnost. Ispred mene se prostire noć, prazna, bez društva, a o punom krevetu ne usuđujem se ni pomisliti...i tako već tri mjeseca, što je veoma dugo vrijeme bez žene, kad imaš svega trideset. Nemirno mi trepere živci i umalo da ne poskočim, kad tihu glazbu uznemiri prodorna zvonjava mobitela. - Jesi li sam? - pita me Rino i odmah nastavlja, posprdno se smijući: - Koje glupo pitanje! Pa naravno da si sam! Zar može drugačije biti? - Odjebi, Rino - režim ja, ali se previše ne uzbuđujem: ustvari, uopće se ne uzbuđujem, samo igram dobro mi znanu igru. - Jesam, odavno! - odgovori on i smije se razuzdano, baš kao da mu sve sjajno ide u životu. – Odjebao, mislim… Evo me kod tebe za pola sata. Stavi onu bocu na led! Prekida vezu prije nego što mogu bilo što reći. Možda osjeća moje neraspoloženje? Moju želju za samoćom? Ne želi biti odbijen? Moguće je; Rino je jedini koji me sasvim dobro poznaje. Isto tako Rino je jedini za koga znam da votku pije samo iz ledene, često i mrzle boce: ostali je prelijevaju preko kockica leda, ali Rino, uvijek posebni Rino, tvrdi kako je to svetogrđe. A pije mnogo, moj prijatelj Rino, uostalom, kao i ja. Zbog toga se i družimo: pravimo jedan drugom društvo, između nas boca i duhanski dim i riječi... uvijek iste riječi jer neprekidno razgovaramo o njima, o ženama, ali ne bilo kojim ženama, već ženama koje su ostavile trag u našim životima. Obilježile nas. Učinile nas nepovjerljivima, opreznima: možda suviše opreznima, pa zbog toga usamljeni provodimo pijane vikende. Nalazeći utjehu u međusobnom druženju. I piću. Dok ga čekam, ogledavam se po dnevnoj sobi: stakleni je stolić, na kojem poslužujem kavu i piće, krcat knjigama i časopisima, pa sve to skupljam i polažem na parket pored radijatora. Trebati će nam prostora za boce, čaše, pepeljare...biti će to još jedna duga i pijana noć provedena sa Rinom. Koliko smo takvih noći zajedno proveli od dana kad se priča sa Lorenom privela kraju? Lorena...kolika strast! Divlja Lorena! Nenadmašiva Lorena! Jedina Lorena! Posebna Lorena! Mislim na nju, na jedinu, jedinstvenu, neponovljivu Lorenu, dok sjedam i sipam dupli rum u visoku čašu. Topli, bez leda, na sobnoj temperaturi, onako kakvog ga volim piti i kako ga treba piti, jer rum mora paliti čitavim putem, dok se spušta niz grlo, da bi zatim grijao stomak, zamagljivao misli, otupljivao bol, pričinjao život boljim i lakšim i neka Rino zajedno sa svojim teorijama ide u vražju mater! Lorena...u mislima vidim njenu predivnu i dugu valovitu kosu čudne boje, pomalo žute, pomalo plavičaste, mješavina ludila. I prirodna je to boja: za ne vjerovati! Koliko sam mnogo volio provlačiti prste kroz nju, dok smo se grčili u strasti, privijajući se jedno uz drugo, gladno, žedno...svaki smo dan vodili ljubav, baš svaki dan u onih naših pet mjeseci, čak i onda kad je imala mjesečnicu. Ništa nas nije moglo zaustaviti, spriječiti! Glad je bila jača i mi joj se radosno predavali. Smijala se i govorila da obilježavamo našu strast, našu ljubav crvenilom, najmoćnijom bojom na svijetu. Ludo, bilo je ludo i gušio sam se od strasti koja mi udarala u grudima i nikada, baš nikada mi nije bilo dosta Lorene, njenog mršavog i podatnog tijela i one čudne kose, koju sam u strastvenim trenucima potezao možda malo pregrubo, a ona me ohrabrivala: - Poteži jače! - šaputala mi vrućeg daha u uho, dok bi nam se tijela ljuljala u praiskonskom ritmu. – Poteži, neka me malo boli…ne smeta… Sve je u našem međusobnom odnosu bilo podređeno tjelesnom uživanju, baš sve! Zvali smo to ljubavlju. Sada znam kako je upravo zbog toga puklo između nas, raspalo se, urušilo poput kule od karata. Jer što smo znali jedno o drugom? Ništa! Osim, naravno, da oboje možemo maratonski voditi ljubav, uživajući u pružanju uživanja. I to me osvajalo. Ta njena darežljivost, kojom me darivala nebeskom nasladom svakog puta kad bi bili zajedno: bila je jedina žena u mom životu, koja je mislila na moje uživanje, a ne na svoje. Uzvraćao sam: mislio sam na njeno tijelo, njeno uživanje i vještim je prstima dovodio do ludila, onda, kad bi čitavu moju snagu već isisala iz mene, a ona bila još gladna, a ja za neko vrijeme prazan: izbačen iz stroja, rekli bi vojnici. Što se redovito događalo vikendom, kad bi petkom, svakog vražjeg petka, oko šest navečer, otvorila vrata mog stana ključem koji sam joj dao prije tjedan dana, volio sam je, vjerovao sam joj, ušetala bi u dnevnu sobu, bacajući torbicu na fotelju koja stoji uz zid, poljubila me strasno, a ruka joj sunula među moje međunožje i stisnula me već i onako uzbuđenog, jer uzbudio bih se oko pet minuta prije njenog ulaska u stan. Poput životinje, osjetio bih njeno blisko tijelo koje mi se približavalo i moje bi tijelo nepogrešivo reagiralo. I počeli bi! Igre! Kakve su to ljubavne igre bile! Uvijek je ona, moja divlja Lorena, bila ta koja bi uvodila neku novost. Mašta bi joj se razmahala i očima me pitala dozvolu, mutnim očima od prevelikog i presnažnog užitka, koji smo neumjereno uživali. Poput narkomana, predavali smo se tjelesnom zaboravu. Svaki bih put pristao na njenu novu igru, klimajući blago, ne govoreći, riječi nam bile suvišne, gledajući je, ne odvajajući pogled sa njenih očiju dok bi minuti slasti protjecali, tiho, uz šapat. Preslatki bi nas sati ljubavne igre omamljujući udaljavali od stvarnosti, kao da smo živjeli u mašti: sve se činilo nestvarnim, ali je ta nestvarnost za nas bila jedina prava stvarnost. Vanjski svijet sa svojim je gadostima prestajao postojati i to je bilo divno i uživali smo u svom svijetu, samo mi, naša gola i oznojena i uzdrhtala tijela, dok bi tamo vani...nije me bilo briga, ni za što me nije bilo briga! Za ono vani! Bilo je važno jedino to, da je ona, Lorena, moja divlja Lorena, pored mene, sa mnom, uz mene, i sve je ostalo moglo nestati, prestati postojati, ne bih ni trepnuo. Nije istina kako ljubav oplemenjuje: ljubav nas čini sebičnima! U sebičnosti nema plemenitosti! A onda se u kišnom danu dovukao i onaj ludi petak, kad je moja Lorena, koja nikad nije bila moja, ali nisam to znao, nisam mogao znati, pokazala pravo lice. U trenutku ljubavnog zanosa, podigla je svileni konopac i upitnim pokretom pokazala na moja zapešća, dok su joj oči divlje sjale. Shvatio sam: želi me vezati, gospodariti sa mnom, biti vlasnica moga tijela. Trenutak sam treperio između želje i odbijanja, kratki trenutak, ali onda strast nadvlada u meni, znatiželja novog zagolica me obećavajućom nasladom. Ništa joj nisam mogao odbiti, klimnuo sam i ona mi vezala prvo desnu ruku, zatim lijevu, oko zapešća, pa zatim, drugi kraj svilenog konopca za radijator, prije toga pažljivo rasprostrvši deku na parket. Zatim me zajahala i vitlala svojom ludom kosom za kojom sam bio lud i koju ovog puta nisam mogao dohvatiti prstima, stezati je, držati je i uživati u njenoj svilenkastoj podatnosti. I baš kad sam prosuo sve iz sebe, svu svoju strast, svu požudu, svu ljubav, čitavu nasladu koju nisam više mogao podnijeti, u trenutku kad sam je najviše volio, obožavao, Lorena je hladno, kao da je čitala knjigu, a ne vodila ljubav, ustala sa mene i sa prezrivim osmjehom na licu okrenula mi leđa i gola, uspravna, odšetala od mene, gazeći lagano na vrhovima prstiju, dok sam je zapanjeno i sa nerazumijevanjem gledao i dalje se diveći njenoj ljepoti, čvrstoj i kruškolikoj stražnjici koja se zanosno njihala, a posljednji me trnci zadovoljstva opijali, obavijali pijanom i lažnom i varljivom maglicom. Vratila se za minutu, ali moja voljena i strastvena Lorena nije bila sama, ne više: sa njom su ušla dvojica muškaraca obučeni u traperice i crne kožne vindjakne i odmjerili me prezrivo i počeli pretraživati stan. - Ma što...? - pokušao sam, ali mi je Lorena priskočila, snažno zamahnula i tresnula mi šamar preko lijevog uha, do boga bolan, ali koji me nije spriječio primijetiti ljepotu njenih uzdrhtalih grudi. Nepoznati su se muškarci, pod Loreninom dirigentskom palicom, bacili na posao. Sve su očistili. Apsolutno sve! Radili su šutke, mirno, profesionalno i znao sam, kako im ovo sigurno nije prvi put. Bili su uigrani tim i to je bilo očito. Po završetka svog posla, pljačkanja mog stana, muškarci su mirno, baš kao što su i ušli, izašli iz stana u rano jutro. Lorena je ostala posljednja: stajala je obučena u traperice i crnu kožnu vindjaknu, tik do mene, iznad mene, i kad su muškarci izašli, a sa njima i sve vrijedno što sam posjedovao, lagano se sagnula u struku, ovlaš me poljubila u čelo, jer preko usta mi bio zalijepljen široki flaster, kojeg je ona sama zalijepila, poljubila me meko, nasmijala se potiho i izašla u noć, izašla iz mog života…Nevjerojatno, ali žalio sam za njom. Kad sam se tek u ponedjeljak nekako uspio osloboditi, sav upišan i prljav i znojan, sa onim karakterističnim vonjom seksa posvuda oko sebe i na sebi, prošetao sam stanom i uvjerio se kako u njemu nema baš ništa osim ormara i kauča: sve su ostalo odnijeli, a bilo je toga: slike, nakit od pokojne mame, svega je bilo, a sef su stručno obili i ostavili ga otvorenog, da zijeva podrugljivo u mene poput gladne zvijeri... Policiji sam sve ispričao, ali...ne znam ni sam zašto, nisam to shvaćao onda, a danas još manje, opisao sam je sasvim drugačije. Lagao sam o Loreninom izgledu. Zašto? Nisam znao onda, a ne znam ni sada i nije me briga! Još si jednom punim čašu rumom, kad zvono na ulaznim vratima zazvoni, prekida mi sjećanja i vraća me u prazninu. Koju ne može ispuniti moj prijatelj Rino i nikakva količina bilo kojeg alkohola. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:02 - Budi (21) - Iskren - #
13.06.2006., utorak
 photo by Ingo Reimer Proradio blog, sunce sija, odmorio se: odoh na trčkaranje u prirodu! Uživajte punom snagom! |
- 07:42 - Budi (33) - Iskren - #
12.06.2006., ponedjeljak
 photo by IreneM Juuuuhuuuuuu! Proradio blog! Ide li vama na živce to zezanje, kao što ide meni? Pozdrav svima! |
- 08:53 - Budi (11) - Iskren - #
11.06.2006., nedjelja
 Evo najnovije slike moje Lori, kako odmara na mom jastuku. Bio sam malo zauzet i nisam mogao pisati. Tek toliko. pozdrav svima! |
- 10:39 - Budi (9) - Iskren - #
08.06.2006., četvrtak
Prestrašno
|
Prestrašno Gospođa Mila, dama koja korača ponosnim korakom u svoje četrdesete godine i koja ne želi priznati neumoljive godine koje je pritišću poput ogromnog tereta, kojeg je netko nemilosrdno položio na njena uspravna leđa, sva uzbuđena opazi svoju susjedu i dobru prijateljicu Snješku, koja točno preko puta ulice, stoji ispred izloga u kojem su izloženi najnoviji modeli cipela i zaneseno gleda u tu izazovnu ljepotu. - Snješka, mila moja - kaže joj Mila, prilazeći joj tiho, gotovo nečujno, iza leđa, pa se jadna Snješka, usredotočena na blještavilo cipela, jer cipele su za nju pravi fetiš, uplašeno i iznenađeno trgne, uplašeno se zagleda preko ramena, kao da je ulovljena u nekoj sramotnoj radnji. - Oh, to si ti, draga moja - reče sa olakšanjem, misleći na onu nedavnu noć, kad je obuvena samo u cipele i ništa više na svom predivnom tijelu, bjesomučno vodila ljubav sa svojim dragim i to u kuhinji, na stolu i beskrajno uživala u tome, pa joj čak i sad, dok se slatko prisjeća toga, obrazima razlijeva rumenilo zadovoljstva koje joj nitko ne može oduzeti. - Dobro da sam te vidjela - reče Mila, a oči joj crne i krupne, koje radoznalo gledaju u svijet, zabljesnu velikom tajnom. - Imam ti nešto reći! - Nisam ni sumnjala u to - odgovori joj prijateljica: poznaje je dobro i uživa u njenim malim tračevima: Mila zna biti i te kako nemila prema svojim sugrađanima, koji imaju nesreću biti njeni susjedi. - Nećemo ovdje o tome! - odrješito odluči Mila, okrećući se nepovjerljivo oko sebe. - Idemo negdje popiti kavu i sve ću ti ispričati! A imaš što i čuti, vjeruj mi, mila moja! - U to ne sumnjam - odgovori još jednom istim načinom Snješka. Dvije prijateljice, obje visoke, obje na početku četrdesetih, ponosno koračaju ulicom, uživajući u muškim pogledima, koji ih neskriveno i sa uživanjem gledaju. Jer i Mila i Snješka su prave ljepotice i obje su, naravno, svjesne toga. Korak im je dug i lagan, lepršav, čini se da lebde, a osmjesi ne silaze sa njihovih lijepih i pažljivo dotjeranih lica. Svaka je vlas na svom mjestu, kako govore i obje su svjesne toga. Smještaju se za stol ispred kafića, na pločniku i naručuju kave bez šećera, jer obje prijateljice drže dijetu: proljeće je, uskoro će ljeto, more, kupanje, a na plaži moraju izgledati besprijekorno, kao i uvijek. Snješka vadi cigarete, nudi Milu koja prihvaća, pa veselo odbijaju dimove i čekaju naručene kave, kojima uskoro bivaju poslužene. - A sad mi reci - reče Snješka nestrpljivo i nagne se prema prijateljici. - Jedva čekam da čujem najnoviji trač! - Nije trač! - uvrijedi se i malčice namršti obrve Mila, ali se brzo osmjehne: mrštenje stvara bore, svi to znaju! - Živa je istina! Kunem se! - Naravno - popušta Snješka, jer ako ne čuje najnoviji trač...ne smije ni misliti na to! - Ma daj, ne drži me na iglama! - E, pa, slušaj! - prošaputa Mila, nagne se prema prijateljici i tiho, toliko tiho, da se Snješka sva napela, reče: - Vera je sinoć doživjela ONAJ šok! - Zar Vera? - pita Snješka u čudu, oči joj u nevjerici iskre: Vera je njihova prijateljica i nikada, baš nikada, ni malo nije posumnjala u vjernost svog muža Mirka. - Upravo ona...Vera! - pobjedonosno reče Mila i veselo namigne. - Znaš, prijateljica mi je i sve to, ali Vera je tome sama kriva: previše je sigurna u sebe! - Mene čudi Mirko - zamišljeno reče Snješka. - Pa taj je čovjek uzor muža! Mislila sam ... - E, pa, prevarila si se draga moja - sa zlobnim osmjehom joj reče prijateljica. - Ali znaš, kad malo bolje promisliš, uopće to nije za čuđenje. - Kako to misliš? - Pa lijepo! Nikada se Mirko nije ni jednoj nabacivao, zar ne? - Nije - prizna Snješka nakon kraćeg razmišljanja. - Eto vidiš! - pobjedonosno reče Mila. - Što da vidim? - u nerazumijevanju upita Snješka. - Kako? - upita Mila smijući se. - Zar ti nisam rekla? - Rekla što? - Snješka je napeto gleda i ne može više izdržati. - Ma reci već jednom: puknuti ću! Reci mi, sa kojom je ...ili je ne poznajem? - Ne poznaješ je i nije "ona" u pitanju - odgovori Mila, a u grlu joj smijeh, koji nezadrživo izbija iz nje. - Kako? - Snješka je zbunjena. - Ne razumijem! I, molim te, ne muči me više! - Muškarac je u pitanju! - reče pobjedonosno se osmjehujući Mila. – Ako se u ovom slučaju može govoriti o muškarcu. Naša je draga prijateljica ulovila svog muža Mirka kako je vara sa muškarcem! - Zar Mirko pe... - Reci slobodno, mila moja - medeno joj reče Mila. - Upravo je to, naš prijatelj Mirko: običan peder i zato se nikad nije upucavao ni jednoj od nas. Tajna je riješena. - Mirko peder! - mrmlja Snješka u čudu. - Pa to je prestrašno! Jadna Vera! Kakvo li je samo to poniženje za nju! Muž joj iz naručja pobjegao u zagrljaj muškarca! - U pravu si, mila moja! - povlađuje joj prijateljica i mudro klima glavom. - To je upravo prestrašno. I dok riječima oplakuju zlu sudbinu zajedničke prijateljice, proljetno im sunce obasjava lica, koja se zlobno i sa uživanju smješkaju i raduju prijateljičinoj nevolji. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 19:34 - Budi (31) - Iskren - #
06.06.2006., utorak
 photo by AdrlnJunkie Kišaaaaaaaaaaaaa! Ponovo...idem malo raditi... Sve vas lijepo pozdravljam! |
- 08:16 - Budi (57) - Iskren - #
05.06.2006., ponedjeljak
Promašaj
|
Promašaj Biti će to hitac u glavu! Odlučio sam: u početku mi se u zbrkanim mislima motala ideja o sporoj i teškoj i prepunoj patnje smrti, ali sad više ne mislim tako. Nisam sadist. Čemu? Sramota time neće postati manja. I onako će sve za razmaženog Čedomira biti gotovo za koju minutu. Prestati će postojati. I više nikada nikome neće moći nanijeti zlo i bol i sramotu i poniženje...i mogao bih ovako nabrajati do sutra, ali čemu? Bijes punom snagom ključa u meni, a ruka mi počiva na dršsci pištolja kojeg sam iza desnog boka zatakao između tijela i traperica, dok mi košulja, crvena, boje krvi, prigodna, moglo bi se reći, da nije tragično, veselo i slobodno leprša van traperica i sakriva smrt. Koju krije svojom veselom bojom. Još dvije ulice i stižem ispred zgrade u kojoj stanuju. Otac Čedomir, gospodin Čedomir, kako ga svi zovu iz poštovanja prema njegovom ogromnom bogatstvu kojeg je uspio prigrabiti u mutnim ratnim vremenima i sin mu Čedomir, svaki u svom stanu: otac mu kupio stan, da mu razmaženko ne bi bio beskućnik. Ništa nije previše za njegovog sinčića! Kurvin sin: sve mu je servirano na zlatnom pladnju! Tatica mu kupio stan, ma kakav stan, to je prava trosobna stančina, fantastično uređena, a za prethodni mu rođendan, koji će mu ujedno i biti posljednji, kupio ni više ni manje nego dvosjed, Mercedes kabriolet, srebrne boje, njegov ponos, njegov fetiš, koji mazi i pazi, pazi i mazi i ništa mu nije važnije na svijetu, od tog srebrnastog ljubimca. U dvadeset i drugoj godini svog pokvarenog života, već sve ima! O tome, što sve mladi Čedomir ima, naravno zahvaljujući svome starom, istog imena, Čedomira starijeg i što će sve još dobiti, ogromna većina može samo sanjati, gledati to u sapunicama i u filmovima. Dok prelazim ulicu, večer se spušta, blizu je devet, ljeto nam kuca na vrata, nakon duge i preduge zime koja je potrajala i čitavo proljeće i činilo se da nikada neće proći, počinjem se pomalo znojiti. Zbog uzbuđenja, znam, nije to zbog vrućine, još nije toliko zatoplilo. Trnci mi prolaze tijelom, ali nije to ništa prema onom što sam osjetio, kad sam prije jednog sata ugledao Sanju, svoju malu sestricu, sedamnaest joj je godina tek, kako kažu u pjesmi. A ona izgleda poput razbijenog zrcala… Zaboravio sam neko pismo i vratio se u stan po njega i tamo je zatekao u kupaonici, raščupanu, usna joj donja napukla, oči joj mutne od plača i trese se i trese i ne može se prestati tresti. - Ma što se dogodilo? - pitam je i strah me odgovora. Ali moram pitati. Sanja plače, ne odgovara, a u meni raste strah. Odgovoran sam za nju, ja sam joj sve što ima na svijetu. Roditelji nam poginuli prije dvije godine, kad je Sanja imala petnaest, a ja napunio dvadeset i petu, punih je deset godina razlike između nas i to me odjednom postavilo u sasvim neočekivanu situaciju: postao sam i otac i majka i brat svojoj sestrici. Posvetio sam joj se i uživao u toj zadaći i svakim je danom volio sve više, a moja mi Sanja uzvraćala pažnjom, dobrim ocjenama i ponašanjem. A sad ovo! - Tko ti je to učinio? - pitam je, a u meni raste sumnja, koju nadvladava bijes. - Je li Čedomir? Sanja jeca, tijelo, koje se posljednje godine naglo promijenilo, procvalo, nabujalo, drhti joj, želudac joj poskakuje, to lijepo vidim. Odjednom se saginje i povraća u školjku, a ja bespomoćno stojim nad njom i proklinjem život! I boli me. Divlje! Nepodnošljivo. Od prvog sam dana bio protiv njenog zabavljanja sa tim klipanom, razmaženim klipanom. I nisam joj se ustručavao to reći. - Imaš krivo mišljenje o njemu - branila ga Sanja, kao što sve djevojke rade, jer uvjerene su u svoj pravilan izbor. - Nije on takav. - Nego je još i gori - dodavao sam ja cinično. Gledam kako joj se tijelo napinje i više ni ne može povraćati: sve je izašlo iz njene bolne nutrine i polako shvaćam, kako joj je strašno gadljivo, pa to želi izbaciti iz sebe, a zbog nekog razloga, ne može. Prilazim joj i sad, kad sam pored nje, vidim joj masnicu na ruci, žuto-plava, nagrđuje joj ruku. Bio je to stisak, čvrsti stisak grube muške ruke, odmah shvaćam. - Što je bilo? - pitam je odlučno, grabim za ramena, okrećem prema sebi i primoravam je gledati me pravo u lice, u oči. - Što ti je učinio? Silovao te? Na riječ "silovao" Sanja zaplače, užas sjećanja joj preleti licem, a u meni pustoš, divlji vjetrovi, sve odnose sobom u mahnitost. Sve mi se ruši, ništa više nema smisla, baš ništa... - Kako se to dogodilo? - pitam je tiho, pa brzo, kad vidim kako joj tijelo potresa grč, dodajem: - Nije važno, ne moraš odgovoriti. Hajde, vodim te u bolnicu. - Neeeeeeeeeeeeeee! - vrišti Sanja. - Nigdje ne idem! Petnaest je minuta nagovaram bez uspjeha i na kraju dižem ruke, ali se ne predajem. - Idem mu razbiti glavu - kažem joj: nisam želio reći "ubiti", ali točno sam to mislio. - Nemoooooooooooooj! - viče Sanja. - Ostani ovdje! Nisam je poslušao i evo me ispred zgrade u kojoj stanuju oni koji mi uništavaju jedino biće na svijetu do kojeg mi je stalo. Preskačem po dvije stepenice i na trećem katu zvonim na njegova vrata. Čedomir ih otvara i vidim mu mokru kosu: gad se tuširao, sakriva prljavštinu koju je nanio mojoj sekici. A kako sa nje sprati prljavštinu? I dok to mislim, mirno, lagano potežem pištolj i pucam. Jednom: više nije potrebno. Metak ga pogađa točno između očiju i oči mu se smiješno ukrste, zatim ugase, dok mu se tijelo polako ruši. Okrećem se bez emocija i prazne glave, nema misli u meni i jurim nazad, ka Sanji. Moram joj reći kako je osvećena, prije nego li dođu po mene... Čekala me, odmah primjećujem. Gleda me upitno i sa strahom u očima, istuširana, obučena u traperice i crnu maju. Boja tuge. - Što si učinio? - pita me. - Ubio sam ga - kažem mirno. - Kako? - Sanja širi ruke. – Nemoguće! Pa sad je tu bio i nudio mi novac. Da šutim, zaboravim... - i počne plakati, jecati. - Ma tko je bio? - pitam, a u glavi mi tutnji baš kao poslije bjesomučne pijanke. - Pa gospodin Čedomir! Tko drugi? Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (21) - Iskren - #
04.06.2006., nedjelja
 photo by aqarius Put, o kojem je moguće govoriti, nije Vječni put. Svaki je čovjek na pravom putu, ako je na njemu pronašao samoga sebe. Tako me uči Tao, a ja se pitam: je li se odričem sebe...bar malo? |
- 15:12 - Budi (11) - Iskren - #
03.06.2006., subota
 photo by Von Hans Jurgen-Kochan Jutros sam istrčao trsatske stepenice! A ima ih mali milijun! Poslije sam se stuštio niz te iste stepenice, pa zaprašio uz slijedeće, uz Kalvariju. Kvadricepsi su mi podrhtavali, a ja sam uživao... Biti će nešto od mene...nadam se. |
- 10:12 - Budi (17) - Iskren - #
02.06.2006., petak
Bezuvjetna ljubav
|
Bezuvjetna ljubav Topli proljetni dan raskošno se prostire nad gradom, nakon, kako se mnogima čini, beskonačno dugih i kišovitih dana, sunce je izmamilo ljude na otvoreno. Park je prepun djece, njihovih majki, bakica sa pletivom, dokonih šetača, ljubitelja pasa sa svojim mezimcima svih pasmina, od najvećih do najmanjih. Na samom kraju parka, jedan mladić šibom udara psa koji cvili: mala i smeđa loptica, uplašena pogleda. - Dođi! - zove mladić uplašenu životinju, koja u strahu bježi. Pas poslušno prilazi, trbuh mu se vuče po zemlji, struže lagano, legne pored gospodarevih nogu. Mladić se saginje, gladi miljenika iza ušiju, a pseto, sad već veselo mašući repom, liže mladićevu ruku. - Bezuvjetna ljubav - reče dr. Mrak svome kolegi dr. Dominskom: hodajući polako sa noge na nogu i uživajući u suncu. - Samo je pas može pružiti. - Ne bih rekao - odgovori dr. Dominski. - Ispričati ću ti jednu istinitu priču: potrajati će, ali i onako imamo još oko sat vremena prije dežurstva, pa... - Ma hajde! - bodri ga kolega. - Sav sam se pretvorio u uho. Još jedna tvoja čuvena priča iz života. Počni! I dr. Dominski počinje: mislima se vraća oko pola godine unatrag, ljeto je... ...vrućina pritiska i Rina, dok sjedi za stolom, na stolu sladoled, osjeća kako joj ispred očiju titra vrući zrak, ostaje bez daha, crnilo se spušta, zastor pada... - Hej, pa što ti je? - pita je prijatelj zabrinuto, naginjući se nad nju i uzimajući joj beživotnu ruku. - Mislim da sam povrijeđena - priznaje ona jedva čujno i ne gledajući ga u oči. - Izmlatio me... - Tko? - pita je prijatelj. - Mato? - Da, Mato - priznaje Rina. - Ali nemoj nikom ... Rečenica ostaje nedovršena. Rina, sitna, visoka svega sto i šezdeset centimetara, gotovo minijaturna, ruši se sa stolice. Njen prijatelj uplašen priskače, grabi je i odnosi u automobil, pa ludom brzinom vozi u bolnicu. Dok vozi, pita se: što li je Rina našla u tom muškarcu? Što se odigrava u njoj, da mu svaku gadost oprašta? Mato je grubijan i svima je to jasno, a Rina, ta mala onesviještena hrpica na automobilskom sjedištu pored njega, sama je nježnost. A opet, ta sitna nježnost smogla je dovoljno grubosti u sebi i napustila muža, ostavivši mu dvije djevojčice i preselila sa ka ljubavniku, koji je, eto, tako brutalno maltretira, da je zbog toga sad vozi u bolnicu, riskirajući na semaforima i odahnuvši dok ulazi u bolnički prostor, ostavljajući iza sebe gradsku ludnicu koji nazivaju saobraćaj, škripu motora, ispušne plinove i sirene... ...koje joj paraju uši i Rina bolno otvara oči, smeđe, uplašene i kojima sa nerazumijevanjem gleda uplašeno oko sebe. Pored nje, na krevetu u kojem leži, sjedi prosijedi visoki muškarac i Rina shvaća kako je to liječnik, koji čeka njeno buđenje, povratak u svijet živih, povratak u život ispunjen problemima i bolom. - Što se ... - Onesvijestili ste se - mirnim i tihim joj glasom govori liječnik. - Zovem se dr. Dominski i biti ću vaš liječnik, dok ste u bolnici. Imajte povjerenja i sve mi ispričajte, molim. - Nemam što ispričati... - Ni to da ste pretučeni? - Liječnik upitno podiže obrve. - Pa to vidi i laik, a mi smo ovdje, ipak liječnici. Tijelo vam je prepuno hematoma i još koječega. Želim da mi sve ispričate, polako i bez žurbe. I još nešto: prijavili smo slučaj policiji... - Ali zašto? - uplašeno pita Rina. - Ne želim miješati policiju u to. - Moramo. Takav je zakon. Bacajući uplašene poglede prema otvorenim vratima bolesničke sobe, Rina opazi dvojicu policajaca i krv joj jurne u lice i zarumeni joj ga, a osjećaj srama podigne je na visokom valu bola i ona naglo, ne razmišljajući, samo slušajući svoj poriv, duboko u sebi, pruži drhtavu ruku, zgrabi liječnika za bijeli rukav mantila i prošapće: - Molim vas, ne želim razgovarati sa njima...molim vas, doktore...ne sada…ne mogu sada… - Hoćete li razgovarati sa mnom? - Hoću! - pristaje bez oklijevanja. Što joj drugo preostaje? - Budite bez brige - umiri je liječnik. - Razgovarati će te sutra sa njima, ne danas, Sad vas napuštam, a vi morate spavati, odmoriti se. Sutra ćemo razgovarati, ništa ne brinite... Rina gleda kako liječnik odlazi prema vratima i nešto objašnjava policajcima, koji bacaju sumnjičave poglede prema njoj. Lako je liječniku govoriti, ali ona brine. Što će biti kad Mato sazna gdje se nalazi? Da, lako je njima govoriti...ali ona poznaje svog Matu i zna kakav može biti... Sjeća se... ...njegove nježnosti u samom početku njihovog poznanstva. Ruka joj njegova prelazi preko unutrašnje joj strane bedara, a Rina drhti. Trideset i tri su joj godine, desetogodišnji je brak iza nje, dvoje je djece rodila, ali ovo, ovo što sad osjeća, dok je Mato miluje, nije nikada prije osjetila. I Rina zna: sve će učiniti, baš sve što njen Mato zatraži od nje, sve će učiniti samo da bi ostala u njegovoj blizini, grijala se njome. Jer sad, kad konačno zna što je ljubav, što je strast, želja, ni pod koju cijenu ne želi to izgubiti. Zna kako će biti bolno, ali izdržati će svu bol ovog svijeta, zna to, odlučna je, uvjerava i hrabri samu sebe. - Dođi kod mene - kaže joj Mato jedne večeri, dok goli i oznojeni leže u krevetu u njegovoj kući, koju je naslijedio od roditelja, a koju je i on sam podizao, ploveći na stranim brodovima i šaljući popriličnu plaću kući. - I da sve napustim? - pita Rina. - Napusti sve! - bez kolebanja kaže Mato. - Imaš mene! Je li ti još netko potreban? - Nije - kaže ona i privija se uz njegovo snažno tijelo, koje obožava. Sretna je. Poslije, nakon što su još jednom vodili ljubav, utapali se jedno u drugom, Rina odlazi svojoj kući, mužu djeci, poslužuje im večeru, kasnu, ali nitko se ne buni, svi osjećaju njeno raspoloženje. Noć se spušta, vrijeme je poći na spavanje, a u Rini pobuna, svaki joj živac drhti: ne može se prisiliti leći pored muža. Konačno skupi svu svoju snagu, svuče se u kupaonici, obuče dugačku spavaćicu i legne pored njega. - Odsutna si mislima čitavo vrijeme – reče joj muž. – Što te muči? - Baš ništa – suho odgovara ona. - Uvjeren sam da me lažeš – kaže on i dodaje tiho: - Imaš li nekog? - Ti si lud! – odreže ona. - Osjećam da sam u pravu, Rina…razmisli, ne donosi odluke naglo… Ona šuti, a sve se u njoj komeša. Uskoro začuje njegovo mirno disanje i to je kap koja prelijeva čašu: kako može mirno spavati, nakon onog pitanja? Zaslužuje biti napušten! Sutradan napušta muža, bez milosti, bez žaljenja, ne osvrćući se, ne mareći za plač djece, odlučna grabiti život, uživati život sa svojim Matom, jer jedino joj on može pružiti ono što joj treba i za čim žudi čitav život. Strast je luda i neprekidno raste: trgaju jedno drugo! Mato, mišićav momak, dvadeset i osam godina star, uživa u njenom tijelu, ali uživa i u otkriću kako će Rina sve učiniti za njega, udovoljiti mu svaku željicu, svaki hir. I njegove želje rastu, rastu i hirovi i jedne je večeri pljuska po licu, sve dok Rina uplakana, bespomoćna i gola, ne pada na koljena, grli mu noge i moli za oprost, a da nije ništa ni zgriješila. Iznenađena je silno i ne zna kako se postaviti. U njoj se nešto promijenilo: zar bi je njen Mato tukao bez razloga? Sigurno je nešto zgriješila, uvrijedila ga, naljutila, a da nije ni svjesna toga. Mora biti pažljivija, popustljivija...njen je Mato voli i mora cijeniti i poštovati njegovu ljubav. Bila je subota, kad se igra nasilja ponavlja. Rina se istog časa, kad mu u očima pročita želju za udarcem, baca pod noge i grli ih. - Zašto, Mato? – pita, a u grlu joj plač, kojeg se ne usuđuje pustiti u noć. - Što zašto? – odgovara on pitanjem. – Mora li postojati razlog? - Volim te! – viče ona. – Zašto ovako? Zašto? - Voljela si njega! – vrišti Mato. – Zar nisi? - To je bilo prije tebe – odgovara ona, pokušavajući ga smiriti. Ali Matu više ništa ne može smiriti: pred očima mu igra slika Rine i njenog muža, zagrljeni su, njišu se u ritmu ljubavi, a na njenom licu sreća, koju je vidio za samog ljubavnog čina. Nije važno što je to bilo prije njega, prije njegovog vremena, nije smjela uživati sa drugim muškarcem! Ona pripada njemu! Samo njemu! I nikom drugom! Bijes ljubomore grmi mu u duši, dok je udara i udarcem obara na krevet, pa skače na nju i trga joj spavaćicu i nasilno je uzima sa mržnjom, mržnjom koja mu oduzima razum. Te je kišne noći, dok gromovi praskaju, golu baca na ulicu. Rina plače, moli i on je pušta u kuću nakon pola sata i dok ona drhtureći briše kosu, pita je tiho: - Tko je glavni? - Ti, Mato! - odgovara ona poput automata. - Nemoj nikada to zaboraviti! - kaže on grubo. Zatim bjesomučno na kuhinjskom podu vode ljubav i Rina u slatkim grčevima koji joj potresaju sitno tijelo, zaboravlja na sve ostalo. I tako mnogo puta…bezbroj puta, ljubav i nježnost pretvorena u mržnju i grubost, isprepleteno u zamršeno klupko osjećaja. Vrhunac je prasnuo prije tri dana, u subotu oko devet sati noću. Sjede i gledaju film na televizoru, kad se Mato okreće prema njoj i kaže, mrko je gledajući, optužujući: - Zašto si gledala u njega? Rina gleda u Matu sa nerazumijevanjem, ali malo pomalo, prisjeća se ovog jutra i krivnja, iako nije kriva, nastani joj se na uplašenom licu. Zajedno sa Matom pošla je na ribarnicu i tamo slučajno sreli njenog muža kojeg je napustila, da bi živjela sa Matom. Prošao je pored njih, njen muž, a ona se instinktivno okrenula, pogledom tražeći djecu, svoju i njegovu djecu, za koju se nadala da su sa njim. Da ih vidi. Nakon toliko vremena. Nije ih bilo i brzo je skrenula pogled, ali ne dovoljno brzo, a da Mato to ne primijeti i licem mu preleti crni oblak. - Što je? - pita je Mato. - Odgovori kad te pitam! - Djeca - kaže ona bespomoćno. - Mislila sam da su djeca sa njim. - Lažeš, kujo! - vikne on i pljusne je, a Rina, podiže ruke u obrani, što još više razjari Matu. - Nemoj...nemoj...- ječi ona pod njegovim udarcima: nemilosrdno je šamara po licu i Rina osjeća kako joj bolno lice počinje drvenjeti. Suze joj se slijevaju niz oteklo lice, a Mato, sad već napola lud u svom bijesu, skida težak opasač, vojnički i počinje je udarati i udarati. Sa kopčom, koja se zabija u njeno nježno tijelo. - Nemoj, molim teeeeeeeeeeeeee! - vrišti Rina i grči se u fotelji. Mato prestaje udarati. Stoji raširenih nogu ispred nje i gleda je bijesno. - Skidaj se! - naredi joj. - Do gola! Rina, poput automata, jer zna da će tako biti najbezbolnije, ustaje i počinje se svlačiti. Mato pali cigaretu i njen užareni vrh pritišće na Rininu nadlakticu. Vrisak joj se otme i zapara noć. Udarac. Vrisak. Užareni vrh cigarete. Mnogo puta tako. Premnogo. Zatim njegovo tijelo na njoj i u njoj i bjesomučni njegov ritam i neprestani udarci, udarci koji se nastavljaju čak i dok su spojeni u ljubavnom zagrljaju. Udara je u rebra i siluje je, drži je čvrsto za kratko podrezanu kosu i prisiljava je gledati ga i uživa u bolu koji čita u njenim izmučenim i uplašenim očima. I tako čitavu dugačku noć, a Rina, gola, tijela prekrivena opeklinama, crnim masnicama od njegovih nemilosrdnih i grubih šaka, pita se ... ...gdje je nestala nježnost, ona nježnost koju je pokazivao u početku njihove veze. Umorna, dok joj spasonosni san donosi olakšanje, Rina misli na Matu i voli ga, voli ga svakim atomom svoga bića. Blagi je dodir na ramenu vraća iz paučinastog sna i Rina otvara oči i osmjehuje: njen Mato stoji pored kreveta i blago joj gurka rame. - Spavalice - kaže joj nježno, blago. - Molim, napustite sobu! - kaže dr. Dominski, koji obaviješten o ranoj posjeti hitro ulazi u bolesničku sobu. - Ne smijete biti ovdje! - A zašto ne? - pita Mato mirno. - Došao sam po svoju ženu! - Ona ne može ... - Mogu! - poviče Rina, sjeda u postelji i grabi odjeću koju joj pruža njen Mato, pa se bez oklijevanja i ne obraćajući ni malo pažnje na liječnika, počinje oblačiti. - Ne činite to - moli je liječnik. - Može vam se osvetiti tolika nepromišljenost. - Sa mnom je sve u redu! - kaže Rina i gleda u Matu. - Čuli ste je, doktore - kaže Mato mirno i vodi svoju Rinu prema vratima sobe. - Moja je žena zdrava i nema potrebe za njenim ostankom. - I? - pita dr. Mrak. - Odlazi sa njim? - Odlazi - odgovori dr. Dominski. - A sad mi odgovori: je li to bezuvjetna ljubav ili nije? Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (26) - Iskren - #
01.06.2006., četvrtak
V a p a j
|
ŠTO MI SE DOGAĐA SA BLOGOM??? |
- 18:34 - Budi (13) - Iskren - #
 photo by Neuferland Da mi je otkriti, pa umrijeti... |
- 00:27 - Budi (14) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||