![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
31.05.2006., srijeda
 photo by posthumous Nema priče: za neko sam se vrijeme ispraznio! Evo slike koja me podsjetila na "Štiklu", stavljam je da vas uveseljava. Pozdrav svima! |
- 07:57 - Budi (15) - Iskren - #
29.05.2006., ponedjeljak
Oprost
|
Oprost Gledam te. Mirno, pažljivo i pamtim. Pamtim svaku tvoju žilicu, pa čak i onaj drhtavi i neposlušni pramen kose, koji ti pada točno na sredinu čela, pomalo kao da od mene skriva tvoje oči, tvoj pogled, kojeg držim prikovanog uz svoj. Čupam istinu iz tebe. Snagom pogleda. Boriš se, ali osjećam kako popuštaš, pa te pritišćem, snagom pogleda i znam kako nećeš moći izdržati, poniknuti ćeš pogledom, zagledati se u pod, točnije u beton, jer na autobusnoj smo stanici, odlaziš, još me ne napuštaš sasvim, ali znam, i te kako dobro znam, kako tvoj odlazak nije ništa drugo do li bijeg. Od mene, od nas… Bježiš od same sebe, osjećam, znam, a potvrda mi dolazi jasno ispisana u tvojim rastrganim rečenicama. Brzim i nedovršenim. Kao da ih kida vjetar. - Zašto? - pitam te glasno, ono isto što sam te nijemo pitao čitav dan. Ne odgovaraš, šutiš, obaraš glavu, izbjegavaš pogled, ali sam ja odlučio podignuti tvoj oboreni pogled, natjerati te uspraviti glavu, izmamiti ti izravan pogled i prisiliti te na istinit odgovor, sada i ovdje, jer dovoljno sam čekao i ne želim više čekati, neću više čekati. - Reci mi! - navaljujem i naginjem se prema tebi: čitavo moje tijelo postaje upitnik. - Ne znam - kažeš tiho, jedva čujno, toliko tiho, da nisam ni siguran u tvoj odgovor, ali ga čitam u tvom nesigurnom i zbunjenom pogledu. Koji izbjegava moj. - Znaš - uporan sam, ne puštam te. - Moraš mi reći! Mislim kako zaslužujem istinu. Uvijek sam ti govorio istinu i nije previše isto očekivati i od tebe. Ili misliš li, možda, kako jest? - Ne mislim. - Pa izjasni se onda, boga mu! - praskam, jer više ne mogu izdržati: njen bespomoćni izgled, koji mi je nekada budio zaštitnički nagon prema njenoj krhkosti, sada ima suprotni učinak i budi agresiju. Dobivam želju zgrabiti je za ramena i čvrsto protresti, toliko čvrsto, da joj zubi cvokoću...želim joj nanijeti bol, razbiti zube…možda… Zubi...Još nosim tragove njenih zuba na trbuhu, na donjem dijelu trbuha, gdje me nježno-bolno grickala budeći žudnju u meni, koju baš i nije trebalo jako buditi, nije spavala, drijemala je, čekala prvi njen pokret i odmah se budila podizala pohlepno, grabeći nove užitke...a sada ovo...poslijepodne sam bio sretan, a sada...sve se oko mene ruši, sve ono za što sam mislio kako je čvrsto. - Hoćeš li mi reći? - pitam je, odlučan sam iščupati odgovor iz njenih skrivenih dubina. Pogledom ponikne, baš kao što je učinila i u sobi, kad je, posegnuvši rukom prema torbici, nespretno je gurnula: torbica je pala na tepih, stvari se iz nje prosule, novčanik, smeđ i veoma debeo, otvorio se i mene je pogodio grom, ubitačan udarac i iz raja me istog trena prognao u pakao! Velika rupa mi se stvorila u grudima i postalo mi hladno, pa ledeno. Led zveči u meni. Otvorivši se, njen mi novčanik otkrio pažljivo skrivanu tajnu: njegovu sliku! Još uvijek, nakon svih ovih mjeseci, dok me uvjerava u vjernost, u to kako je samo moja, nosi njegovu sliku sa sobom, donosi je i kad dolazi k meni voditi ljubav sa mnom. Njegova je slika u novčaniku, u torbici, pored kreveta, sudjeluje u našem uživanju. Donijela je komadić njega u naš svijet, u naš život, u naše uživanje! Uprljala je naš svijet, donijevši njegovu sliku. Um mi se zaledio vidjevši njegovo nasmiješeno lice kako me gleda sa slike iz novčanika, gledajući njenu golu i dugu i nježnu ruku, kojom me malo prije milovala, kako je brzo i nespretno i poniknuvši zbunjeno pogledom, a opet potajno loveći moj, pokušava neprimjetnu gurnuti, sakriti, udaljiti iz mog vida, iz mog života, od mog bijesa, od moje tuge, od moje žalosti. Ništa ne uspijeva! - Voliš li ga? - pitam je. Šuti. Autobusi bruje oko nas, ljudi žamore, ali ja sasvim dobro čujem njenu tišinu. Tišina naprosto vrišti iz njenog zgrčenog tijela. - Zar poslije svega što si mi govorila o njemu? - pitam i molim se da ona nešto reče, da se slomi, zaplače, udari me, bilo što, samo da ne šuti ovako glasno i ne stoji drhtavo i bespomoćno ispred mene. - Gospođice - obraća joj se vozač - uđite. Krećemo. Gledam je kako ulazi u autobus, torbica joj, u kojoj je njegova slika, to ne mogu zaboraviti, prebačena preko lijevog ramena. Zakoračuje na prilično visoku autobusnu stepenicu i okreće se prema meni. Vidim, oči joj sjajne, pune suza, lice bolno, tuga i žalost upili se u svaku boru. Podiže bespomoćno ruku i sa beskrvnih joj se usana otkidaju samo tri riječi, ali me bole kao ni jedne do sad. - Oprostila sam mu! Gledam je u oči, širom otvorene, znam da traže od mene nešto što joj ne mogu dati: želio bih, ali ne mogu i ne volim samog sebe zbog toga. I dobaci: - Oprosti i ti meni! Autobusna se vrata uz cijuk zatvaraju, velika i plava limena grdosija kreće i ja gledam za autobusom koji mi odnosi nju, odnosi nadu, odnosi mi sve do čega mi je stalo. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 21:23 - Budi (26) - Iskren - #
28.05.2006., nedjelja
Godišnjica!
|
Točno prije godinu dana, napisao sam svoju prvu priču na blogu! Zbog toga danas imate dvije priče, onu koju sam napisao 28.05. 2005. i ovu današnju. Nadam se, kako vam neće biti previše: uostalom, uvijek možete kliknuti na slijedeći link... U ovih godinu dana napisao sam točno 143-i priče, što nikako nije malo! Bez vaše podrške ne bih uspio biti toliko plodan. Hvala svima koji su me podržavali, posebno Trill, koja me čita od prvih dana i naravno M. H. Svabici, koja se malo naljutila na mene, jer joj se nije dopala jedna moja priča, a koja me isto tako čita od prvog dana i za koju se nadam da me i nastavila čitati. Eto, toliko, a sad pročitajte priču od prije godinu dana i ovu današnju: nadam se da će te uživati… Veliki pozdrav svima! BOJANA Jutro je danas predivno odisalo ljetom: sunce, lagani povjetarac i moja Lori koja trčkara ispred mene zauzeta svojim važnim poslovima, njuška li njuška, pa njoj je to njuškanje isto što i meni čitanje novina, shvatio sam to odavno. Prikupljanje informacija. Hodajući za nekim samo njoj znanim i pažnje vrijednim mirisom, dovela me do klupe na kojoj je spavao neki mladić, pomalo zapušten, ali još uvijek pristojnog izgleda. Ležao je na leđima, lijevu je ruku podmetnuo pod glavu u zamjenu za jastuk, a desna mu ruka mlohavo, kao da ne pripada njemu, visila bespomoćno i dlanom se valjala u prašini. Kakvu li je noć proveo? Zbog čega tu spava? Nije beskućnik, to je sigurno. O čemu sanja? Lori je pošla dalje, ja za njom, a moje misli za dalekim sjećanjem. Slika mladića na klupi izmamila je u meni druge slike, poluzaboravljene, slike mojih buđenja na svakojakim neobičnim mjestima! Prvi put kad nisam spavao u svom krevetu i poput tog mladića noć, ili bolje rečeno, ostatak noći do jutra, proveo na klupi, zbilo se davno, na onom osjetljivom raskršću između dječaštva i mladosti. Imao sam 14 godina i mislio da sam muškarac i prvi se put susreo sa mekim i vlažnim ženskim, djevojačkim usnama. Zvala se Bojana i dan danas se sjećam njenih vlažno-nabubrenih usnica i ničeg više! Ne bih znao reći boju njenih očiju, sakrivenih naočalama, ali kunem se, da me sad poljubi kao odrasla žena, istog bi je trena moje usne prepoznale i ja bih ponovo imao 14 godina. Živo se sjećam onog divljeg uzbuđenja koje mi je zahvatilo dušu, nagnalo tijelo na drhtanje, onog trena kad sam prvi put smogao svu snagu i hrabrost, nagnuo se ka njoj i svoje usne položio na njene, poluotvorene, pozivajuće, tako vlažne i meke...Nemoguće je zaboraviti mi njihovu vlažnost i mekoću, sve me na njih podsjeća: voda je vlažna i meka poput njenih usana, kiša je vlažna i meka poput Bojaninih usana, magla je... Dugo smo se mazili, a zatim sam Bojanu otpratio u kamp u koji su svake godine svraćali njezini roditelji, pa tako i ona. Još smo se jednom, na rastanku, za laku noć, lagano i vlažno poljubili. Zatim je ona otišla, nestala bešumno, stopila se sa noći, a ja odšetao do "naše" klupe, uzbuđen doživljenim: nisam želio otići još kući i napustiti ovo čarobno mjesto. Sjeo sam na klupu i u mislima odmotavao klupko sjećanja...i probudio se u rano jutro, začuđeno gledajući oko sebe, ne shvaćajući gdje se nalazim. Evo i druge priče, današnje, pa usporedite ... Č A S N I L J U D I Borivoj Sutra dolazi. Zlata. Njena joj majka, moja žena, naravno nevjenčana, kaže kako se raduje kćerkinom dolasku. Sumnjam u to. Prisjećam se Zlatinih prošlih školskih raspusta, svih onih blagih noći, u kojima smo nas troje beskrajno uživali, ali uživali bi i više, da Mirna, moja žena, nije pokazivala ljubomoru. Dobro, uspio sam joj izbiti te bubice iz glave... uvijek uspijem, jer nije baš jake pameti. Sutra mi je rođendan, sedamdeseti, već. Osjećam se mladim i snažnim i odbijam priznati godine. Bar tri noći u tjednu udaram se sa Mirnom, a bogami, njoj je to i te kako potrebno: ima samo trideset i sedam, luda je za ševom, voli to više od svega i sve čini samo da mi udovolji: prava je robinja, u svojoj je glavi robinja i uživam u tome, u toj njenoj potpunoj predanosti mojoj volji, mojim željama, mojim hirovima. Potpuno je moja, samo moja, nije čak ni svoja više. Tako i mora biti, želi li živjeti u mojoj kući. Došla je bez ičega, napuštena od nekog probisvijeta koji joj napravio dijete i pobjegao od njih, došla je samo sa djetetom kod mene, u moju kuću, na moje imanje, bez ičeg drugog. Ni krpice nije donijela sobom. Živimo već sedam godina zajedno: jedno je vrijeme buncala o crkvenom braku, ali sam joj brzo izbio takve misli iz glave. Lijepa je žena, još nije počela propadati, kako znaju naše žene, koje previše rade, troše se na sve i svašta. Put joj je još uvijek baršunasta i još uvijek uživam u njoj, ali ...nešto se dogodilo prošle godine, nešto lijepog, o čemu se nisam ni sanjati usudio: osvojio sam Zlatu, njenu kći, mladu, vitku, petnaest joj je samo bilo i bio sam joj prvi muškarac u njenom mladom životu. Mirna je otišla tog jutra sa stokom na ispašu, a mi, mala Zlata koja se preko noći pretvorila u ženu i ja, ostali sami i odjednom sam joj prišao, ništa ne namjeravajući i ništa ne misleći, želio sam je samo pomilovati po kosi, ali mi ruke same od sebe, bez moje volje poletjele i za čas sam je skinuo do gola, dok je ona mirno stajala, upitno me gledajući i ne shvaćajući o čemu se radi i ne pružajući nikakav otpor. Uživao sam u prizoru: čisto mlado tijelo. Mirno stoji, ne miče se. Čeka. Mene. Upravo to, nedostatak bilo kakvog otpora, probudilo je divlju strast u meni i skroz sam pomahnitao i onako je golu počeo ljubiti po čitavom mladom i pomalo mršavom tijelu. Rukama je stidljivo pokrivala male sise, prkosno uperene u vis, prema nebu, ponoseći se svojom ljepotom. - Nemojte... ne volim...- promucala je u jednom trenutku, dok sam je prstom istraživao, milovao joj toplu unutrašnjost: čvrsta joj bedra drhtala. - Ništa se ne moraš bojati - šapnuo sam joj u dugu i crnu kosu. - Uživati ćeš, biti će ti lijepo. Baš kao kad ti kupim čokoladu. Voliš čokoladu, je li? - Volim - odgovori ona, moja mala Zlata, a tijelo, to mlado vitko, vitko tijelo, počne joj drhtati: uzbuđenje je i nju zahvatilo, prvo u njenom mladom životu, izazvano muškom rukom i vidio sam kako joj u očima blješti nerazumijevanje. - To je isto - rekoh joj u kosu, svlačeći hlače, a ona me radoznalo i bez stida, jer ni ne zna što je stid, gleda razrogačenih očiju. - Biti će ti lijepo, obećavam. Jauci joj se tiho, jedva čujno, otkidali iz grudiju pritisnutih mojom težinom, spustili smo se na pod, daleko mi se činila spavaća soba. I tada se zbilo čudo, tijelo joj, napeto i grčeći se, iznenada živnulo ispod moga: u jednom je trenutku počela uzvraćati udare bokovima i bio sam ushićen zbog toga. Ne moraš biti pametan da bi znao to raditi, uvijek sam govorio, i sad se to pokazalo točnim. Zlata nije glupa, nikada to ne bih rekao: samo je spora, teško shvaća, pa i u posebnu školu zbog toga ide, a kod nas dolazi samo za vrijeme školskih praznika. Ali je ovo odmah shvatila, probudio sam u njoj strast i slast, tijelo joj počelo reagirati, uzvraćati, ljuljati se zajedno sa mojim u istom ritmu i u jednom je trenutku glasno vrisnula: krik joj slasti izlepršao poput preplašene ptice iz grla, vinuo se u zrak i to me povuklo i drhteći slatko naslađivao sam se njenom vlažnom toplinom, miješajući je sa svojom. To je bilo prvi puta, najljepši put, jer bilo je novo, neistraženo. Nezaboravno. Trajalo je čitavo ljeto, svake noći, svake pojedine tople noći, koje su nam postajale vruće zbog naših želja. Naravno da je Mirna primijetila što se događa i malo je zagunđala, ne odviše. Reda radi. - Od večeras spavaš ovdje - pokazao sam joj slijedećeg dana prstom na madrac, koji sam bacio na pod pored kreveta. - Zlata i ja spavamo na krevetu. - Zar nećeš više ... - Hoću! - prekinuo sam je oštro, jer kad žene počnu postavljati pitanja... - Neću te zaboraviti, ali Zlata odlazi za dvadeset dana, pa se možeš toliko strpjeti, zar ne? - Mogu - prošaputala je: uvijek se u svemu slagala sa mnom, nikada mi nije proturječila, ponašala se onako kako se žena i mora ponašati; drugačije ponašanje ne bih ni trpio u svojoj kući. Mirna Sutra moja mala Zlata dolazi i radujem se zbog toga, ali i bojim se pomalo. Znam kako je nestrpljivo Borivoj očekuje: ima pneumatski čekić između nogu i nikada mu nije dosta. Snažan je kao bik, kao da ima četrdeset, a ne punih sedamdeset i pruža mi veliko zadovoljstvo i dobro mi je sa njim i ne volim što je između nas postavio moju Zlatu. Kao da se štiti od mene. Ljudi se čude što sam sa njim. Godine…govore oni, ali ni ne slute kolika je snaga u njemu i koliko mi uživanja pruža. Sad je i Zlatu uzeo pod svoje… Jadnica je glupa, retardirana, tako to oni učeni ljudi zovu. Ali vidim ja, mala shvaća što je dobro valjanje! Dok sam lani spavala na madracu, na podu, pored kreveta, gledajući ih i slušajući što oni gore izvode, sve se u meni komešalo. Ne volim što Borivoj to radi sa Zlatom umjesto sa mnom. I meni je potrebno njegovo tijelo. I zato sam bila sretna, o kako sam bila sretna, one noći, kad joj je Borivoj blago joj gurajući crnokosu glavu, pokušavao...ali je Zlata uporno odbijala. - Ne! Ne mogu to! - reče u noć glasno, a ja, dole, na golom madracu, jer sparno je, osjećam ushit: morati će se meni obratiti za to! - Ma hajde! - nagovara je on. - Samo malo, sigurno će ti se dopasti. - Ne volim to lizati - čujem Zlatu u vreloj noći, a njihova tijela vonjaju i uzbuđuju me. - Samo sladoled volim lizati... - Oh, mala moja - mami je on uporno, napuklog glasa zbog žudnje - sutra ću ti kupiti čitavu kutiju sladoleda, najveću. Samo mi učini to! - Ne volim to lizati - brani se ona: uskoro će zaplakati, osjeća se to. - Ajd, odjebi! - kaže Borivoj gubeći strpljenje i gurajući je sa kreveta prema meni, dole na madrac. Pomičem se, a moja Zlata sa uzdahom olakšanja spuzne sa kreveta na madrac, pored mene, mlado joj i golo tijelo znojno, drhti, a vrućina pritiska noć. I sve nas u zatamnjenoj sobi. - Mirna - kaže Borivoj zapovjednički, kao što je uvijek govorio - penji se gore i primi se posla! Ustajem sretna, jer sada i on zna kako ga istinski samo ja mogu zadovoljiti. Možda se više neće vraćati maloj? Možda … Pružam mu zadovoljstvo, a i sebi jer, volim to raditi, on stenje uživajući, a Zlata sjedi na golom madracu, gola je, mjesečina joj obasjava male dojke i gleda u nas, gleda u mene što to i kako to radim. - Samo tako - kaže joj Borivoj u jednom trenutku, primijetivši njeno zanimanje. - Samo gledaj i uči. Nije je prošlog ljeta uspio nagovoriti na taj čin i bilo mi drago zbog toga: potrebna sam mu zbog nečeg! Ona mu to ne može pružiti. Ali znam, ovog će ljeta ponovo pokušati. A što ću ja? Ne znam. Ništa. Moram šutjeti. Nemam kamo. Volim ga. On mi je sve. Pružio mi je krov nad glavom, kad mi nitko drugi nije htio pomoći. Moram otrpjeti. Moram. Biti će Borivoj opet samo moj! Znam! Zlata Kažu, moram mami. Ne da mi se. Ne volim. Tamo rade svašta. I bilo je lijepo. I ružno. Ne valja tako. Ali je lijepo. Znam da ne valja. Kad mama radi ono, bojim se. Gledam, je li je boli i ne znam. Njegova ruka je velika. Sunce je tuklo u sobu. Htjela sam se igrati. Gol je i gleda me. Nema igre. Nemir i još nešto…Samo on. I ruka. Tamo. Zašto se on tako mijenja. Ja sam drugačija. Nisam kao on. Ravna. Nema onog. On to stavlja meni ruku. Dok držim raste. Čudim se. On me miluje. Je li dobro da raste? Zašto raste? Koliko može narasti? Ali poslije...kad...ne znam kako...uđe u moju...lijepo...postaje lijepo...uživanje...uživanje...ali onda sram...bila si dobra, kaže mi. Kako to misli? Ne znam… Ja sam uvijek dobra. Moram biti, tako nas uče…Poslušna. Dobra. Moram biti dobra. Volim biti dobra...I poslušna. Onda me hvale. A ja volim hvalu… Htjela bi mami. Volim mamu. I krave. I male piliće. Stric Borivoje ima mnogo životinja i sve ih volim. I miris njihov volim. Ne volim miris poslije onog… Gledam telića kad me on zove. Ima tužne oči… Žao mi je. Zove me i znam… Ljepše je sa telićem. Ali moram . On zove. Moram. Kako raste u maminim ustima. Zašto? Ne volim to. Volim mamu. Ne volim to. Volim mamu. Ne volim... Policajac - Mislio sam da će me strefiti srce! Mala je odjednom iznikla iz zemlje, gola ko od majke rođena, plačući i sva raščupana, a stari je pohotni gad trčao za njom, samo u gaćama, a mati joj, kuja prava, trčala za njim vičući nešto što nisam razumio. Ma zamisli: uspjeli smo shvatiti, dok smo čupali riječi iz njih, kako su malu nastojali primorati na oralni seks. Sam bog zna koliko su je dugo iskorištavali, dok jadna mala nije skupila snage i pobjegla u noć… Daj mi još jednu rakiju! - Nemoj više, molim te - moli ga njegova mlada žena, grleći mu ramena. - Previše si se uzrujao, moraš se smiriti... - Kako se smiriti...pokvareni stari gad...luda kučka! A znaš li što je gazda Borivoj vikao čitavo vrijeme? "Ruke k sebi! Ja sa častan čovjek", vikao je stari gad, dok sam mu stavljao lisice. Zamisli, on sebe smatra časnim čovjekom! Ma daj mi još jednu, kad ti kažem! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 07:14 - Budi (43) - Iskren - #
27.05.2006., subota
Rastrojenost
|
Rastrojenost Ne radujem se. Ničemu. Postajem ravnodušan prema okolini, a u svojoj bolno uskomešanoj nutrini osjećam nabujalu rijeku ledene tuge. Tihi njen žubor podsjeća me na ono što sam kratko vrijeme imao, i što sam vrlo brzo izgubio. Zašto? Ne znam? Došlo je brzo i velikom silinom se obrušilo na mene. Zatim nestalo. Odjednom. Ne vidim razlog. Jesam li negdje pogriješio? Vjerojatno jesam, jer da nisam, bi li sad bio tužan? Ista gomila pitanja neumorno i uvijek iznova, mučeći mi um, migolji u meni poput klupka zmija: pitanja bolno sikću, ali odgovori ne dolaze. Počinjem pomišljati, kako odgovora i nema...uzalud ih tražim. Zbog čega čovjek učini ovo, a ne ono? Nitko to ne može znati...sve je kaos, ludilo. Oko svih nas. I svi sudjelujemo u tom kaotičnom ludilu koje nazivamo život. A život, koji nije život, koji je ludilo, ruga nam se i udara nas nemilosrdno. Pokazuje nam koliko nam može biti lijepo, koliko silno možemo uživati i baš kad se priviknemo na uživanje, kad ga silno zavolimo, život nam ga oduzima i šalje nam očaj, bolan i dubok, koji nas para i siječe poput kirurškog noža. Ostavlja nas rasporene, otvorene i ranjive prema vanjskom svijetu i to baš u onom delikatnom trenutku, u kojem želimo mir, želimo samoću, vapimo za privatnošću, za svojim kutom izoliranosti, jer ne želimo svima pokazivati našu patnju. Zbog nečega se stidimo patnje, ne znam zbog čega, nisam uspio shvatiti. Znam, kako su stari, antički junaci, u ona jednostavna drevna vremena, glasno plakali, ne stideći se svojih suza, naricanja, bola. Više toga nema: naučili smo sakrivati osjećaje, stidjeti se osjećaja, pokazivati snagu, koja u stvari nije snaga, već slabost, jer lažemo sami sebe, a zar svako laganje nije slabost? Nesposobnost sagledati istinu? Lažemo sami sebe! Hrabrimo se i govorimo kako to nije ništa, kako ćemo i ovaj put izaći kao pobjednici, ali duboko u sebi znamo kako u ovom ratu nema pobjednika: svi gubimo i svi patimo, jer oduzeto nam je ono što nam je bilo drago, pa ma koliko to blaženstvo koje nas opijalo i punilo nas ushitom prema životu kratko trajalo. Shvaćam, ali ne pomaže: nije važno koliko je trajalo, važno je da se dogodilo! Važno je da sam iskusio to! Samo je to važno! Jer mnogi prožive čitav svoj život, a da nisu ni naslutili mogućnosti koje život može pružiti. Ali kao i svaki čovjek, to jadno nesavršeno biće, želio bih zauvijek zadržati ono za što sam iz početka znao da moram izgubiti. Ništa ne možemo zadržati i to je tragedija čovjeka. Puštaj da bi zadržao...paradoks, ali tako je. Pokušaš li silom zadržati ono što ti izmiče, postaješ dijete, koje šakom želi zadržati zraku sunca. Osjećaš je toplu na dlanu, ali nje u zbilji nema, tvoj te um vara, a ti uživaš u varci i misliš kako je imaš, tu toplu zraku u svojoj šaci, kako je tvoja, zauvijek tvoja. Ali ništa nikada nije zauvijek. Pustio sam. Neka otiđe. Sad skupljam krhotine svoga razbijenog bola i lijepim samog sebe. Polako, strpljivo, sa tugom. Sve je postalo tuga. Svaki pokret vodi ka sjećanju, svaki trenutak odiše sjećanjem...sve se već odigralo, dogodilo na neki mnogo ljepši način, drugačije, osjećam. U stvari, sve je isto, samo se u meni zbiva promjena, ali ta hladna konstatacija ne pomaže mi ni malo savladati bol. Naprotiv, ljutim se na samog sebe: nisam smio izgubiti sposobnost sanjanja! Bilo je divno sanjariti obavijen tajnom osjećaja. Osjećaji su poput ogromne hobotnice pružali pipke i obigravali oko mene, draškajući me, izoštravajući mi čula, darujući mi uživanje. Svaki je mali tračak vremena bio prepun čarobne ljepote, jer...Čudo osjećaja plesalo je oko mene i u meni svoj ples života i vijorio je mojim snovima, mojim nadama, podizao me u vrtoglave visine, opijao me čistoćom i snagom, nosio me na krilima sreće u susret… čemu? I onda prasak, lom, bolna stvarnost sve razara i pomoći nema i tuga se spušta i omata me i zahvalan sam joj, jer znam, ona je tu samo da me zaštiti od još veće boli, od spoznaje da više nikad... Tuga nije neprijatelj, ona je prijatelj. Jer što bih ja sada bez prisutnosti tuge u sebi? Bio bih sam, baš sasvim sam, sasvim i potpuno napušten. A tuga to ne dozvoljava, prati me i čini mi društvo, jer bez društva…biti sam…možda usamljen… Nema sna, nema snova. Pustoš i praznina. Ne snalazim se. Ne živim, iako jedem, spavam, razgovaram...ali to nisam ja, onaj pravi ja...onaj je pravi ja mrtav, nestao je, ugasio se u trenu shvaćajući da ne može zadržati...ništa ne može zadržati, sve izmiče, nestaje u prošlosti, svaki onaj trenutak koji je pružao toliko radosti i za kojeg se činilo da će se beskrajno ponavljati, jer, zar može biti drugačije? Može. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 18:19 - Budi (12) - Iskren - #
 photo by sodastreamer Ako mi dozvolite, danas ću malo kukati. Desno me stopalo doslovno ubija: odričem se trčanja dok mi je ovakvo stanje. Ne razumijem zašto? Što se dogodilo? Prije tri dana počeli su bolovi i nikako ne popuštaju. Jučer sam laganicom đogirao, ali priznajem, morao sam odustati, ja, koji nikad ne odustajem! Odustao sam zbog toga, što sam odjednom shvatio kako ne uživam u pokretu i odjednom je na mene legla tuga i od tada me ne napušta i samo pišem, a priča je tužna i ružna i žalosna i jadna, prava slika mog duhovnog stanja, ali ću je svejedno objaviti, pa se zgražajte do mile volje... Ne danas. Poslije. Možda sutra. Uživajte u lijepom danu, kad već ja ne mogu uživati! |
- 07:50 - Budi (13) - Iskren - #
25.05.2006., četvrtak
Mobitelske laži
|
Mobitelske laži Moj mi je stari, u mojim dječačkim danima, dok bi sjedili pod vrelim suncem, a čamac se blago ljuljuškao u prastarom ritmu valova, i dok bi čekali da riba zagrize, utuvljivao neke životne činjenice u moju mladu i tvrdu glavu. Naravno, onako kako ih je on doživljavao, jer drugačije i ne može biti. Kao da ga i sada čujem kako govori onim svojim napuklim glasom, dok briše znoj sa lica. - Sine, u ženama ti spavaju sami vragovi: nikada im ne smiješ potpuno vjerovati. Svaka žena, pa i ona najbolja, najviše voli sebe i svoje zadovoljstvo, a ono što joj nakon toga preostane, dati će tebi. I upamti dobro što je rekao stari i dobri Konfucije! - A što je rekao, tata? - pitao bih svaki put, iako sam to čuo milijun puta, svaki put kad bi pošli na pecanje, a što je bilo gotovo svake subote. - Stari i pametni Konfucije je rekao: "Zmija ujeda. Žena grli i ujeda u isto vrijeme". Upamti to, sine i nikada, baš nikada, nemoj sasvim i bezrezervno vjerovati ni jednoj ženi. Sa time ti je taj pametan čovjek htio reći, kako ženi valja vjerovati baš kao i zmiji. A znaš li koliko se vjeruje zmiji? - Znam, tata! - ponosno bih odgovarao i gledao u njega sa divljenjem. - Ni malo se ne vjeruje zmiji! - A ženi? - pitao bi moj stari sa cerekom na licu. - Još i manje! - viknuo bih ja, a stari bi prasnuo u gromoglasan smijeh, dok bih se ja nadimao sretan i ponosan, jer sam prouzročio ovu erupciju veselja: moja je to zasluga. Prisjećam se tih dalekih dana, dok je gledam kako žuri, pogledava na sat i ubrzava korak. Nisam poslušao starog i sad patim zbog toga. Zbog toga je i pratim, potajno, naravno. Moram otkriti istinu. Ma kakva bila. Sve je bolje od ove patničke neizvjesnosti, koja me polako, ali sigurno, mrvi, rastvara i pretvara u kreaturu, mene, ponosnog muškarca. Istina, zaljubio sam se u nju, iako mi je razum od samog početka svrdlao po mozgu bolno, šapućući mi riječi koje nisam želio čuti. "Nemoj, nikako nemoj...živi bez nje...živi kao i do sada...nemoj...". Nisam poslušao razum, nisam poslušao nagon, popustio sam želji, a znam da nas želje čine robovima i nesretnima. Ali bila je toliko nesavršeno lijepa, da nisam mogao skinuti pogleda sa nje. Očarano sam je gledao kako mi prilazi, onaj prvi put, kad smo se sreli, upoznali... ...na zabavi koju je priredio zajednički poznanik, gledam je i ne mogu odvojiti pogled od nje: visoka, crnokosa i zelenih očiju, ne toliko lijepog lica, koliko zanimljivog, veoma izražajnog. - Ja sam Nina - reče mi i osmjehne: zubi bljesnu i primjećujem jedan nepravilan: ništa na njoj nije bilo savršeno, ali sve je odisalo šarmom. I to me opilo! Razgovaramo i slušam je pažljivo, ima misli koje mi se dopadaju i malo kasnije, ohrabrim se i pitam: - A da kidnemo na neko mirnije mjesto? - Mislila sam - kaže ona i stavlja svoju malu ruku u moju šaku - kako nećeš nikada pitati. Ima pravo, pomalo sam bojažljiv, ali kako vrijeme teče, a mi se kupamo u ljubavnim slastima, moja se bojažljivost topi poput sladoleda na vrućem suncu. Otvaram se, kako se nikada ni jednoj ženi nisam otvarao. Nina je za mene alfa i omega! Dan počinje sa mišlju na nju i isto tako završava. Sve je beznačajno bez Nine. Svaki je doživljaj dragocjen, ako je doživljen sa njom. Samo je jedna smetnja mojoj sreći, još uvijek se ne usuđujem reći: našoj sreći. Nina živi i radi u drugom gradu, pa nismo stalno zajedno. Viđamo se vikendima, kad ona može doći, poneki vikend ne dođe i tada osjećam usamljenost i to je novost mog života. Nikada prije nisam osjetio usamljenost. Toliko je toga zanimljivog u danu, kako onda osjećati tako nešto? A sada … Pogled na život mi postaje drugačiji: želje se rađaju, a da ni ne shvaćam kako. Pomišljam na zajednički život sa Ninom. Život sa nekim čini mi se primamljiv, ali ga se pomalo i bojim. Ono "mi", nekako mi zvuči čudno, daleko, strano, pomalo ga se i bojim, zazirem od njega. Živim sam, uvijek sam živio sam, a sad... Nina mi se smije: možda sa pravom. Ona ima iskustva, živjela je sa muškarcima prije mene, dijelila intimnosti koje su za mene još uvijek tabu. Neke mi se intimnosti sviđaju: volim se probuditi rano ujutro, osjetiti njeno golo i toplo tijelo pored sebe. Polako, pažljivo se uspravljam i namještam tijelo u polusjedeći položaj: gledam je kako spava, lice joj opušteno, tiho hrkanje se otkida sa malenih usana i volim je. Preplavljuje me nježnost i znam, na sve sam spreman, samo da sačuvam ovo iskustvo, ovaj doživljaj, za još mnoga i mnoga jutra...Radim grešku: previše želim, a previše bilo čega nije dobro. Ali takav sam: kad volim, volim svom snagom, toliko snažno, da čak i samog sebe uplašim. Znam kako i ona to osjeća i čini mi se, pomalo zazire od toga, ali joj i godi, uživa u tome, znam to, vidim to po njenom nadmoćnom smiješku kojim me promatra. Ne marim, volim je i time je sve rečeno. Klupko se sreće odmotava i toliko je lijepo da to više ni ne mogu vjerovati: čini se poput sna. Ali ubrzo dolazi buđenje: mobitel zvoni i vidim da Nina zove. Sretnim se glasom javljam: - Tu sam, ljubavi! - Ljubavi moja - odjekuje mi njen daleki glas u uhu. - Imam ružnu vijest: ne mogu doći ovaj vikend. Obaveze neke moram ... Riječi mi njene gube smisao i samo mislim o tome kako je neću vidjeti, neću držati u naručju, neću ...ali tada stišćem zube, pa i srce i veselo kažem: - Ne brini, ljubavi. Idući vikend! Izdržati ćemo: mi smo jaki, je li? - Jesmo, ljubavi - meko kaže ona. - I mnogo ti hvala na razumijevanju. Odužiti ću ti se za ovo. Obaviti ću noge oko tebe i neću te puštati čitav vikend. Iscijediti ću ... Ali se to nije dogodilo slijedeći vikend: ponovo je odgodila svoj dolazak u moj zagrljaj. Stigla je tek onaj idući i bilo je baš onako kako je i rekla da će biti. Užitak do užitka. Izgovori i nedolasci postaju sve češći i konačno, sa oklijevanjem, mrzeći sebe zbog nedostojnih sumnji, počinjem popuštati i sve sam više uvjeren kako ima drugog muškarca u svom životu, osim mene, moja Nina. Nisam joj dovoljan zbog nečeg. Ne mogu dokučiti zašto se tako ponaša. Ovdje, kod mene, preko vikenda, sve je med i mlijeko, sve štima, uživanje uvijek nadrasta ono prošlo uživanje, ali ne razgovaramo. Odjednom mi sviće: mi, ono "mi" koje me plaši, nikada ne razgovaramo. Osim o nebitnim stvarima. Nina sve izvrće u neozbiljnost, ljubavne igrice i nikada ne izgovara nešto što bi je moglo obvezati. Slatke i besmislene ljubavničke riječi joj sa lakoćom teku sa usana, požudnih i gladnih mene, kojima ni daruje zadovoljstva za koja nisam ni slutio da postoje. Istog trena, kad otpočnem neki ozbiljniji razgovor, Ninini prstu počinju ples na mom tijelu i …uvijek tako završe moji pokušaju razgovaranja. I više ne mogu izdržati. Pratim je: doputovao sam krišom od nje u njen grad i sačekao je ispred tvrtke u kojoj radi. Ne mogu više izdržati: dosadilo mi slušati izgovore preko mobitela. Uvijek mi sve govori mobitelom: nikada licem u lice. Prisjećam se, dok prelazim ulicu i gledam je kako ulazi u jednu zgradu, jednog nedjeljnog poslijepodneva. Ležimo i mazimo se, netom smo vodili ljubav i Nina, opuštena, sretna, zadovoljena, nadnosi mi se licem iznad mog i čini smiješne grimase. Prisjećam se i svojih osjećaja, dok gledam u svjetleća dugmad lifta i tako saznajem da moja Nina izlazi na trećem katu. Tada me preplavljivao osjećaj neizmjerne sreće, a sada neizmjerni očaj. Muku mučim i suzdržavam se: odlazim preko ulice i ulazim u kafić, naručujem piće: čekati ću koliko bude trebalo, ali moram saznati... Tri sata kasnije izlaze: Nina ga drži za ruku i smije mu se, a on se naginje nad nju i ljubi je. Po načinu na koji Nina hoda, shvaćam da su ova tri protekla sata za njih bila i te kako vruća, izgarali su u plamenu strasti, koji Nina, nekada moja Nina, zna tako vješto upaliti u muškarcu i rasplamsati. Poznajem njenu strastvenost i ne sumnjam u to, kako su se tri sata grčili u zadovoljstvu...I protiv svoje volje, počinjem zamišljati…tresem glavom, tjeram misli, patim… I odjednom sve ima svoj smisao, osim mojih osjećaja. Oni su besmisleni i mrzim sebe zbog toga i osjećam jad i poniženost i bijes se podiže u meni i muti mi razum, ustajem i grčim šaku, ali tada, usred onih crnih gromovitih misli, bljesne sramežljivo jedna bijela i šapuće mi: "Nemoj! Nije ona toga vrijedna, sine moj. Ni jedna žena nije vrijedna tvoje patnje, vjeruj mi, sine." - Vjerujem, tata - tiho, sebi u bradu šapućem, ostavljam novčanicu na stolu, pa mirno izlazim iz lokala na ulicu. Hladan, odlučan. Hodam uspravno, odlučno prema njima, prema Nini i njenom ovdašnjem muškarcu i dok se približavam, vidim kako joj se lice grči u iznenađenju: ugledala me i čitavo joj se tijelo koči. Mirno je gledam pravo u oči, udaljeni su od mene nepunih deset metara i već čujem glas muškarca koji joj predlaže odlazak u kino, a ona šuti i gleda me vrištećim zelenim očima, u panici je, ne zna što radi, ne zna, boji se, boji moje reakcije, ne zna što je očekuje, njene su manipulacije konačno izašle na vidjelo... - Što ti je? – pita je on zabrinuto. Nikada nisam doznao njen odgovor: mirno joj se smiješim, prolazim pored nje, ramena nam se umalo ne okrznu, prijazno klimnem, baš kao da pozdravljam poznanicu, pa nastavljam dalje, odlučan ne okrenuti se, više ne učestvovati u njenom životu, niti joj dozvoliti povratak u moj. Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 16:23 - Budi (30) - Iskren - #
24.05.2006., srijeda
 photo by abeer Ubitačan dan! Kiša! Kiša! Kiša! Usprkos njenom upornom padanju, o drugim preprekama da i ne govorim, završio posao i angažiran za jedan manji. Sutra odmor, pa ... Juriš u nove pobjede!!! |
- 19:32 - Budi (20) - Iskren - #
23.05.2006., utorak
 photo by fauxphenomena Radim ko konj, a možda ono "ko" i nije potrebno, jer dozvoljavam da me poneki put jašu poput konja. Još sutra i ponovo sam slobodan čovjek i možda istresem priču koja mi grči želudac. Donio sam neke odluke koje su me mučile, proganjale: sad kad sam odlučio što i kako dalje, lakše dišem, odahnuo sam, osjećam se slobodnim. Osjećaj slobode mi je potreban, ne mogu funkcionirati kad me sputavaju ili ljudi ili nešto drugo. Dva i pol tjedna ne treniram: jedan sam tjedan radio, drugi bio bolestan i kondicija otišla u vražju mater! A tako sam se bio napalio za trku od 10 km. u Bribiru, u subotu 27-og. Bio sam u dobroj kondiciji, osjećao se neuništiv, a sad ponovo moram početi sa trčkaranjem. Siguran sam da bih postigao dobro vrijeme. Neću kukati! Sve sam ostale probleme riješio: nema problema, sa osmjehom na licu u susret ... |
- 18:10 - Budi (26) - Iskren - #
22.05.2006., ponedjeljak
 photo by Kronus Uvijek sam se osobito trudio da ljudska djela ne ismijavam, niti oplakujem, niti prezirem: uvijek sam ih nastojao shvatiti. Spinoza Možda sam glup, ali ma koliko pokušavao, neka ljudska djela ne mogu shvatiti... |
- 22:04 - Budi (15) - Iskren - #
21.05.2006., nedjelja
P R A S A K
|
Prasak Vrijeme je za polazak. Viki, pravim imenom Viktorija, još jednom pogleda na sat, po milijuniti put ovog poslijepodneva i zna: mora krenuti, želi li stići na vrijeme. A nikako ne želi zakasniti. Pripreme joj trajale čitavih mjesec dana i sad je čas odlučnosti pred njom. Nema više čekanja. Spremna je, da spremnija ne može biti! Ona duga i svakodnevna trčanja, razvila su u njoj snagu, brzinu, koja joj je potrebna. Pažljivo, tiho hodajući u najkicama, u kojima je pretrčala stotine kilometara, Viki iz predsoblja baca pogled u spavaću sobu. Na krevetu, pokriven samo plahtom, spava njen Dino. Prije jednog sata vodili su ljubav i na licu mu čita opuštenost, mir, koji ona nikako da stekne. Znala je da će zaspati nakon vođenja ljubavi: uvijek bi zaspao, zato ga i vješto namamila u svoj zagrljaj požude. Kako je moguće da se zaljubila u njega, ovog bradatog ljepotana, koji ima izgled muškarčine, a duboko u svojoj nutrini nije ništa drugo do li nezreli i neodlučni dječak? Jer kako drugačije nazvati njegovu neodlučnost, ravnodušnost, nepokretljivost. Leži, ne radi, ne trudi se, čeka ... Viki nije jasno što? I hoće li se ikada pokrenuti? Sumnja u to, ozbiljno… Ali će se ona pokrenuti, pokazati mu kako se to radi! Odvaja pogled od usnulog joj ljubavnika, tiho zatvara vrata sobe i zastaje pred velikim zrcalom u malom hodniku. Pažljivo mjeri svoju vitku figuru: obučena je u crnu trenirku, a smeđa joj kosa vezana u "konjski rep". Zadovoljna svojim izgledom, Viki uzima šiltericu i nabija je čvrsto na glavu: ne želi da joj klizne dok trči. Laganim dodirom iznad kruškolike stražnjice, provjerava leži li joj pištolj čvrsto u futroli koju je opasala ispod trenirke: sakriveno i hladno i blisko joj tijelu, kao sraslo uz nju, oružje ulijeva ledeno samopouzdanje. Još se jednom pažljivo odmjeri, pa završnim pokretom stavi velike naočale na nos, koje joj zaklanjaju gotovo čitavo lijepo lice. Izlazi iz stana, tiho zatvarajući vrata za sobom, odlučna u svojoj namjeri. Nekoliko mjeseci ranije ... - Želim živjeti sa tobom - reče joj Dino. - Volim te i svako mi odvajanje od tebe nanosi bol. Viki ga raznježeno gleda. Sjede u malom lokalu u kome su se i upoznali prije tri mjeseca, upravo onog dana, kad je slavila svoj trideseti rođendan. Dino je dvije godine mlađi, još uvijek studira, ali joj to ne smeta. Gleda ga požudno i dopada joj se ono što vidi: visok je i zgodan, crvenkasta mu bradica uokviruje lice, a zelene mu oči sa obožavanjem gledaju u nju. Ali Viki nije sigurna: nešto je u njoj opominje, ali ona prigušuje glas razuma i shvaća kako se zaljubila, poput šiparice i više ne može kontrolirati svoje postupke. Lijepo joj je sa njim, vatreno, požudno, ali ... nešto nedostaje. Viki ne zna točno što je to, ali zna da joj je i to potrebno. - Ne radiš - reče mu meko i polažući mu dlan na ruku, ne bi li ublažila svoje riječi. - A ja nisam u stanju izdržavati nas oboje. Moja plaća ... - Raditi ću - prekida je on, okreće svoju ruku koju ona gladi i steže njenu. - Zaposliti ću se. Daj, pristani, molim te! Toliko to želim! Volim te! Viki krzma, ali već osjeća, ma što osjeća, zna kako će pristati. Ne može odoljeti njegovim zelenim i iskričavim očima i onom dječačkom osmjehu. Priznaje sebi kako je luda za njim i nada se, kako joj to priznanje ne blješti na licu poput neonske reklame. - U redu - reče mu. - Pokušati ćemo ... Nešto je nedostajalo. Baš kao što je i pretpostavljala da će nedostajati. Seks je bio i više nego dobar, ali Viki je bila i ostala neispunjena. Dino nije održao obećanje, nije se zaposlio, živio je od njene plaće, na njenoj grbači, da nazove to pravim imenom. Kad bi mu to spomenula, okretao bi potok razgovora u drugom smjeru, baš kao da podiže prirodnu branu. Bio je vješt, nije se mogla previše ljutiti na njega. Sve je prikazivao poput šaljivog igrokaza. Ali pomalo joj je postajalo sve teže podnositi njegovu lijenost, ravnodušnost. I smetalo ju je što njemu ne smeta da živi od njene plaće, da živi životom parazita. Dok bi ona ujutro ustajala i odlazila na svoj mukotrpni svakodnevni posao blagajnice u velikom obližnjem marketu, Dino bi ostajao u krevetu, lijeno se protežući, pušeći njene cigarete i uživajući je gledati u ritualu ranojutarnjeg dotjerivanja. - Zašto ne ustaneš i otpratiš me na posao? - upita ga jednog zimskog jutra. - Ali, draga - reče on začuđeno: kako to uopće i može pitati? - Zar ne čuješ ovaj urlik vjetra? - Misliš li da meni ne urliče? - odvrati Viki pomalo ljutito, ali osluškujući iz daleka bijes u sebi koji se približavao. - Ma, daj ... - reče on, iskoči iz postelje, pa se onako gol privije uz nju i otpočne maženjem, a njome prolaze trnci i zaboravlja na vjetar, na hladnoću, na njegovu neiskrenost i osjeća samo žudnju i samo je ona važna, a on, njen Dino, koji je najviše svoj, a najmanje njen, jedini je koji gasi njenu žudnju, gasi je potpuno. Kad se izvuče iz njegovog naručja, čitavo joj tijelo podrhtava od plime zadovoljstva, koju su izazvali njegovi veoma vješti i neumorni dodiri. Dok hoda ledenom ulicom, mislima još u Dinovom toplom zagrljaju, Viki priznaje samoj sebi, kako je i ovog puta izigrana, preveslana, prevedena žedna preko vode, nasamarena...i mogla bi do smrti nabrajati. Prolazeći pored mjenjačnice počinje se ljutiti na samu sebe. Zašto je tolika glupača? Zašto? Na poslu, dok bi lupkala po bešćutnom stroju koji je izračunavao koliko ljudima novaca uzeti, Viki počinje osjećati tugu, a tuga se i ogleda na njenom licu. Nije ju u stanju prikriti. Lice joj postaje mekše, oči bolne, ranjive, baš kao da su upravo vidjele smrt. - Što ti je? - pita je kolegica, udaljena svega tri metra od nje, sjedeći za istovjetnom blagajnom. - Danas mi čudno izgledaš. - Sve je O.K. - odgovara Viki, ali njen odgovor nema snage. - Ljubavni jadi? - zadirkuje je kolegica. Viki ne odgovara. Čemu? Nikome neće reći. Sama mora naći izlaz, pronaći rješenje. Sama se uplela i sama se mora rasplesti iz ove zavrzlame. Već će nešto smisliti. Sad zna ono što je dugo krila od same sebe. Financijski ne mogu više dalje, Dino i ona. On ne radi, ne pridonosi, a računi...Sad zna, nikada se Dino neće pokrenuti, nikada zaposliti, nikada donijeti svoj doprinos zajedničkom kućanstvu. A zna i ovo: njegove seksualne snage i vještine se ne želi, ne može riješiti. Potrebna joj je! Dugo je tražila muškarčinu za svoj život, za svoje, možda natprosječne potrebe i sad, kad konačno to ima, kad je okusila slasti kojih se prije lišavala, priznaje sebi kako više ne može živjeti bez njih. I ne želi! Da nije tako, nemilosrdno bi lijenčinu izbacila iz stana, pa neka se...ali je tako jebeno dobar u krevetu! Ne može bez toga, nikako ne može! Samo kad bi se prokleti i lijeni gad zaposlio, privremeno, dok se izvuče iz dugova, ne za stalno, bili bi u raju...ali neće se zaposliti, shvatila je to: suviše mu je dobro, a da bi poželio nešto mijenjati. Poštena je i priznaje samoj sebi, kako je i ona dobrim dijelom kriva za takovo stanje stvari. Ali, promijeniti će ona postojeće stanje koje joj svakim danom postaje nepodnošljivije! Kako je ono rekao onaj Jean-Paul Sartre, kojeg Dino neprekidno čita? Očima je prošarala otvorenu stranicu ispred nje. "Čovjek ne može ništa izvršiti, ako prije toga ne shvati kako može računati samo na samoga sebe." Tako je rekao: pročitala je rečenicu nekoliko puta, dok je za kuhinjskim stolom pila kavu. Dino ju je ostavio otvorenom i ona automatski pročitala, a da nije pravo ni shvatila što čita. Ali sada shvaća! Čovjek je u pravu! Na putu kući, ka Dinu, prolazeći pored mjenjačnice, Viki korača brzo, odlučno, u susret problemima koji je očekuju i koje je odlučila jednim jedinim odlučnim udarcem riješiti...Plan je počeo sazrijevati u njoj, a odlučnosti joj nije nikada nedostajalo. I više nego dosta joj je novčanih briga, natezanja, kalkuliranja, pravog čarobnjaštva, ne bi li nekako izdržala od jedne do druge plaće. Sita je toga! Učiniti će to! Zadihana, uzbuđena do ludila, gotovo kao i u seksualnoj igri, Viki ulijeće u zgradu i počinje trk uz stepenice prema svom stanu. Samo deset minuta ranije, upala je u mjenjačnicu pored koje prolazi svakoga dana i prijeteći pištoljem, kojeg je "posudila" od Dina, a da on to nije ni znao, a koji je on kupio za sitne novce od nekog svog poznanika i držao ga na dnu svog kofera u kome se nalazila čitava njegova imovina. - Lovu ovamo! - viče: šilterica joj pokriva oči, baca sjenku na nju, kraj je radnog vremena i nikog nema u poslovnici osim dviju zaposlenica i Viki sa velikim i ružnim i prijetećim pištoljem. Poslušale su, obamrle od straha, a Viki šutne snopove i snopove novčanica u malu i za to pripremljenu kožnu torbu, koju nosi preko ramena, pa izjuri van, na ulicu. Brzim trkom, ima kondicije i brza je, za čas se udalji iz opasne zone. Kao da nikada nije ni bila u blizini opljačkane mjenjačnice. Tiho se uvlači u stan i odšulja u kupaonicu, zaključava vrata, skida torbicu i istresa novac. Počinje brojati: preko trideset tisuća! Za nekoliko minuta posla! Vraća novac u torbu, vadi pažljivo ventilacijske rešetke i u mali prazni prostor ugura torbicu. Njen sef. Sigurnije nego u banci. Izlazi iz kupaonice i tek sad osjeća znoj koji joj se cijedi tijelom. Uzbuđena je, uzbuđena do ludila. Tiho ulazi u spavaću sobu: kao što je i očekivala, njen Dino i dalje spava. Iznenađuje je njena snažna želja za njegovim zagrljajem, iznenađena je drhtajem svog tijela. Gleda ga pažljivo i mačjim koracima prilazi ormaru, penje se tiho na stolicu, pa u Dinov kofer, koji se nalazi na ormaru, ubacuje pištolj i tiho spušta poklopac, pa se u silnom zamahu, koji priča o želji i olakšanju, a najviše o trijumfu, jer učinila je to, uspjela je, baca na usnulog Dina. - Je si li popizdila? - buni se on. - Što ti je? - Šuti! - naređuje mu ona! - Kako to mirišeš? - pita on. - Uf, kakav je to miris? Što si radila? - Šuti! - ponovo naređuje ona. - Šuti i ševi me! Jedino to i znaš! - Jesi li... Ali ga Viki prekida, skače mu na grudi, presjekavši mu dah, riječi se gube. Kida odjeću sa njega i baca je iza sebe, neuredno i ne mareći, pa svlači i samu sebe, dok je Dino zapanjeno promatra i na koga počinje djelovati njeno uzbuđenje. Pruža ruke da je polegne, ali se Viki odlučno usprotivi. - Ne! - reče mu čvrsto, odlučno, gledajući ga oštro i netremice u oči. - Ja ću biti gore! Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 10:26 - Budi (33) - Iskren - #
20.05.2006., subota
 photo by Von Gerald S Krepivam...ne pišem...gledam filmove...formatiram diskove...doooooosadaaaaaaaaaa... |
- 00:01 - Budi (22) - Iskren - #
19.05.2006., petak
|
Znam, kako je ovo blog o trčanju ili pisanju i kako sam rekao da neću više politizirati, ali moram ovo staviti na blog jer, prvo: ružno me streslo: drugo, zapanjilo i treće, morao sam se prestati čuditi i početi smijati, jer upravo je to ona prava slika našeg društva!!! Čitavi članak, ako nekog zanima, može se pročitati na: Iskon Evo pojedinih dijelova iz članka: Genetičar svjetskog glasa i član Francuske akademije znanosti Miroslav Radman nije postao član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, iako je bio predložen za redovitog člana. Splićanin Miroslav Radman (62) diplomirao je na zagrebačkom PMF-u, a doktorirao u Bruxellesu. Poslijedoktorski studij nastavio je u Francuskoj i SAD-u. Od 1972. je izvanredni, a potom redoviti profesor molekularne genetike na Sveučilištu u Bruxellesu. Od 1988. profesor je stanične biologije te voditelj Laboratorija za evolucijsku i molekularnu biologiju fakulteta Necker u Parizu. Savjetnik je za znanost premijera Ive Sanadera i utemeljitelj Mediteranskog instituta za istraživanje života (MedILS) u Splitu. Objavio je 177 znanstvenih radova, opisao 25 originalnih otkrića citiranih oko 10.000 puta. Dobitnik je 12 prestižnih svjetskih znanstvenih nagrada i priznanja. U različitim medijskim anketama višestruko je proglašavan za vodećeg hrvatskog intelektualca i znanstvenika. Povod tom istupu bilo je pismo koje je članovima Akademije poslao akademik Zvonimir Devidé u kojem je naveo da Radman "trajno u najrazličitijim vidovima vrijeđa Republiku Hrvatsku". Toliko! I previše je! |
- 13:52 - Budi (13) - Iskren - #
 photo by aguapreta Ništa od trčanja: bolest napala novom snagom! Imam priču u glavi, pa dan neće biti izgubljen... Pozdrav, dragi blogeri, uživajte u danu! |
- 08:22 - Budi (11) - Iskren - #
18.05.2006., četvrtak
 photo by BradP Tek toliko da vas podsjetim koliko volim trčanje i da vas pozdravm! |
- 22:16 - Budi (5) - Iskren - #
17.05.2006., srijeda
I n c i d e n t
|
Incident Leže u kotlini, oko njih stijene, gole i strme i visoke, zastrašujuće! A gore, na vrhu stijena, pod samim oblačnim nebom, leže oni drugi, bradonje, i pucaju, pucaju iz petnih žila po njima, metci fijuču, ljudi urlaju, krikovi paraju živce i podižu strah. Ivan osjeća tjeskobu, gleda u svog najboljeg prijatelja i imenjaka, svog ratnog druga Ivana, koji bespomoćno leži, a ogromna mu rupa zjapi na trbuhu, a iz nje teče krv, gotovo crna pod olujnim nebom. I vidi mu oči koje mole, mole... Ivan se budi okupan znojem: čitavo mu tijelo zaudara na znoj, njegov vlastiti, ali nekako, tuđ, nepoznat. Sjedi u krevetu, osluškuje disanje svoje žene pored sebe i pokušava se smiriti. San, to je bio tek san. Ta je noć, koju je upravo po tko zna koji put sanjao, daleko iza njega, godine ih dijele, ali, doživljaj je u njemu živ, baš kao da se odigrao prije par minuta. Osjeća bol svoga prijatelja, vidi mu umiruće oči...neće nikada moći zaboraviti to. Ivan ustaje, baca pogled na sat: tri sata i pet minuta. Daleko je do jutra i zna kako ne može čitavo to vrijeme izdržati mirno pored žene, koja spava, tiho hrčući. Mnoge ju je noći budio svojim krikovima, zaslužila je mirnu noć. Sa šalicom kave u jednoj ruci i cigaretom u drugoj, izlazi u dvorište svoje obiteljske kuće. Kuća se nalazi na periferiji i sad, u tri sata u noći, tiho je oko nje, sasvim tiho, ali Ivan ne uživa u tišini. Ruka, kojom prinosi šalicu vruće kave usnama, lagano podrhtava: živci mu napeti do ludila. Duboko uvlači dim u pluća i podiže glavu: sa tamnog ga neba, posutog zvijezdama, bezbrižno se cereći promatra Mjesec. Pun je, primijeti Ivan: mogao se i okladiti u to! Osjeća mjesečevu punoću u krvi, u umu, u živcima...uvijek je tako. Postaje još više nervozan, još više razdražljiv za vrijeme punog Mjeseca: svega još više. I previše. - Ah, jebi ga! - promrsi Ivan kroz zube, okrene se na peti i uđe u kuću, kuhinju, vadi bocu loze i poteže ravno iz nje. - Gore nikako ne može biti! Četiri sata kasnije, u sedam i petnaest, dok se dan počinje razmahivati plavetnilom, poslije pola litre loze, bezbroj cigareta i mnogih nepoželjnih prisjećanja, sva iz razdoblja rata, kojeg je nekako preživio, jer imao je sreće koju drugi nisu imali, Ivana iz turobnog prisjećanja trgne lavež. Nije pijan, ne još, ali zna da će se danas dobro naliti. Lavež tog malog i dosadnog psa nervira ga, draži i on počinje potiho psovati sebi u bradu. Gasi cigaretu i izlazi u dvorište, gdje odmah pali slijedeću u neprekidnom nizu. Gleda niz ulicu i ugleda točno ono što je i znao da će ugledati. Njegov susjed Markić, visok i mršav četrdeset i petogodišnjak, vodi na povezu sivog pudla, na čijem se repu nalazi pažljivim šišanjem oblikovana loptica i koja zbog nečeg, strašno draži Ivana. - Mora li to pseto toliko lajati rano ujutro? - pita razdražljivo, stojeći pored živice ispred koje prolazi njegov susjed sa psom. - Pa nemojte tako, dragi susjede - odgovori Markić onim svojim posebnim nadasve učtivim glasom, koji Ivanu, razdraženih živaca, zvuči poput čistog izazova. - Mali se Jorik samo jednom oglasio, a vi odmah ovako. - Što jednom? - ljuti se Ivan. - Laje čitavo prokleto jutro. Ima nas koji bi spavali. - Vi, svakako, niste među njima - odbrusi mu Markić: svima je u okolici poznato stanje u kome se nalazi Ivan i svi znaju za njegove besane noći. - Gade jedan! - zareži Ivan. - Ti mirno spavaš! Mlatio si lovu u Njemačkoj, dok sam ja krv prolijevao. - Nemojmo ponovo isto! - Markić umorno odmahuje rukom: slične razgovore vode svakodnevno, već gotovo godinu dana, od dana kad je kupio kuću pored ove pijandure, koja mu zagorčava život. - Prežvakali smo to milijun puta! Uzalud! - Svi ste vi isti - mrmlja Ivan, gledajući u susjeda koji se udaljava, dok sivi pudl svaki čas zapišava automobilske gume. - Jebeni gadovi! Sve vas treba pobiti, potamaniti... Markić ga čuje i djelić se sekunde koleba, a zatim popusti snažnoj želji za odgovorom, pa se okreće prema svom susjedu i zagleda u njegove crne plamteće oči, u neobrijano lice, umorno, neispavano, razdražljivo: lice patnika. - Nemojte tako, dragi susjede - reče polako i pažljivo birajući riječi. - Ne može se baš sve riješiti ubijanjem. - Metak je jedino što vi razumijete! - bijesno odbrusi Ivan. - Slijedeći put, kad tvoj pas zalaje i naruši moj mir, srediti ću i psa i tebe! Markić zatečeno zastane, otvori usta u namjeri odgovoriti, ali umjesto toga malo pregrubo, povuče sivog pudla, koji, nenaviknut na takvo ponašanje prema njemu, bolno zacvili. - Idemo, Jorik! - zapovijedi njegov gospodar. - Sa nekim je ljudima uzalud raspravljati! Stojeći sa velikom torbom u ruci, jer pošla je u kupovinu, susjeda Janica, lijepa i prirodna tridesetogodišnja plavuša, zavrti tužno glavom na ovaj prizor. Gleda ga već po tko zna koji put, ali uvijek se ponovo štrecne. Poznaje Ivana od prije rata, dok je ona sama bila mršava djevojčica i zna kako je nekada bio snažan i nježan muškarac, uvijek spreman svakome u susjedstvu pomoći pri nekom poslu. Ali rat … Još tri sata kasnije, u deset i trideset, Ivanova žena Marija, iznervirana njegovim prisustvom u kuhinji, sjedne preko puta Ivana, otme mu bocu i čašu i prkosno ga pogleda. - I da se nisi svađao! - reče mu. - Ne bojim te se! Svi te se boje, ali ja ne! Pa zar ne shvaćaš kako si svojim ponašanjem otjerao Miru iz kuće? Na spomen kćerkinog imena, Ivanov se bijes u očima ugasi i on smeteno skreće pogled, trlja dlanovima bradu, koja vapi za brijanjem. - Idi, pokušaj odspavati! Dosta si pio. - Ne mogu spavati. - Pokušaj! Ivan bezvoljno ustaje i polako odlazi na kat, u spavaću sobu, neprestano misleći na Miru, svoju jedinicu, svoju ljubimicu, koja je, nakon jednog njegovog noćnog urlika, tko zna kojeg u beskrajnom nizu noćnih mora, sutradan rano ujutro spakirala nešto svojih stvari i napustila roditeljski dom, odselivši se ka svom dečku. Misao, kako njegova leptirica, kojoj je samo devetnaest, spava u naručju svog vršnjaka, svakodnevno razdire Ivana, ali nikome o tome ne govori. Kao i mnogo toga, i to drži za sebe, pati u sebi i osjeća se nesretnim. A vječno pitanje, zašto, zašto mi se to događa, neprestano odjekuje u njemu, nikad ga ne napušta: srodilo se sa njim, navikao se na njegov pritisak. Iz nemirna sna, koji ga samo još više izmorio i nije mu donio ni malo olakšanja, odmora, Ivan se trgne, pa ukočeno sjedeći u krevetu, osluškuje. To je i mislio: čuje kako onaj vražji pudl laje i laje i laje i shvaća kako se zbog toga probudio. Bijesnim pokretom odbacuje pokrivač i odlučnim korakom, kojim je nekada ratovao, odlazi u kupaonicu. Tušira se dugo, nastojeći se smiriti, drhtavim se rukama brije, ali pudl laje i laje, a bijes se u Ivanu sve više podiže, prijeti erupcijom. Istuširan, obrijan, osjeća se svježe i nada, kako će dan ipak nekako biti spašen, malo uljepšan, ulazi u kuhinju. - Već? - pita ga žena. - Nema još ni jedan. - Vražji me pas probudio. Ubiti ću ga! - Ne govori gluposti - kaže Marija meko, zna kako su mu živci napeti. - Evo, popij kavu. - Neću kavu! Daj lozu! - Lozu ne dam! - Ženo, ne izazivaj! - Ne izazivam, ali ne dam! - Marija ga čvrsto gleda u mutne oči. - Previše piješ! Ločeš! - Zaveži i daj bocu! Marija mu okreće leđa u namjeri napustiti kuhinju, koja prijeti postati bojnim poljem, ali je Ivan grabi za ramena i silom je okreće prema sebi. - Prokleta bila! - viče joj u lice, a oči mu divlje, nepoznate, lude. - Nemoj me izazivati! Svega mi je dosta! - Zar misliš kako meni nije? - Šuti! - vrišti izbezumljeno Ivan i osluškuje lajanje pudla. - Dosadna si kao ono pašče! Samo laješ! - Sjedni i smiri se - kaže Marija. Pudl, upravo u tom trenutku, razdražljivo i dugo i promuklo zalaje i Ivan ima osjećaj kako mu pseći krik para utrobu. Ne znajući što radi, ne želeći to učiniti, udara Mariju u lice, šakom, jednom, teško. Zapanjeno gleda u krv koja se slijeva sa Marijine lijeve obrve i njen bolan grč na umornom licu. - Dosta mi je - kaže ona tiho, oborene glave, izbjegavajući ga gledati. - Pobijedio si, ako jesi: meni je dosta. Odlazim! I nećeš me uspjeti zadržati. Dosta sam trpjela, nadala se, molila se ... ne mogu više. Nisi više onaj čovjek za koga sam se udala i koga sam voljela. Postao si zvijer, svi te se boje i nitko te ne voli. - Marijo ... - muca on bespomoćno. Marija se gotovo vojnički, okreće na peti i napušta kuhinju, ostavljajući Ivana samog, sa njegovim turobnim mislima. Osjeća se krhko, ovako sam u velikoj i blistavo čistoj kuhinji, usamljeno, napušteno, pa čak i čini korak u namjeri otići do Marije i moliti je za oprost, ali upravo tada pudl još jednom veselo zalaje, Ivanovo se lice smrači i njegov pokret se prekine, zamrzne u vremenu. Pola sata kasnije, sjedeći i dalje u kuhinji, začuje brujanje automobilskog motora i zna: to je Mira, njegova ljubimica, jedino dijete, došla je po svoju mamu, da je ... svi ga napuštaju! Tren kasnije Mira je u kuhinji, visoka, duge crne kose, obučena u crvenu košulju i traperice, prijekorno gleda u oca. Njegova curica postala je ženom, vidi i boli ga to. Nije joj više potreban. - Tata, tata - kaže mu drhtavim glasom. - Zašto to činiš? Zašto nas svih činiš nesretnim? Ne odgovara. Samo je gleda. Stoje tako otac i kći, gledaju se, a između njih zid nerazumijevanja i patnje. Zatim dolazi Marija i njih dvije odlaze iz kuće iz njegovog života i Ivan ostaje sam u društvu svojih bolnih uspomena i boce loze. U četiri i trideset poslijepodne, zazvoni telefon, odjeknuvši u grobnoj tišini poput pucnja. Ivan, sa cigaretom u lijevoj i čašicom u desnoj, poskoči na stolici i prolije lozu. - U vražju mater! - reče samom sebi ustajući i krećući prema aparatu u predsoblje. - Nikada mira! Tko je? - Ivane, Mate ovdje! - Koji Mate? - Kako koji Mate? Jesi li pijan? - Nisam baš najtrezniji. Sa druge strane žice dopre do Ivana duboki uzdah, uzdah koji mu odaje kako vijest, koju će mu Mate reći, neće biti ni malo ugodna. - Ivane, prijatelju, smiri se - reče mu Mate, njegov ratni drug tihim glasom. - Vijest nije ... - Ne okolišaj! - obrecne se Ivan: bijes je u njemu već rastao, poput crnog i olujnog oblaka. - Samo istresi ono što imaš! Dan mi je i onako zajeban, da zajebaniji ne može biti. - Pa što je sa tobom? - pita okolišajući Mate. - Čuješ li ti samog sebe? Ivan napeto osluškuje: ne, ne čuje samog sebe, ali čuje onog prokletog pudla, koji urla i urla, a onaj njegovi ludi gazda hrabri ga povicima u tome. Svakodnevna poslijepodnevna igra. - Reci, što se dogodilo? - pita Ivan, a tijelo mu podrhtava: bijes, alkohol, nesanica, odlazak mu žene ...misli mu skaču, nikako se ne smiruje, trese se, trese. - Jerko je nastradao - tiho mu kaže prijatelj. Ivan u mislima vidi Jerka visokog, nasmijanog, prebacio je puškomitraljez preko širokih ramena, pa grabi uz brdo, dok mu se kratka i plava kosa sjaji pod suncem mokra od znoja. - Kako? - pita Ivan stegnuta grla: osluškuje psa kako mahnita. - Što mu se dogodilo? - Ubio se - jedva čujno mu kaže Mate. - Iz pištolja. Izašao je ispred zgrade i naočigled svih susjeda ispalio si metak u glavu. Ivan se trese, u njemu divljaju osjećaji, a na riječ "pištolj" u mislima vidi sebe sa pištoljem u ruci, pa spušta slušalicu, prekida vezu i praćen gromoglasnim lavežom pudla i smijehom njegovog gospodara, odlazi u kuhinju, penje se na stolicu, pa visoko gore, na najvišoj polici, pipajući dohvati težak predmet umotan u krpe i sišavši sa stolice, polako ga i pažljivo odmotava. Pištolj crnim i ubojitim sjajem zasja u njegovoj ruci i Ivan ga steže sa nekom povjerljivom ljubavlju. I dok ga prati lavež, bubnja mu ušima, napinje mu pluća, iz očiju mu počinju teći suze, muti mu se vid, ali on odlučno izlazi u dvorište: vidi pudla Jorika i Markića kako se igraju, tik ispred njega, ni deset metara udaljeni. Markić, bacajući štap Joriku i veselo se smijući, odjednom zastane u pola pokreta, a lice mu se sledi: ugleda Ivana i na njegovu licu smrt. - Rekao sam ti! - zareži Ivan. - Rekao sam ti što ću učiniti, ako me budeš izazivao! - Molim vas! - zavapi Markić, očajno bacajući poglede oko sebe u potrazi za pomoći, koje nema ni od kud. - I ja sam tebe molio i molio! - odreže Ivan i ispali metak u pudla Jorika, koji zacvili, poskoči bolno i umiri se na sivom asfaltu, stopivši se sa njim: sivilo pudla sa sivilom asfalta. Pola sata nakon krvavog događaja, vraćajući se kući sa posla, Janica, tridesetogodišnja lijepa susjeda Ivana, sa zebnjom ugleda policijska kola i nasluti nesreću. - Molim vas - obrati se učtivo mladom policajcu, gotovo dječaku. - Što se dogodilo? - Ništa naročito, gospođo - učtivo joj on odgovori, a osmjeh mu se razlije mladim lice. - Jedan je vaš susjed pomahnitao i ustrijelio psa. Običan incident. Janica odmahuje glavom. Incident, kaže mladi policajac, ali ona zna kako je to više od incidenta, mnogo više, nedostaju riječi... Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 13:18 - Budi (32) - Iskren - #
 Bolestan sam i od pisanja nema ništa ... Pozdrav svima! |
- 08:29 - Budi (5) - Iskren - #
16.05.2006., utorak
 Tek toliko, da se zna kako sam živ! |
- 17:08 - Budi (4) - Iskren - #
15.05.2006., ponedjeljak
 Pogledajte ovo dodvoravanje moje ljepotice Ono što je lijepo, obično brzo i završi: vikend je iza nas, proletio je munjevito! Idem na trčanje, a dok budem uživao u tome, znam kako ću u sjećanju još jednom proživjeti protekle sate. Dan je sunčan, lijep, pozivajući, ni traga jučerašnjoj kiši. A zatim, pisanje: priča leži u meni, moram je samo istresti iz sebe ... ako bogovi budu naklonjeni! Pozdrav svima! |
- 07:28 - Budi (23) - Iskren - #
12.05.2006., petak
Tihi krik
|
Tihi krik - Znam, kako nisam sve o čemu si sanjala - reče joj Darko potiho i gledajući je u zelene oči - ali ne mogu više čekati i moram te pitati. Sjede za stolom u malom i prijatnom restoranu na samoj obali, more ga gotovo oplakuje, a njegov se slani miris, usprkos kuhinji i zamamnim mirisima koji dopiru iz nje u valovima, osjeća posvuda u zraku, lebdi iznad gostiju obasjanih svijećama. Prava atmosfera za ovako nešto, osjeća Vanda, dok uzbuđeno i znatiželjno, jer nije očekivala kako će se njen Darko ovako brzo izjasniti, gleda u njegove crne i ispitivačke oči. Ništa tom pogledu ne izmiče, osjeća ona već odavno, ali ... Prije pola su sata krenuli u ovaj restoran, na preporuku Darkovog prijatelja, koji je već boravio u ovom mjestu. Dok koračaju prema hotelu, šećući uz more, u večernjim satima, Vandu obuzima neka slutnja, pa krišom pogledava na svog, sada već šest mjeseci stalnog pratioca: bolje rečeno ljubavnika. Jer upravo su to: ludo strastveni ljubavnici. Visok, sportski građen, crnih i blistavih očiju, uredno podšišane poduže kose, plijeni žensku pažnju, Vanda je i te kako svjesna toga, pa ga posjednički hvata pod ruku i zavodnički mu se osmjehuje zelenim očima, duguljastim poput badema. Zavode jedno drugo iako su ludi jedno za drugim od samog početka, od njihovog prvog susreta. Već dok su se približavali tom čuvenom restoranu, Vanda je naslutila zbog čega će baš ovdje večerati, u ambijentu tajanstvenosti, u polutami, u kojoj sjenke plešu na zidovima, svijeće drhture, baš kao i osjećaji zaljubljenih. Zaprositi će je, sigurna je u to: Darko će je zaprositi! A ona? Hoće li pristati? Želi li pristati? Ne zna točno što osjeća i to je plaši, uzmućuje radost. Voli ga, voli njegovu pažnju kojom je obasipa, ali ...Taj je ali jako smeta. Usprkos muževnosti koju Darko posjeduje i napretek, ponekad se osjeća nesigurnom pored njega. Ne razumije i ne može shvatiti zbog čega. Neki joj tihi i oprezni glas u njenoj dubini upozorava, opominje, usporava. Ljuti se na samu sebe, jer Darko je bezbroj puta pokazao i dokazao koliko je voli i koliko mu je stalo do nje. A ona ...kako mu uzvraća? Sumnjom u njega. Je li Darko zaslužuje njenu sumnju? I u Vandi raste želja da mu rukom poklopi ruku, usnama usne, ne bi li na taj način odgodila neumoljivost trenutka koji nadire i nosi pitanje, koje se već otkida sa Darkovih usana. - Hoćeš li se udati za mene? Više nema uzmaka, osjeća Vanda i ukoči se. Sad ili nikad! Mora odlučiti: vjerovati u njegovu snagu ili ne? Ne očekuje li možda nemoguće? I odjednom njene neodlučnosti nestaje, val je nježnost preplavljuje, zelene joj i bademaste oči pune suza, koje ne pušta niz lice snagom volje, a na usnama drhtav i sretan osmjeh. - Znaš odgovor - tiho reče i steže mu ruku. - Volim te i da, udati u se za tebe. Darko se smije, naginje se prema svojoj izabranoj, ljubi je i stavlja joj prsten na ruku, koji Vanda gotovo i ne gleda. Nije je briga za takve tričarije: gleda u Darkov izraz lica i raduje se onom što čita sa njega. Mir i sreća i olakšanje sjaje sa njegovog lica i ona shvaća, kako je sigurno bio uplašen, dok ju je prosio. Osjeća se polaskanom: Vanda, ljepotica, koja svojim prekrasnim i dugim i glatkim nogama lomi i gazi muška srca. Osjeća se i pomalo prevarenom: zašto se Darko bojao zaprositi je? Sigurna je u njegov kratkotrajni strah i smeta je ta njegova mala nesigurnost. Ali zbog njegovog radosnog osmjeha prestaje brinuti, prestaje razmišljati, srce joj treperi na zvuk njegovog glasa, na dodir se njegov topi i osjeća ono što nikad još do sada nije osjećala u svojih dvadeset i četiri godine života. Drži njegovu ruku u svojoj i osjeća se sretnom, dok se mir polako spušta na nju, brišući maglovite sumnje, otvarajući nadu budućnosti. Tri sata kasnije, već je deset i trideset, noć obasjana punim mjesecom, blistavim zvijezdama, šumom mora, Vanda i Darko zagrljeni šeću uz obalu i odlučuju se na još jedno piće u baru, prije nego što otiđu u svoju sobu i ... - Piće će nas zagrijati - govori Darko, dok je vodi uz kamenite stepenice, u kafić hotela. - Već sam zagrijana - kaže ona vragolasto. - Je li to obećanje u tvom glasu? - A što misliš da je? Zagrljeni, ulaze u lokal i Darko bira sam kraj dugačkog šanka i pomaže joj smjestiti se na visoku stolicu, što Vandi, sa onim njenim dugim nogama i nije baš teško. Primjećuje nekoliko muških pogleda na svojim dugim nogama: haljinica-minica, crna, pripija se uz tijelo i dopire joj jedva do polovice njenih dugih i glatkih butina. Najlonke šušte i pričaju priču, dok Vanda uvježbanim pokretom prebacuje nogu preko noge, samouvjereno i ne obraćajući pažnju na muške poglede. Svjesna je toga, kako je upravo izvela pravi mali spektakl za muške oči. I uživa u tome. Trzajem glave zabacuje svoju plamenu i dugu kosu, koja joj se raskošno u crvenom slapu slijeva niz leđa. Darko, sjedeći Vandi sa njene lijeve strane, sve to vidi i ne voli to što vidi i što njegova Vanda izvodi, a opet, vraški je ponosan na njenu ljepotu, ženstvenost, koja naprosto zrači iz nje. Želi sve to zadržati samo za sebe, ali ...Trudi se zaboraviti na Vandino koketiranje, za kojeg zna da nije svjesno, već kako je prirodni način Vandina ponašanja: drugačije ne zna! To je ona. Vanda. Njegova Vanda. - Što želiš popiti? - pita je, pomalo dižući glas, nadglasavajući žamor i glazbu. - Oprostite mi - reče muškarac do Darka. - Molim, oprostite mi što se ubacujem u vaš razgovor, ali preporučio bih vam "Cabernet Sauvignon", godište 1982. Istina je, papreno ga naplaćuju, ali je isto tako istina i da vrijedi! Svaka mu je kapljica poput zlatnog nektara i neopisivo uživanje za nepce. O toplini koju širi tijelom i raspoloženju koje stvara, nepotrebno je i govoriti. - Prava oda običnom vinu - ne odoli Vanda, a da ga ne bocne. - Varate se, lijepa gospođice! - odvrati muškarac ustajući i lagano se naklonivši: savršena učtivost. - Dozvolite mi, da se predstavim... U ponoć, jedan sat i po poslije Faberovog predstavljanja i nakon dvije boce plemenitog vina, svi već govore jedno drugome "ti", a raspoloženje im je na visini: ludo se zabavljaju slušajući Faberove priče. A on ih je prepun: muškarac sa iskustvom koje zrači iz njega. Proputovao je svijet, bio svagdje i sve vidio i zanimljivo zna o tome govoriti i voli o tome govoriti. Vanda ga pažljivo gleda i ne dopada joj se previše ono što vidi: čista učtivost, moglo bi se reći. I to je silno iritira, jer čini joj se, jednostavno nije prirodno biti toliko učtiv. Priznaje mu šarmantno ophođenje. Inteligenciju razgovora, moć zabavljanja. Ne dopada mu se njegov trud koji ulaže ne bi li ih zabavio. Zašto se toliko trudi? Pa oni su samo stranci koji se slučajno sreli jedne tople večeri. Ocjenjuje da ima oko pet godina više od njenog Darka, znači oko trideset i pet. Obučen je u skupo odijelo, nježne svjetlo-smeđe tkanine, krojeno po mjeri, kosa mu boje žita i pažljivo začešljana iza malih ušiju, a nos, dug i fin, na lijep i aristokratski način kukast, pada joj na pamet. Rječito im prepričava svoje doživljaje iz svih kutova svijeta, plijeni Darkovu pažnju i Vandu to počinje ljutiti. Ispada kako je Darko dječarac prema ovom iskusnom putniku i to joj se ne dopada. Želi otići u sobu i voditi ljubav sa Darkom, a umjesto toga, sjede ovdje, na visokim barskim stolicama, u polutami, uz glazbu i žamor gostiju, pijući skupocjeno i, mora se priznati, izvrsno vino, koje, na njegovo uporno inzistiranje, plaća Faber. Vanda pije, malo više nego obično i to joj udara u glavu, pa se smije i smije, usprkos tome što u sebi misli kako je ovaj Faber samo dobar zabavljač i ništa više: običan pozer. Koji se želi prikazati kozmopolitom, ali kod Vande mu to ne prolazi. Naprotiv, shvaća Vanda odjednom, između dva gutljaja vina, kod Darka Faberov šarm i rječitost i te kako prolaze. Darko gleda u Fabera zadivljeno i moglo bi se reći sa obožavanjem i Vanda se u sebi smije tome. Pomalo je to i ljuti, ali ne previše: vino, crno i oporo, tupi joj osjete i ona se prepušta uživanju blagog pijanstva, bolje reći omamljenosti. - Kako bi bilo, da ovu prekrasnu noć završimo u mojoj kući? - pita odjednom Faber i to njegovo pitanje Vandu gotovo da otrijezni. - Imam kuću niti dvjesto metara niže, uz samo more, a od pića imam sve što se može poželjeti. - U to ne sumnjam - kaže Darko, podižući čašu ka usnama i pijući iz nje malim gutljajima. - Znači, pristajete? - Faber skače sa visoke stolice i smiješi se radosno. - Imam i nekoliko vrsta odličnih sireva, biti će nam zbilja krasno... Vanda, polupijana, ali sasvim svjesna trenutka, zapanjeno primjećuje kako njen Darko pristaje na Faberov prijedlog, a da se nije ni posavjetovao sa njom. U njoj se podigne revolt i već umalo da ne izgovori kako je suviše popila i zbog toga odlazi u krevet, kad se Darko okrene prema njoj, zagrli je, poljubi u vrat i prošaputa joj u crvenu kosu: - Samo na kratko. Noć je, kako govore na filmu, još uvijek mlada. Ne brini, biti će je i samo za nas. Nešto nije u redu. Ruka joj je toliko otežala, da se boji kako će ispustiti čašu. Tek što je to pomislila, Vanda zapanjeno gleda, nemoćna to spriječiti, kako joj iz suhe ruke klizi čaša, pada na pod, na lakirani i jako sjajni pod i razbija se, a crvena se tekućina poput krvi razlijeva glatkim parketima. Ukočeno gleda u mrlju koja se širi, želi izgovoriti riječi žaljenja, opravdanja, ali ne može: riječi joj zapinju u grlu i nikako ih ne može izgovoriti. Podiže pogled, uplašena, shvaćajući kako istinski nešto nije kako treba biti. Vidi Fabera, koji nemarno naslonjen na vrata, podsmješljivog izraza lica prati njene onemoćale pokrete. Vanda, po izrazu njegovog lica, u hipu shvaća: njegovo je to djelo, Faberovo maslo! Nešto im je stavio u piće, koje im je donio iz kuhinje, zajedno sa velikim pladnjem sira. Što? I zašto? Vanda skrene pogled prema Darku, nadajući se njegovoj pomoći, ali zapanjeno i u nevjerici, ugleda ga kako mirno leži na kauču, preko puta nje, opušten je i čak pomalo hrče. Sama je. Ostavljena. Od njega. Od Darka. Sama sa ovim nepoznatim, koji joj se smješka i čiji joj se smiješak ni malo ne dopada: smiješak nadmoćnosti. - Tvoj ti dragi ne može pomoći - reče joj Faber, koji joj je pročitao misao i krećući se velikom dnevnom sobom, zatvarajući prozore i zaključavajući vrata. - Nitko ti ne može pomoći: sada si potpuno moja. Ali ne žali se: garantiram ti silno dobar provod. Pravi sam stroj i uživati ćeš kako nikad nisi uživala. Vandina se utroba zgrči, a jedna joj jedina misao bljeskala u umu poput napasne neonske reklame: Povratiti! Mora povratiti, ne bi li na taj način izbacila to, ma što to bilo, što je popila zajedno sa pićem. Ako povrati, možda će ublažiti posljedice droge, koja je čini bespomoćnom. A ako Vanda išta mrzi, onda je to bespomoćnost. Napinje želudac svom svojom snagom, koja raste isto kao i strah u njoj, jer vidi Fabera, koji joj prilazi laganim opuštenim korakom i odlučnog izraza lica. Na licu mu još nešto osim odlučnosti i Vanda sva jadna shvati, kako je to seksualna želja, ali ne ona zdrava, koju i sama voli i pozdravlja, već bolesna, graniči se sa ludilom i strahom, već od prije ogroman u njoj, naraste još i više, a umjesto ustima i grlom, vrišti očima. Tihi joj se krikovi otkidaju, jedan za drugim, u beskonačnom, kako joj se čini, lancu očaja. Osjeća ruke čudovišta na sebi, na svom tijelu, skida joj odjeću, polako i pažljivo, napeta izraza lica, pa joj vezuje konopac, bijeli i svileni, oko zapešća njenih nemoćnih ruku, a druge krajeve konopca vezuje za kamin, za njegovu željeznu ogradu. Čvrsto, neumoljivo, konačno. Vuče joj, sada već golo tijelo, po uglačanom podu, hladno joj je, gotovo zima i bespomoćno, jer uopće se ne može opirati, vrišti tiho očima i gleda Fabera, svog mučitelja, svog vlasnika, kako se svlači, polako skidajući jedan komad odjeće za drugim, dok konačno nije sasvim gol, uspravan, raširenih nogu stoji ispred nje, dok mu muškost pulsira. - Što kažeš? - pita je ponosno. - Jesi li ikada vidjela ovako nešto? Vanda se grči, strah joj vrišti tijelom, grči se i priželjkuje se onesvijestiti, pobjeći u zaborav, utonuti u spasonosni san iz koga će se probuditi, jer ovo je ludilo ipak možda samo san. Ali nije san, osjeća njegovu muškost koja bolno prodire u nju i u tom trenutku, sva ona njena bolna napinjanja želuca, urode plodom. Nešto malo povrati, a Faber, snažno i brutalno prodirući u nju, čvrsto je stisne. - Odurna kučko! - zareži joj u lice, ali ne prekida činiti to što čini. Konačno je gotovo: Vanda mirno gola i iscrpljena leži. Jahao je na njoj čitavih tri sata, iživljavajući se poput pravog manijaka, što neosporno i jest. Pri samom kraju tih beskrajno dugih, dugih poput vječnosti sati, Vanda ulovi pogled Darka: osvijestio se, pomalo se miče i možda ... Ali se nada u njoj brzo ugasi. Suze u njegovim očima i nemoćni očaj, rekli joj kako ne može računati na njegovu pomoć. Darko se predao, shvati to, gledajući ga kako bez srama rida, očima je moleći za oprost, ali te su oči mrtve, poražene. Nema u njima ni iskrice želje za otporom, za borbom. Samo očaj. I strah. I tada se ludilo zakotrlja još i luđe, još i jače. Faber, i dalje gol i dalje seksualno uzbuđen i dalje gospodar njihovih života, priđe Darku i raspali mu šamar, koji gromoglasno odjekne tihom prostorijom. Darko glasno, bez sustezanja zarida i pogledom moli Vandu za oproštaj. Lice mu umrljano suzama. Zapanjeno, osjećajući kako joj se moć pokretanja vlastitih udova polako vraća, Vanda gleda Fabera, koji prilazi Darku, trga sa njega odjeću i baca je uokolo, dok Darko, njen Darko, bespomoćno plače i uopće se ne pokušava braniti. Faber brutalno natjera Darka u klečeći položaj, šamarajući ga po tijelu neprestano, trzajem mu para bokserice, posljednji komad odjeće na njegovom tijelu, još mu brutalnije širi noge i zabija se straga u njega, slavodobitno gledajući u Vandu, koja ne može povjerovati u stvarnost i u istinitost događaja. Snažno se uvija tijelom, nastojeći bar malo olabaviti čvrsto vezana zapešća, dok se Faber isto tako snažno zabija u Darka, koji tiho cvili, kao da mu i samo cviljenje stvara poteškoće. Ludilo traje i traje i kad već pomisli, kako će ludilo pobijediti, kako je sve uzaludno, svaki napor, svaki očaj, Vanda osjeti kako joj je lijeva ruka napola oslobođena, više nije onako jako stegnuta. Krvotok bolje struji, osjeća. Pažljivo, mirno, napeto gledajući Fabera pravo u oči, jer Faber ne skida pogleda sa nje, uvrće ruku i ruka joj je odjednom slobodna. Zmijski brzo, oslobađa i drugu, desnu ruku. Faber, sladostrasno stenjući, vrhunac mu se približava, odjednom shvaća što se događa, ali u svom ludilu ne može kontrolirati svoje pomahnitalo tijelo, ludu i bolesnu i mahnitu pohotu i sve se jače zabija u Darka, sve dublje prodire u njega, a osjećaj ogromnog zadovoljstva preplavljuje ga i upravo na vrhuncu uživanja, otkida mu se dugački krik uživanja i protesta sa usana. Uživanja zbog ugode, protesta zbog Vande, jer vidi Vandu slobodnu, a zna kako ne smije biti slobodna, ne još. Vanda, slobodna, skače na noge, visoka, gola, bijesna, grabi metar dugački željezni žarač iz kamina, čvrsto ga steže objema rukama i u tri duga skoka svojih dugih nogu, prilazi Faberu koji u tom trenutku prosipa sjeme u slomljenog Darka i svom ga snagom udara žaračem po plavokosoj glavi. Jednom, drugi put, treći put ... Faber klone, polako se ruši, ispada iz jadnog i poniženog i sasvim bezvoljnog Darka. - Gade! - viče Vanda, dok Darko plače i plače i ne može se zaustaviti, a Faber leži u vlastitoj krvi koja mu teče niz plavokosu glavu i razlijeva se sjajnim i uglancanim parketima. - Gade! Ovo ti je posljednji put! Kunem se! Posljednji put! - Nemoj - zajeca Darko. - Prestani, molim te... Vanda se, ruku visoko u zraku, jer zamahnula je da udari još jednom, sa nevjericom i nerazumijevanjem zagleda u Darka, pa prezirno odbaci okrvavljeni žarač i gola, ponosna u svojoj golotinji, priđe vratima, otključa ih i izađe iz kuće, u noć, u kojoj se već prikrada jutro. Što dalje od ove kuće, od ovog ludog događaja, od Darka, od Fabera ... od svih i svega! Jedino što želi, to je samoća! I mir. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 14:57 - Budi (41) - Iskren - #
 Jutros je stigla naplata za onih brzih 5 000 metara od prije par dana: desna loža i desni kvadriceps mi pucaju! Ali sam usprkos tome odradio svoje, u laganom u ritmu, osim posljednjih 800 metara. Bol, muka, patnja...uživaj u tome! Jučer sam počeo pisati priču i sad se odmah, dok mi LOri spava na koljenima, bacam na nju ... Pozdrav svima! |
- 11:00 - Budi (5) - Iskren - #
10.05.2006., srijeda
ICQ ljubav
|
ICQ ljubav Pismo njeno: Dragi moj, Napiši mi nekoliko riječi, imam jaku želju čitati tvoje riječi, jer čitajući ih, znam da ću u sjećanju prizivati tvoj glas, a glas tvoj, nježan i šaputav, pred mojim će se imaginarnim očima oblikovati u tvoj dragi lik, pa mi pomoći dočarati pokrete tvoga tijela. Kažeš, kako me želiš vidjeti svakih petnaest dana, ustvari, svakog tjedna, ali uzimajući u obzir moje obaveze, svjestan si kako bi mi viđanje svakog vikenda bilo prenaporno: putovanje ... Pomalo me grize to saznanje, ta tvoja želja. Ne mogu si dočarati, a još manje shvatiti, što bih ja u tom slučaju tebi bila. Možda moja glavica nije to u stanju? Ljubavnica? Što rade ljubavnici u vremenu koje ne provode zajedno? Živi li svatko od njih svoj život, pritom zaboravljajući jedan na drugog do ponovnog putenog susreta? Vode li ljubavnici, ustvari, dvostruki život? Ili njihovi životi putuju paralelno? Jesmo li mi sada ljubavnici ili nešto više od toga? Postoji li više? Jesam li u zabludi ili smo odavno prestali biti tihi partneri? Znaš li priču o djevojci koja želi vidjeti Egipat? Piramide. Znaš li, kako ta ista djevojka sanjari samo o tome, kako ćeš ti sa njom putovati, zajedno stajati u podnožju piramida i gledati u prošlost, dok sa rukom u ruci koračamo u budućnost? Zajedno. Zauvijek. Tvoja ljubav, koja te voli! Postaje nervozan za vrijeme čitanja: zar ništa nije shvatila? Zar ne zna čitati iz njegovog ponašanja prema njoj? Zar ne vidi očito? Sjeća se: kad je došla prvi put, drhtavo i u nekoj napetosti, nije je požurivao. Strpljivo je čekao, znajući kako će njegov trenutak naići. I njen. Njihov. Jer mora doći. Nije skočio na nju, mada je upravo to želio. Privuklo ga snažno njeno mlado i sitno i čvrsto tijelo i želio ga je imati. Strasno. Bolno strasno. Ali se ona ukočila. Zbog čega? Nije mogao dokučiti. Tjedan su dana proveli zajedno, svaku sekundu dana, ne odvajajući se, kao da se potajno boje oboje: rastanu li se samo na sekundu ili dvije, nestati će čarolije. A to nisu željeli. Poput svih ljubavnika, željeli su vječno živjeti umotani u zaštitni omotač ružičaste čarolije. On je znao kako je to samo pusta i neostvariva želja, znao je, a svejedno je upravo to priželjkivao. A ona? Ona se umatala u nježnost i neprestano tražila njegov pogled, dodir, pažnju. A on ju je obasipao onim što joj je trebalo, za čim je čeznula, što joj je nedostajalo. ono po što je došla, ono što ... Počelo je čudno, iznenada. Istovremeno sjedeći ispred svojih monitora, u dva različita grada, počeli su blagu komunikaciju, koja se odjednom iznenada otela kontroli i pretvorila u erotičnu orgiju. Poruke su letjele, brzo se izmjenjivale, a uzbuđenje, seksualno uzbuđenje, oboje ih obuzimalo sve više i više i riječi seksualne požude kuljali su iz njih: ispisivane na hladnom i ravnodušnom monitoru, budile su u njima sve samo ne hladnoću i ravnodušnost. "Želim te pored sebe", pisala je ona."I u sebi." "Dođi", odgovarao je on. "Obasuti ću te svojim zagrljajima, duboko prodirati u tebe..." "Ne shvaćam što nam se događa" odgovarala je ona. "Malo me to plaši, ne znam što misliti." "Ne boj se!" hrabrio ju je on. "Ovo što nam se događa, toliko je lijepo i rijetko i neobično, da nikako ne može biti loše". Razgovori preko ICQ-a postajali su sve otvoreniji, sve više obojani erotikom: razotkrivali su se jedno pred drugim, bez srama, želeći upiti misli onog drugog, osjetiti dah, namirisati požudu. I uspijevali su u tome. Čudno i nadnaravno međusobno razumijevanje strujalo je između njih. I tako danima i čitav jedan ludi, sasvim ludi vikend, u kojima su kidali i bacali svaki sram i uživali zajedno, a sjedeći daleko jedno od drugog, svatko ispred svog monitora, čitajući vatrene i pozivajuće riječi onog drugog. A riječi su bile ... "Ne mogu više izdržati!" pojavile se jedne večeri riječi na ICQ-u. "Moram te vidjeti! Moram te osjetiti! Moram te imati!" "Dođi!" zvao ju je on pomamno se nadajući, a napola i ne vjerujući kako će ona doći. "Dođi i vodimo ljubav, ugasimo strast koja nas razdire ...ovako ćemo poludjeti, izgorjeti..." "Želim, ali ..." "Nema ali..."nagovarao ju je on uporno, želeći je ludo. "Dođi da te držim u naručju, da konačno pijem sok sa tvojih usana i prije svega, da ti pružim uživanje za kojim, kako slutim, strasno žudiš." Sjedeći na krevetu u svojoj sobi, obučena u bijelu trenirku, dok joj se laptop nalazio između nogu, osjetila je uzbuđenje, vlažnost je pomilovala, stresla se, kao od strujnog udara i shvatila: razumije je, on je razumije. Konačno je pronašla nekog tko je razumije. I to je prevagnulo... Susreti se nastavljali, crpili su uživanje jedno iz drugog, crpili iz, kako se činilo, nepresušnog izvora. A onda su počela pitanja, njena pitanja...Preispitivanje…Nije mogao to shvatiti. Pa tek se razmahuju u svojim istraživanja jedno drugog! Čemu pitanja? Zašto se ne prepustiti uživanju? Čemu taj strah od budućnosti? Zašto ona nije, poput njega samog, u stanju uživati u sadašnjosti? I još mnogo tih zašto … I sjeti se, one večeri, kišovite, kad ju je prvi put vidio. Stajala je na peronu, naginjući se nad svojom putnom torbom, a kosa joj bljeskala pod oskudnim osvjetljenjem. Krupnim joj je koracima prilazio i ocjenjivao i njena krhka, sitna figura, već je onda probudila u njemu nježnost. U taksiju, dok ih je vozio kroz kišovitu noć, prema toplini njegove sobe, koja će uskoro postati njihova soba, on ju je, držeći je za malu ruku uzdrhtalih prstiju, nježno i tiho zapitao: - Razočarana? - Nisam! - odgovorila je bez oklijevanja i on joj je stisnuo malu šaku, zahvaljujući joj. Trebalo je pobijediti nelagodnost, koja se ispriječila ispred njih. Razgovarali su ispred monitora, uz tihu glazbu, pijuckajući i nastojeći se opustiti. Opuštanje nije dolazilo, ali su smogli snage i odlučnosti i uvukli se u krevet, oboje potpuno goli: dvoje stranaca koje je spojio ICQ-u, dvoje stranaca koji su željeli jedno drugo čitavih mjesec dana, a da se prije nikada u životu nisu sreli. Naravno da nije bilo bajno, kako žene vole reći, ali izmamio joj je sladostrasne uzdahe sa usana i bio sretan zbog toga. A kasnije, slijedećih susreta, koji su uslijedili, bilo je sve bolje i bolje i uživanju, kao da nikad ne može biti kraja. Neumorno su istraživali jedno drugo i neumorno i neizmjerno uživali u tome. Probudilo se i još nešto novo u njima, neočekivano i lijepo i pomalo ih plašilo: ljubav se tiho, neprimjetno smjestila u njih i nije ih više napuštala. Nisu govorili o tome, ali osjećali su promjenu. Bila je tako očita, sveprisutna. I mijenjala ih je, mijenjala njihov odnos. Iza njih je bilo nekoliko neuspješnih ljubavnih veza i oboje su bili pomalo ustrašeni, oprezni i kao da nisu željeli da se ovo dogodi. Priželjkivali su erotsku avanturu, u kojoj će oboje bez ikakvih obaveza uživati, ali ... otelo se kontroli, osjećaji su podivljali i protiv njihove volje i odjednom se sve počelo umatati u obostranu nježnost. Dodiri su postali drugačiji, riječi nježnije, zadovoljstva drugačija... mijenjali se zajedno sa svojim osjećajima. I nju je to uplašilo i kako nije znala kako postupiti drugačije pošalje mu e-mail: Tebi… Želim ti toliko toga reći….napisati…ne znam hoću li se svega uspjeti sjetiti. Imam želju objasniti sebe, ako se sebe uopće može objasniti s tom namjerom da te netko drugi uspije razumjeti. Pokušavam u ovom trenutku koliko god je to moguće potisnuti emocije, misliti golim razumom, ali ne ide. Možda ostavljam dojam osobe koja svakim danom grabi i ruši sve prepreke pred sobom, živi nasmijano, vedro i smije se životu, ali ne, nisam takva, iako bih željela biti takva. U meni još uvijek spava uplašeno biće, koje se boji svoje vlastite sjene. Osjećam kako ću morati još puno raditi na sebi, kako bih smogla snage i otvoreno bez suza u očima razgovarati s ljudima: u ovom slučaju s tobom. Zadnjih nekoliko dana toliko intenzivno mislim na tebe, dok se u meni istovremeno isprepliću osjećaji sreće i tuge. Poželim se pokriti po glavi, sakriti i isplakati dok iz mene ne poteče i zadnja suza, dok se sva ne isušim i upadnem u stanje u kojem više ne osjećam ništa osim gluhog mrtvila. Volim te. Volim te, želim biti pored tebe, svaki dan, od jutra do mraka. Toliko želim biti pored tebe, jer imaš želju zaštiti me, a ja trebam nekoga tko će me štiti, čuvati, maziti, paziti i voljeti zbog onoga što ja jesam. Pored tebe i uz tebe sve je nekako ljepše, život se oblikuje u nekom ljepšem, primamljivom obliku, a ja ga želim čvrsto stisnuti i više nikada ispustiti. Život, mislim, pored tebe. Volim te, jer sve moje mane pretvaraš u vrline, u tvojim očima one su moj zaštitni znak. Volim te, jer voliš dijete koje spava u meni i ženu koja se pojavljuje kada se osjeća sigurno. Volim te, jer sam poželjela uz sebe muškarca, koji će me svojim iskustvom nahraniti. Volim te, jer sam poželjela tihog partnera, koji me neće u životu kočiti i okovati lancima. Volim te, jer tebe je tako lako voljeti. Ne volim te. Ne volim te, jer si u drugom gradu, a vrijeme od susreta do susreta me izjeda. Ne volim te, jer sam sebična, baš poput bilo koje druge žene, jer te želim pohlepno i posesivno samo za sebe, a to onda izvlači iz mene ono najgore, bolesnu ljubomoru. Ne volim te, jer mi stalno govoriš kako moram pažljivo u životu birati partnera, a podsvjesno znaš kako ću u svima njima tražiti tebe. Ne volim te, jer želim da imaš onih petnaest godina manje, kako bi što duže uživala u tvom društvu. Ne volim te, jer me primoravaš da te previše volim. Ne znam koliko ćeš od ovoga razumjeti niti kako će to na tebe djelovati. Možda ćeš žaliti i govoriti sam sebi: kako ti sve ovo nije trebalo, kako ti je bilo bolje dok se ja nisam pojavila. Bio si sam, imao mir … Osjećam kako će što god ti napišem zvučati sebično, ali drugačije ne ide. Sretna sam što smo se upoznali i u tvom je društvu neizmjerno lijepo, godi mi tvoja blizina. Ali osjećam, kako moram malo sama kroz život. Sabrati svoje zbrkane misli, odlučiti kojim putem dalje. Vidjeti ćemo se opet, ali sada ti ne mogu obećati kada će to biti. Želim se čuti sa tobom, razgovarati, ali ne želim zamjeranje, ako se koji dan ne javim. Želim biti tvoja ljubav, ali ne tako da ti zbog mene patiš. Želim biti tvoja prijateljica, jer mi je pravi prijatelj bolno potreban u životu: nemam ni jednog! Tvoja ljubav, koja te voli! Čitajući u mraku sobe, u kojoj ga sve podsjećalo na nju, nije znao što misliti, što osjećati. A tada se u njemu podigla ljutnja i žalost i odluči sve ono što misli, sve ono što ga tišti, baš sve, istresti pred nju, pa neka ona odluči o razvoju budućih događaja. Ne želi joj se nametati: želi je jedino pod uvjetom da i ona njega želi. Tipkajući brzo i u nekom ludom zanosu, otvori joj svoje misli: Što napisati? Početi ću sa tvojim pitanjima! Pitaš se, što bi meni bila kad bi se viđali svakih 15 dana: ljubavnica? Evo mog pitanja: što si mislila da ćeš biti kad smo se počeli dogovarati da dođeš u prvu posjetu? I evo još jednog pitanja: što si bila pet godina onom svom prije mene? Ljubavnica si bila, draga moja i vrijeme je da to priznaš samoj sebi! Onda ti nije smetalo biti ljubavnicom, a sad ti odjednom smeta! Zašto? Jer nismo u istom stanu? Znači kilometri su u pitanju i onda je sve OK? Zar je toliko jednostavno? Ako je toliko jednostavno, u čemu je onda problem? Što rade ljubavnici u vremenu koje ne provode zajedno? Ovo isto što i mi: prepiru se, natežu, dok ne pronađu zajednički jezik! Ne razumijem što ti hoćeš! Garanciju da će veza uspjeti? Moj poziv da dođeš? Da ti obećam lijepi život? Da ti obećam kako ću svoj život promijeniti zbog tebe? Neću, draga moja, za razliku od tebe, ja sam konačno zadovoljan svojim životom, pronašao sam mir koji si ti narušila ...ne žalim, jer jebeno je dobro i lijepo i strasno i uživam i spreman sam platiti cijenu, ne bojim se ... O tome smo razgovarali, već nekoliko puta! Uvijek preko ICQ-a! Kad pokušavam razgovarati sa tobom, oči u oči, dok si kod mene, šutiš! Je li istina? Preko mobitela? Šutiš! Je li istina? Čini se da svu svoju energiju čuvaš za pisanje! I da, ljubavnici imaju svaki svoj život, a ti ga pogotovo imaš, jer me bez milosti odsiječeš kad to poželiš i vraćaš se kad ponovo poželiš...jednostavno kažeš: hoću malo biti sama ili isključiš mobitel. I dolaziš kad TEBI odgovara, ne zaboravi to, draga moja! Pitaš se, da li životi ljubavnika putuju paralelno: trebali bi, ali ti to ne dozvoljavaš! Želiš sama odlučivati o NAMA, ako ovo "nama" uopće postoji, ako je uopće suživjelo! I jebemu, zašto ovo nismo mogli ovdje raspraviti, u našoj sobi, umjesto što si plakala? Zašto ne dođeš, pogledaš me u oči i otvoreno kažeš što želiš? Poslije prvog posjeta rekla si mi ( ponovo ICQ ) kako želiš jedno vrijeme biti sama, malo samostalno živjeti i da imaš dojam kako te želim zgrabiti za sebe! Jer uvijek si bila u nekoj vezi, nikada samostalna … Sada se žališ da te puštam, da te ne zovem! Odluči se: otkrij što želiš i usmjeri svoje napore prema tom cilju! Moraš shvatiti ovo: ovo je NAŠ problem! I nećeš ti rješavati pitanja koja se tiču mog života! O NAMA možemo razgovarati i donositi zaključke ZAJEDNO, a ja mislim da ti to ne želiš ili ne znaš. Do sada si skakala, po vlastitim riječima, iz veze u vezu i nikad nisi živjela sama i meni se čini kako ni ne znaš živjeti u samoći, koja ne mora biti usamljenost, ali ti to ne shvaćaš ... Postoje mobiteli, dvosmjerna putovanja, i ja te mogu posjetiti i ne moramo činiti dramu od naših života! Mnogi imaju vezu, a da ne žive u istom gradu. Istina je, da je tu više iskušenja, ali zašto odmah skakati i zamišljati katastrofu zbog nekoliko kilometara koji nas razdvajaju? I jebeno najvažnije! Zašto ne pustimo našu vezu da raste, da se razvija, da buja, da strast mahnita ili se ugasi: jednostavno pružimo šansu našoj vezi, pa da vidimo u što će se izroditi. "Želim, naravno, samo ako i ti želiš isto, biti uvijek prisutna u tvom životu. Vidjeti ćemo se opet, ali sada ti ne mogu obećati kada će to biti. Želim imati kontakt sa tobom, ali ne želim zamjeranje, ako te ne zovem svaki dan. Želim biti tvoja ljubav, ali ne tako da ti zbog mene patiš" Ovo gore su tvoje riječi. Što one znače? Da budem tu kad TI želiš! Da prestanem postojati kad me ne želiš, da te ne zovem, da ti ne dosađujem. I u kojoj se to ljubavi ne pati? Ja znam samo jednu vrst takve ljubavi: platiš, obaviš "posao" i odlaziš i uopće joj se ne sjećaš lica. Sve ostale ljubavi donose patnju, ali ti to očito ne znaš! Moraš se odlučiti što želiš! Ja to ne mogu umjesto tebe! Ne može nitko! Znaš što ja mislim? Mislim kako ćeš se uplašiti, odustati od nas, sresti nekog u svom gradu i to istovjetnog poput tvog bivšeg, koji će odlučivati u tvoje ime o tvom životu, a da te uopće ništa neće pitati i ponovo ćeš patiti, a sve samo zbog toga što se jebeno bojiš slobode, jer sloboda, draga moja, znači preuzeti odgovornost za svoj život, a ti to nisi naučila, ne znaš to i bojiš se pokušati! I zašto ne bi došla ovdje, kad više ne bude nastave, kad budu školski praznici ispred tebe i provedeš ih sa mnom, ili barem jedan mjesec, da vidiš kako bi štimalo, ili učiniš nešto drugo, bilo što, samo da otkriješ što točno želiš i jebemu, SAMA odlučiš, a ne da na mene prebacuješ krivicu zbog svoje neodlučnosti. Rekla si da ne želiš sa mnom komunicirati dva dana! A pošalješ mi e-mail u kojem me moliš da napišem nešto, jer voliš čitati moje riječi… Jesi li ti sad okrutna? Jesi li se zapitala: hoće li mu nedostajati moj glas, naši razgovori? Ima li on svojih želja? Je li u redu tako ga odjebati iz svog života? I još...ako ti nisam pokazao da te volim, cijenim, poštujem, onda neka sve ide u božju mater i mislim kako nikako ne zaslužujem ovakvo tvoje ponašanje prema meni! I što je sad ovo? Telefonirati ne smijem, a pisati mogu? Čuvaš osjećaje samo za pisanje? Zar ne uviđaš koliko je ovo djetinjasto, čak i glupo, jer i pisanje je, draga moja, komuniciranje i te koliko moćno. I sto mu jebenih bogova, mogao bih ovako čitav dan, ali neću, idem van, idem ŽIVJETI, jer ma koliko te volio, neću ti dozvoliti da mi razjebeš život svojim mušičavim ponašanjem! Jar ja sam jak i ne bojim se ni samoće, ni boli koju ćeš mi prouzročiti, jer ja sam neuništiv i još ću se dugo radovati životu, jer za razliku od tebe, znam kako bol nije ništa drugo nego sazrijevanje u igri zvanoj život! A ja se, za razliku od tebe, prkosno cerim prema životu, jer znam da sreća prati hrabre! Kako je rekao dobri stari Vergilije. Telefon zazvoni odmah poslije osam i znao je, osjetio, bio sasvim siguran: ona zove! - Zdravo! - začuje njen dragi mu glas, istog časa kad je podigao slušalicu. - Nedostajao si mi... - Nisam trebao - reče on. - Tako si željela. Reci, što si odlučila? Nakon ovog razmišljanja? - Da želim tebe, biti sa tobom, biti tvoja... Slušajući njen blagi glas, pitao se čemu ovo mučenje, natezanje i mora li biti uvijek toliko patnje u nečemu tako lijepom poput ljubavi. Pogotovo u ljubavi koja se rađa. - Hoćeš li doći? - upita je sa nadom. - U subotu - reče ona veselo. - Čekaj me u subotu, dolazim u našu sobu! Osmjeh mu preleti licem, dok osluškuje njene riječi. Možda će ipak biti sve u redu? Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 11:23 - Budi (35) - Iskren - #
09.05.2006., utorak
 Jutros, po prilično teškom vremenu za trčanje, u prvom redu za disanje, napravio sam mali podvig: istrčao 5 000 metara za 28 min. i 20 sek, ali najvažnije tek slijedi! Posljednji sam kilometar preletio za 4 min. i 20 sek.!!! A puls? Samo 140 u minuti! Nikad neću umrijeti! Mijenjao sam ritam, trčao uzbrdo, nizbrdo, nekoliko fartleka i sve sam izdržao sa lakoćom! Prije nego sam istrčao vani, dobro sam se zagrijao na sobnom biciklu, sa trbušnjacima i bučama: mišići mi vapili za akcijom! |
- 10:41 - Budi (27) - Iskren - #
08.05.2006., ponedjeljak
Vikend - ljubav
|
Vikend-ljubav Mirno je na željezničkoj stanici: poslijepodne, koje se lijeno pretvara u proljetnu večer, toplo, ne vruće, ugodno i začuđujuće tiho. Čovjek nekako očekuje buku i dim i šištanje pare na ovakvom mjestu i ta mu neprirodna tišina kida živce. I suviše napete. Drhturi od napetosti. Primjećuje kako je i ona u grču: sjedi na klupi pored njega, ne gleda ga, puši i promatra sve oko sebe samo ne njega. Lovi joj plavi pogled. Koji mu uporno uzmiče, neuhvatljiv je. - Ovog puta neću otići - reče joj. - Sačekati ću dok vlak ne krene i ne govori mi kako moram otići, jer neću otići. - Dobro. - Klimne mu sa osmjehom. - Neka bude tako. Ne iznenađuje ga njen brzi pristanak: drugo nije ni očekivao. Tako je prokleto pokorna ...submisivna, iskopa riječ, pohranjenu u dubokom sjećanju. To znači podložna, prisjeća se, dok je krišom gleda. Pogled mu ispitivački, želi proniknuti u njenu pažljivo sakrivanu nutrinu: iskopati tajnu, pogledati je na sunčevom svjetlu. Ali je u Terezinu tajnu teško pogledati: ne govori o njoj, ne govori ni o čemu, njegova Teri, kako je zove od milja. Istog trena, kad doputuje iz svog grada u njegov, a on je dočeka na ovoj istoj stanici, sa crvenom ružom duge peteljke u ruci, i već ovdje, među gomilom nepoznatih, počinje njihova međusobna ljubavna igra. Očima vode ljubav već na samoj željezničkoj stanici, oči im blješte od međusobne želje, pa hodajući ulicama do njegovog stana ruke im se stišću, dlanovi suhi, prenose želju, a želja raste i prijeti eksplozijom. Ljube se povremeno, kad nikog nema u blizini, jer ipak su odrasli ljudi, a takve stvari, to svi znamo, rade samo jako mladi, da ne kažemo djeca. Ali se on osjeća jako mlado i ljubi je i grli dok je vodi dobro mu poznatim ulicama, birajući kratice, želeći što prije stići do njihove sobe, koja je sve do prije nje bila samo njegova, stići do njihovog i samo njihovog malog svijeta, u koji nitko drugi nema dozvole zaviriti. Čudi se svojim osjećajima, jer shvaća kako je počeo mjeriti vrijeme na ono prije Tereze i sada na njeno vrijeme, koje će potrajati do … misao se tu prekida, jer stižu do željene sobe i sva se misao u njoj prekida: nema mjesta za misli, samo za žudnju, strast, sve je podređeno ludoj strasti. Tu gutaju jedno drugo, strastveno se proždiru, troše nagomilane emocije, pokušavaju ispuniti prazninu u grudima, koju stvara petnaestodnevni prisilni rastanak, jer ona živi i radi u drugom gradu i samo su vikendi njihovi i to ne svaki vikend, već svaki drugi. Tako je od samog početka i od samog se početka povlači tvrda crvena crta napetosti između njih. Osjećaju je, ali je svaki put preskaču putenošću, jer ne mogu se zasititi jedno drugog: znoj im se miješa, sokovi im se miješaju, stapaju se preko sokova ljubavi i žudnje uvijek iznova i uvijek još pomamnije, baš kao da im je svako vođenje ljubavi posljednje. Iscrpljuju se, i njemu se mota pitanje u glavi: iscrpljuju li se toliko iz razloga što izbjegavaju ozbiljan razgovor, planiranje budućnosti, njihove zajedničke? Ne govore u svom magličastom ljubavnom svijetu ništa važnog, ništa konkretnog. Jednom je pokušao i odustao: Teri se bacila na njega, zaječala tiho, gotovo zacijukala onim svojim dječjim glasom, koji traži muškaračku pažnju i nježnost, ali i snagu, dok joj ruke nisu radile ni malo dječji posao. Ima čarobne ruke, shvatio je to odmah, pri prvom susretu. Lagano ga miluje njima, toplim i malim dlanovima, ljubi ga i izvlači iz njegove nutrine zvuke zadovoljstva. Uživaju ne stideći se, punom snagom, svim čulima. Nebo je samo granica, a vjerojatno su i tu granicu prešli. Zrak je nabijen oko njihovih znojnih i napetih i golih tijela, nabijen putenošću, koja ih prekriva poput mekog, ali i teškog prekrivača. Štiti ih od vanjskog svijeta, koji kao da prestaje postojati, dok poniru jedno u drugo, neprestano se gledajući. Ne odvajaju pogled, nikad, ni za tren, dok vode ljubav. Ali zatim vikend prođe, u trenu, čini im se, prohuja u mirisu njihovih izlučevina i ona mora otići, a da ništa važnog nisu riješili. Ne samo riješili: nisu ni govorili o tome! I to ga ljuti! I muči! Izbjegava li ona podsvjesno ili svjesno razgovor? Ne zna, ne razumije. Na daljinu, kad ona stigne u svoj grad i kad ga nazove mobitelom, sasvim je druga priča...tada počnu žalopojke: nedostaje joj ovo, nedostaje ono, misli li on ovo ili ono i još milijun pitanja i potpitanja, ali se uvijek sve zaustavi na tome. Kad on pokuša riješiti neke stvari razgovorom, Teri se zatvara, postaje školjka, šuti, procijedi tu i tamo tiho: "Ne znam", ili "možda" ili neku drugu sličnu neobavezujuću riječ. - I opet nismo ni o čemu važnom razgovarali - reče on, više samom sebi, nego njoj. Stoji i maše joj sve dok vidi njenu lijepu glavu, kojom proviruje kroz spušteni prozor, dok je vlak odnosi iz njegovog života u drugi grad, među nepoznate mu okolnosti, o kojima zna samo ono što mu je ona rekla. Koliko je to? Prokleto malo. A toliko bi toga želio znati … Odlazi, umoran, žalostan, tjelesno zadovoljen i iscrpljen, ali praznina u njemu tišti ga, a tuga umata u svoje sivilo. Bez nje ... Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 16:04 - Budi (32) - Iskren - #
 Osjećao se poput orla jutros na trčanju! Sve ostalo je otišlo u vražju mater! |
- 10:42 - Budi (15) - Iskren - #
07.05.2006., nedjelja
 Priča se nalazi u meni, ali isto tako i neki nemir, koji me sprečava pisati. Idem prošetati sa Lori, u nadi da će se mir spustiti na mene i pisanje poteći ... Uživajte u panorami sa Trsata, jednog dijela Rijeke. |
- 07:47 - Budi (15) - Iskren - #
06.05.2006., subota
 Ovako je večeras u mojoj glavi! |
- 23:06 - Budi (3) - Iskren - #
05.05.2006., petak
 photo by Liz Collet Imam priču u glavi, ali nemam je vremena napisati ... možda u nedjelju? Sve vas lijepo pozdravljam! |
- 17:40 - Budi (26) - Iskren - #
03.05.2006., srijeda
Željena
|
Željena Volim je. Mrzim je. Oboje je istinito. Valovi nošeni suprotnim vjetrovima, divlje se sudaraju u mojoj duši u koju ne vjerujem. I stvaraju mi bol, patnju. Ne mogu više podnijeti golu patnju, ne želim je više podnositi. Duša, u koju, kako sam već rekao, ne vjerujem, jauče i kriješti i čudno mi kako čitava moja okolina ne shvaća što se događa sa mnom i u meni. Kako onda vjerovati u tu prokletu dušu? Nitko ništa ne sluti, a u meni bjesni, kuha, vulkan prijeti erupcijom: ne mogu više to podnijeti, na rubu sam, na samom rubu, znam to, njišem se nad bezdanom, osjećam, boli me, boli, pritišće, ne dozvoljava mi disati, ne dopušta mi razmišljati: misao je jedna jedina u meni! Željena Romina. Koja je moja, a opet i nije moja. I to me izluđuje: imam je i nemam je u isto vrijeme, a osjećam kako je moram imati. Izmiče mi. Ne mogu bez nje živjeti. Volim je. Mrzim je. Želim voditi ljubav sa njom. Želim joj gospodariti, staviti joj uzde na tu ponosnu malu glavu, kojom trza poput uspaljene kobile, dok joj se smeđa i divlja kosa trese, odbija zrake sunca, pretvara ih u zlato. Moja je i nije moja. Mora biti moja, sasvim mi pripadati. Prisiliti ću je na to. Znam, kako žudi za tim, u svojoj dubini, ali ne poznaje se: bolje je poznajem nego što ona poznaje samu sebe. Romina, žena koja voli ljubav. Romina, žena koja se boji ljubavi. Romina, tajna. U koju sam pronikao, a da ona to ni ne zna. Kopao sam po njenoj prošlosti, svega je tu bilo, kopao i pamtio i smišljao i odlučio i sad ću plan provesti u djelo: prisiliti ću je na potpuno, bezrezervno otvaranje, primanja mene, primanja života. Izliječiti ću je. Jer znam, sada znam, da je onog dana od prije šest mjeseci, kad smo se upoznali, bila bolesna, a bolesna je i sada. Prije šest mjeseci ... ... ledena kiša pada, prokleta bila, već treći dan i nervozan sam i mrzim čekanje, a upravo tako provodim vrijeme: stojim u dugačkom zmijolikom redu u pošti, hrpa mi računa u ruci, mjesečni danak življenju u gradu, struja, stanarina, ovo i ono, nikad kraja tom nametu i svaki sam put napet do ludila kad moram plaćati danak, koji sasvim pogrešno nazivaju "režije". Život mi se pretvorio u mučenje, plaćanje računa: plaćanje svega, kad bolje razmislim. Sa pedeset i pet godina prestalo mi svako uživanje: ostalo je samo plaćanje. Plaćam ludu mladost, neki kažu. A ja im kažem, volio bih da sam umro u mladosti. Što je ostalo od života? Borba za opstanak, trka za zaradom, kupi ovo, kupi ono, usamljenost, nigdje nikog da te sasluša, ludilo oko mene, ludilo oko svih, ludilo u svima koje kao da nitko ne vidi, ali ja vidim to ludilo, a ostali su slijepi i radosno kupuju i radosno se zadužuju i radosno usvajaju robovski mentalitet i ne vide ludilo, ne primjećuju ga, misle kako žive u normalnom svijetu, nisu ni svjesni ne-života kome robuju i stenju pod njegovom težinom. Mislim o svemu tome, u ovom zmijolikom redu i malo mi treba da ne prasnem, zaurlam urlikom očaja, protesta, bijesa. O, kako bih volio vidjeti zapanjene njuške mojih vrlih sugrađana, koji sva zla ovog svijeta primaju pokorno, jer tako mora biti, misle oni, govore oni i tješe se, glupani prokleti, sami sebe čuvenom rečenicom: "Moglo bi biti i gore". Smijem im se i ludo sam bijesan zbog njihovog nelogičnog razmišljanja, kad odjednom osjetim tvrdu mekoću na leđima. Čudno. Prvi put u životu osjećam tvrdu mekoću i znam da to ne razumijete, ali nije me briga, ja razumijem i okrećem se radoznalo: nešto je ušetalo, nešto ulazi u moj učmali život, život u kojem stalno nešto plaćam, ulazi nešto novo, za što znam, nisam glup, i to ću morati kad-tad platiti, ali platiti ću sa veseljem. Jer je to moj izbor! Nije namet. Iza mene, sasvim blizu, stoji prekrasna djevojka-žena, nema joj još trideset, kladim se, duga joj smeđa i gusta kosa ponosno i raskošno rasuta po leđima, dva plava oka gledaju me otvoreno i sa smiješkom i pozivajući. U njima male šarene točkice. Ne vjerujem svojoj sreći. Zašto je mene izabrala? Jer znam da me je izabrala, poznajem taj pogled: iako imam pedeset i pet godina, prepoznajem poziv u ženskim očima, uvijek, svagdje. Nije se promijenio od davnih dana moje mladosti, nikada se ni neće promijeniti. Vječan je. Budim se, zaboravljam dugački red, račune u mojoj ruci, bijes u mojoj duši, koji brzo zamjenjuje seksualna želja i smiješim se ljepotici, gledajući joj u vrh malog nosa, na kome primjećujem sitne pjege. - Prokleti red! - kažem joj, tiho, da samo ona čuje, malo se nagnuvši prema njoj, jer sitna je, mala. - Ne čeka mi se: a da otiđemo na piće i vratimo se kasnije? - Veoma rado - odvrati ona i smije se, oči joj bljeskaju i govore o njenoj putenosti. U lokalu se predstavljamo jedno drugome, njeno mi se ime čini poput slapa, rominja poput kišnih kapi: Romina. - Romina, draga moja - kažem joj i polažem dlan na njenu malu šaku. - Da mi ne odugovlačimo nepotrebno: želiš li ići u moj stan ili hotel? Ili imaš neki svoj prijedlog? Osmjeh, koji, znam, nikada neću zaboraviti, razlije joj se lijepim licem i uzvraća mi stisak malom i suhom šakom. - Kad tebe će biti sasvim dobro - kaže medeno, slatkasto, a oči čedno oborene gledaju u šalicu kave, zatim se pogled podiže i gleda mi pravo u oči, otvoreno, izazovno, mirno, odlučno. Drhtim. Prilično sam toga doživio, ali osjećam nešto čudno, nešto čemu ne znam imena i prikrada mi se strah, tiho, šuljajući se mekim lavovskim šapama. Ne bojim se, pobjeđujem strah, radoznao sam i znam, osjećam: ovo će iskustvo biti nešto novo, potpuno novo, divlje, neukrotivo. I trnci mi jurnu tijelom i želim Rominu, želim njihati njeno sitno i predivno tijelo u ritmu ljubavnog zanosa, želim da me gleda dok vodimo ljubav i da se grči od slasti u mom naručju, želim ... Već se mjesec dana valjamo u mojoj spavaćoj sobi, na mom krevetu, koji i nije krevet. Skinuo sam sa dva zasebna kreveta madrace i bacio ih na sredinu sobe, a na njih bacam nježno Rominu i nastojim je posjedovati, onako kako muškarac uzima ženu, ali ona ne dozvoljava. Svašta radimo, svašta izvodimo. Gledamo se, diramo, ljubimo, stenjemo pod navalom strasti, sišemo međusobne sokove, znoj nam se miješa, sve je sklisko i mokro, sve miriše po putenosti, strasti, ali ... Romina ne dozvoljava da svojom muškošću prodrem u nju, nikada do kraja, malo, sasvim malo dopusti, sasvim malo, dopusti mi i pritom me gleda u oči, odvojene samo nekoliko centimetara, a zatim, kad u mojim očima, na mom licu, pročita uživanje, čini trzaj bokovima i izbacuje me iz svoje nutrine, iz svoje tople i meni drage vlažnosti, a njena me usta grabe, sišu. Različita je, neka sasvim druga ova toplina i ova vlažnost, zamjenjuju onu prvu i ja uživam i lebdim u sreći i bolu i sve se miješa i lomi, puca, drhtim, stenjem, znojim se i eksplodiram snažno, grčevito, tijelo mi u grču uživa. Romina guta i osmjeh joj na licu, svaku kapljicu moje snage pohlepno proguta, drži me i steže, dok se naglo smanjujem u njenim rukama, postajem slab, nemoćan i vidim joj osmjeh na licu i pitam se: je li taj osmjeh u slavu moje nemoći? Koju je ona prouzrokovala? Voli se igrati, moja Romina, shvatio sam to rano, voli moć seksa, voli dražiti muškost, gospodariti njome, naslađivati se njome, ali samo onako kako ona želi. Podiže se iznad mene, gola, kleči, male joj grudi ponosno strše, a oči, plave joj oči pobjedonosno blješte i u njima vidim podrugljivost i shvaćam: i ovog me puta nadmudrila, i ponovo, još jednom, nisam u njoj ... - Prava si kuja - kažem joj. - Jesam - prihvaća ona mirno, a vučji joj cerek prelijeće preko znojnog lica, pa se ponovo ustima baca na mene, ali je ja odgurnem: slast je prejaka i ne mogu je izdržati. - Nemoj! - naređujem joj. - Odgovori mi: zašto nećeš ... - Ne! - kaže ona i vrti glavom, a smeđa joj kosa pleše ludi ples na poslijepodnevnom suncu. - Ne pitaj me to! Nikada me to ne pitaj! - Čega se bojiš? - Nije to strah - kaže ona. - Ne pitaj! - Što je, ako nije strah? - Ne pitaj! – ponavlja ona. – Ne pitaj, ako me ne želiš izgubiti. Ne pitam. Razmišljam: dvadeset i pet sam godina stariji od nje, sjekira mi pala u med, mala je sami seks i ponovo seks i što me briga, ako mi ne dozvoljava prodrijeti u sebe na uobičajeni način. I konačno, što je danas u ovom poludjelom svijetu uobičajeno? Vrijednosti su okrenute, poremećene... Sve mi ostalo dopušta, čak i sama traži, samo je nebo postalo naša granica! Zašto ne uživati i ne razbijati glavu glupim pitanjima? Uživati, jer ovo je možda moje posljednje uživanje, zar ne? Vrijeme ... dijeli nas, komada, mrvi ... uzima nas i lomi komadić po komadić, još malo uživanja i za mene će sve biti gotovo. A Romina će oko drugog savijati lijepe noge i sladostrasno stenjati i mamiti ga jezikom i pogledom i ugrizima ... Pogled ... nikada nisam prije doživio takav pogled. Obara lijepu glavu i gleda ispod oka, sjajne joj oči plavo bljeskaju, a u njima pitanje na kojeg nema odgovora. Žudim za njenim pogledom, žudim za njenim dodirom, žudim sa Rominom. Koliko će još to trajati? Traje i dalje, redovito mi dolazi, redovito crpimo nasladu jedno iz drugog. Prelijevamo je. Sve je postalo naslada sa Rominom, malom boginjom. Jednog od mnogih ljubavnih poslijepodneva pokušavam je nagovoriti na zajednički život, ali ona uzmiče, ne da svoju slobodu, ne odbija me izravno, ali nikako ne pristaje na moje navaljivanje. I počinjem se bojati kako ću je izgubiti: nešto će se sigurno dogoditi što će mi je oteti. Mlada i poželjna žena, sigurno će sresti nekoga privlačnijeg od mene, nekoga koji joj može više pružiti. Misao mi pričinjava bol i počinjem se tresti: gledam je kako pije crno vino, stojeći gola pored prozora, ne mari vidi li je tko još osim mene. Ne mari ona ni zašto, odjednom shvaćam. Osim za svoje puteno zadovoljstvo. Hrani se mojom snagom. Doslovno je i figurativno isisava! Snagu iz moje dubine, prelijeva je u sebe i raste, raste ... Postajem sve slabiji, a ona sve jača, nameće svoju volju! Ta me misao potresa i kočim se, a neki čudan, neshvatljivi drhtaj, obuzima mi tijelo, tresem se, soba mi zatitra i zamagli se, sve postaje nepoznato, novo, nikad viđeno, nikad doživljeno. Mišići mi se grče, osjećam drhtavicu i hladnoću i usprkos hladnoći osjećam znoj kako me oblijeva, hladi mi vrelo tijelo, boli me, boli me do jauka i odjednom prelazim prag i ulazim u ... gdje sam? Tko sam? Gdje sam? "Iznad mene visoki strop, čudno, na njemu je veliko zrcalo u kome se vidim. Ležim na leđima, ruke mi stegnute u njegovoj ogromnoj šaci, bole me. Vidim gore, kako on pomamno skače po mom mladom i lijepom tijelu, boli me, prodire, prodire! Vidim mu kosmata leđa i mrzim ga. Bol uvijek i posvuda! Neprekidna bol! Mrzim ga, ali je on jači, snažan je poput bika, pravi orijaš i najgore od svega, moj je očuh. Hulja jedna prokleta i stara, ševi moju mamu, kojoj je trideset i jedna, ševi je legalno, a mene, malu, sitnu, kojoj je svega četrnaest, udara, ševi, jebe, krvnički maltretira i muči svojom pohotom svake noći u tjednu, kad nema mame, što obično znači tri noći svakog tjedna. Stenje i rokće na meni, kad mama radi noćnu smjenu u bolnici. Ulazi mi u sobu, odvlači me snenu u svoju spavaću sobu, koju dijeli sa mojom majkom, baca me na krevet, steže svojom divovskom snagom stokilaša, mrvi me, mrvi mi tijelo, mrvi mi dušu ... Plačem, plačem, plačem... A zatim, one lude noći, daje mi po prvi put čašu i prisiljava me popiti je naiskap. Nikada do sad nisam okusila kap alkoholnog pića. Vino je crno i gusto i teško ga gutam, nenavikla na njegov opor okus, ali kad se on počinje zabijati u mene, po prvi me put ne boli i odjednom ... što je to? Ne prepoznajem uživanje, ali brzo shvaćam o čemu se radi i predajem se uživanju strasno, a njega, koji jaše na meni i koji mi pruža to uživanje protiv moje volje, mrzim još strasnije. Čujem ga kako zadovoljno gunđa: osjetio je moje nove, drugačije pokrete, stezanje mišića za koje do tada nisam ni znala da ih imam, nikada upotrijebila, koji su čekali uspavani da budu probuđeni. Njišemo se, prastarim ritmom, njišemo se ... Uživanje me nosi visoko, podiže se val za valom, nikad kraja, udaraju valovi, udaraju nam se tijela, val do vala, jecaj do jecaja, grč do grča i zaziva krestu vala, bjelilo, pjena, pjena, gubim se... I na kraju, kad je sve gotovo, on, gad, naginje se nad mojim znojnim licem i pobjedonosno mi govori: - Uživaš, kučkice mala! Prava si mala uspaljenica, znao sam ja to... Mrzim ga, mrzim ga, mrzim muškarce, sve njih, mrzim ga, proklet bio, mrzim. I na kraju, potiho priznajem samoj sebi: volim uživanje, luda sam za uživanjem!" - Što ti je? - pita me Romina: gola kleči iznad mene i trese mi glavu, poteže me za kosu. - Reci nešto, užasno me plašiš. Reci nešto! Ne znam što reći. Ne shvaćam što se dogodilo, što se odvilo poput filma u mom duhu, u crnilo umotano, sakriveno, tajno. Više nije tajno, ne za mene: na neki sam način ušao u nepoznato i otkrio nepoznato. Shvaćam, potresen, i dalje gledajući u Rominu bez riječi, jer grlo mi stegnuto, shvaćam nemoguću istinu: na trenutak sam postao ona, Romina, našao se u njenom umu, upoznao njena sjećanja, bio Romina, bio ... ne želim misliti o tome! To je nemoguće, to se ne događa, mora da ludim. To se ne događa ... Potresen sam, uplašen divljački, srce mi udara, osjećam kako mi želi probiti grudi, znojim se ... - Molim te, reci nešto ... - jeca Romina nad mojim licem. - Umirem od straha! Reci nešto! - Ja nisam tvoj očuh - kažem joj. Koči se. Kao da sam je polio hladnim tušem, ukočeno bulji u mene, a pogled joj sijeva mržnjom i još nečim što ne prepoznajem odmah, ali ubrzo shvaćam: strahom! Ogroman se strah ogleda u tim lijepim i plavim očima, vrišteći panični strah. Oči joj širom otvorene, kupaju me svojim plavetnilom. - Reci mi! - kažem joj. - Nemam ti što reći! - Romina ustaje, pribrala se malo: grabi minijaturne gaćice i navlači ih, okrenuta mi leđima i pokazujući mi malu stražnjicu. - Ti si stari umišljeni i pohotni luđak! Prvi put spominje moje godine, dvadeset i pet nas godina dijeli. Shvaćam: brani se, grebe i zubima i noktima. Udara niskim udarcima. Osjeća se ugroženo. Do sada joj moje godine nisu smetale. Znam kako joj ni sada ne smetaju, ali znam i to, kako ona zna, da će me spominjanjem mojih godina povrijediti. Ne previše, jer realan sam čovjek, ali ipak samo čovjek. Ne ljutim se na nju, nisam se uvrijedio, samo me lagano zaboljelo u dnu trbuha, pokušavam je razumjeti. - Mene se ne moraš bojati - meko joj kažem i to istinski mislim, sasvim sam iskren. - Volim te, Romina i želim ti pomoći. - Ne! - odbije ona bijesno i okreće se prema meni: stoji uspravna, navlačeći gaćice. - Gad si ti! Nisi ništa drugačiji od ostalih! Zašto si kopao po mojoj prošlosti? - Nisam kopao po tvojoj prošlosti. - Nisi? - Vučje se iskezi prema meni, uskačući doslovno u traperice. - Pričaš bajke ... - Govorim istinu - mirno joj govorim. - Nisam kopao po tvojoj prošlosti. - Ali si nekoga angažirao ... - Nisam - prekidam je. - Lažeš! - viče ona: lice joj crveno, suze izbijaju. - Kako si mogao? Vjerovala sam ti! - Ne lažem - odgovaram mirno: ležim i dalje. - Ali ti lažeš: nisi mi vjerovala. - Kako to možeš reći? Zar nisam dolazila ovdje, u tvoju jazbinu? - Dolazila si, ali si sakrivala svoje pravo lice od mene ... - Oh! - prekida me posprdno. - Sad si postao sveznajući? I okreće mi leđa, sad već sasvim obučena, grabi torbicu koja leži nemarno odbačena na podu i juri prema vratima. - Romina! - zovem je: posljednji pokušaj. Tresak vrata. Tišina. Zloslutna tišina. Osjećam usamljenost kako je dugo vremena nisam osjećao, tešku, nepodnošljivu. Mora mi se vratiti. Mora! Učiniti ću sve da mi se vrati. Ustajem, oblačim se i sumanuto hodam stanom, truseći čašu za čašom. Patim. Za Rominom. Željenom! Tri me duga mjeseca izbjegava, moja željena Romina. Prodro sam u njenu tajnu, umjesto tamo gdje sam želio, u njenu vlažnost i toplinu, u tajnu nad tajnama, i ne može ili ne želi mi to oprostiti. Patim sve ove prokleto dugačke i bolne mjesece i kujem planove. Prekrajam planove. I ponovo prekrajam. Drhtim od želje za njom, za Rominom. Za njenim dahom. Bolno mi nedostaje. Proljeće se ušuljalo, zakucalo još jednom na vrata naših života, ali ne donosi mi mir, uživanje. Odlučujem se: oteti ću Rominu, zatvoriti je u sobu i natjerati na uživanje od kojeg uporno bježi. Pokazati ću joj kako može nesputano uživati u mom zagrljaju, dok prodirem u nju, naučiti ću je voljeti me i na taj način, a ne samo ... na njen način? Suočiti ću je sa njenim strahovima i pomoći joj svim silama, pobijediti ih i osloboditi joj duh, kako bi mogla postati sasvim mojom, samo mojom. Jer jedino je ja poznajem i volim onakvu kakva zaista i jest, ogoljenu do srži. Jedini sam koji je poznaje, koji je istinski voli. Ne može odoljeti tome, slomiti će se pod snagom moje ljubavi, snagom želje, prestati će se opirati i grliti me strasno i biti moja i samo moja. Ponekad je sretnem na ulici: odjednom se stvori ispred mene, ali istog trena kad me ugleda, munjevito se okreće i bježi, nestaje, ostavlja me po tko zna koji put. Odlučio sam: neće više! Više joj ne dozvoljavam bježati, jer od sebe bježi, od ljubavi bježi, od sreće bježi, a to, ludica mala, ni ne zna, ne shvaća zbog svog nerazumnog i sasvim nepotrebnog straha. Još me tri puta posjetilo njeno sjećanje i sad je razumijem, potpuno razumijem i uvjeren sam da znam kako joj pomoći. I pomoći ću joj. Ozdraviti će pored mene, moja Romina, biti ćemo sretni zajedno, znam. Bio sam u njenim sjećanjima, ležao sklupčan u njenom umu i pažljivo pratio njene doživljaje iz ranih dana. Mirisao sam znoj njenog četrnaestogodišnjeg tijela, sitnog, mršavog, još ne sasvim razvijenog, ali već lijepog i poželjnog. Osluškivao sam pritajen njeno drhtavo uživanje i zatim mržnju prema muškom rodu. Strasti je razdirale. Crne i prijeteće. Nije im onda mogla, nije znala odoljeti, a ne zna ni sada. Dovoljno znam, više mi ne treba. Sutra krećem po nju, po Rominu, dovesti ću je ovdje, na ove madrace, da bude moja, samo moja, da uživamo jedno u drugome kako nikada nitko još do sada nije uživao. - Hoćeš li kavu? - pitam je. - Odjebi! - odvraća ona prostački. Boli me njen rječnik. Zašto je toliko prosta? Čemu vulgarnost? Prlja moje osjećaje. Naše osjećaje. Zašto se u njoj ne probudi nježnost? Koja je probuđena u meni. To što je čeličnom verigom vezana oko gležnja lijeve noge, a drugi kraj lanca za cijev radijatora, pa to je samo zbog njene zaštite. Kako to ne razumije? Ovdje je već dvadeset dana i noći i svakodnevno vodimo ljubav. Ona viče, psuje i to me ljuti, ali doskočio sam njenom mahnitanju: puštam glasno glazbu i Rominino se mahnitanje utaplja u njoj. Preko noći i kad izlazim po namirnice, stavljam joj veliki povez preko voljenih usta, pažljivo ga vezujem mornarskim čvorom, za koji sam siguran da ga ne može raspetljati. Samo joj tada vezujem i ruke. Moram biti oprezan, ne želim da se ozlijedi. Razumjeti će jednom, kad nauči voljeti me ...Naučiti će, znam, pitanje je trenutka. A do tada, strpljenja, potrebno mi je samo strpljenja, kojeg imam, jer volim je i čekati ću koliko bude potrebno. Prodirem u nju snažno, svakog jutra i svake večeri, uz glasnu i preglasnu glazbu. Ona se trza ispod mene, uzbuđuju me njeni pokreti, prihvaća me, ali samoj sebi to ne želi priznati. Viče i psuje, ali znam kako je to samo gluma: želi me raspametiti, a moram priznati kako joj to svaki put uspijeva. Protestne su riječi privid, gluma! Osjećam kako me želi. Znam, jer osjećam njenu vlažnost, vlaži mi i kupa muškost, pruža uživanje, zove i mami ... Uživanje je veliko i svakog je dana veće, raste, raste, baš kao što raste i moja ljubav prema Romini. Koju jedinu želim. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 16:27 - Budi (49) - Iskren - #
 Pišem ...pozdrav! |
- 07:40 - Budi (6) - Iskren - #
02.05.2006., utorak
 Lagano, bez naprezanja, trčkarao oko 40 minuta, po oblačnom i teškom vremenu, koje ne dozvoljava lagano disanje. Čini se da Lori boli noga: poslijepodne kod veterinarke. Neko čudno raspoloženje ... |
- 11:08 - Budi (27) - Iskren - #
01.05.2006., ponedjeljak
 Bio sam malo zauzet ovih dana, pa vas molim da mi oprostite na nenamjernom zanemarivanju virtualnih prijatelja. Pozdrav svima! |
- 17:12 - Budi (17) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||