|
|
UVOD U SLIJEDEĆI POST...
03.06.2007., nedjelja
Bok svima!
Evo me opet, s novim odličnim izvorima - ovoga puta, na žalost, moram prepisivati pješke, kopipejstanje ne dolazi u obzir jer je riječ o knjizi na papiru.:-) Jednu u kojoj sam naletio na superuzbudljivu stvar koju je vrijedno podijeliti.
Ali prije mala digresija, više kao komentar na skidanje materijala iz Semirovih knjiga. Stvar nije tako jednostavna, kako se čini na prvi pogled. :-). Naime, Semir je materijal u dijelu svojih knjiga poskidao iz drugih, u rasponu od nekih slavnih knjiga o letećim tanjurima do doslovnih odlomaka iz, recimo, Davida Ickea. Kako sam većinu tih knjiga pročitao, mnoge odlomke sam odmah prepoznao još kad sam na netu čitao Semirove knjige prije par godina. To su, većim dijelom, bile kompilacije tuđih tekstova, mjestimično dopunjene njegovim iskustvima i autorskim dijelovima teksta. Potom, dio njegovih knjiga sadrži većinu neke njegove prethodne. No, on je zaista dobar kit, i svoje je knjige dao na javno korištenje, da ih koristi tko god poželi, što me podsjeća na creative commons, pokret kojega su članovi dečki iz zagrebačke MAMA-e, a koji se zalaže za ukidanje copyrighta.
I sad se nameće pitanje – čemu trošiti dodatni trud za ponovnu organizaciju onih istih desetak podataka koji imam u svom folderu, i koji su svuda dostupni o kineskim piramidama, kad ih je već netko «posudio» i posložio?
Ali ni tu nije kraj priči. Kako ne volim polovične podatke – i zbog toga uvijek sam sebi uvalim dodatni posao - Semirove odlomke sam nadopunio s raznim podacima koji su nedostajali, kao što je ime pilota koji je prvi slikao piramide – čega kod njega nema – a potom me mučilo i to kako je onaj Austrijanac uspio doći u Kinu i zašto nije snimio više, pa sam stoga pronašao i dopisao skraćenu priču o njegovoj kineskoj vezi, koje također nema kod Semira, kao što nema i crtica o Austrijančevim dojmovima i opisima razgovora s kineskim arheolozima i njihovih reakcija i, ako se ne varam, trajanje njegova filma i sl. Sad se više i ne sjećam, sve se ispremiješaalo.
Idemo sad na novu prepisivačinu, ovoga puta iz knjige «Život prije života» dr. Raymonda Moodyja.
Jste li čuli za njega?
Stariji sigurno da, mlađi možda i ne.
Riječ je o psihijatru koji je, uz dr. Melvina Morsea, pionir istraživanja fenomena «tik do smrti» («near death experience» ili NDE). U antikvarijatima za 40-50 kuna možete bez većih problema pronaći njegove slatke, male knjižice «Svjetlost s onu stranu života» i «Život poslije života», kao i knjigu «Nadomak svjetlosti» Melvina Morsea i Paula Perryja, koji su skupljali svjedočanstva djece o tim iskustvima.
Ako netko slučajno ne znaš što je to NDE, to vam je ono kad umrete, pa onda lebdite iznad operacijskog stola i gledate svoje mrtvo tijelo, dok vam mozak više ne daje znake života. Slijedi susret s nekim svjetlosnim bićem punim ljubavi koje vas, na vašu veliku žalost, pošalje opet natrag u tijelo da patite još koju godinicu. Ili pak sami silno želite natrag jer imate neki poslić koji niste obavili – recimo stavili zimske gume ili potkresali živicu.
Danas već postoji istraživači, poput kardiologa Pima van Lommela (s kojim je u jednom Vizionaru objavljen intervju) koji su toj materiji pristupili znanstveno. No, Moody je bio jedan od prvih koji je prepoznao taj fenomen te ga u prvoj knjizi opisao anegdotalno, kao zbir iskustava ljudi, a potom, u drugoj spomenutoj knjizi, pokušao napraviti i nekakvu analizu i sintezu, te na temelju nekoliko stotina slučajeva ekstrahirati zajedničke osobine svih tih iskustava.
Nedavno sam u antikvarijatu naletio i na njegovu treću knjigu, za koju do tad nisam znao. Naslov joj je «Život prije života».
U njoj Moody opisuje kako se susreo s regresijama i iskustvima prošlih života.
Danas su to već skoro općeprihvaćeni pojmovi i metode, ali u to vrijeme, prije samo tridesetak godina, u medicinskim krugovima bi vas čudno pogledali, kako piše Moody, već ako biste spominjali bilo kakvu vezu duha i zdravlja ili emocija i bolesti. Danas su to, naravno, prihvaćene stvari. Ali možda smo još uvijek na pola puta jer - tko zna do kojih još slojeva dopiru uzroci bolesti; možda čak do iskustava prošlih života.
Kod Moodyja mi se posebno sviđa njegov pristup – otvoren, ali bez «zaletavanja». On, naravno, nije vjerovao u regresije dok ih nije sam isprobao i «prisjetio» se svojih devet života, koje je u knjizi opisao. No, do kraja je ostao oprezan, jer je kao iskusni psihijatar bio svjestan kakve zamke um krije. Nije se jedna regresija u «prošli život» svela na zaboravljeno sjećanje nekog filma koji je netko gledao u djetinjstvu!
Ipak, priznao je da je nemoguće dokazati da to zaista nisu prošli životi, ali to za njega i nije bilo toliko važno. Puno su važnije bile neslućene terapijske mogućnosti iskustava prošlih života. Nakon tek nekoliko takvih seansi pacijent je mogao problem zbog kojega je došao sagledati u sasvim drugačijem svjetlu, za što bi inače trebale godine terapija, ponekad i uzalud.
Sjećam se jednog primjera iz knjige u kojem teško da bi se klasičnim načinom ikada došlo do rješenja. Riječ je bila o tipu koje je bio smiren i kul i dobar, sve dok mu se ne bi pokvario automobil, neka krntija koju je imao, a tada bi totalno podivljao i počeo udarati po autu i slično, što uopće nije bilo nalik njemu u svim drugim segmentima života. U regresiji se «prisjetio» događaja iz «prošlog života» (navodnike sam stavio jer je možda riječ o nečem drugom) u kojem je bio njemački tenkist kojem se pokvario tenk. Nakon što ga nije mogao pokrenuti htio je izaći van, ali vrata su se zaglavila. I tako je luđački pokušavao pokrenuti tenk ili izaći van dok ga neprijatelj nije uništio. Naravno, prisjećanje na takvo iskustvo i otkriće mogućeg uzroka njegovih reakcija u današnjem životu, pacijentu je dalo sasvim drugu perspektivu i problem je nestao.
Ups, toliko sam već teksta napisao, a još nisam niti započeo s temom o kojoj sam htio nešto reći. To jest, još nisam došao do prepisivanja. S obzirom da moram sad ići, sve si mislim da to ostavim za slijedeći nastavak. Evo, čak ću i naslov promijeniti da ne znate o čemu će biti riječ.
Reći ću vam samo da je riječ o nečem što smatramo potpunom besmislicom i praznovjerjem – baš kao što je to i Moody smatrao prije nego je iskušao sam, a potom i sa stotinama svojih studenata.
Priča pomalo, ali zaista sasvim malo, podsjeća na jednu vijest koju sam nedavno negdje vidio. Sjećate se da su u srednjem vijeku i kasnije liječnici za liječenje koristili pijavice koji bi stavili na pacijenat da mu sišu krv?
Kakva glupost!
Zar ne?
Pa da, sve dok nedavno jedan liječnik nije negdje na televiziji objašnjavao kako ga zaista čudno gledaju kad kaže pacijentima da će im staviti pijavice na određene ozljede (zaboravio sam detalje) jer one nešto jako korisno rade i isisavaju neki otrov ili tako nešto.
U svakom slučaju, nešto puno zanimljivije od toga – u slijedećem postu!
Čitamo se!
|
- 21:17 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
