|
|
O SMRTI
21.05.2007., ponedjeljak
Bok!
U ovom trenutku sam mrtav umoran, a već je i kasno, al' svako zlo za neko dobro – to me inspiriralo na temu smrti.
Ali i u smrti mi smo partizani....hoću reći, optimisti.
Naravno, ne bih se tako zajebavao da mi je netko zaista umro, kao što se u zadnje vrijeme dogodilo nekim mojim poznanicima. Tada su slaba utjeha svi oni podaci koji ukazuju da je smrt zapravo najmanje tragična za one koji su umrli, i to ne samo zato što ih više nema. (Sad sam se sjetio legendarnog dijaloga iz filma «Maratonci trče počasni krug», kad ona dvojica zgaze čovjeka. «Tata, šta mu je?», pita jedan naginjući se nad mrtvog čovjeka. «Sad mu nije ništa. Ubio si ga k'o zeca», odgovara Pavle Vujisić. Ali gdje sam ono stao..e, da..). Naime, kao što sugeriraju istraživanja iskustava tik do smrti (near death experience), svijest preživljava i nakon smrti. Što više, bude joj baš fino i sva je uronjena u neku veliku ljubav, uglavnom neopisivu riječima. Nitko se uopće ne želi vratiti u tijelo. Itd, itd, to su stare poznate priče, kojih – doduše - nikad dosta, ali o tome drugom prilikom.
Uostalom, o njima nadugo i naširoko možete čitati u novom broju VIZIONARA (čiju naslovnicu vidite s lijeve strane), u već trećem nastavku feljtona Božidara Kemića pod naslovom «Zagonetke svijesti». Iskustva tik do smrti zaista jesu jedna od najvećih zagonetki svijesti. Na neku čudnu foru, dok sam čitao taj feljton, počeo sam se po pitanju smrti osjećati optimistično. (Naime, shvatio sam da ću možda ipak imati priliku upoznati Elvisa.)
No, ovoga puta nešto novije. Nešto što doista možda može poslužiti kao utjeha tugujućima. A možda i ne može. Mnogima iz knjige o kojoj će kasnije biti riječi je pomoglo.
Činjenica jest da nas doista nitko ne uči kako se pripremiti na smrt – našu ili naših bližnjih. Smrt je u našem društvu tabu-tema. Kad netko kaže da umire ili da mu je netko umro, najčešće nam je vrlo neugodno, nemamo pravih riječi, promrmljamo neki izraz sućuti češući se po glavi, razmišljamo kojih putem bismo najbrže mogli pobjeći ili se sjetimo da baš iznenada negdje žurimo. To nije tako u svim kulturama, ali u našoj jest.
Ne znam zašto, ali ne volimo smrt.
Možda pomognu spoznaje iz najnovijih polja istraživanja smrti.
After Death Communication (ADC) ili komunikacija nakon smrti je naziv za događaj kad se preminula osoba neposredno i spontano javi bez uporabe bilo kakvih rituala. Jedan od pristupa tom novom području istraživanja jest onaj kliničkog psihologa Alana Botkina, iz Illinoisa u SAD-u.
On je došao do metode uspostavljanja kontakta s umrlima nakon što je puno radio sa ljudima koji su bili u dubokoj depresiji nakon što im je netko blizak umro. Vrijednost njegove metode se sastoji u tome što pozitivne rezultate postiže skoro sa svima. Potpuno je svejedno jeste li religiozni, vjerujete li u zagrobni život ili ste potpuni ateist. Riječ je o fizičkoj metodi micanja očima. Ukratko – pacijent, odnosno ožalošćeni, pokušava se fokusirati na lik ili događaj koji mu je najviše ostao u sjećanju vezan uz osobu koja je umrla i nakon toga slijedi pokrete očima koje mu sugerira liječnik. Također, pokušava uspostaviti telepatski kontakt s tom osobom. U tom trenutku negdje na rubnom području vidnog polja većina ljudi, njih čak 80% slučajeva, vide lik s kojim razgovaraju. Ovaj način uspostavljanja kontakta se stručno naziva «inducirana komunikacija s umrlima».
Ima još jedan novi pristup istraživanju komunikacije s preminulima, i to one kada do kontakta dolazi ili spontano ili je izazvana odlukom umrlog.
Bill i Judy Guggenheim o toj su temi napisali svjetski poznati bestseller «Pozdravi s neba». (Knjiga je izdana i kod nas). Intervjuirali su 3300 ljudi koji su imali različite oblike komunikacije s umrlima. Od tih 3300 svjedočanstava, za svoju knjigu izabrali su 335 najdojmljivijih.
Vrijednost njihovog rada jest u tome što su napravili kategorizaciju svih mogućih oblika slučajeva koji se vjerojatno događaju stotinama tisuća ljudi širom planete. Sveli su ih na dvanaest osnovnih kategorija. Primjerice, jedna od tih osnovnih kategorija je osjetilni kontakt. Znači, ljudi osjete da ih netko dodirne, okrenu se, ali nema nikoga. No, imaju dosta jasno predodžbu tko je to bio. Ili recimo - mirisni kontakt. To je miris koji se odjednom pojavi u prostoriji, miris koji samo vi prepoznajete i vežete ga uz umrlu osobu, a da nitko drugi u toj prostoriji ne osjeća nikakav miris. U jednoj kategoriji su već klasični primjeri vizualnih kontakata, djelomični ili cjeloviti. Zatim kontakti kroz simbole, gdje osoba prepoznaje određeni simbol koji se pojavljuje u njenoj okolini i nepogrešivo ga povezuje s osobom koja joj je bila draga. Ili pak začuje glas umrle osobe, koji joj najčešće kaže da je s njom (umrlom osobom) sve u redu.
Zajednički rezultat obje metode jest prestanak žalosti. Ljudi duboko osjećaju kao da im je umrla osoba došla reći da ne brinu (ponekad im to zaista kaže), da joj je dobro i da nema nikakvog razloga za tugu. Taj dojam, nastao kao posljedica uspostavljanja kontakta s umrlim osobama, djeluje ljekovito za tugu i osjećaj gubitka.
Vjerojatno zato jer se ponekad potrebno podsjetiti da život ne prestaje s nestankom fizičkog tijela.
Ne dogodilo vam se!
Umjesto pozdrava s neba, šaljem vam pozdrave sa šesnestog kata. To je dosta blizu neba.
Čitamo se!
(PS: Sad sam se sjetio jednog savjeta za kraj: Bolje je biti mrtav-pijan nego mrtav-trijezan. Šalu na stranu, i nastranu šalu na stranu: ako netko od vas slučajno ima iza sebe Near Death Experience iliti iskustvo tik do smrti, podijelite ga s nama. To je uvijek korisno i poučno).
|
- 01:45 -
Komentari (33) -
Isprintaj -
#
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
