pisma iz indije 4


Prije Indije odlučim posjetiti jedno mjesto jugu Nepala koje prije 2 godine nisam stigao. Lumbini je rodno mjesto slavnog Bude. Izgrlim se pošteno s Prasantom i ulazim u kombi za Bhairawu kraj indijske granice. Putovanje s „brzim“ kombijem u društvu 10-ak putnika nije bilo gadno kao ono dvodnevno busom iz Delhija. Loša cesta ali priroda predivna. Put prati rijeku i prolazi kroz šumoviti i brdski kraj. Nema smeća. Javlja se prašumska vegetacija. Dolazimo do nizinskog područja i prolazimo kroz naselja. Rikše svugdje po ulicama. Ovaj dio Nepala najviše sliči na Indiju.

Večer je i stižemo u Bhairawu. Ovo malo mjesto ni po čemu nije zanimljivo osim što iz njega idu busevi za Lumbini, a blizu je granice s Indijom. Sviđa mi se što ne privlačim ničiju pažnju. Ugodno je biti u mjestu gdje ljudi ne zarađuju od turista. Uzimam sobu za manje od 2€ i neograničenu količinu Dal batha (leća, riža, povrće – najčešće nepalsko jelo) za 30 nepalskih rupija, odnosno 2 i po kune.
Sada sam se već u potpunosti oporavio od proljeva i više se ne opterećujem što jedem. Proljev me je bio držao dobrih par dana. Počeo je još u Panautiju, a sumnjam da je uzrok bila voda koju sam tamo pio. Na svim gozbama u Panautiju dijelili su samo njihovu „filtriranu“ vodu, a nisam htio baš u svakoj prilici izvlačiti plastičnu bocu.

Dižem se ranije da odem za Lumbini. Maglovito vrijeme ovog nizinskog krajolika karakteristično je za ovo doba. Lokalni bus je krenuo. Na preporuku vozača popeo sam se na krov busa kako bih izbjegao gužvu unutra. Gore je već sjedio jedan zapadnjak. Matthew je tridesetogodišnji Amerikanac budist koji prvi put ide u Lumbini. Navodno je to najsvetije mjesto za 600 milijuna budista cijeloga svijeta. On namjerava tamo ostati 2 tjedna u samostanu. Stižemo.
Lumbini je sveto mjesto i jedan megalomanski projekt za budiste hodočasnike. Na ogromnoj zelenoj površini isplanirana su jezerca, putovi i kompleksi nacionalnih budističkih samostana, tako da imamo kineski, mijanmarski, korejski ili japanski paviljon. Šetnja kroz kompleks pomalo podsjeća na razgledavanje nacionalnih paviljona umjetničkog venecijanskog biennalea. Ćaskamo o budizmu. Iako je projekt Lumbini još iz 70-ih (arhitekt Kenzo Tange), mnogo se gradi i čini se da se tek zakuhtava.

Matthew se smješta u korejskom samostanu. Smještaj se plaća u donacijama. Objašnjava mi kako su budistički samostani otvoreni ne samo za budiste već za sve koje to zanima. Pošto spadam u tu kategoriju, odlučim se sljedećom prilikom smjestiti u samostanu.
Dalje odem do samog mjesta gdje se Buda rodio 623.PK. To mjesto označava jedan kamen oko kojeg je izgrađena hram - struktura okružena arheološkim ostacima nekadašnjih hramova i stupa. Tamo se uzdiže i poznati stup budističkog vladara Ashoke na kojem je urezan taj veliki događaj. To je maurijski car koji je par stoljeća poslije ispromovirao budizam. U blizini je i umjetno jezerce gdje se Maya, Budina majka kupala kad je osjetila trudove. Tu se prvi put i mladi princ Siddhartha okupao.

Vraćam se u Bhairawu odakle se sutradan s rikšom zaputim prema indijskoj granici. Pod dojmom budističkih ideja odlučim posjetiti još neka mjesta hodočašča. Izabirem najbliži Kushinagar u Indiji, mjesto gdje je Buda umro. Pješke prelazim indijsku granicu Sunauli, jednu od živopisnijih koje sam prelazio i odmah hvatam lokalni prekrcati bus za Gorakhpur, pa za Kushinagar. Kad nije često, putovanje ovakvim busevima uvijek je interesantno. Zbijen sam i zgnječen među lokalcima. Starija žena mi sjedi u krilu i ponaša se kao da je to normalno. Pa i jest normalno.

Sličan koncept nacionalnih budističkih paviljona funkcionira i u Kushinagaru. Večer je i ja se smještam u mijanmarskom samostanu. Nakon kraćeg raspitivanja kod redovnika, jedan mi dade ključ od sobe. Poslije ga nisam više vidio. U sobi od 5 ležaja i banjem bio sam sam. Odmah na početku primjetim enorman broj komaraca što bezbrižno lete po sobi i neopterećeno se odmaraju na zidovima. Primjetim da kreveti imaju mrežice i to me ohrabri. Ali ja mrzim komarce. Stvarno ih mrzim. Ako me ne bodu, onda maltretiraju iritantnim zujanjem oko ušiju i onemogućuju mi miran san. Pomislim kako usprkos mrežice neće biti lako.
Već u sljedećem trenutku našao sam se sa smotanim papirom u ruci kako gotovo mahinalno eliminiram male dosadne gadove. Padali su nevjerojatnom brzinom i lakoćom i bili izuzetno smireni i strpljivi dok sam ih sistemski pribijao uza zid. Gotovo da nisu znali što se događa. Ubrzo su se pretvarali u mrlje na zidovima. Činila mi se ta moja akcija ipak malo prelaa. Stvarno nisam očekivao takav pasivni otpor.

No dobro, nekako se čovjek osjeća zadovoljnije kad zna da je sebi omogućio ugodniji boravak u sobi. Na kraju krajeva, ili ja ili oni. Međutim baš u trenutku kada se ispružim na udobni krevet, sine mi nešto što mi odmah poremeti moj spokoj. Sjetim se gdje sam i strašno me zapeče savjest. Naime u tom trenutku pomalo sadističke inspiracije zaboravio sam da budizam propagira nenasilje prema svim živim bićima (što se nesumnjivo odnosi i na ove krvopije) i da je ovako nešto napraviti u samostanu najblažim rječnikom bilo neprikladno ili nepristojno. Kakav gaf! Odmah, pomalo panično počnem brisati mrlje sa zidova, da ne bi tko upao i vidio tragove zločina. Postaje mi jasno zašto su bili tako bezbrižni. Nisu navikli da ih itko priljepljuje za zidove i nisu se snašli, Njihove sam mrlje sve pobrisao, ali i dalje je ostao osjećaj krivnje. Nešto poslije pomislim kako bi meditacija možda isprala grijehove. Pokušam meditirati u sobi. Nema šanse. Misli mi piče na sve strane i nemam metode da ih sakupim, a kamoli da ne mislim o ničemu. Nema teže stvari.

Prije negoli je otegnuo ovdje, Buda je u Kushinagaru izgovorio zadnje mudre riječi; da sve mora proći.. Nakon toga se zemlja zatresla a sa neba se širio oganj. Mjesto na kojem je bio kremiran je označeno stupom izvan samog mjesta. Na povratku u samostan sam vidio poznato lice. To je Amerikanac Matthew koji je tek bio stigao. Odveo sam ga u „moj“ mijanmarski samostan, u sobu u kojoj je mirisala krv. Saznajem da je Matthew prije bio američki vojnik i diljem svijeta se „borio za demokraciju“ . U jednom je trenutku života shvatio ispraznost takvog življenja; ispijanja piva i igranja video igrica s prijateljima vojnicima. I odlučio je slijediti Budu što čini već nekoliko godina. Poslije sam se uvjerio da je Indija puna stranaca koji upravo ovdje traže duhovno iscjeljenje, mjesto na kojem se traži životni put ili smisao ili pak utočište gdje se bježi od različitih problema. Meni je Indija nešto drugo.

I da zaokružim priču s budističkim hodočašćima, kasnije sam posjetio još jedno – Sarnath, blizu Varanasija. Nakon što je doživio prosvjetljenje u ne toliko dalekoj Bodhgayi (4. najvažnije bud. mjesto gdje nisam išao), Buda je došao u Saranath gdje je održao prvu propovijed. Na tom mjestu je, jasno, kako to i priliči podignuta megalomanska stupa. Osim toga, ovdje su dakako i razni hramovi i samostani u kojima živi nekih 400 redovnika. Tu je i solidni arheološki muzej za koji se ulaz plaća 2 rupija (20 lipa). Kasnije sam prisustvovao molitvi u glavnom hramu. Svećenici su neumorno pjevali mantre ponavljajući iste riječi na istom tibetanskom jeziku kojima je prosvijetljeni Buda počeo prosvjetljivati i druge. U Sarnathu se ubrzo očekuje Dalaj Lama da održi niz predavanja. Nećemo biti ovdje.

Poprilični sam broj budista još kasnije susretao u Dharamsali na sjeverozapadu Indije gdje boravi Dalaj Lama i gdje se nalazi tibetanska vlada u izgnanstvu. Ovdje su pronašli utočište mnoge tibetanske izbjeglice. O Dharmasali malo poslije, a sad završavam.

Pozdrav svima.