Prije svega, nemoj izgubiti želju za kretanjem; ja svakodnevno koračam u stanja blagostanja, odlazeći od svake bolesti. Hodam prema mojim najboljim mislima, i ne poznajem takvu opterećujuću misao od koje se ne može otići.. ali mirno sjedeći, i što duže sjediš mirno, sve se više približavaš osjećaju nemogućnosti... međutim ako nastaviš hodati, sve će biti u redu.
Sřren Kierkegaard 1847


Bilo je točno 9 sati ujutro kada sam bio spreman na dnevni izazov. Odlučio sam osvojiti jedan planinski vrh. Sa tom mišlju je započeo 10. siječnja 2007, dan koji će zauvijek ostati urezan u mom sjećanju, dan kada je snaga u mojim nogama bilo najvrijednije što posjedujem i upravo ono što me dovelo u najopasniju situaciju što sam je ikada doživio. Možda baš kao nikad do tada nadahnut za planinarenje, ohrabren neuobičajenom dozom entuzijazma, uputio sam se iz središta himalajskog okruga Mustang (zapadni Nepal, sjeverna granica sa Tibetom). Gradić Jomson smješten je na 2710m nadmorske visine u riječnoj dolini jedne od većih nepalskih rijeka, Kali Gandaki. Njezin klanac, na rubnom području himalajskog planinskog lanca Annapurna, najdublji je na svijetu, budući da tok rijeke okružuju visoke masivne planine, sa svake strane po jedan osamtisućnjak (Annapurna istočno i Dhaulagiri zapadno).

Impresivnom riječnom dolinom
Međutim sve te činjenice blijede su naznake veličanstvenosti tog kraja. Krenuvši jugoistočno, dolinom rijeke, polako me obuzimao taj moćni krajolik. Uživao sam u spoznaji da me prožima duh te planinske pustinje i svjesno sam dopuštao da ovlada mnome. Koliko god sam se osjećao malim, što sam uistinu i bio naspram tih velebnih kamenih prilika koje su sa visoka pratile svaki moj korak, osjetio sam posebnu povezanost sa tom surovom prirodom. Pomalo mistična jutarnja atmosfera kamene pustinje gdje su zrake sunca postepeno osvjetljivale vječno snjegom prekrivene lebdeće vrhove na intezivno plavoj boji neba, a suhi planinski vjetar i svježi zrak mi bistrili misli, na moje tijelo djelovala je kao pogonsko gorivo. Energije koje su strujile mojim bićem bile su prodorne i osjećao sam da imam snage za sve što želim. To je trenutak kad sam prvi put uspostavio dijalog sa Himalajama, i osjećao da sam, na neki način, i sam postajem dio tog podneblja.
Po savjetu Saše, Rusa koji je već mjesecima planinario duž Nepala, htio sam se situirati u mjestu Marpha, 6-7km nizvodno. Hodajući dolinskim makadamom, drevnim putem trgovaca soli, otkrivao sam nove zapanjujuće prizore monumentalnih planina i živopisna lica lokalnih žitelja koji su mi osmjehom iskazivali dobrodošlicu. Mnogi od njih su nosili svakojake teške terete u košarama uprtim o čela, a ponekad bi im u tome pomagali magarci ukrašeni tkaninama živih boja. Najbrojniji dolinski narod Thakali u suživotu sa drugim etničkim grupama vode težak i, čini se, jednostavan život u ovom sušnom vjetrovitom području. Sela sazdana od niskih kamenih kuća, maštovito obojanih drvenih detalja i pokojim budističkim svetištem, ukapala su se u okolinu i skladno je nadopunjući tvorila uravnoteženu sliku cijeline.
Snjeg još nije bio pao, ali sušno je zimsko doba ovaj ionako ogoljeli krajolik, pretvorilo u predio nalik mjesečevoj površini. Samo je mjestimično zimzeleno drveće i grmlje razbijalo monotoniju naizgled beživotnog krša. Približavajući se proširenom dijelu doline, počeli su se nizati brojni jabučnjaci smješteni uz malo slikovito naselje. Mjestanšce Marpha (2670m) se šćućurilo iza brežuljka kako bi izbjeglo nelete snažnog južnog vjetra čija je svakodnevna je pojava svojevrstan dolinski fenomen. Tamo sam ostavio većinu stvari koje sam nosio i odlučio se što prije uputiti u planine. Bilo je već oko 10 sati kad sam se krenuo uspinjati strmim putem prema zapadu.

Hajdemo u planine!
Da odmah razjasnim; iako sam još u osnovnoj školi bio u planinarskom društvu i planinario po dalmatinskim planinama, nisam profesionalni penjač i nisam imao iskustva na visokim planinama. Moja je ljubav prema planinama i prirodi neposredna i laička, a kao što je i sada bio slučaj, većinu aktivnosti u mom životu radim po prilici. Nekako sam se neplanirano našao ovdje, na krovu svijeta i moje je planinarenje bilo nadahnuto tom prilikom. Nisam bio u formi, ali sam spremno prihvatio izazov koji mi se nametao.
Uspeti ću se koliko budem mogao i vratiti se istog dana u Marphu. Krenuo sam s malim ruksakom u kojem sam nosio bocu vode, nešto malo hrane, malu svijetiljku na baterije, fotoaparat i ne pretjerano dobru kartu Annapurni uz pomoć koje sam odredio smjer kretanja. Imao sam zimsku jaknu za snowboard sa kapuljačom i dobre penjačke cipele što sam ih baš bio kupio u Katmanduu. Iako je sunce već bilo visoko na nebu, temperatura je bila svega nekoliko stupnjeva, a povremeni oblaci jutarnje magle su se nošeni još umjerenim vjetrom, kretali uzvodno dolinom.
Brzim sam koracima počeo osvajati poprilično strmi put i uspinjajući se, sve šire mi se otvarao pogled dolinom na sjever. Zrak je postojao bistriji i sada već goleme planine na drugoj strani klanca su mi se činile sve bliže. Kao da sam ih mogao dotaknuti.
Popeo sam se bio već dosta visoko i prorjeđeni zrak mi je otežavao disanje. Počeo sam osjećati i laganu glavobolju, a noge mi je zahvaćao blagi i još zanemarivi umor. Vrh prema kojem sam se kretao se zove Yak Kharka (4908m), ali mi je bilo jasno da do tamo neću stići jer za to nemam vremena. Skrenuo sam sa glavnog puta i krenuo puteljkom sjeverno koji je vodio na uspon sa sjeverne strane brda, zaštićene od vjetra i sunca. Puteljak se izgubio i ja sam se kroz blago šumoviti teren nastavio uspinjati prema vrhu. Zbog sve strmijeg terena i sve težeg disanja, kretao sam se poprilično sporo. Već nakon nekoliko koraka uspona, slijedila bi minuta odmora koju bih iskoristio za hvatanje zraka. Bio sam svjestan mogućnosti visinske bolesti. Ako kroz sat vremena glavobolja ne prođe, preporuka je da se počnem spuštati. Umjerenu glavobolju sam odlučio zanemariti, ali me je sve više zahvaćao umor. Ne bavim se aktivno sportom i za ovo pentranje se nisam pripremao, ali psihički sam bio spreman na iscrpljivanje i znao sam da mogu dosta povući. Bilo je to svojevrsno suočavanje sa samim sobom.

Veličanstvena scenografija Annapurni
Nakon borbe sa strmim i ponegdje skliskim terenom, uspeo sam se na manju visoravan, odakle se otvorio pogled prema obližnjim omanjim vrhovima. Opet sam bio izložen sada silovitim udarima vjetra i osjećao sam jačinu sunčevih zraka.
U ovom trenutku bilo je oko 14 sati. Savjeti iskusnijih po ovim terenima su bili da se do oko 15 sata, već trebao uputiti nazad, bez obzira dokud stigao. Nije bilo preporučljivo da me na planini uhvati mrak. Ubrzo sam si vizualno odredio nedaleki vrh za vrhunac današnjeg penjanja i nastavio relativno prohodnom i blagom padinom. Naleti vjetra iz smjera u kojem sam se penjao su postajali izuzetno žestoki, toliko da su me u par navrata umalo i srušili. Umor u nogama je bio sve izraženiji, a sve jača glavobolja zbog nedostataka kisika u mozgu i sad već ozbiljno otežano disanje, onemogućavali su moje napredovanje.
Konačno sam se ipak popeo na taj skromni vrh i olakšanje je preplavilo moje tijelo i glavu. Iako je točka na kojoj sam ponosno stajao bila samo nevažna uzvisina na putu prema visokim vrhovima, moj osjećaj je bio potpun. Kako sam sutradan saznao od lokalnog vodiča pokazavši mu fotografije, bio sam na visini od oko 4300m, što bi značilo da sam se uspeo više od 1600m. Nedaleko dalje na obroncima su se bijelili ostaci lanjskog snijega, a nasuprot su pozirala tri bijela vrha Nilgiri planine, 7 tisuća visoka. Scenografiju pozornice dinamičnog pejzaža je u pozadini upotpunjavao najviši vrh u čitavom lancu, Annapurna I (8091m). Imao sam osjećaj da su sve te planine pozirale isključivo meni. I ja sam uživao gledajući ih.
Došlo je vrijeme da se uputim nazad i odlučio sam se vratiti drugim putem. Osvježio sam se vodom, dobro nabio neprobojnu kapuljaču i krenuo južnom padinom, nasuprot divljim udarima vjetra što su me otpuhivali. Ubrzo sam uočio pastirsku kućicu i priključio se planinarskom putu što se blago spuštao istočno, u smjeru doline rijeke Kali Gandaki. Otkad sam krenuo iz Marphe, nisam sreo ni jednu živu dušu. Jedini oblik života koji se nazirao bio je cvrkut ptica, makar ni njih nisam vidio.
Naišao sam na putokaz za Marphu koji je pokazivao lijevo. Snalaženje u prostoru me uvijek nekako išlo, tako da sam i očekivao da sam na pravom putu. Shvatio sam da bi to u biti mogao biti onaj put sa kojeg sam penjući se skrenuo. Bilo je oko 15 sati i bio sam još poprilično visoko (valjda na oko 4000m). Nakon tog spuštanja, kao da mi se vratila energija u nogama, a glavobolja nestala. U ovom trenutku je došlo do izražaja moje planinarsko neiskustvo. Nisam se htio vraćati istim putem, već sam se htio spustiti do glavnog dolinskog puta, kojim bi onda uzvodno obišao još neka sela prije negoli bi stigao u Marphu. Desno od mene bilo je nešto što je moglo biti put i vodeći se osjećajem da se niz tu strminu mora moći doći do dna, nastavio sam ravno nizbrdo. Nisam previše razmišljao da je tih 1300m kojih se trebam spustiti previše u odnosu na pravocrtnu udaljenost do dna klanca.

Zaobilazeći razum
Ako je kojim slučajem i bio put, nakon nekog vremena je postala relativno prohodna prirodna usjeklina, najvjerovatnije suho korito gdje se u monsunskim razdobljima odlijevaju oborine. Teren je postajao sve neprohodniji i strmiji. Raspadnute stijene, su se počele odranjati pod mojim nogama, a povremeni naleti vjetra unositi prašinu u moje oči. Nisam se previše na to obazirao i skijao sam lagano kroz raspadnuti teren.
Teren postaje vrlo zahtjevan, težak i pomalo opasan. U slučaju da se srušim, mogao bi se otkotrljati poprilično daleko i uvjeren sam da bi se ozlijedio. Već sam se spustio poprilično nisko i bio sam uvjeren da sam blizu dolinske ceste, iako je zapravo nisam vidio. Odron tla i veliki umor usporavali su moje spuštanje. Nakon cjelodnevnog hodanja, izgubio sam snagu i sigurnost u nogama i nisam se više mogao pouzdati u njih.
Sada je već bilo 16sati. „Put“ kojeg sam se slijepo držao postao je ozbiljno strm i pojavile su se visoke strme čvrste stijene. Moje je spuštanje počelo ličiti na slobodno penajnje, odnosno spuštanje. Usjek kojim sam se spuštao je postao širok svega desetak metara, a izuzetno strmi obronci što su ga okruživali su otkrivali slojevite formacije stijena i svjedočile o starosti ovih planina.
Ja sam i dalje bio uvjeren da sam na (dobrom) putu, jer me intuicija nikad ne vara i „znao“ sam da sam u pravu, da se ovuda može doći do ceste. A i stvarno nebi sad imalo smisla odustati nakon toliko vremena spuštanja kad sam već „toliko blizu“, jer bi to značilo vraćati se tim teškim, strmim i odronjavajućim putem. Ma neće mi trebati više od pola sata do ceste! Gotovo sam nesvjesno odlučio zanemariti objektivne činjenice, vrijeme i poziciju u kojoj sam se nalazio. Moja logika koja me dovela do ovdje zapravo nije bila logika, već praćenje određenog osjećaja i besmislene ideje da nastavim započeto, da nastavim hodati... Bio sam bolesno tvrdoglav i u ovom sam trenutku dokazao koliko sam sposoban biti nerazuman, samo zbog dokazivanja samom sebi da sam u pravu. Nastavio sam dole.
„Slobodno spuštanje“ po stijenama nije uopće bilo lako, što zbog ponekih odranjajućih stijena, što zbog velikog umora u nogama. Nekako sam savladao prvu stjenovitu prepreku u jednom trenutku skočivši na manji ravniji teren. Sa tog mjesta je bilo moguće vidjeti cestu što vodi do Marphe sjeverno u daljini, ali ne i ikakav put ispod mene što bi vodio do nje. Međutim nije bilo moguće vidjeti ni da ne postoji. Jako nesiguran, sa ruksakom na leđima, spustio sam se niz još jednu, za mene izuzetno tešku prepreku za koju sam dugo kombinirao varijante, gdje staviti koju nogu i za koju se stijenu uhvatiti.
Sunce je sada već zalazilo. Nasuprotni planinski vrhovi još obasijani suncem su se počeli crveniti. Znao sam da mrak pada u 17:30, 18 sati. Počinjem shvaćati da se moram spustiti jer bi mi u ovom stanju bilo takoreći nemoguće penjati se nazad. Bilo je oko 16:30.

Trenutak istine i odluke
Nakon prijeđenih stijena i prepreka, došao sam do manje blago nagnute površine i oprezno sam se spustio najniže što sam mogao, kako bih vidio što se nalazi ispod mene. Usljedila je spoznaja koje sam se već neko vrijeme intezivno pribojavao. Sa te najisturenije i najniže točke do koje sam mogao doći, vidio sam da se „put“ kojeg sam slijepo pratio pretvara u provaliju. Šok. Provjerio sam to sa još jedne omanje uzvisine i uvjerio se da se tuda dole ne može, osim ako ne mislim letjeti.
Ovaj trenutak neću nikad zaboraviti. Našao sam se u situaciji u kojoj je moj život ozbiljno ugrožen. Već prije ovog sudbonosnog trenutka sam razmišljao o „što ako“ i nametale su se dvije varijante, ako izuzmem onu da se spuštam niz provaliju. Ili da prenoćim ovdje u nekom kutku, budući da sam uistinu bio iscrpljen, glava mi je pucala od boli, a noge od umora tresle, ili da smognem snage i uputim se gore teškim strmim terenom do putokaza na kojem je pisalo Marpha. E da sam bar tamo bio skrenuo.
Teško mi je reći sa sigurnošću, ali mislim da sam bio na oko 3100m. Penjati se po tim uvjetima, po vjetru, po sumraku ili mraku i gotovo kilometar uzbrdo na divlje, bilo mi je jako teško za zamisliti. Nisam uopće bio siguran da se ta dva zadnja uspona mogu prijeći, pogotovo s obzirom na stanje u kojem sam bio. Ako bih se slučajno odlomio dio stijene na kojeg bi penjući se oslonio svoju težinu ili ako bi mi noga skliznula sa tih izuzetno malih izbočina na toj strmoj ravnoj stijeni, pao bih i vjerovatno se otkotrljao. Ako bi se i uspio zaustaviti od pada sa nekoliko metara, ne trebam ni spominjati što bi mi ozlijeda noge predstavljala u toj situaciji. Prvu pomoć, dakako, nisam imao. Odbio sam previše razmišljati o toj mogućnosti.
Sa druge strane, ovdje pokušati se utaboriti i prenoćiti bila je isto toliko riskantna ideja. Iako sam bio u svojevrsnoj zavjetrini, naleti vjetra su ipak dopirali do ovdje, a po onom što sam čuo i sudeći po zaleđenim potočićima na koje sam putem nailazio, noći su na planini izuzetno hladne. Razlika dnevnih i noćnih temperatura je znatna, a u zimskom periodu se nikako ne preporuča noćiti na otvorenom. I u samom dnu doline, temperature prelaze minuse, a ovdje bih bio izložen brutalnim uvjetima. Dakako, promjenjivi karakter vremena u najgorem scenariju bi mi ovdje mogao prirediti pakao. Ako bi i dočekao jutro, pitanje je koliko bi bio spremniji za takav uspon negoli sam sad. Mogućnost bilokakvog slanja poziva u pomoć nije postojala; signala za mobitel u cijelog regiji nema, a pomisao o dozivanju mi se činila smješnom. Dobro, tada možda ne smješnom jer mi do smjeha nije bilo, ali sigurno beznadnom. Tko zna kad bi i ako bi me ovdje u ovoj zamci netko našao. Zadnji ljudi koji su me vidjeli su bili domaćini u prenoćištu gdje sam ostavio stvari, mlada djevojka koja je jedino znala da sam išao planinariti i nije znala kad se vraćam. Mnogo, previše sam grešaka napravio. Privlačnost planina i želja za kretanjem su mi smetnuli sa uma da se ipak nalazim na Himalajama, moćnim Himalajama koje su odnijele toliko života.
Shvativši u kakvoj sam krajnje ozbiljnoj situaciji, uhvatila me blaga panika i u tom trenutku su mi neobične misli strujile kroz glavu. Kroz krv mi je kolao adrenalin, a inače osjetljivi želudac mi je počeo stvarati tegobe, isto kao što sad to radi dok ovo pišem. U tom trenutku privremene izgubljenosti, mozak mi je počeo raditi kao kakav kaleidoskop. Izmjenjivale su mi se različite scene iz moje bliže i daljnje prošlosti, slike dragih mi ljudi.
Trgnuo sam se i odbacio te neuhvatljive misli. Shvatio sam gdje sam i da moram donijeti odluku što prije. Postajalo je sve mračnije, a ja sam se nalazio gdje se nitko u ovo doba dana nikad nije imao razloga nalaziti. Visokim crvenom obasjanim vrhovima nasuprotnog Nilgirija, kao da nije bilo jasno što radim tamo. I sam sam se pitao.

Granice ljudske izdržljivosti
Dao sam si koju minutu da razborito razmislim o izboru između dvije opcije. Nekoliko puta sam duboko udahnuo i odlučio: idem nazad! Bio sam na tragu misli velikog danskog filozofa egzistencijalizma iz podnaslova. Nisam htio čekati. Kao da se u tom trenutku tijelo složilo sa mojom odlukom i ubrzo se počela akumulirati prijeko potrebna energija. Iako sam objektivno uistinu bio nespreman i iscrpljen, nakon gotovo desetosatnog planinarenja, donio sam odluku koja je zahtijevala izuzetni napor, spretnost i koncentraciju. Shvatio sam da mi je to jedino što mogu i odlučno krenuo nazad neumorno se ohrabrujući u toj misiji.
Uhvatio sam se u koštac sa prvim stijenovitim nagibom. Nije bio visok koliko drugi, ali bi pad sa ovog bio riskantniji. Pažljivo sam promotrio udubine na koje bih se mogao osloniti, izbočine za koje se mogu uhvatiti i lagano krenuo, pokret po pokret. Bilo je bitno procijeniti koji se dio stijene neće odronuti. Prošlo je nekoliko minuta, nekoliko kritičnih trenutaka i savladao sam prvu prepreku. Hodajući prema slijedećoj, težoj stijeni, pokušavao sam se koncentrirati i učvršćivati povjerenje u moje noge, koje su se povremeno bile tresle.
Duže vrijeme sam ispitivao reljef ovog strmog nagiba. Stijena visoka nekoliko metara bila je i šira nego prethodna i postojalo je više varijanti za uspon. Nekoliko puta sam kretao ispitivajući je iz različitih perspektiva i nisam mogao naći najbolje riješenje. Ne bih htio bespotrebno dramatizirati, ali u trenucima je izgledalo kao na kakvom napetom filmu. Visio sam po sredini skoro okomite stijene i tražio slijedeću izbočinu da oslonim nogu. Kamen na koji sam stao se odronio i noga mi je skliznula. U ovoj situaciji nije bilo jednostavno ni skočiti nazad i krenuti iznova, a da sam stvarno slkliznuo, neznam dali bih se mogao zaustaviti. Nisam to nikad saznao.
Izuzetno kvalitetne nove penjačke cipele su bile jedina oprema na meni prikladna ovakvoj situaciji i uz pomoć njih i neobjašnjivoj mirnoći i spretnosti u nogama i rukama nad kojima sam uspostavio potpunu kontrolu, iskoprcao sam se iz nezavidne situacije. Krenuo sam korak gore i rukama zahvatio čvrsti kamen na vrhu uz pomoć kojeg sam prebacio i ostatak tijela. I ovaj sam put u borbi sa stijenom izašao kao pobjednik i preplavio me je neopisiv osjećaj olakšanja. Mislim da je sada veliki dio posla iza mene.

Na putu prema putu
Odmorio sam se nekoliko minuta analizirajući dramatično iskustvo i uživajući u trijumfu. Nastojao sam u potunosti iskoristiti ovaj nalet olakšanja i osjećaj pobjede i kanalizirati ih u akumuliranje energije koju sam izvlačio iz same svoje srži. Brzim i odlučnim koracima sam se uputio u savladavanje tog uspona koji je ipak mnogo teže bilo savladati u ovom smjeru nego kad sam se spuštao. Bodljikava grmlja nisu bila sigurna za hvatanje golim rukama i oslonac i bitnu je ulogu sada imao moj osjećaj ravnoteže. Vjetar se, na svu sreću smirio. Temperatura mi se činila prihvatljivom, možda zbog toga što je od silnog napora iz mene isijavala toplina. Noć se spustila i izvadio sam malu svjetiljku. Sva sreća što sam barem nju imao. Budući da su mi ruke bile potrebne za uspostavljanje ravnoteže i oslanjanje, držao sam je zubima.
Grabeći odlučno gore, sve više sam skretao sjeverno na strmiju i grmovitiju ali postojaniju padinu i zapravo presijecao put do onog puteljka za Marphu. Penjati se istim onim odranjajućim „putem“ bilo bi mnogo teže i neznam koliko uspješno. Počeo sam sve češće zastajkivati kako bi dolazio do zraka. Shvatio sam da nisam još ni blizu puteljka i počeo sam uviđati svoju slabost. Glava mi je opet počela pucati i uspinjati se po takvom strmom terenu postalo je mrcvarenje. Pitao sam se koliko ima smisla penjati se neznajući hoću li naći puteljak i ipak biti prisiljen negdje prenoćiti. Nisam imao vreću za spavanje i nisam ozbiljnije htio razmatrati ovu opciju. Međutim veselila me misao da sam u mnogo prihvatljivijoj situaciji, nego li sam bio dole, nadomak provaliji. Tri planinska vrha što su nasuprot stršila prema nebu nisu više bila toliko uočljiva i kao da se više nisu zanimala za moju sudbinu.
Mora da je od tad prošlo dosta vremena, valjda sat i pol mog upornog uspinjanja isprekidanog sve česćim stankama, kad sam bio otprilike na visini od 4000m, gdje sam se trebao priključiti na puteljak za Marphu. Na rubu svojih snaga, i dalje sam se probijao kroz trnovita grmlja i po mraku nisam mogao vidjeti gdje bi puteljak mogao biti. Pomislio sam koliko bi apsurdno bilo ako nakon svega prijeđenog ne bih pronašao put i bio prisiljen tražiti zaklon. Nisam htio ni razmatrati mogućnost da se spuštam po mraku i na divlje prema Marphi. Jedna me je takva odluka taj dan skoro stajala svega što sam imao.
I kako to obično u filmovima završi, skrivenog u noći, diskretnog i pitomog, uočio sam ga kako suzdržano vijuga zaobilazeći grmlja i drveće. Otkrivanje puta me je oživotvorilo i tijelom mi je opet potekla bujica energija. Bio sam sretan i rasterećen i zaboravio sam na sve muke.

Marpho, slatka Marpho
Iako su ostali kilometri ponegdje i jako strmih dijelova puta, a mrak je onemogućavao vidljivost svega osim malim snopom svjetlosti obasijanog dijela puta, spuštao sam se sa izuzetnom lakoćom, kao na početku dana. Nikakvi bolovi mi nisu ništa predstavljali. Čak sam i pjevao. Bio sam sretan jer sam se izvukao iz gadnih govana. Bio sam sretan jer sam uistinu uspio izvući maksimum od sebe onda kad mi je to najviše trebalo. Zapanjujuće su granice izdržljivosti i sposobnosti ljudskog tijela kada je to najjpotrebnije i neiscrpnost izvora energije što se nalazi u nama samima.
U Marphu sam konačno stigao navečer valjda oko 8h. Nisam imao snage podijeliti svoje iskustvo sa domaćinima, već sam samo naručio večeru. Dok sam se poslije grijao uz vatru, vrtio sam po glavi situacije i postajao sam svjestan svih svojih propusta koji su me doveli do one nezavidne situacije. Bilo mi je sada mnogo jasnije zašto se ovdje ne preporuča nikada uputiti se sam na te visine i zašto su uveli pravilo obaveznog vodiča. Kao što sam zanemario to, nisam se ni prijavio i uzeo dozvolu za treking. Sve biser do bisera. Nisam bio uzeo vreću za spavanje, rukavice zbog čega su mi ruke bile pune ogrebotina i posjekotina, naočale i kremu za sunce jer na tim visinama jačina zraka je mnogostruko veća, niti išta iz prve pomoći u slučaju ozlijeda. Nisam se dobro pripremio.
Ali svi ti propusti, koje, da nebi bilo zabune, promatram isključivo kritički i nisu najopasnije stvari koje sam zanemario uputivši se na planine, na Himalaje. Sve je to zanemarivo i nebitno u odnosu na moju glupost i tvrdoglavi karakter koji me je ozbiljno ugrozio. Zanemarivši logiku i zdrav razum, ne razmišljajući sam se spuštao neprohodnim opasnim strminama i nisam se htio vratiti, nisam htio prihvatiti da nisam bio u pravu, sve dok se vlastitim očima nisam uvjerio da sam korak od provalije. Pitam se samo može li me ovo nezaborabljivo iskustvo iti malo promjeniti kako bih izbjegao slične situacije u budućnosti. Volio bih da može i volio bih da hoće. Ali ako ne ništa drugo, iz ovoga ću izaći kao bolji planinar. Eto, bar to. A kad se dobronamjerno zamislim nad tim zaključkom, nije to toliko ni beznačajno. Svako iskustvo, pa i ono najlošije je, vjerujem, u neku ruku dobro, i mislim da me je ovo učinilo barem zrnce manje glupim i površnim nego sam do sada bio. A sjećanje na ovaj dan će upravo ostati vječni podsjetnik na to.


veljača, 2007.

Oznake: annapurna