Već od samih početaka putovanja Evropljana u Novi svijet, postoje podaci o prisustvu, pa time i sudjelovanju Hrvata u oblikovanju života u Amerikama, pa tako i na prostorima današnjeg Meksika. U tome su najzaslužniji moreplovci sa hrvatskih obala i misionari isusovci iz sjeverne Hrvatske.

Dubrovački pjesnik Junije Palmotić i mnogi povjesničari spominju prisustvo pomoraca Dubrovačke Republike na prvim ekspedicijama Kristofora Kolumba 1492-93. godine. Međutim prva je nepobitna činjenica o boravku Dubrovčana u “Novoj Indiji” iz 1520. godine kad su braća Konkeđević sa Koločepa doplovili na američku obalu. Zastava Sv. Vlaha na njihovom vlastitom brodu se vijorila i tridesetak godina kasnije kada su se vratili u svoju domovinu.
Šesnaesto stoljeće je bilo zlatno doba dubrovačke mornarice, a povjesničari pomorstva tvrde da su se sa njihovom pomorskom snagom u to vrijeme mogle mjeriti samo Španjolska i Nizozemska. Dubrovčani su u službi španjolskih kraljeva često zauzimali visoke činovničke položaje, pa je neke španjolska mornarica proglašavala čak i admiralima. Jedan od njih, Petar Ohmučević, je služeći kralju Filipu II bio proglašen “generalnim kapetanom Indija”. Pod španjolskom zastavom sa eskadrom dubrovačkih galijuna se istakao u pomorskim i ratnim pothvatima uz obale Srednje Amerike. Veliki uspjeh je polučio i pomorski kapetan i diplomat, lopuđanin Vice Bune koji je bio postavljen za potkralja Meksika.
Meksičko – dubrovačke trgovačke veze su počele već u 30-im godinama 16.st kad su se u Dubrovnik počele uvoziti mnoge sirovine. Ljekovito bilje i plemeniti metali su se u Dubrovniku prerađivali, a meksički reali su se upotrebljavali kao platežno sredstvo i u Mletačkoj Dalmaciji. Kasnije je iz Srednje Amerike na naše prostore dolazila kava, šećer, kakao i drvo, a sa našeg Jadrana je tamo odlazilo od vino, rakija, ulje, sapun, šeširi i mnogo drugih gotovih proizvoda.

Definitivno jedan od najznačajnijih Hrvata na američkom kontinentu je rođeni korčulanin Vinko Paletin. Već je 1535. godine doselio na današnji meksički poluotok Yucatán, prostor naseljen autohtonim Maya narodom. Nakon krvavih borba protiv Maya i mnogobrojnih žrtava na obje strane, Španjolci su tamo uspostavili svoju upravu. Paletin je nakon te “pacifikacije domorodačkog stanovništva” kako ju naziva i u kojoj je sudjelovao, dobio feudalno imanje i postao vjerovatno prvi Hrvat posjednik na cijelom američkom tlu. On nije bio samo uspješni doseljenik, nego i cijenjeni dominikanac, kartograf i društveno angažirani intelektualac koji se bavio bitnim problemima Novoga svijeta. Po povratku u Evropu sudjeluje u razrješavanju aktualnih vjerskih kontroverzi i svojim se djelom “O pravu i opravdanosti rata što ga kraljevi Španjolske vode protiv naroda Zapadne Indije”, uključuje u raspravu o odnosu starosjedilaca i španjolskih osvajača. Prikazujući svoje državno-pravne i vjersko-moralne sudove, on u svojem djelu govori i o vlastitom iskustvu s Yucatána. Opisuje dolazak španjolskih vojnika u grad Chichén Itzá i pruža najstarije prikaze hramova i građevina iz tog vjerskog i kulturnog majansko-toltečkog središta. Svrha njegove rasprave je ipak obračun sa stavovima Bartoloméa de Las Casasa, biskupa dominikanca u meksičkom Chiapasu, koji se u svojim spisima zalagao za prava urođenika u novim kolonijama i preispitivao opravdanost rata. Naš Paletin je, suprostavljajući mu se, pokušao dokazati opravdanost španjolske okupacije zemlje, detaljno argumentirajući svoje stavove i opisivajući nedjela, divljaštvo i nemoral urođenika, nazivajući ih “pijancima, lažljivcima, izdajicama i neprijateljima svake kreposti i dobrote”.

Značajnu ulogu u postkolumbovskom dobu u Meksiku imaju i hrvatski isusovci koji su bili priznati ne samo kao evangelizatori, nego i kao veliki znanstvenici i civilizatori. Među njima se osobito ističu Zagorci Ivan Ratkaj i Ferdinand Konščak.
Barun Ivan Ratkaj iz Velikog Tabora sa radoznalošću je promatrao novu sredinu, bilježeći svaku pojedinost i izvještavajući pretpostavljene u Evropi. Osim opisa prirode, iscrpni su njegovi opisi starosjedilaca i njihovih života. Uglavnom ih nastoji prikazati objektivno (za razliku od Paletina), a nekad se i otvoreno stavlja na njihovu stranu. Razlikuje plemena u opisima, pa primjećuje da ima divljih, ali i blagih i uljudnih kao što su Tarahumari. Međutim i oni su kao i drugi „žestoko odani čarolijama”, a njegova je uloga bila da slavi Božje ime među neznabošcima. Lako je učio autohtoni jezik i nastojao ih je civilizirati – posebno od opijanja i orgijanja. Na putu u pokrajnu Tarahumaru izradio je zemljopisnu kartu, s oznakama misijskih postaja i urođeničkih sela i tako prvi učinio zemljopisni i etnografski prikaz te pokrajne.

Ferdinand Konščak iz Varaždina još je jedan naš isusovac koji je ostavio neizbrisiv znanstveni trag u Meksiku. Tamo je doplovio 1731. godine, a prostor njegovog misionarskog djelovanja je bila Niska Kalifornija, sa sjedištem u San Ignaciu. Kao poglavar svih misija na poluotoku, često je putovao među urođenike sa kojima se sporazumijevao na njihovom jeziku i podučavao ih raznim zanatima. Pričao je mnogo svjetskih jezika, a bavio se i prirodoslovnim znanostima. U tri velike ekspedicije brodom, čije su svrha bila utvrđivanje životnih uvjeta na nepoznatim prostorima kako bi se otvorile nove isusovačke misije, pisao je dnevnike koji su izvori ne samo za zemljopisne i etnografske podatke već i za floru i faunu na kopnu i u moru.
Zemljopisnim otkrićima sjevernih predjela Niske Kalifornije, dokazao da je ona poluotok, a ne otok, kako se do tada mislilo. Njegova zemljopisna karta iz 1746. godine sa novim otkrićima je među najreproduciranijim meksičkim zemljopisnim kartama uopće. Čim je bila izrađena, uvedena je u francusku enciklopediju, i tako je Konščak još za svog života uveden u svjetsku znanstvenu literaturu. Nakon smrti priznanje su mu odavali svi, a oplakivali su ga i voljeni urođenici.

Znanstvena dostignuća i različiti stavovi evropskih civilizatora u tekstovima o novootkrivenom američkom svijetu su svjedočanstva o stvaranju jedne nove kulture i tvore njezin integralni dio. Naši su misionari i istraživači na području Meksika u tome odigrali značajnu ulogu.
Međutim nakon isusovaca, ne postoje podaci da su Hrvati naseljavali Meksiko i sudjelovali u stvaranju nove nacije. U valovima imigriranja na novi kontinent kroz 19.st., zaobilazili su prostore Meksika, mada je vjerovatno da su neki doselili poslije 1. Svjetskog rata i tokom 20.st.
Veze između Hrvatske i Meksika danas su svedene na minimum, bilo da je u pitanju kulturna, trgovinska ili politička suradnja. Diplomatske veze među državama ne postoje, a kada biste kao hrvatski građanin poželjeli posjetiti Meksiko kao turist, očekuje vas duga i komplicirana procedura dobivanja vize. Uzevši u obzir kulturno-povjesni i znanstveni značaj pojedinih Hrvata u prošlosti Meksika, velika bi šteta bila ako se jednom nebi obnovila povezanost sa tom uistinu osobitom zemljom.

Slikovni materijal: Konščakova karta Niske Kalifornije

Glavna literatura: Ljubomir Antić: “Hrvati i Amerika”, Zagreb 2002

Rasadište kulturne i biološke raznolikosti

Za vrijeme višemjesečnog boravka u Srednjoj Americi, najviše sam vremena proveo u Meksiku, ali opet mnogo manje negoli sam to želio. Izuzetno bogata markantnim prizorima i zvukovima, zemlja je to bezbrižnih i veselih ljudi, mentaliteta sličnog mediteranskom. Sintagma „rasadište raznolikosti“ sažeto i sveobuhvatno opisuje današnji Meksiko, a odnosi se na izrazito bogato autohtono kulturno i prirodno naslijeđe.
Meksiko je jedanaesta zemlja svijeta po površini, oko trideset i pet puta veća od Hrvatske i dvadeset četiri puta mnogoljudnija. Od Tijuane, koja se nalazi na sjeverozapadnoj granici sa SAD-om do Cancún-a na krajnjem istoku države, cestovna je udaljenost oko 4.500 km, oko 10-ak dana putovanja autocestom. Dvije najudaljenije točke meksičkog tla nalaze se na vrhovima dvaju poluotoka: s jedne strane je najduži poluotok na svijetu (1.300 km), Niska Kalifornija u Tihom oceanu, a istočno s druge, nevjerovatnih 5.200 km daleko, nalazi se Yucatán.
Meksiko je daleko je najveća i najnaseljenija država Srednje Amerike i španjolskog govornog područja uopće, gotovo trostruko naseljenija od matične Španjolske. Najveći dio države zauzima prostrana visoravan u njezinom središnjem i sjevernom dijelu, okružena visokim izduženim planinskim lancima Zapadne, Istočne i Južne Sierra Madre. To je i najnapučeniji dio, s najvećim gradovima i klimatski najpovoljnijim uvjetima za život. Velika je raznolikost klime, od suhe pustinjske na sjeveru, gdje temperatura varira od umjerene do visoke, vlažne i vruće tropske na jugu i hladne planinske. Sezonske promjene donose kišne (svibanj-listopad) i sušne periode, dok su oscilacije temperatura uglavnom male. Jednostavno, tamo je uvijek ljeto.
Sjedinjene Meksičke Države su federativna republika sa 31 državom visokog stupnja autonomije. Posebnu administrativnu jedinicu čini glavni grad Meksiko, popularno nazvan D.F. (Distrito Federal).

Urbana džungla velegrada
Sletivši unutar nepreglednog urbanog krajolika našli smo se usred jedne od najvećih gradskih aglomeracija na svijetu. Na metropolitskom području prijestolnice Ciudad de México živi oko 22 miljuna stanovnika, a površina mu je gotovo 13 puta veća od površine otoka Brača. Veličinu grada koji ne pokazuje znakove usporavanja rasta najbolje dočarava vožnja 60 km dugom Av. Insurgentes, najdužom ulicom na svijetu.
Birokratske poteškoće u imigracijskom uredu na granici bile su dobar preludij za neorganiziranost i kaotičnost koje sam doživljavao u svakom meksičkom gradu. Odmah po izlasku iz zračne luke prepušten sam divljini meksičke metropole i prometnom kaosu. Nedostatak semafora za pješake čini prelazak preko ulice nesigurnom avanturom dok po gradu juri oko 5 milijuna vozila. U tom „kreativnom neredu“, najsvjetlija točka je podzemna željeznica po čijim se prugama dužine preko 200 km može doći i do zabačenih predgrađa za smješnih 2 pesosa (oko 1 HRK). Javni prijevoz je upotpunjen i nevjerovatno neudobnim „mikrobusevima“ u kojima nema ograničenja broja putnika. Ako na ulicama primjetite građane sa zaštitnim maskama, to je zbog velikog zagađenja što čini zrak u gradu jednim od najnečistijih na svijetu. Raspršivanje smoga spriječavaju planine što okružuju Meksičku dolinu, a zbog nadmorske visine od 2.400 m, u zraku je manjak kisika i veliki postotak ozona. Konstantne prijetnje gradu prestavljaju i Popocatépetl, jedan je od mnogobrojnih meksičkih vulkana i najaktivnijih na svijetu i jaki potresi koji zbog močvarnog tla na kojem počiva dio grada mogu prouzročiti znatnu štetu i uzeti tisuće života. Grad Meksiko prednjači i u organiziranom i neorganiziranom kriminalu, a sigurnost je ugrožena i u svim ostalim većim gradovima. Na oprezu treba biti uvijek, a u određene dijelove grada ne zalaziti, pogotovo noću. Česte su i raznolike priče o lošim iskustvima, bilo da je riječ o uličnim naoružanim prepadima (kakav sam i ja doživio poslije u Nikaragvi), taksistima pljačkašima ili otmicama bogatih ljudi.
Međutim grad Meksiko je, pored svih loših strana, ipak posebno i šarmantno mjesto koje pulsira svojim osobitim ritmom. To ćete osjetiti ako prihvatite igru cjenkanja sa vještim prodavačima na jednoj od bučnih tržnica gdje glazba dopire iz svakog ugla. Uzmite tortilju kod jednog od brojnih uličnih prodavača i uživajte u drugim pikanterijama. Prošetajte do Plaze Garibaldi gdje će vas zabaviti brojni mariachi ili pogledajte domorodačke plesove na prostranom glavnom trgu Zocalo ispred monumentalne katedrale i zatražite uslugu obrednog čišćenja. Obiđite palače sa freskama slavnih meksičkih muralista i obratite pažnju na reprezentativnu kolonijalnu arhitekturu i ruševine aztečkog hrama što evociraju prošla vremena.

Drevne civilizacije i današnja nacija
Tisućljećima prije Kolumbovog „otkrića“ Amerike, kako se to eurocentrično običava za reći, na prostorima današnjeg Meksika živjeli su raznovrsni narodi koji su formirali napredne civilizacije. Bilo da je riječ o ranim Olmecima koji su nam na obalama Meksičkog zaljeva ostavili fascinantne bazaltne skulpture u obliku golemih glava, Zapotecima, Mayama, Toltecima, Aztecima ili jednom od brojnih autohtonih kultura prethispanskog Meksika, radi se o društvima sa visoko razvijenom tehnologijom, umjetnošću, arhitekturom i duhovnim životom.
Jedno od najzanimljivijih srednjoameričkih kultura i gradova je Teotihuacán. Drevni grad koji je obilježio početak naše ere, danas je ogroman, poprilično rekonstruirani arheološki lokalitet sa monumentalnim građevinama, u okolici grada Meksika. Iako uvijek prepun turista, Teotihuacán pruža uistinu jedinstvenu atmosferu. Pogled sa vrha Piramide Mjeseca prema dugoj Aveniji Mrtvih i golemoj Piramidi Sunca (trećoj najvećoj na svijetu) izaziva strahopoštovanje i ostavlja dojam sa drugog planeta. Ova civilizacija je zaslužna za razvoj kozmologije i panteona božanstava kod srednjoameričkih kultura. U religijsku praksu uvode Quetzalcóatl-a, temeljno božanstvo sa ikonografskim prikazom pernate zmije koje su zajedno sa mnogim liturgijskim elementima, kalendarom i pismom, preuzele kasnije civilizacije. Tisućljeće nakon, Quetzalcóatl-a štuju Azteci koji i tada pohode u napušteni Teotihuacán.
Aztečko je posljednje dominantno carstvo prije dolaska Španjolaca. Prijestolnica Tenochtitlán je osnovana na jednom od otoka nekadašnjeg jezera u Meksičkoj dolini, gdje je danas centar grada Meksika. Ratnički orijentirani, Azteci su prinosili ogromne ljudske žrtve svom bogu rata Huitzilopochtli-ju, pa je za posvetu kompleksu hramova Templo Mayoru, žrtvovano 20 tisuća zarobljenika. Huitzilopochtli im se oduživao omogućavanjem svakodnevnog izlaska sunca, a zaslužan je i za lokaciju današnjeg glavnog grada i za izgled meksičke trobojnice. Po njegovom nalogu, kad su migrirajući na jug, aztečko pleme Méxica vidjeli orla koji sjedi na kaktusu nopal i proždire zmiju, scenu koja predstavlja grb na današnjoj meksičkoj zastavi, naselili su to mjesto i udrili temelje današnjoj prijestolnici.
Traumatični događaji vezani uz dolazak Španjolaca, bili su presudni za nastavak razvoja društva kojim su zavladali i odtad počinje povijest moderne nacije. U ime svog kralja i crkve, starosjedioci su pokoreni i pretvoreni u građane drugog reda i robove. Slijedilo je njihovo višestoljetno pokrštavanje i akulturacija. Zbog bolesti donesene iz Evrope, masovnih samoubojstava i pomora djece uslijed gubitka samosvojnosti i identiteta zajednice, došlo je do drastičnog smanjivanja broja autohtonih stanovnika.
Većina Meksikanaca danas Cortésa smatra zločincem, a njegove domorodačke saveznike izdajnicima. Nasuprot tome, veličaju povijesne revolucionare i vladare prethispanskih carstava. Malinčizam je novoskovana riječ koja znači izdajstvo, a nastala je od imena La Malinche, kako se zvala Cortésova domorodačka prevoditeljica, pomoćnica i ljubavnica. Moj prijatelj Španjolac je u Meksiku doživio da ga uvrijede nazivajući ga Cortézovim sinom.
Za razliku od SAD-a, u Meksiku i cijeloj Latinskoj Americi, doseljenici su starosjedioce pokušavali integrirati u novo društvo i dolazilo je do njihovog učestalog međusobnog miješanja. Zbog toga danas krvno miješani mestici čine većinu stanovništva i baštinici su obje kulture. Meksiko je danas rasni, etnički, civilizacijski i kulturni koktel. Najmoćniji u društvu su malobrojni bijelci, a najsiromašniji starosjedioci koji se većinom bave zemljoradnjom. Ako bi se dojam o Meksikancima stvarao preko TV programa, moglo bi se pomisliti da su svi španjolskog porijekla. U brojnim „sapunicama” i reklamama prevladavaju bijelci i nameće se dojam „zapadnjačke“ države, dok su većina od 25 milijuna stanovnika sa dominantnim autohtonim precima i danas građani drugog reda. U Meksiku se koriste 62 autohtona jezika i oko 100 dijalekata, a oko 140 jezika je zauvijek izgubljeno. Bogatstvo tih ljudi je u duhovnom i tradicionalnom, a njihov je život protkan društvenim običajima i obredima povezanih sa prirodom. Najveća jezična grupa je Nahuatl (potomci Azteka) sa oko 2,5 milijuna govornika u središnjem Meksiku, zatim Maya dijalekti od oko 1,5 miljuna na jugu i deseci drugih od kojih neki imaju samo po stotine govornika. Osobitu etničku i kulturnu raznolikost Meksiko može zahvaliti nezavisnom razvoju i sudbini različitih etničkih grupa koji zbog planinskih lanaca i drugih prirodnih barijera, nisu bili u doticaju i do danas imaju različite identitete.

Kroz kolonijalnu središnju visoravan i pustinje
Nekoliko sati vožnje autobusom od grada Meksika prema sjeverozapadu se nalazi Guanajuato, nekad iznimno bogati kolonijalni grad u istoimenoj državi poznatoj po nalazištima srebra i zlata. Od osnivanja sredinom 16.st., dvijesto i pedeset godina se od tamo crpila četvrtina svjetskog srebra i u tom periodu je sagrađena većina arhitekture koja svojom razigranom raznobojnošću daje brdovitom krajoliku poseban ugođaj. Zbog očuvane kolonijalne arhitekture, baroknih crkava građenih u Churriguesque stilu sa pročeljima neobuzdane bogate dekoracije i mreže podzemnih tunela nastalih zbog neobične topografije, Guanajuato je uistinu posebno mjesto i pod zaštitom je UNESCO-a. Nekadašnji simbol otpora prema španjolskoj kraljevskoj vlasti, danas živi spomenik prosperitetne i turbulentne prošlosti, dinamičan je sveučilišni grad živopisnih ulica i urnebesnog noćnog života, šarmantnih trgova i reprezentativne sakralne arhitekture. U jednoj od uskih zavojitih uličica što se penju obroncima grada, nalazi se i rodna kuća najslavnijeg meksičkog umjetnika, slikara Diega Rivere.
Ako se iz Guanajuata uputite na sjever kroz prostranstva središnje visoravani, u samo srce Meksika, naići ćete na mnoštvo zanimljivih predijela. Na sjeveru pustinjske države San Luis Potosi prosječne visine 2.000 m nalazi se napušteni Real de Catorce, nekad zbog srebra iznimno bogat i napučen grad. Pustinje oko “grada duhova” predstavljaju duhovni dom autohtonog Huichol stanovništva gdje žive njihovi bogovi kukuruza i pejotla. Svake godine krajem proljeća do njih hodočaste 400 km i sakupljaju halucinogeni meskal kaktus pejotl. Huichol kojih danas ima nekoliko desetaka tisuća, nisu se miješali sa drugim etničkim grupama i zadržali su svoj jezik i kulturu. Ni Azteci ih nisu pokorili, a kad su ih kontaktirali katolički svećenici, samo su inkorporirali razne elemente kršćanskog učenja u njihove tradicionalne sisteme animističkih vjerovanja, kao i ostali starosjedioci. Nakon sakupljanja i konzumiranja pejotla koji za njih ima veliku obredno-duhovnu i kulturološku važnost, pješače nazad u svoja prebivališta na sjeveru države Jalisco.
Ja sam ipak na ta područja doputovao autobusom. Putujući između intimnih gradića središnjeg visočja često sam viđao plantaže agava. Najviše ih ima u okolici Gudalajare, glavnog grada Jalisca i drugom po veličini meksičkom gradu. U gradiću Tequila nalaze se brojne destilerije gdje se prerađuju jezgre plavih agavi i proizvodi svjetski slavno alkoholno piće. Stari industrijski pogoni proizvode tekilu na sličan način na koji se to radi od 17.st., a zajedno sa krajolikom agava su od ove godine 26. meksički lokalitet pod zaštitom UNESCO-a. Kako bi osigurala kvalitetu svog nacionalnog pića, meksička vlada dozvoljava uzgoj plave agave samo u ovom dijelu zemlje, gdje su najpovoljniji uvjeti za proizvodnju. Agava je kaktusolika biljka koja je na Sredozemlje donešena upravo iz Amerike i uspješno pustila korijenje na našem Jadranu. Ostaje nejasno kako se naši ljudi u Dalmaciji koji peku rakiju od svačega, nisu dosjetili upotrijebiti je za to.
Osim tekile, u Guadalajari su nastali još mariachi, šešir sombrero i rodeo, elementi meksičkog identiteta poznati u cijelom svijetu. Južno od Jalisca se nalazi prelijepa država Michoacán, gdje sam proveo najviše vremena. Prijestolnica Morelia, jedan od prvih osnovanih španjolskih naselja i prototip je kolonijalnog grada kakvih se može naći diljem Meksika.

Kilometarske plaže Tihog oceana i Karipskog mora
Sasvim je drugačija atmosfera, način života i mentalitet u manjim obalnim naseljima u Michoacán-u na Tihom oceanu. Takvo je mjesto Playa Colola gdje sam proboravio mjesec dana. U tom poprilično izoliranom mjestu nezahvaćenom turizmom živi nekoliko stotina domorodačkog stanovništva. Uglavnom pričaju španjolski i nahua jezik, ali gotovo nitko engleski, što je i slučaj u većini Meksika. Komunikacija međutim ne mora biti problem, jer ako naučite osnovne fraze španjolskog i koristite jezik tijela, dovoljno je da uspostavite prisan odnos sa domaćima. Ubrzo ćete shvatiti da su to jednostavni ljudi koji ne traže mnogo u životu, međutim spremni da vam pomognu i odgovore na sva vaša pitanja. Zanimljivost koja se odnosi i na ostala područja u Meksiku, je da ćete uvijek dobiti odgovor na postavljeno pitanje, pa makar i krivi. Pozitivan odgovor je u stvarnosti često negativan, a slično je i sa dogovorima. Uvijek će se složiti sa svim što predložite, ali treba sve što kažu uzimati sa rezervom.
U Cololi život protječe sporo. Signala za mobitel nema u krugu od 50km, ali na brojnim nenaseljenim pješčanim plažama, gubi se potreba za bilokakvim informacijama koje bi mogle narušiti to blagostanje. Ležernost, da ne kažem lijenost, je zahvatila gotovo sve u tim malim uspavanim zajednicama, a briga i točnost su gotovo nepoznati pojmovi. Nije prošlo mnogo da sam se i ja prepustio cjelodnevnoj fjaci i blagodatima netaknute prirode. Čisto tirkizno more što uzburkavaju ogromni valovi i kilometri zlatnih pješčanih plaža čine ovaj krajolik neodoljivim.
Sličnu obalu možemo naći i na suprotnom kraju Meksika – na Karibima. Međutim za razliku od relativno nerazvijenog turizma središnjeg pacifika gdje kitovi, dupini i morske kornjače nisu rijetkost, karipska obala poluotoka Yucatána je poprilično turistički polularna. Koraljni grebeni što se protežu od sjevera poluotoka do juga Belizea omogućili su nevjerovatan razvoj flore i faune podmorja. Nezamisliv je broj raznovrsnih riba žarkih boja u čijim pokretima uživate dok ronite poviše plitkog morskog dna. Kad se nepreglednim plažama i kristalnom moru dodaju i arheološki lokaliteti Maya, kao što je Tulum na samoj obali, ili razvikani impresivni Chichén itzá, onda je jasno čime obale Yucatána privlače brda turista. Čitav poluotok ima visoke temperature cijele godine, a na jugu je prašuma koja je dom mnogobrojnim vrstama životinja.

Bogatstvo flore i faune
Povezujući tropska i umjerena područja, ležeći u pustinjskim pojasevima, Meksiko ima veliki raspon prirodnih okružja. Brdovita planinska topografija stvara bezbroj mikroklima koje podupiru područje koje spada među najbogatije oblasti planete po različitosti biljnog i životinjskog svijeta.
Meksiko je dom 10% svih vrsta života na planetu na 1.4% njegove površine i po raznolikosti je jedna od tri najbogatije države. Od 439 vrsti sisavaca u Meksiku, 139 su endemski, a jedna trećina svih morskih sisavaca, među kojima su Sivi kitovi i više vrsta tuljana, obitava u Kalifornijskom zaljevu na sjeveru istočne obale. Gotovo 900 otoka i otočića u zaljevu je utočište 115 vrsti kopnenih gmazova od kojih je zbog izoliranih evolucija vrsta, 48 endemskih. Inače više od pola od 989 vrsta vodozemaca i gmazova u Meksiku su endemski. Nevjerovatnu raznolikost flore i faune sa zaljevom dijeli i Sonorska pustinja koja ga okružuje. Na tom prostranom krajoliku najraznolikije pustinje na svijetu rastu oko 2.000 biljnih vrsta, a oko 500 vrsta pčela obrađuje njihove cvijetove. Kako bi se moglo i očekivati, tamo raste oko 300 vrsta kaktusa od kojih se neki koriste za hranu i piće. Najviši kaktusi su kardoni, visine i do 20m, a najmarkantniji njegovi rođaci saguaro sa svojim “uzdignutim rukama” i životnim vijekom do 250 godina. U Meksiku možemo naći i oko 1.200 vrsta leptira, među kojima su možda najzanimljiviji tzv. kraljevski leptiri od kojih milijuni svake jeseni prelete 4.000 km, iz Kanade do istoka Michoacána gdje hiberniraju u zaštićenom rezervatu.
Veliki fundus različitih biljaka razlog je i velikom prehrambenom doprinosu Meksika svijetu. Odatle potječe aromatična orhideja iz koje se dobiva okus vanilije i
raširen je uzgoj ananasa, avokada, papaje, kikirikija, tikvi, rajčica i 40 vrsta čilija bez kojeg je meksička kuhinja nezamisliva. Maya starosjedioci u Meksiku odgovorni su za još tri danas široko rasprostranjene sirovine. Smola iz tropskog drva sapodilla se tradicionalno koristila kao prirodna žvakaća guma i izvozila u SAD, duhan u medicinske svrhe (xigar je majanska riječ), a kakao, odnosno čokolada se koristi i kao sastojak za raznovrsna jela.

Život i smrt u današnjem Meksiku
Neizostavni dio života kroz cijelu godinu su različiti festivali i fešte, ceremonije i obredi koji imaju svoje posebnosti u pojedinim dijelovima Meksika. Narod jednostavno obožava slavljenje i glazbu, a svirače ćete imati prilike čuti gotovo svugdje, na ulicama, trgovima, u autobusima i metroima. Ako nisu mariachi ili popularna zabavna glazba, onda je ritmička karipska plesna glazba uz koju se vrte bokovi. Autohtona glazba sa udaraljkama se za prigode izvodi na javnim mjestima, često praćena različitim tradicionalnim plesovima što su nastali iz prethispanskih obreda. Takve performanse izvode kostimirani plesači sa karakterističnim tradicijskim maskama, a ako se prepustite dojmu, osjetit ćete iskonski obredni karakter tih izvedbi koje omogućuju izlaske sunca.
Međutim danas je Meksiko izrazito rimokatolička zemlja, a različiti običaji i obredi iz predkolumbovskog doba su se vješto uklopili u kršćanske ceremonije. Opće prihvaćena tamnoputa Gvadalupska Gospa najznačajniji je religijski simbol i zaštitnica zemlje, a nastala je iz sinteze katoličke i duhovnosti starosjedioca. Religija i obitelj predstavljaju najbitnije društvene vrijednosti.
Vrlo je zanimljiv odnos Meksikanaca prema smrti koji potječe iz pretkršćanskog kulta mrtvih. Nije neuobičajeno na sahranu dovesti živu glazbu i pošteno se proveseliti u ime pokojnog. Tako je bilo i na ispraćaju bake mog meksičkog prijatelja Fernanda koji mi opisuje njegov zbunjujući osjećaj za vrijeme ceremonije i slavlja. Vjerovanja, simboli i obredi starosjedilaca su prihvaćeni i prilagođeni kršćanskim svetkovinama ili obrnuto, a taj sinkretizam je najeksplicitniji kod kršćanskog blagdana Dana mrtvih gdje se najcijelovitije odražava taj stav prema životu i smrti. Uz nezaobilazne svirače, posjećuju se groblja i pokojnicima obitelji nose njihovu omiljenu hranu. Naime drži se da duše preminulih noću izlaze i jedu što im rodbina donese. Groblja su javna mjesta gdje se ljudi okupljaju, piju, jedu i druže, tako da običaj ima i važan socijalni karakter. Negdje se mrtvi dočekuju i u kućama, kada se izradi oltar i ukrasi cvijećem, hranom i fotografijama preminulih, a bit je pomoći im da nađu put kući i ugostiti ih. Za tu prigodu organizira se gozba sa pregršt hrane i pića. Peče se posebni kruh mrtvih i poklanjaju kokosovi kolači u obliku malih lubanja sa imenima ispisanim na čelu. U urbanim područjima to je fešta i obiteljski blagdan, u autohtonim krajevima ima fatalistički karakter, ali opća je karakteristika blagdana vječni optimizam. Ideja oko toga je da smrt ne predstavlja kraj života, već nastavak istog u paralelnom svijetu i oslobađanje od ovosvjetovnih patnji. To vjerovanje kroz povijest i danas pruža utjehu velikom broju siromašnog stanovništva i zato je u toj mjeri prihvaćen.
Usprkos stoičkom prihvaćanju konstantnih problema siromaštva, droge, kriminala i korupcije koji su u južnijim državama Srednje Amerike još više izraženi, mnogo Meksikanaca traži bolji život u SAD-u. Procjene su da oko 10 milijuna Meksikanaca trenutno živi u SAD-a, a više od 4 milijuna tamo borave ilegalno. Zbog toga je SAD odlučio znatno pojačati nadzor nad 3.326 km dugom granicom, i početi graditi zid. Na prijelazu je 2005 godine je uhićeno 1.2 miljuna ilegalaca, a stotine ih godišnje pogine pri pokušaju, najčešće zbog dehidracije u područjima pustinja, utapljanja u Rio Grande-u ili pak pri prijelazima preko autoputova.
Život, politika i ekonomija su u Meksiku već dugo, kako bi se moglo i očekivati pod velikim utjecajem SAD-a. Na zadnjim predsjedničkim izborima je umalo došlo do velike promjene u politici Meksika, koja bi vjerovatno imala domino efekt i na ostale zemlje regije. U prosincu 2006. ipak će na funkciju moćne institucije predsjednika države, nakon mjeseci peripetija i uličnih prosvjeda doći proamerički predsjednik Calderon. On je za dio procenta pobijedio ljevičara Obradora koji bi nesumnjivo zaoštrio odnos sa SAD-om, po uzoru na pojedine zemlje Latinske Amerike. Izbori su uistinu podijelili narod i mjesecima je vladala neizvjesnost, no sada tenzija opada.
Većina se Meksikanaca ipak odlučuje ne zamarati problemima kad ih se direktno ne tiču, pa ne čak ni tad, a vanjski svijet se gotovo i ne spominje. Zato su izuzetno inventivni i posvećeni kad se radi o organiziranju fešti i drugim oblicima zabave. Osim tradicionalnih festivala, borbi sa bikovima, rodea i popularnog hrvanja sa maskama, mnogima je razbibriga odlazak na nogometne utakmice. Da to nije samo razbribriga već pravi navijački fanatizam, uvjerio sam se na stadionu u Moreliji kad su domaći Monarsi odigrali izjednačeno sa Jaguarima iz Chiapasa.
Zbog vještine kojom se Meksikanci služe u odvraćanju od svakidašnjih problema, po njihovom ponašanju i mentalitetu je nemoguće otkriti egzistencijalne uvijete u kojima žive. Stalnoprisutni optimizam i generalno dobro raspoloženje sam imao prilike osjetiti u svim krajevima Meksika koje sam obišao.
Međutim što nam zapravo pada na pamet kada se spomene Meksiko? Siguran sam da neću biti daleko od istine ako kažem da su to mariahci, sombrerosi ili pak popularna tekila. Na kraju krajeva i u Hrvatskoj možemo sve to naći kao meksičke nacionalne proizvode. Ali korisno je i bitno znati da je meksičko društvo izuzetno heterogeno i općeprihvaćeni stereotipi često ne vrijede. Meksiko je domovina je kako mnogim autohtonim etničkim grupama sa različitim kulturnim identitetima, tako i brojnim raznolikim oblicima života koji svjedoče o njezinoj iznimnoj baštini. Rijetko su gdje povijest i obredi tako intezivno isprepleteni kroz svakidašnji život, a jedinstvena mješavina kultura i podneblja pruža svim osjetilima nezaboravna iskustva.


Osobna iskaznica:

Ukupna površina: 1,972,550 km˛
Obalna linija: 9,330 km
Najviši vrh: vulkan Pico de Orizaba 5,746 m
Broj stanovnika: 107,449,525 (procjena za srpanj 2006)
Gustoća naseljenosti: 55 st/km˛
Rasna pripadnost: mestici 60%, autohtono stanovništvo 30%, bijelci 9%, ostali 1%
Religijska pripadnost: rimokatolici 89%, protestanti 6%, ostali 5%
Postotak pismen