Možda znate kako je to vratiti se doma u 7:30 ujutro nakon subotnje večeri. Dobro raspoloženi i spremni za krevet, umjereno ljubomorni na ulične ranoranioce koji vas podsjećaju da ste popušili nedjelju. Al vrijedilo je, kažete si i zadovoljno zamišljate krevet, ideja koja je meni korake od taksija do ulaza u hotel tog jutra učinila lakšim. Pogledom prijeđem preko dežurnog policajca koji je tu hladnu jesensku noć proveo nadzirući jedan od ulaza u metro stanicu pored glavnog željezničkog kolodvora. Sama pomisao na njegovu situaciju me trgne i odjednom mi postane uočljiv njegov sumnjičavi pogled. Nastavim brže kako bi izbjegao legitimaciju. Nisam izgledao kao lokalac, niti sam Rusu nalik, svjetliji, pa na ulazu u metro redovito doživljavam kratke provjere i većinom ugodne informacijske razgovore. Prođem kroz kućicu sigurnosne provjere unutar područja kolodvora gdje mi je bio hotel.

Veselo se pojavim na recepciji. Umjesto uobičajenog ljubaznog pozdrava, teta mi nešto zabrinuto kaže na ruskom što je sadržavalo riječ policija i pozove jedinu zaposlenicu koja govori engleski. Inače opuštena i vesela ruska gospođa započela je direktno u glavu: traži te policija! Tko, šta, di, kako, u jebote! Bio je ovdje čovjek iz tajne policije prije sat i po vremena i postavljao svakojaka pitanja, idemo ga zvati da si došao. Shvaćajući ozbiljnost situacije, u trenutku se saberem i podržim tu ideju. A šta je problem, pokušam saznati, međutim Ljerka je samo ponavljala pitanje gdje sam bio. Pa znate di sam bio, čak sam vas sinoć pitao koliko će me doći taksi do Chalet birtije. Sa druge strane linije saznajemo kako obavještajac nije trenutno tamo, ali da će doći u hotel poslije 9 sati i da ne napuštam hotel.

Mjesto radnje je Taškent, Uzbekistan, vrijeme druga polovica studenog 2012. Grad je to sa možda najbogatijom noćnom scenom i kulturno-glazbenim sadržajem u Centralnoj Aziji. U Taškent i Uzbekistan sam prvi put ušao nekoliko dana prije iz Kazahstana. Prvi susret s krutom i kompliciranom državnom birokracijom bio je prilikom apliciranja za uzbečku turističku vizu u Biškeku, Kirgizstan. Trebao sam angažirati agenciju koja mi je za 40$ (uz 10 dana čekanja) sredila pozivno pismo sa fiktivnim rasporedom mog boravka. Priloživši ga zajedno sa ostalom dokumentacijom i nezanemarivih dodatnih 75$, pokunjeno sam čekao da mi zaposlenica strogih manira potvrdi kako država i aparat sveljubljenog predsjednika Islama Karimova nemaju razloga odbiti moj jednomjesečni boravak.

Jedini dosadašnji predsjednik vlada državom od njezinog osnutka 1991. i čini se da se neće ubrzo odreći svoje privilegije. Iako u imenu njegove stranke stoji pojam demokracije, radi se o diktaturi s naslijeđenom komunističkom aparaturom. Čovjek bi rekao kako bi u diktatorskoj policijskog državi većina educiranih ljudi bila (makar privatno) protiv vlasti, ali u ovom slučaju velika većina stanovništva mnogo voli svog predsjednika i ne sumnja u ispravnost njegovih namjera i metoda. Pobjeđuje redovito na izborima u zavidnim procentima (jednom čak 92%), a podupiru ga čak i „opozicijske“ parlamentarne stranke. Istjerivanje političkih neistomišljenika iz zemlje (u najboljem slučaju), međunarodne sankcije uslijed brutalnih policijskih odgovora na prosvjednike, sveopća kontrola, cenzura medija... sve odlike totalitarnog sustava, čini se da ne izazivaju značajniju kritičku masu.

Međutim upoznao sam i manjinu koja u privatnim razgovorima ismijava državu u kojoj žive. Kako mi je objasnio ruski rock glazbenik rođen u Taškentu, društvo je podijeljeno na čisto uzbečku nekritičku tradicionalnu većinu i „evropski“ orijentiranu manjinu koju čine danas malobrojni Rusi i educirani Uzbeci otvorenog uma. Oni podupiru nekritičko razmišljanje, slobodu govora i pravo na slobodnu kretnju unutar i izvan države. Naime svaki građanin Uzbekistana ako poželi ili pak zbog posla mora na putovanje van države, mora aplicirati za „izlaznu vizu“. Ako su u pitanju zaposlenici stranih ambasada ili ne daj bože novinari, prije odobravanja, moraju na obavijesni razgovor. Zaposlenici ambasada uzbečke nacionalnosti nikad neće više imati prilike raditi u državnoj službi. Ako pak koji obični građanin odluči aplicirati za drugo državljanstvo, ne samo da automatski gubi uzbečko, već će mu do kraja života (ili barem dok se ne promjeni praksa) biti uskraćena viza čak i za turistički posjet svojoj pradomovini. Taj postaje izdajica, persona non grata.

A da, razgovor u 9 sati. A dobro šta, čovjek želi samo malo popričat samnom, nema frke, šta sad ove žene rade paniku nizašta. Ne može bit ništa strašno, pa znam da nisam ništa pomislio, govorio, a kamoli radio kontra ove države. Zamolih ih da me probude kad gospodin dođe i ne želeći pridavat nepotreban značaj ovoj situaciji, odoh ravno u krevet. Monotoni glas je iz kolodvorskog zvučnika povremeno jasno ispunjavao hotelski prostor i moju sobu. Bilo je nešto šarmantno u tome.

Sobarica je došla po mene oko 10 sati, to nije bilo šarmantno. Blago mamuran ali bez glavobolje provrtim si film u glavi i oboružan putovnicom i registracijskim potvrdama uputim se na susret s predstavnikom tajne službe. Uglađeni momak kasnih 20-ih modernog izgleda i nagelirane frizure čekao me sjedeći za odvojenim stolom iza recepcije hotela. Na moju prisutnost se ustao, pokazao iskaznicu i dao mi ruku.

Asalam aleykum, oboje smo se oglasili. Sjeo sam mu nasuprot i pružio pasoš sa registracijskim potvrdama. Budući da nije znao engleski, razgovor je započeo na ruskom. Dakle, kaže on smireno, proučavajući moju vizu i papiriće, di si bio sinoć? I tako počnem ja sa svojom jučerasnjom odisejom znajući da očekuje detaljni iskaz.

Nakon dnevnog obilaska Taškenta i večere, u hotel sam došao oko 10:30 navečer, počnem. Jeli ti se sviđa Taškent? Što misliš o Uzbekistanu? Kharasho izlanem bez trunke razmišljanja. Nahvalim državu instatno koliko na ruskom mogu informirajući ga i o datumu i mjestu ulaska u zemlju i o hotelu u kojem sam odsjeo prije ovoga.
Osjećao sam se kao na ispitu na fakultetu pokušavajući dati prave odgovore i na neki način zavesti profesora prenoseći mu informacije samouvjereno i na što prijateljskiji način. Potom mladić pozove nekoga mobitelom i iščita mu podatke iz moje vize i putovnice.

Nakon razgovora i provjere nastavi. Došao si u sinoć u 10:30, izašao si u 11 i vratio se u 7:30 ujutro. Gdje si bio, pita me, zapravo ugodnim glasom. Bio sam vani, kažem. Išao sam u bar Chalet, blizu hotela Tata i gledao evropsku nogometnu ligu. Volim nogomet, nadodam i makar ga nisam sinoć pažljivo pratio, spomenem Barcelona - Real Zaragoza meč kako bi podupro svoju tvrdnju. Pio sam, dodam, gestikulirajući davanjem frnjokule sebi u grlo, način na koji slikovito to ovdje rade kada se referiraju na alkohol.

Da, kaže on pozorno me slušajući, ali utakmica je završila u 3, a ti si se vratio u 7:30. A u vražju mater, ovaj zna sve. Tete iz hotela su mi bile rekle da ima kamera na ulazu u hotel i da se točno mogu vidjeti ulasci i izlasci, pa pretpostavljam da mu otud precizne informacije. Gdje si bio od 3 do 7:30 ujutro, pita ustavši se da bi zatvorio vrata od recepcije kako nas znatiželjne tete nebi čule.
Uzeli smo taksi i otišli u SMI klub, ne želeći navodit imena ni detalje o lokalnim rusima s kojima sam pio i zaposlenicima jedne strane ambasade. Nastavili smo pit i bili smo tamo do samog kraja, nakon čega sam se vratio u hotel. SMI je klub koji radi najkasnije u Taškentu i to je vjerojatno bio najbolji odgovor kojeg je mogao ćuti. Pokušao sam čitavu priču obojati tonom pa znaš kako je, vikend je, nogomet, pivo, tako to ide. Znajući da zna za nogomet i da ga je vjerojatno sam gledao, to mi se činila karta na koju trebam igrat.

Ne bi se smio vraćat u hotel poslije 9 navečer kaže on ozbiljnim i smirenim glasom. Trebao si ostavit broj telefona na recepciji i obavijestiti ih o vremenu povratka. Pokušavao sam se sjetiti nije li me tko upozorio na moj previđeni prekršaj i pitao se u sebi dali je moguće da postoji takva regula. Osjećao sam se kao tinejđer koji je prekršio roditeljska pravila i sad slijedi kazna. Znajući kako stvari funkcioniraju, čuvši priče drugih, činilo se kako je vrijeme za podmazivanje situacije. Sve je navodilo na to. Službenik je i dalje listao po mom pasošu i vizama sa onim stavom a šta ćemo sad s tobom, a ja sam odlučio ne dati ijedan dolar dok to ne bude apsolutno nužno. Tete su me bile unaprijed savjetovale da kažem da nemam novaca.
Da nazovem agenciju koja mi je sredila pozivno pismo za vizu, predložim mu, kako bi oni dodatno garantirali za mene? Slijedeća instanca bi mi bio prijedlog da nazovem ambasadu. Navodno je to najučinkovitiji potez pri susretu sa korumpiranim policajcem u državama Centralne Azije. Hrvatske ambasade nije bilo na tisuće kilometara, ali on to nije morao znati.

Nakon kraće stanke i ponovnog pregledavanja papirića, nastavi. Dobro, kaže, neka ti, ali večeras se vrati u normalnu uru, prije 9 sati. Ma nema frke, nisam znao, nebi došao kasno da sam znao majke mi, hvala što ste me upozorili, kažem smijući se u sebi svom odgovoru i apsurdnosti situacije. Čovjek ustane, dade ruku i ode. Jeli moguće, pitam se, u isto vrijeme sretan što sam se „izvukao“ i zbunjen čitavim razgovorom? Nije me pitao pare što me ostavilo zaključku da je čovjek samo radio svoj posao provjeravanja sumnjivih stranaca. Vjerojatno je moja duža brada pridonijela njihovoj sumnjičavosti.

Ne mora proći mnogo prije nego vam Uzbekistan priredi novo iznenađenje. Mnoge će vas situacije ostaviti s upitnikom nad glavom. Moji prvi trenuci u državi nakon ispunjavanja formulara na granici sa popisom svega vrijednoga (imati više novaca pri izlasku iz države predstavljao bi nezanemarivi problem), bili su natezanje sa taksistima za normalnu cijenu do hotela. Trebao sam mijenjati dolare u sumove, uzbečku valutu i taksist me odveo di se to radi. U ovim krajevima svaki automobil je potencijalni taksi, dovoljno je samo dignuti ruku i netko će ti stati. Često su to obični ljudi koji idu u tom smjeru, pa će te za par tisuća povest ili pak uobičajeni ilegalni taksi. Takav je bio moj. Čovjek bi nakon radnog dana došao doma na večeru i potom se uputio u noćnu faturetu.

Dobit ćeš nekih 30% više na crnom tržištu, kaže i odvede me. Bilo je uistinu mračno i opskurno gdje je zaustavio auto uz ulicu, pored oronule zgrade. Zazove nekog onako poludiskretno i ovaj se uputi prema nama. Nisam valjda upao u neko sranje sada sa svim stvarima u mojoj prvoj Taškentskoj večeri! Ali proces je, čini se, bio regularan. Nakon kraće izmjene informacija o kursu, pita me vozač jel ti ok 2,650 suma za dolar. U, to zvuči odlično, daj mi za sto dolara. Preprodavač valuta počeo je vaditi svežnjeve sumova, a ja sam zbunjeno primao stotine novčanica po 1,000 sum, najveće što postoji.

Kartice kao platežno sredstvo u Uzbekistanu ne funkcioniraju i ekipa šeta okolo sa brdom novčanica ove devalvirajuće valute. Doduše ima par bankomata u gradu, di se može dignit keš, ako ga ima, naravno, što nije uvijek slučaj. Zanimljiv je prizor gledati podmirivanje računa recimo u nekom restoranu. Na stol se vade deseci i stotine tisuća, broji se naveliko. Kada se izađe navečer vani, primjećujete ljude sa ovećim torbama dovoljno velikih za svu tu papirušinu. Da ne spominjem kako to izgleda prilikom kupnje auta recimo. Nadrealnost te situacije bila je očita samo meni.

Već drugi dan u Taškentu sam se uvjerio u neobično gostoljubivu prirodu i duh uzbečkih ljudi, da ne bude tako sve mračno i apsurdno. Šetao sam se u popodnevnim satima središnjim širokim avenijama okruženih monumentalnim državnim zdanjima. Nema mnogo ljudi na ulicama, o turistima da i ne pričam. Inače, tokom mog boravka, vrlo sam rijetko nailazio na strance, a ljudi bi me obično pitali dali sam u Uzbekistanu zbog posla.
Bijele, plavo zlatno boje trebale su oslikavati veličinu i raskošnost nove uzbečke države i njenog hvaljenog predsjednika. Bio sam pričao sa arhitektom koji je radio za ured predsjednika. Gotovo da ništa šta nije bijelo i zlatno u interijeru nije prolazilo. Kada bi pokušao uvesti koju drugu boju ili smislio nešto manje kičasto, odgovor bi bio da oni to ne razumiju. Radi kako ti se kaže. Glavni i čini se jedini sveopći estetski autoritet u državi je predsjednikova kći Gulnara Karimova, pjevačica, dizajnerica, modna i kakva sve ne. Ona određuje, naručuje i odobrava gotovo sve šta se u državnim zgradama dizajnira. Bijelo i zlatno. Pošto je predsjednik sad već pomalo ostario, pučanstvo se pita (i priželjkuje) novu nasljednicu države u formi njegove utjecajne kćeri.

No, šetajući sam zapravo tražio di da kupim sim telefonsku karticu za mobitel. Upitah dva mladića na ulici kojima se činila moja pojava bila zanimljivom. Odvest će me, kažu, idi s nama. Malo na engleskom, malo ruskom saznajem da momci kasnih tinejđerskih godina uče pravo i engleski. Jahongir, jedan od njih hvalio je predsjednika i što je sve napravio za njih pokazujući na avenije i velebna zdanja. Kada sam s njim došao do velikog dućana telefonskog operatera, zbog velike gužve, predloži da odem s njim blizu u njegov kvart, tamo ćemo to napravit za sekundu. Vidjevši da je mladiću pomalo i čast pomoći strancu krenem s njim u podzemnu nekoliko stanica, nakon legitimiranja, naravno. Metro je u Taškentu uistinu poseban. Sovjetska vlast ga je izgradila 70-ih i u svrhu atomskog skloništa. Dizajniran u tipičnom soc-realističkom stilu, svaka stanica je smišljena tematski. Ni traga nikakvim reklamama. Fotografiranje zabranjeno, kakva šteta.

Došli smo do prodavaonice i saznali da strancu nije dozvoljena kupnja sim kartice. Pa da, što sam očekivao. Potom Jahongir predloži da ode doma po pasoš i da mi uzme karticu na svoje ime. Bio sam oduševljen prijedlogom. Zatim mi nije dao da platim ni karticu ni minute. Nema šanse, kaže samouvjereno, ti si moj gost. Ali tu je gostoljubivost tek počela. Inzistirao je da budem gost na večeri u njegovom domu, što je običaj ovim muslimanskim zemljama. Kako da to odbijem? Kupim čokoladu za mlađu sestru i krenusmo prema bloku kockastih građevina iz sovjetskog vremena okružene parkićem, kakvih se i u nas može naći hrpa. Stan je iznutra imao tradicionalnih elemenata poput vučje kože za zaštitu doma. Bila je tu velika soba za blagovanje, za goste, ali i manja uzbečkog tipa, tik uz kuhinju.

Otac je radio, ali majka i sestra su me sretno pozdravile i nastavile kuhati što će biti vrlo ukusna večera. Naletio je potom još jedan gost i tako smo svi skupa sjeli. Osjećao sam se dobro u njihovom domu. Nevjerojatno je kako čovjek brzo i jednostavno može biti primljen u njihov najintimniji prostor. Za njih je to bila čast. Dali su sve od sebe da mi približe uzbečku kulturu objašnjavajući mi o hrani i drugom. Nakon večere i čaja odjednom sine Jahongiru. Jel te zanima da vidiš uzbečki ples? Da, kako ne. U pravilu ništa takvo ne odbijam i smatram kako sam privilegiran ako imam mogućnost biti dio meni novog kulturnog ambijenta. Navida tako mali uzbečku narodnu mjuzu i započne ples u skučenom hodniku. Do tad sramežljiva sestra, odjednom se pretvori u iskusnu strastvenu plesačicu i tako mi njih dvoje priredi nevjerojatnu tradicionalnu izvedbu. I ja si dam oduška. Eto zašto putujem. Kako me ne bi tako nešto ispunilo!

Iz Taškenta sam putem svile krenuo u Samarkand. Osim solidnog ali neferkventnog vlaka, najuobičajeni prijevoz su busevi, minibusevi i djeljeni taksiji. Busevi su spori, prekrcati ljudima i svakojakim teretom puni i neudobni, što ostavlja mini buseve (marshutke) najboljom opcijom. Ponekad je jedina opcija taksi koji skupi 4 putnika, a ako je destinacija udaljena, moraš ih mijenjati nekoliko.
Samarkand je sam po sebi izuzetan zbog povijesnih građevina velikog vladara Timura. Vizualno dematerijalizirane fasade ogromnih monumentalnih građevina i kupole što ih nadvisuju, pokrivene su (pretežito plavičastim) pločicama. Uistinu moćnog i profinjenog izgleda zdanja vas vraćaju u bogatu povijest iz koje je rasla bogata tradicija ovih prostora. Izgubio sam se u malim okolnim uličicama i zaustavio pored nekog događanja ispred jednog kućnog ulaza. A šta bi moglo bit nego svadba. Nakon kraćeg posmatranja, priđe mi mladić i nakon par rečenica na solidnom engleskom, pozove me da se pridružim u jelu. Kako da ne, a zapravo sam i ogladnio.

Nacionalno uzbečko jelo plov, radi se od riže, karote, suvica i janjetine (ponekad govedine), i ponekad još koječega. Svako mjesto ima svoju varijantu plova, a ovaj samarkandski je bio preukusan. Osim plova, najčešći su zalogaj šašlik (meso a roštilju), mantu (slični kineskim dumplinzima) i samsu (mala mesna pita). Mnogo mesa. Standardna priča sa mladićima za stolom, mladoženjinim prijateljima. Timur koji me je pozvao morao je pomoći oko organizacije, a ja sam se digao kako bi se približio muzičarima. Bili smo ispred kuće mlade i mladoženja je upravo dolazio. Buka, galama, radosni sređeni ljudi, pozitivna energija. U to mi priđe drugi momak i počnemo razgovor na ruskom.

Hamid se upravo privremeno vratio kući iz Južne Koreje di radi kao inženjer na brodogradilištu. On je nevjestin susjed. Objasni mi, na moje neznanje, da ovo nije uzbečka svadba već tađikska. Naime većina ljudi u Samarkandu pričaju farski (perzijski) i drže svoj identitet odvojenim od uzbečkog. Fizionomijom i jesu bili drugačiji od ljudi u Taškentu.
Dali želiš doći na svadbu, pozove me novi ljubazni prijatelj? Dakako, spremno odgovorim na već drugi poziv za ovaj događaj, ali nemam baš prikladnu robu. Nema veze, dođi ovdje u 4 sata, pa idemo s mojim autom. Dali voziš? Da, vozim. Dobro, onda nas voziš, ja sam već poprilično popio što mu se u očima moglo i vidjet.

Nema frke za policiju do restorana, slobodno vozi i turne mi ključ auta uzbečke proizvodnje u ruke. Nevjerojatno s kojom lakoćom se odvijala ova nepredviđena situacija. Eto me tako starim uskim ulicama Samarkanda, vozim pijanog Tađika njegovim autom na svadbu suside. Nisam vozio mjesecima i sviđa mi se. Na svadbi je bilo 200-injak posjetitelja. Uz pratnju zvukova iz karnaja, dugih tradicionalnih truba, mladenci su ušli u dvoranu i zauzeli centralno mjesto. Posjetitelji su bili uglavnom muški. Saznam da nije prilično za žene da piju, a što bi drugo radio netko na svadbi. Dakle sa mladenkine strane od su od žena došle samo rodbina i pokoja prijateljica valjda, a sa strane mladoga, njegovi su prijatelji mogli povesti i žene.

Ples, glazba, jelo, zapravo iznenađujuće sličan raspored i događanja kao na našim pirevima, ako zamijenimo Mišine pjesme sa farskim starim u novijim aranžmanima. Zanimljiv je detalj učestalo darivanje mladenaca plesačima novcima. Porijeklo je, čini se, nagrađivanje zabavljača. Od pića sam na stolu vidio crno vino, ali svatko tko je pio, pio je vodku. Nazdravljanja za stolom dio su protokola i drži se do forme. Red je natočiti i nazdraviti sa starijima čije se uvažavanje, očekivano, naročito njeguje. Nije bilo prekasno kada sam mog novog prijatelja zajedno sa drugim starim Tađikom mračnim ulicama punih pijanih slavljeljubaca odvezao nazad u stari grad i sretno parkirao auto u Hamidovo usko dvorište.

Bukhara, odakle se odlučih na ove pisane riječi, također je posebno mjesto gdje se čovjek uživa gubiti po uskim ulicama i dvorištima otkrivajući intimni život tađikskih građana često odjenutih u tradicionalne čapane, tradicionalne kapute od kilta. Nebrojeno drevnih džamija i medresa, plavih lebdećih kupola što nadvisuju brojne minarete, natkriveni stari bazari hrane, robe, začina, nakita... daju ovom mjestu posebni autentični ambijent zbog kojeg sam se ovdje odlučio zadržat koji dan više, prije negoli nastavim južno prema Termizu.

Uzbekistan je spreman pružiti mnogo, ako ste spremni to prihvatiti. Dosadno vam biti neće. Vridi, vjerujte.

https://www.facebook.com/media/set/?set=a.10151115982055614.431453.614875613&type=1&l=ab5639a95e

Oznake: Uzbekistan